Citati koje volimo (kraći stihovi i rečenice)

[Judita se igra]

Sada, kad sam video, čuo, osetio i upoznao i jedno i drugo, vreme je da potražim treće mesto. Skrovito a uzvišeno mesto, gde se ne urla i ne peva, gde se stiču konci i uzlovi života i smrti, gde se ne želi i ne čeka, nego se sedi nad nađenim i dočekanim, nad nepreglednom i neprolaznom rekom života, celog života, u razmišljanju, bez želje i pomisli da se obuhvati, zaustavi ili zagrabi. - IVO ANDRIC (Znakovi pored puta)

[Judita se igra]

O ljubavi znam sve što može znati usamljenik.
Niko nikoga nije dotakao onoliko nežno
koliko nežno ja umem dotaći sebe.
Rusije, severi, Ekvatori,
sve me je samo okrznulo, drugi su ljudi nemoguća prostranstva
nesavladive knjige....Gostovao sam u tuđim samoćama
dok me ne bi izbacila plima....Sada sam miran kao kaktus
i nadrealan kao bog.

[leptirica88]

"Knjige su kao ogledala: u njima vidite samo ono što već imate u sebi." Carlos Ruiz Zafon

[Drezga Makljavn]

Nema Ti na Zemlji ništa ispraznije i nestalnije od čovjeka;dok ga Bogovi usrećuju,uvjeren je da mu budućnost ne može donjeti nikakva zla,a kad ga zadesi žalost ne nalazi srčanosti u sebi da je podnese.
Stoga opominjem svakog neka ne griješi u obijesti i savjetujem ga neka darove Bogova primi u poniznosti - Odisej

[Smudge]

„Vjerovati da osoba koja pobuđuje naše interesovanje utiče na elemente jednog života, nama nepoznatog, a utoliko privlačnijeg ukoliko je ta nepoznanica veća, i zamišljati da nas jedino njena naklonost može u život uvesti, šta je drugo do početak jedne strasne ljubavi?“

Marsel Prust.

[Ylvis]

Velika ideja na pamet mi pala,
razbila mi glavu,
zato sam budala.

[Nevera]

Ima dosta bolesnih, žalosnih kuća,
žutih i crnih, sivih i mračnih, s dosta plijesni starine,
ima ih od blata, ima od šiblja i pruća,
u kojima se od žalosti i bijede vene i gine.

Ima domova što su po sebi grešni, rđavi osjećaji.
Ima stanova što su grobnice epohe prošle.
Odjela u kojima se migrena i glavobolja gaji,
skrivačnica kojima su sve kletve i hule prošle.

U jednim, drug mrzi druga i čovjek zajednicu.
U drugim, sin mrzi oca i porod porodicu.
U svima, svak kune tuđe oči, spletku i zajednicu,
u stravi odbacuje svete i Bogorodicu.

Ima kuća u kojima caruje prava pošast i kuga,
ima kuća u kojim rastvorni mijazmi se gnijezde.
Pokrij ih živim vapnom, pospi ih pokrovom luga,
zatvori prozore njine da ne bi vidjele zvijezde!

Ima kuća gdje muški nekrive žene tlače,
drugih gdje divlje pleme ubija živahnu djecu.
Ima vrata gdje kvake prave sindžire znače,
ima kuća gdje je ropstvo zločinu nametnuto i svecu.

Ima Sodoma što ih požar samo može da liječi,
ima zatvora što nije dosta da se sruše.
Ima ognjišta gdje se i kretnja k svjetlu priječi,
lednica u kojima se svi poleti k zdravlju guše.

Njima treba razoriti temelje i brisati zadnju stopu,
nek se na mjesto građe bezazlena zemlja vrati.
Rasparati paučinu i čađu visoko na stropu,
tražiti da se odšteta jadnom stanaru plati.

I zato mrzim te kuće, i volim ljekovito bilje,
volim stazu u kolibe u samoći planina,
i kličem njima: Ja bježim i zaklanjam se u spilje,
jer htjele ste okrasti čovjeka, svoga najboljeg sina!

Tin Ujević,kuće
Danas mu je 60 godišnjica smrti ...

[Shain]

Nevera HC kaže:

Tin Ujević - Danas mu je 60 godišnjica smrti ...

Tin Ujević. Evo nekoliko njegovih najaktualnijih stihova (Pariz, 13. 11. 2015.):

"Nimbusi na vidnim poljima"

"Ne vidi svako isti svijet istim očima.
Svak u njemu vidi pogled vlastiti.
Ne gleda svako čisti svijet čistim očima,
neko je svijet morao svojim okom premastiti."

"Čudnovato da se ljudi mrze i dijele.
Znači: u očima imaju sjene, mrene, pjege.
I pored traženja neba, mora i očne njege
ljudske oči nisu nikad čitave ni cijele.
(Strašni ključ svega!)"

...

[bhavatarini]

Kadikad volim pred Staroga doć,
I ne bih htio vezu tu razorit.
Gospodin je i silna mu je moć,
A zna i s đavlom čovječno govorit.

~ Johann Wolfgang von Goethe, Faust

(Prijevod: Tito Strozzi)

[FeetF1]

bhavatarini kaže:

Kadikad volim pred Staroga doć,
~ Johann Wolfgang von Goethe, Faust

(Prijevod: Tito Strozzi)

Krležu su zvali Stari...

Next.

[bhavatarini]

FeetF1 kaže:

Krležu su zvali Stari...

Mnoge zovu stari, pa šta?

[Judita se igra]

Povelo nas je neznano kuda
pred nama su se kao opsene
razmicali gradovi čudom sagrađeni
metvica nam se pod noge rasprostirala
i pticama je usput bilo sa nama
i ribe su iskakale iz reka
i nebo nam se otvorilo pred očima
dok je Sudbina po tragu
išla za nama
kao ludak
s brijačem u rukama.

Arseny Tarkovsky

[M. Laševska]

Judita se igra kaže:

...

divno. i ja sam nedavno stavila. pogotovo još u zerkalu, popraćeno zvukom i slikom sina mu.
uostalom, sig govori koliko volim tarakovske

[MajaV00]

"Bolje je uraditi nešto dosadno sa stilom, nego nešto opasno bez stila" Bukovski

[div]

Zazvučaće to, možda, pomalo patetično (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato što sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju prošlosti ili budućnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo pobeći.

Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošću, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrčući se. Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižući do ćorsokaka.

Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram. Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem "neko", da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja.

Razmišljajući o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome kako moji vršnjaci već rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Biću miran i zadovoljan tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim.

Ja možda neću postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Želim samo da postanem "nešto", da se ponovo vratim među ljude i da pokušam da dokažem da nešto ipak vredim. A stihovi koje sam, čini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost.

Ja, Tihi Don Kihot,
Ptica bez matičnog gnezda,
Saputnik vetrova
I visokokvalifikovani brojač zvezda,
Još jednom krećem
Na vetrenjače.


Balašević

[Alist]

It's not the load that breaks you down, it's the way you carry it.

[Angry Bird.]

eh da je meni anđeo čuvar
rekli su mi da ne mogu ja u raj
uze me čemer, velika žalost
na zemlji život jedina radost

[Judita se igra]

Kao da se danas zbilo, jedva da sam bio minuo dvadesetu, kada mi je u biblioteci, ni sam ne znam kako, došla do ruku Kjerkegorova studija Kritika vremena. Nema društva, nema države, nema poezije, nema filozofije, nema religije, ono što postoji pokvarena je i lažna zbrka. Tačno je tako, pomislio sam. Ali to je nekada moralo da započne. Počeo sam da tražim tamnu tačku. Proton pseudos, odnosno prvu laž. Tada sam bio u krizi, i od tada nisam iz nje izašao. Otkrio sam da je danas moguće postojati samo ako se kriza prihvati u svoj njenoj celini. Napredovao sam unazad od sredine prošlog veka do francuske revolucije, do prosvetiteljstva, do racionalizma, do humanizma, preko srednjeg veka do Grka, do Jevreja, do Egipćana, do primitivnih. Svuda sam nalazio krizu, ali je svaka kriza ukazivala na još dublje vreme. Tamna tačka je još dalje, još ranije. Počinio sam karakteristično evropsku grešku, tražio sam tamnu tačku izvan sebe, mada je ona bila u meni. Centar krize svako nosi u sebi. Kriza ne znači drugo do biti u krizi, odgovarati, birati, odvajati se, prihvatati. Znači prisustvovati, i ne skrivati se i ne zaglađivati i ne zbijati šale i ne bežati nikuda, ni u teoriju, niti u pogled na svet, niti u poeziju, niti u religiju. Prihvatiti znači znati da je tamna tačka, prva laž u meni samom. Zajedno sa životom dat je i med života koji svemu prethodi, kao što Đataj veli, neobrazloženi i neobrazloživi i neprinuđeni na obrazloženje praznik, smeh, ples, orgija, koji se podruguju sopstvenom koncu, materijalu, moralu, to je životni med koji je “tako duboko da ga suze ne dosežu”. I u tom medu, tamo gde je najslađi, i gde je u njemu najviše uživanja, i gde je najgušće zlato meda, tamo u središtu, tamo je ona tamna tačka, i u gorkom i mučnom metežu tamne tačke, i u osami i strahu noći, patnji i nemiru, tamo gde je najdublje, tamo se nalazi med. Kao što uči tao, u sredini belog je crna tačka, u sredini crnog je bela tačka. Drevni ljudi su sve to znali. Belo i crno je jedno. Tamna tačka i med su jedno. U središtu života smrt i u središtu smrti život i oboje je jedno. Advita, kao što kaže hindu kultura. Hen panta einai, kao što piše Heraklit.
Bela Hamvaš

[Anđa Vlajina]

Zbogom Danne. Zbogom, mali gospodine Raile, koji si me naučio životu. Imao si pravo: nismo mrtvi. Nije moguće umrijeti pored tebe. Čak je i Mormy čekao da budeš daleko pa da to učini. Sada ja odlazim daleko. I neću umrijeti pokraj tebe. Zbogom, mali moj gospodine, koji si sanjao vlakove i znao gdje je beskraj. Sve što je bilo, vidjela sam gledajući te. Bila sam svuda, bivajući s tobom. To je nešto što nikada nikome neću moći objasniti. Ali je tako. Nosit ću to u sebi i bit će mojom najljepšom tajnom. Zbogom, Danne. Nemoj nikada na mene misliti, osim smijući se

- Alessandro Baricco, Kule od bijesa

[Anđa Vlajina]

"Primarni su brojevi djeljivi samo s 1 i sami sa sobom. Svaki od njih nalazi se na točno određenom mjestu u beskonačnom nizu prirodnih brojeva. Poput svih ostalih brojeva stisnuti su između dva susjeda, ali su ipak različiti u odnosu prema drugima. To su sumnjivi, osamljeni brojevi i zbog toga su Mattiji bili čudesni. Ponekad mu se činilo da su greškom završili u tom redoslijedu, zarobljeni poput bisera nanizanih u ogrlici. A ponekad je dvojio bi li oni voljeli biti kao svi ostali, obični brojevi, ali iz nekog razloga nisu za to sposobni. Ova druga misao najčešće bi mu se javljala navečer, u onom kaotičnom smjenjivanju slika koje prethode snu, kada um postaje preslab da bi dulje pripovjedao laži.
Tijekom prve godine studija Mattia je naučio da se među primarnim brojevima izdvaja još jedna, i još posebnija vrsta. Matematičari ih zovu primarni blizanci: to su parovi primarnih brojeva koji stoje vrlo blizu, zamalo jedan do drugoga, ali je ipak među njima uvijek ucijepljen parni broj koji ih sprečava da se uistinu dotaknu. To su brojevi poput 11 i 13, poput 17 i 19, 41 i 43. Ako čovjek ima strpljenja za daljnje traženje, otkrit će da se ti parovi polako razrjeđuju. Naići će na sve osamljenije primarne blizance, izgubljene pa pronađene u tom tihom i ravnomjernom prostoru sastavljenom samo od brojki. S vremenom se javlja tjeskoban osjećaj da su do tada pronađeni brojevi zaista slučajna pojavnost, da je njihova istinska kob samoća. (...)
Mattia je razmišljao kako su Alice i on takvi, dva primarna blizanca, sami i izgubljeni, blizu, ali ne dovoljno da bi se mogli dotaknuti. Nije joj to nikada rekao. Kada je zamišljao da joj sve to povjeri, tanak sloj znoja s njegovih ruku posve bi ispario i dobrih deset minuta nije bio u stanju dotaknuti ni jedan predmet."
Paolo Giordano, "Samoća primarnih brojeva"