Djeca - jedan od uvjeta sretnog bračnog života

[Meadow]

Pozdrav svima.

Kao što naslov kaže - glavna okosnica teme bi bila korelacija bračne sreće u odnosu na (ne)imanje djece.

Pitanje je prvenstveno usmjereno onima u braku/zajedničkom suživotu.

Dakle, nekoliko smjernica:

- Ukoliko imate djecu, vidite li ih kao bitnu komponentu vašeg bračnog života i odnosa s partnerom? Je li vam njihovo postojanje uistinu unaprijedilo zajednički suživot s partnerom i odnos koji ste ranije imali? (Ovdje prvenstveno ne mislim na osjećaj vlastite ispunjenosti zbog majčinstva/očinstva, već odnos partnera i njegovo eventualno unaprjeđenje/rast nakon rođenja djeteta.)

- Što biste napravili da ste saznali da vaš partner ne može imati vlastitu djecu? Ili ih jednostavno ne želi? Pričekali da se možda predomisli, zatomili vlastitu želju za potomstvom i ostali, ili možda - otišli? Bi li vam eventualno posvojenje bilo uistinu dovoljna zamjena biološkog roditeljstva, te biste ostali?

- Ako pogledate retrospektivno na vaš brak/odnos sada i prije rođenja djeteta, možete li reći da ste bili više/manje/jednako sretni u odnosu u usporedbi s ovim sada?

- Jeste li možda u prošlosti, bili ravnodušni na pitanje potomstva, te vam se činilo da vas to uopće ne privlači? I onda vas je pronalazak srodne duše, potpuno transformirao i shvatili ste da je u biti, jedino nedostajao pravi trigger koji bi vas potaknuo u pravom smjeru? Jesu li u pravu oni koji kažu da kad se želja ne javlja, ne javlja se jer ste s pogrešnom osobom?

- Za rastavljene ili one koji su prekinuli odnos iz kojeg su dobili dijete:
Jeste li prestali voljeti tu osobu, ili ju uistinu i dalje gledate 'drugačijim očima' i osjećate nešto posebno za nju, samo zato jer je otac/majka vašeg djeteta?


Često se na situaciju pronalaska srodne duše, gleda u paketu s djecom.
Mene ovdje zanima ono suprotno: jesu li djeca uistinu preduvjet potpune bračne sreće, ili samo lijepi dodatak već skladnog odnosa, koji može ali i ne mora biti prisutan za potpunu sreću i harmoniju?


Slika braka bez djece - krnji odnos, ili samo pogrešna perspektiva promatranja situacije?


Pitanje se prvenstveno odnosi na one koji već prakticiraju suživot s partnerom, ali dobrodošli su i odgovori i opažanja drugih. Zanimaju me stvarna iskustva iz prakse.


Pa, krenimo.

[lea321]

dobra tema dakle BM otac moje dvoje djece-nakon prebrođene krize zbog rastave (kod mene), kad su sve stvari sjele na svoje mjesto mogu reći da je i vjerojatno bude uvijek osoba od povjerenja kad su naša djeca u pitanju, znam da oni uvijek mogu računati na njega, a više od jednom se pokazalo da i ja mogu računati na njega ako meni treba neka usluga; bivši dragi,otac moje najmlađe-nakon dosta lošeg prekida jedno vrijeme je držao distancu(a ja ga nisam ni forsirala)dolazio je u posjetu kad je htio, i njegov odnos prema cijeloj situaciji nije bio baš perspektivan, ali eto i on je u međuvremenu odrastao, razriješio neke stvari sam sa sobom i shvatio da život ide dalje i da imamo zajedničko dijete koje nas veže.u sadašnjoj vezi koja traje cca 6 godina nemamo zajedničke djecesamo moju. moj dragi se izjasnio da ako ja hoću on je zaali nije da mu je od presudne važnosti imati vlastito dijete. s ovima mojima se dobro slaže,vidjet ćemoiz mog ugla djeca definitivno nisu mjerilo obiteljske i bračne sreće...znam ih puno sretno ubračenih bez djeceja osobno vjerojatno ne bih bila sretna bez njih

[hardy]

Meadow kaže:

- Što biste napravili da ste saznali da vaš partner ne može imati vlastitu djecu? Ili ih jednostavno ne želi? Pričekali da se možda predomisli, zatomili vlastitu želju za potomstvom i ostali, ili možda - otišli? Bi li vam eventualno posvojenje bilo uistinu dovoljna zamjena biološkog roditeljstva, te biste ostali?

Ostala bih...zasigurno ga ne bih napustila jer ne može ili ne želi imati djecu. Posvojenje kategorički odbijam.

Ako pogledate retrospektivno na vaš brak/odnos sada i prije rođenja djeteta, možete li reći da ste bili više/manje/jednako sretni u odnosu u usporedbi s ovim sada?

Bili smo manje sretni..i sve manje i manje....dok nismo nestali

- Za rastavljene ili one koji su prekinuli odnos iz kojeg su dobili dijete:
Jeste li prestali voljeti tu osobu, ili ju uistinu i dalje gledate 'drugačijim očima' i osjećate nešto posebno za nju, samo zato jer je otac/majka vašeg djeteta?

Apsolutno ništa ne osjećam prema njemu...činjenica ja otac mog djeteta ne smješta ga nigdje u mom životu posebno...rekla bih čak dapače

Često se na situaciju pronalaska srodne duše, gleda u paketu s djecom.
Mene ovdje zanima ono suprotno: jesu li djeca uistinu preduvjet potpune bračne sreće, ili samo lijepi dodatak već skladnog odnosa, koji može ali i ne mora biti prisutan za potpunu sreću i harmoniju?

Moje viđenje iz iskustva i iskustva bliskih mi osoba je da su djeca često preduvjet potpune bračne (ne)sreće...ako me kužiš
Jako malo bračnih parova zaista okruni svoju sreću sa djecom...iz postotka razvoda u Hrvatskoj vidimo da je brojka svakim danom sve veća nažalost
Djeca često budu razlog uopće za stupanje u brak što se na kraju pretežno ispostavi kao greška....
Puno ljudi nije svjesno da su djeca veliki "teret" i zahtjevaju svaku minutu vašeg vremena i da u toj zbrci gubite sebe i partnera...nerijetko očevi znaju reći da ih se više ne voli jer je došlo dijete...nerijetko su u pravu..jer jako malo žena zna uopće izbalansirati svoje emocije prema djetetu i prema partneru...i tu nastaje da prostiš "sranje"!!!

Slika braka bez djece - krnji odnos, ili samo pogrešna perspektiva promatranja situacije?

Što se mene tiče nakon svega što sam proživjela...slika braka bez djece= poželjno stanje ako želite ostariti skupa

[majica_2008]

svatko ima pravo odrediti život kako smatra da mu odgovara...život može biti kvalitetan i ispunjen i sa djecom i bez njih, ovisi o afinitetima para i zajedničkim ciljevima i interesiima.problem nastaje kada dijete i imanje djece postane moćno sredstvo ''popravljanja'' braka, svijeta, odnosa...ili kad postane sredstvo ''ucjene'' što prečesto viđam u svojoj okolini...djeca se nikako ne smiju shvatiti olako...i osobno bih zabranila imanje iste, bez psihloške procjene obaju roditelja, ali kako to nije moguće i dijete može imati svaki kreten, tu nažalost nema jedinstvene i unificirane jednadžbe.ja sam imala faze-malo bih pa malo ne bih,što se djece tiče jer sam potpuno realna glede svojih majčinskih performansi,dugo vremena sam i radila s djecom, dosta toga vidjela, čula..i u jednom periodu mi se činilo kako bi dijete moglo biti odgovor na moje posvemašnje upitnike o kvaliteti života....
onda nakon te faze,nastupila je faza-nikad.ne zato što sumnjam u sebe,nego senisam osjetila dovoljno spremnom za tako veliku stvar i iskreno-nisam bila sigurna u partnera dovoljno da se usudim....
i nakon nekog vremena propitivanja, zajedničkog života i razgovora, shvatila sam da smo i ja i partner potencijalno dobar materijal za nešto u što ćemo zajednički utočiti ljubav koju možeš nakon dugog vremena bivanja s nekim -utočiti u to biće,koje će ti biti i štrik oko vrata i veselje, do kraja života...i da je razlog strahu ustvari većinom polučen iz tuđih (loših) iskustava, pritom mislim na ljude koji se bezglavo,glupo i iz potpuno krivih pobuda odlučili imati djecu...
tu djecu ne treba samo voljeti, njih treba i odgajati,hraniti, upućivati, disciplinirati...treba biti i u dobroj financijskoj situaciji, treba biti u kvalitetnoj vezi u kojoj je obostrana želja za djetetom.ona uopće ne mora biti jednaka kod obaju partnera, samo neka postoji opcija,želja i volja...
a kasnije se sve stvari prebrode zajedno, odnosno pouzdajući se u vlastitu zdravu pamet i volju čovjeka kojeg voliš...

da ne mogu imati dijete,ne bih ga posvajala ili išla nasilu...pomirila bih se s time i moj život ne bi stao...
ali eto, planski nam se ''dogodilo'' i shvaćam s vremenom da nije moglo biti bolje vrijeme i bolje prilike za dijete....

radi toga ne mislim pogubiti svoju ulogu partera,prijatelja i individue koja me čini kakvom jesam, nego nastojati integrirati dijete u svoj život na način da ga prilagodim sebi i da dajem najbolje od sebe...

ostalo je koliko idealiziranje, toliko i nepotrebna briga....dijete je lijepi dodatak,sve ostalo je farsa koja uglavnom izrodi frustracije, delikvenciju,socijalne slučajeve,neodgojene krelce i pripadnike nacije nesposobne za život...

[kaduljica]

nemam djecu. još. imat ću za cca 2-3 tjedna

- da moj muž nije mogao imati djece i da sam to znala prije nego što smo ušli u ozbiljnu vezu, prihvatila bi to. takve situacije se mogu riješiti.
mislim da ne bi mogla biti s nekim tko bi mi odmah u startu kategorički tvrdio da ne želi imati djecu jer onda bi bila jedna od onih koje otvaraju teme "mislila sam da će se predomisliti.." u toj situaciji bi otišla.

-volim djecu, uvijek sam znala da želim imati jednog dana dijete. nisam nikad "umirala" od želje za majčinstvom, pretpostavljala sam da će se to desiti samo od sebe. moja struka je vezana uz djecu (odgojitelj u vrtiću) pa sam poprilično realna u tom pogledu. veselim se rođenju djeteta

-brak bez djece nije nepotpun, ako je kvalitetan i ako ljudi u tom braku razmišljaju na isti način, poznajem nekoliko parova koji su u sretnim brakovima a nemaju djece. imati dijete samo zato što se to očekuje od ljudi koji su u vezi, nije preduvjet za sreću. ako je brak kvalitetan sam po sebi, dijete ga može samo još poboljšati, ali nije nužan uvjet za sreću.

[enigma in red]

Mene malo rastuzi kad vidim kvalitetne veze i brakove bez djece, jer ono, ti ljudi znaju i umiju dati sebe, posvetiti se i zapravo, izgledaju kao odlicni kandidati za roditelje. Cak mi je slatko kad kazu da misle da nisu kompetentni - jer ono, znaju si mane, razmisljali su, i zapravo su daleko kompetentniji od svih onih koji se samo da prostis, kote bez zelja, smisla i planova.

Opet, to sto su kvalitetni ljudi, ne mora znaciti da bi imali taj zar u roditeljskoj ulozi. Al ono, ne mogu se othrvati dojmu da svjesno bice, koje uziva u zivotu, daje i zna primiti paznju, ne bi bilo ok.

S druge strane, da, oni bi ok i korektno obavili taj 'posao'. Toj djeci bi bilo bolje nego u hrpi obitelji koje vidimo.
Cak i da se dogode, tim ljudima koji ne zele djecu, odnos s djecom bi bio barem korektan.

No, kao i u svemu, zelja je najveci pokretac tog primanja i davanja.

I smatram da ne bi trebalo biti nezeljene djece. Obostrano. Shema zatrudnila je pa se on prestao buniti, nije zelja, vec vise ili manje uspjesno zavaravanje.

Na srecu, priroda jos uvijek ima utjecaj, pa nekako puno njih omeksa i razvije se zastitnicki poriv kad vide taj mali smotuljak koji se ni okrenut sam ne moze. Pa ono zavravanje kod nekoga prebaci u prihvacanje i srecu. No, ne valja s tim racunati...

Osobno sam prosla kroz faze rezolutno ne, ako se desi pricat cemo, ako se desi mozda, rezolutno ne, mozda al nece nikad saznati jer mi se ne zajebava sa poimanjem socijalnih radnika da je sasvim ok da otac kaze da zeli vidjeti dijete nakon x godina i da se ne pojavi vise a dijete bi htjelo i tako taj administrativni shit, dogovorit s frendovima ako kad pozelim dijete bez ocekivanja od njih - jedan je rekao da samo ne zeli drkati u casicu
Tako, bilo je svega.

Danas? Mogu zamisliti sebe i dragog da uz smjesak gledamo onaj smotuljak koji se sam ne moze ni okrenuti.

Nismo pricali sad o tome, od ranije nam je stav da dijete raditi bez krova nad glavom i neke ideje zivota je suludo i neodgovorno. Nemamo krov nad glavom.

No, netko je spomenuo... Jel zbilja ako nema zelje, znaci da smo s 'pogresnom osobom'... Ja bih rekla da da.
Ranije na misao 'do kraja zivota' s nekim, ili 'zajednicko dijete' ili cak 'zajednicki zivot' sam u najboljem slucaju bila indiferentna, a grcevi i mucnine su bili daleko cesca pojava pri samoj pomisli.

Tad misljah da je to zato sto mi se gade ocekivanja okoline, pa da na okolinu tako reagiram. Sad, rekla bih, bili su to nepravi. Jer sad, na hrpu tih slika nekog zajednistva u buducnosti s Njim, osjetim mir i osmijeh.

Mozda lupetam gluposti. Rekla bih da ne. Meni je on The One. Al vise informacija za jedno par desetaka godina.... Sad je glavni cilj krov nad glavom

I da, oboje vrlo slicno razmisljamo i o udomljavanju i posvajanju i raznim drugim pitanjima koja smo do sad stigli potegnuti, a ticu se obiteljskog zivota....

Nismo protiv djece, jesmo protiv 'desilo se', a hocemo li istovremeno biti i za, ne bi me cudilo, do sad nam je tajming u svemu odlican.
Ja sam sad na 'nista protiv djeteta s njim per se, al ne sad, uvjeta nema i bilo bi mrcvarenje svih prisutnih'. No, rekoh, mogu zamisliti scenu i lijep je feeling, sto u zivotu nisam osjetila.

Mislim da cemo i sa i bez djece raditi na tome da nas nas odnos usrecuje, ispunjava i veseli, kao sto radimo i sad. Mislim da nas odnos i sreca ne bi trebala 'imati veze' s djecom, nas odnos kao dvoje ljubavnika, dvoje prijatelja, dvoje zivotnih partnera. Djeca u toj prici, stvaraju novi odnos medju svima, ali ovaj postojeci mora postojati i dalje, mozda kao temeljni sloj ili nekako paralelno transformiran, al je nuzan. Meni, u mom crticu, jer uvijek zelim osjetiti ovu vibraciju medju nama, a nikad taj odnos uzeti zdravo za gotovo.

Tako da, imam dojam da bi djeca u nasem crticu, bila jedan dodatni odnos, ali i dalje, svatko od nas treba biti sretan i sam sa sobom, postici onaj inner happiness. Ne mozes se 'hraniti' izvana, bilo to kroz partnera ili kroz djecu.

Da je neplodan, ili da sazna da boluje od neceg (pa i zaraznog) ili se nesto dogodi - nezamislivo mi je otici. Dok je on - on. Dok me on ne odbaci nekim svojim postupcima, ne otjera.

Zaprosila sam ga. Ne bih to napravila da nemam zelju 's njim, do kraja zivota'.
Rekao je da sam ga preduhitrila, on samo nije dosao do smisljanja scenarija prosidbe. Dakle, mislimo na slican nacin.

Dijete u tom odnosu, samo moze donijeti jos jedan odnos, oplemeniti nas kao jedinke, slicno kao sto nas oplemeni prijatelj, samo je ovaj malo drugaciji - zajednicki je odmah, i malo trapav dosta dugo, i zica pare i direktno i indirektno, i ne brojis mu sto si dao, prihvacas ga sa vrlinama i manama, al si uzmes za pravo malo kvocati 'jer to je za njegovo dobro'.

Al potpuno su mi ok obje slike, i nas kao par kako prolazimo cjelu Jadransku magistralu gustajuci udvoje, i nas kao roditelje s jednim smotuljkom, ili nateravajuci se po livadi i trazeci forum koji okuplja roditelje koji zele da se njihova djeca penju po drvecu, grebu koljena, pojedu zelene sljive, citaju Pet prijatelja, voze bicikl, luduju skejtom, grade kule od pijeska, rade kucu na drvetu, pustaju zmajeve, igraju granicara, pa onda naprave najbolji score u nekoj komp igri, i odu na trening neceg, sto ih veseli...

Tako nekako

-- phone --

[majica_2008]

samo da nadodam, po defaultu-ljudi koji misle da ne bi bili dobri roditelji(znam mnogo takvih), pa radi toga ne odluče imati djecu,po mom su mišljenju najbolji materijal za dijete.jednostavno zato što se ne uzjebavaju previše oko nebitnih stvari, ne gledaju dijete kao centar centara svijeta, nisu njihove žrtve i ne pridaju previše pažnje onome ''kaj drugi misle''...smireni, pomalo lakohodajući roditelji koji su svjesni djetetovih potreba,ali ne vrište na svako guranje prašine u usta i ne čupaju kosu na svaku pizdariju,to su najkvalitetniji roditelji...jer pretežno koriste ratio koji je u odgoju dobrano potcijenjen,nauštrb emocija kojima se prečesto daje prednost tamo gdje ne treba...

[magic potion]

Što se mene tiče, ne mislim da moje neželjenje djece ima veze s partnerom. To je stvar mog odnosa sa samom sobom. To je nešto što ja sebi samoj ne želim. Doživljavam to kao teret.
U suživotu sam duže vrijeme, i odmah na početku veze sam stavila karte na stol, rekla da ne želim djecu. On je najprije rekao da bi, eto, volio, ali da nije to uvjet za ostanak sa mnom. Kasnije je sam došao do zaključka da si vremenski ne može priuštiti kvalitetno roditeljstvo, odnosno da bi ili žena ili netko treći morao biti taj tko se uglavnom brine o djeci.
Ja ta žena nisam, niti njega pretjerano oduševljavaju žene koje sjede doma. A s druge strane, koji je smisao imanja djece ako će ti ih odgajati netko drugi?
Zapravo smo oboje na svoj način "sebični", i okrenuti sebi samima. Mislim da se ne bi usrećili s djecom.

[-honey-]

Meadow kaže:

- Ukoliko imate djecu, vidite li ih kao bitnu komponentu vašeg bračnog života i odnosa s partnerom? Je li vam njihovo postojanje uistinu unaprijedilo zajednički suživot s partnerom i odnos koji ste ranije imali? (Ovdje prvenstveno ne mislim na osjećaj vlastite ispunjenosti zbog majčinstva/očinstva, već odnos partnera i njegovo eventualno unaprjeđenje/rast nakon rođenja djeteta.)

Dijete je bitna komponenta mog života i naravno da to utječe i na ostale stvari u mom životu, pa tako i na brak, posao i td jer da nemam dijete ne bih se osjećala ostvarenom kompletnom osobom. Za mene vrijedi upravo ovo što je napisano u zagradi jer "osjećaj vlastite ispunjenosti zbog majčinstva" odražava se na sve životne sfere a pogotovo na bračnu.

Meadow kaže:

- - Što biste napravili da ste saznali da vaš partner ne može imati vlastitu djecu? Ili ih jednostavno ne želi? Pričekali da se možda predomisli, zatomili vlastitu želju za potomstvom i ostali, ili možda - otišli? Bi li vam eventualno posvojenje bilo uistinu dovoljna zamjena biološkog roditeljstva, te biste ostali?.)

Da nemam djecu a želim ih ne bih bila s osobom koja ih ne može imati. A s osobom koja ih ne želi imati, ne bih nikad uopće ni bila, bez obzira imam li ili nemam djecu. Ne znam kako je to uopće moguće jer mi se nije desilo da netko ne poželi imati dijete sa mnom
U svakom slučaju bi takav egoist i kad bi postojao bio a priori prekrižen za mene.
Kad bi oboje bili neplodni, ja bi sigurno išla na posvojenje, za partnera ne znam, al to je ionako hipotetski jer nije ta situacija.

Meadow kaže:

- Jeste li možda u prošlosti, bili ravnodušni na pitanje potomstva, te vam se činilo da vas to uopće ne privlači? I onda vas je pronalazak srodne duše, potpuno transformirao i shvatili ste da je u biti, jedino nedostajao pravi trigger koji bi vas potaknuo u pravom smjeru? Jesu li u pravu oni koji kažu da kad se želja ne javlja, ne javlja se jer ste s pogrešnom osobom?

Ma ne bi ja to tako rekla. Mislim da većina osoba općenito želi dijete, ali kad ga doista poželi "imati sada" onda je to zbog ljubavi koju osjeća prema partneru, a ne zbog nekih drugih razloga.

Meadow kaže:

- - Za rastavljene ili one koji su prekinuli odnos iz kojeg su dobili dijete:
Jeste li prestali voljeti tu osobu, ili ju uistinu i dalje gledate 'drugačijim očima' i osjećate nešto posebno za nju, samo zato jer je otac/majka vašeg djeteta??

Naravno da biološkog roditelja svog djeteta gledaš na poseban način, pa izabrao si ga da to bude i to nije "samo zato jer je slučajno...bla bla...", nego je to stvar odluke i izbora neke osobe da bude baš to što jest.
Svojih izbora se ne treba sramiti, nego se njima treba ponositi, pogotovo kad shvatiš kako ima fenomenalan genetski kod koji je prenio na dijete (izgled, karakter itd) ali je eventualno "krivo odgojen" pa je tu došlo do vaših međusobnih razilaženja

Meadow kaže:

- Često se na situaciju pronalaska srodne duše, gleda u paketu s djecom.
Mene ovdje zanima ono suprotno: jesu li djeca uistinu preduvjet potpune bračne sreće, ili samo lijepi dodatak već skladnog odnosa, koji može ali i ne mora biti prisutan za potpunu sreću i harmoniju

Ja ovo uopće ne kužim Srodne duše su dvije osobe i to nema veze s trećom, a gledati dijete kao lijepi dodatak mi je infantilno. Imam dosta torbica i cipelica u te svrhe
Sreća i harmonija ovise o poklapanju želja supružnika u svim važnim aspektima života, a ne o količini djece koju su izrodili.

Meadow kaže:

- Slika braka bez djece - krnji odnos, ili samo pogrešna perspektiva promatranja situacije?

Ta slika je u očima onog koji promatra određeni brak, a o njegovim razlozima ovisi i rezultat tog promatranja Kakav je taj brak to znaju samo oni koji su u njemu, a sve drugo je totalno nevažno.

[-Leila-]

Bračni život je ili sretan ili nije. Ne vidim kako bi djeca mogla pokrpiti rupe.
Živim u sretnom braku bez djece. Drugom braku.
Prvi je isto bio bez djece,i nije se raspao zato što nije bilo tog ''ljepila''. Rastala bih se da sam imala i 5oro djece.

[-honey-]

P.S. s obz na sve navedeno, nisam odgovorila na pitanje iz ankete jer mi se ne poklapa ni jedan ponuđeni odgovor

[InventurA]

harderfaster kaže:

Moje viđenje iz iskustva i iskustva bliskih mi osoba je da su djeca često preduvjet potpune bračne (ne)sreće...ako me kužiš
Jako malo bračnih parova zaista okruni svoju sreću sa djecom...iz postotka razvoda u Hrvatskoj vidimo da je brojka svakim danom sve veća nažalost
Djeca često budu razlog uopće za stupanje u brak što se na kraju pretežno ispostavi kao greška....
Puno ljudi nije svjesno da su djeca veliki "teret" i zahtjevaju svaku minutu vašeg vremena i da u toj zbrci gubite sebe i partnera...nerijetko očevi znaju reći da ih se više ne voli jer je došlo dijete...nerijetko su u pravu..jer jako malo žena zna uopće izbalansirati svoje emocije prema djetetu i prema partneru...i tu nastaje da prostiš "sranje"!!!

super rečeno hardy! osim što potpisujem, nadodajem da sam imala jedan brak (zajedno smo bili 12 godina) bez djece i sad sam u drugom braku s djetetom.

prvi puta sam možda i mogla imati djece čisto iz razloga što bi to bio red, ne iz moje vlastite želje ili zaljubljenosti u partnera. mladost i neiskustvo, iako da se razumijemo, ne vjerujem da se ijedno dijete rađa slučajno.

sad bih bila sretnija da sam djecu "obavila" ranije, jer napokon imam čovjeka s kojim je svaka sekunda rajska. jer beba je na neki način stala između nas odn. ona je apsolutni prioritet. osjećaji između nas se nisu promijenili, vjerojatno su bogatiji za to dijete (koje je neprocijenjivo), ali praktično, mi kao par smo "na čekanju". ili se prilagođavamo pa se to što je bilo prije više neće ni vratiti. ne znam, niti je bitno. mi se kao muškarac i žena sada drukčije gledamo - vidimo trag onog drugog u okama naše bebe i to čini da se volimo na nov način.

srodne duše ili ne, dijete ima malo veze s time. mi bi si bili "srodne duše" sa ili bez djeteta, kao što se djeca rađaju ljudima koji su se možda prvi puta poseksali. vjerujem u uloge za koje smo spremni ili koje su nam (ili nisu) suđene u neko doba u životu. prošla sam ulogu žene, sada sam bila spremna nadograditi se u ulogu majke. zahvalna sam što je to bilo s čovjekom kojeg smatram daleko boljim partnerom nego što je bio bivši.

o ostalim natuknicama...sve mi je šbb-kbb pa nemam komentara.

[pipi21]

Fora anketica

Meadow kaže:

- Ukoliko imate djecu, vidite li ih kao bitnu komponentu vašeg bračnog života i odnosa s partnerom? Je li vam njihovo postojanje uistinu unaprijedilo zajednički suživot s partnerom i odnos koji ste ranije imali? (Ovdje prvenstveno ne mislim na osjećaj vlastite ispunjenosti zbog majčinstva/očinstva, već odnos partnera i njegovo eventualno unaprjeđenje/rast nakon rođenja djeteta.)

Odgovor na sve je "da". Bolji smo individualno i jedan prema drugom nego smo prije bili. Vjerojatno je razlog tome i što se bolje znamo, obzirom da smo bili relativno kratko u vezi prije nego je došlo dijete, međutim dijete je definitivno ubrzalo proces upoznavanja i približilo nas jedno drugom.

Meadow kaže:

Što biste napravili da ste saznali da vaš partner ne može imati vlastitu djecu? Ili ih jednostavno ne želi? Pričekali da se možda predomisli, zatomili vlastitu želju za potomstvom i ostali, ili možda - otišli? Bi li vam eventualno posvojenje bilo uistinu dovoljna zamjena biološkog roditeljstva, te biste ostali?

Bogme, ni ja sama nisam bila sigurna želim li djecu ili ne. I da nemam djecu ne bih znala da mi nešto nedostaje i ne bih patila za tim, usmjerila bih se negdje drugdje. A oboje smo za posvojenje. Stoga, sve su opcije dolazile u obzir

Meadow kaže:

Jeste li možda u prošlosti, bili ravnodušni na pitanje potomstva, te vam se činilo da vas to uopće ne privlači? I onda vas je pronalazak srodne duše, potpuno transformirao i shvatili ste da je u biti, jedino nedostajao pravi trigger koji bi vas potaknuo u pravom smjeru? Jesu li u pravu oni koji kažu da kad se želja ne javlja, ne javlja se jer ste s pogrešnom osobom??

Hm. S bivšim dečkom je bilo doslovno tako. A sa sadašnjim je malo drugačije, jer sam jednostavno starija pa ne razmišljam više u terminima srodnih duša, bezgranične kozmičke sreće i ljubavi i druge adolescentske tlapnje. Da sadašnji nije osoba s kojim nisam htjela imati djecu, ne bih ih ni imala, ali moram priznati da se nisam osjećala uskraćenom i neispunjenom bez djece. Dakle djeca nisu preduvjet bračne sreće, ali nama je došao baš kao dar, obogatilo naš odnos i nas same.

[Meadow]

-honey- kaže:

P.S. s obz na sve navedeno, nisam odgovorila na pitanje iz ankete jer mi se ne poklapa ni jedan ponuđeni odgovor

Jebemu, znala sam da sam nešto zaboravila!
A što nedostaje?



BTW, anketa me baš iznenadila.
Najviše odgovora ima opcija: Sretni smo i ne želim djecu uopće. Tko bi rekao.

[Nica]

Meadow kaže:

- Što biste napravili da ste saznali da vaš partner ne može imati vlastitu djecu?

S obzirom da djecu jako volim i želim, htjela bih posvojiti.

Meadow kaže:

ih jednostavno ne želi?

Ovo se raspravi prije braka. Ne bih se upuštala u dublje odnose s nekim tko ne želi djecu i tko ne bi pristao na posvojenje u slučaju da ne možemo imati biološku.

Meadow kaže:

Pričekali da se možda predomisli, zatomili vlastitu želju za potomstvom i ostali, ili možda - otišli?

Otišla bih. Partnera treba prihvatiti takvog kakav je ili otići. Pokušavati promijeniti nekoga nema nikakvog smisla. Ne bi bilo fer očekivati od partnera da pristane na nešto što ne želi kako bi nam ugodio, a roditeljstvo je prevelika i prebitna komponenta da bi se njome kalkuliralo.

Meadow kaže:

Bi li vam eventualno posvojenje bilo uistinu dovoljna zamjena biološkog roditeljstva, te biste ostali?

Lijepo je i posvojiti dijete, pružiti dom i ljubav malom biću koje je zakinuto i kojem je to potrebno. Ako možemo imati biološko dijete, pružila bih tome prednost, ali ne bih voljela ne imati djecu samo zato jer ih nas dvoje ne možemo zajedno napraviti.

Meadow kaže:

- Jeste li možda u prošlosti, bili ravnodušni na pitanje potomstva, te vam se činilo da vas to uopće ne privlači?

Nikad.

Meadow kaže:

I onda vas je pronalazak srodne duše, potpuno transformirao i shvatili ste da je u biti, jedino nedostajao pravi trigger koji bi vas potaknuo u pravom smjeru? Jesu li u pravu oni koji kažu da kad se želja ne javlja, ne javlja se jer ste s pogrešnom osobom?

Neki se predomisle, neki ne. Nekima jednostavno nije pravi tren i/ili prava osoba, ali neki ljudi jednostavno ne žele imati djecu neovisno o svemu ostalom.

Meadow kaže:

- Za rastavljene ili one koji su prekinuli odnos iz kojeg su dobili dijete:
Jeste li prestali voljeti tu osobu, ili ju uistinu i dalje gledate 'drugačijim očima' i osjećate nešto posebno za nju, samo zato jer je otac/majka vašeg djeteta?

Ne bih ovo nazvala ljubav, ali jest povezanost i neka vrsta privrženosti, to što si nazvala "gledanjem drugačijim očima". On je druga polovica moje djece, sretna sam kad su i oni sretni s njim.

Meadow kaže:

Mene ovdje zanima ono suprotno: jesu li djeca uistinu preduvjet potpune bračne sreće, ili samo lijepi dodatak već skladnog odnosa, koji može ali i ne mora biti prisutan za potpunu sreću i harmoniju?

Djeca ne mogu biti nadomjestak u manjkavom braku. Ako odnos ne štima, djeca ga neće popraviti i pogrešno je očekivati da će se sve promjeniti jednom kad postanemo roditelji, isto kao što je pogrešno očekivati da će nešto biti drugačije kad počnemo živjeti zajedno ili kad se ubračimo. Neće.

[-honey-]

Meadow kaže:

Jebemu, znala sam da sam nešto zaboravila!
A što nedostaje? .

Ma nisi ti ništa zaboravila, nego si ono što bi ja odgovorila u uvodnom postu stavila u zagradu. Odgovor koji bi ja zaokružila bio bi- majčinsto/očinstvo me ispunjava samo po sebi neovisno o trenutnom bračnom statusu

Meadow kaže:

BTW, anketa me baš iznenadila.
Najviše odgovora ima opcija: Sretni smo i ne želim djecu uopće. Tko bi rekao.

Hm, možda su najviše odgovarali 20-godišnjaci

[InventurA]

Meadow kaže:

Jebemu, znala sam da sam nešto zaboravila!
A što nedostaje?

BTW, anketa me baš iznenadila.
Najviše odgovora ima opcija: Sretni smo i ne želim djecu uopće. Tko bi rekao.

mislim da si ukrstila pravce u kojima pitanja idu. ne diraju samo jednu temu pa je moguće izabrati više odg. a tako nisu iscrpljeni ni mogući odgovori na temu. anyway, što se rezultata tiče vjerojatno su odraz profila ljudi koji otvaraju topik.

[ombia]

Meadow kaže:

- Što biste napravili da ste saznali da vaš partner ne može imati vlastitu djecu? Ili ih jednostavno ne želi? Pričekali da se možda predomisli, zatomili vlastitu želju za potomstvom i ostali, ili možda - otišli? Bi li vam eventualno posvojenje bilo uistinu dovoljna zamjena biološkog roditeljstva, te biste ostali?

To se raspravlja debelo prije braka. Iako ni tad nije iskljuceno da se jedan od partnera naknadno predomisli. Ukoliko on ne bi zelio ni svoju biolosku a ni posvojenu, otisla bih. Ali to bi znao od prvog dana ionako.

Meadow kaže:

- Jesu li u pravu oni koji kažu da kad se želja ne javlja, ne javlja se jer ste s pogrešnom osobom?

Ne znam za druge, kod mene ta zelja postoji neovisno o partneru.

Meadow kaže:

-Za rastavljene ili one koji su prekinuli odnos iz kojeg su dobili dijete:
Jeste li prestali voljeti tu osobu, ili ju uistinu i dalje gledate 'drugačijim očima' i osjećate nešto posebno za nju, samo zato jer je otac/majka vašeg djeteta?

Na ovo nemam odgovor, ali me zanimaju odgovori drugih.

[harpy]

ombia kaže:

Na ovo nemam odgovor, ali me zanimaju odgovori drugih.

Pa, evo, ja ću ti odgovorit. Rastavljena nisam još, ali brak je gotov.
Ne osjećam ništa posebno prema njemu zato što je otac mog djeteta.
Osjećala sam tada, inače ne bih ni pravila dijete s njim.
To što želim s njim biti u korektnom odnosu i sa svoje strane učiniti što mogu da ostane do kraja otac našem djetetu nema veze ni sa kakvim osjećajem ili osjećajima, osim odgovornosti prema djetetu.
Što se mene tiče, da ga više nikad ne vidim ni ne čujem, teško da bih i trepnula.
Da se razumijemo - ništa mi loše nije napravio, nemam ga razloga mrzit.
Jednostavno - ne osjećam ama baš ništa.

[ombia]

harpy kaže:

Pa, evo, ja ću ti odgovorit. Rastavljena nisam još, ali brak je gotov.
Ne osjećam ništa posebno prema njemu zato što je otac mog djeteta.
Osjećala sam tada, inače ne bih ni pravila dijete s njim.
To što želim s njim biti u korektnom odnosu i sa svoje strane učiniti što mogu da ostane do kraja otac našem djetetu nema veze ni sa kakvim osjećajem ili osjećajima, osim odgovornosti prema djetetu.
Što se mene tiče, da ga više nikad ne vidim ni ne čujem, teško da bih i trepnula.
Da se razumijemo - ništa mi loše nije napravio, nemam ga razloga mrzit.
Jednostavno - ne osjećam ama baš ništa.

Pa cek, kad ces osjecati nesto za muza (bilo sto), pa nema prilike ni faliti ti.
Mozda bi (a mozda i ne) drugacije gledala na stvar da ste x godina rastavljeni, ne moras ga gledati svaki dan pa ni svaki tjedan itd.
A ovo da ne osjecas bas nista, ne znam i na dosadnog kolegu na poslu se covjek navikne, a kamoli ne na muza.
No o tome cemo kad se rastavis, za sad hvala na odgovoru.
Ipak je velika razlika zivjeti sa muzem pod istim krovom, gledati se svaki dan ili biti rastavljen i svak u svom domu.