kako oprostiti majci

[magic]

Oprashtanje? Davno sam ja to prebolila, inache bih vjerovatno izludjela...zapravo, muchila sam se godinama s grizhom savjesti shto JA NE VOLIM DOVOLJNO SVOJE RODITELJE...sve dok o nashem odnosu nisam progovorila s psihologom. A on mi je objasnio da takve ljude, bez obzira shto su moji roditelji NISAM DUZHNA voljeti.

[xxGaladrielxx]

nije stvar u oprastanju, vec u sazrijevanju. Trebalo bi se moci psihicki odvojiti od roditelja i sagledat ih kao zasebne osobe, sa vim njihovim kompleksima, traumumama odrastanja, roditeljima koji su ih ucinili bas takvim. Moci vidjeti uzroke njihovom ponasanju i reakcijama na okolinu. Sagledat ih kao djecu koja su prolazila odredjena sranja svjesno ili nesvjesno.
I nije to prastanje vec prihvacanje njih kao takvih, nadilazenje "problema" kao svojih. Jer problemi nisu tvoji. Oni su njihovi i pokusavaju ih se osloboditi na nacin koji znaju. Nazalost, to cesto bude ugnjetavanje slabijih - djece.

[magic]

xxGaladrielxx kaže:
nije stvar u oprastanju, vec u sazrijevanju. Trebalo bi se moci psihicki odvojiti od roditelja i sagledat ih kao zasebne osobe, sa vim njihovim kompleksima, traumumama odrastanja, roditeljima koji su ih ucinili bas takvim. Moci vidjeti uzroke njihovom ponasanju i reakcijama na okolinu. Sagledat ih kao djecu koja su prolazila odredjena sranja svjesno ili nesvjesno.
I nije to prastanje vec prihvacanje njih kao takvih

Pa to sam i uspjela...sagledala sam ih takve kakvi jesu. I to su osobe koje mi se ne svidjaju, s kojima, da nas ne vezhe krvno srodstvo, ne bih razmjenila nishta osim pozdrava - da smo npr. susjedi.

I nisu to nikakve 'traume iz djetinjstva' - njihovo se ponashanje nastavlja i dalje. Uostalom, pisala sam to i na onom topiku.

[xxGaladrielxx]

magic kaže:
I nisu to nikakve 'traume iz djetinjstva' - njihovo se ponashanje nastavlja i dalje.

ma ne mislim da uzrokom njihovog ponasanja moraju biti neke traume. Definira ih okolina u kojoj su odrastali. I ne mislim da bi zato trebali biti i oni prihvaceni pozitivno unatoc sranjima koje kao zrele osobe i roditelji rade. Nego upravo to sti si rekla: sagledati ih onakvima kakvi jesu skup s uzrocima zbog kojih su takvi. Odmak od njih, ako ih ne mozemo prihvatiti pozitivno, moze biti bilo koji: taj poput tvoga, sazaljenje... ma nije bitno, glavno se osjetiti superiornim. A ta superiornost se moze postici samo ako osjetimo nadilazenje onog sto su cinili nama.

[magic]

Pod ovim

I nisu to nikakve 'traume iz djetinjstva' - njihovo se ponashanje nastavlja i dalje.

Sam mislila na to da sam njihovo ponashanje i greshke u odgoju davno 'oprostila'...ali ne ovo kako se nastavljaju i dalje ponashati...to dokazuje da su oni jednostavno - takvi ljudi. Koji se meni ne svidjaju, koji na mene djeluju negativno i koje cu maximalno izbjegavati. Bez obzira shto su moji roditelji.

A svoju iznenada otkrivenu potrbeu za bliskoshcu morat ce ispuniti nechim ili nekim drugim...u nashim zhivotima vishe nema mjesta za njih.

[ahava]

Ja ne bih mogla ostaviti svoju majku samu i bolesnu ,pa cak i da sumnjam u iskrenost njenih rijeci pomogla bih joj.
Naglasila sam na pocetku da ju je moj brat jako razocarao ,i od skora ne govori sa njim.Sto ne znaci da nije iskrena .Mozda je bas sad shvatila gdje je pogrijesila.
Ja sam stisnula srce ,suze su tekle ali sam nasla rijeci da je utjesim i pored svog bijesa i boli koju osjecam.
I ja ponekad tako mislim kao ti Magic ,ali kad je cujem samu i jadnu ,nije mi lako, jer ona je ipak mene rodila i nosila devet mjeseci pod srcem. Sto neko rece treba se znati nosit s tim.
Ja tacno osjetim kad prelazim granicu bliskosti ,pa i ja sad okrenem pricu u drugom smjeru.

[UnExpected]

Moja baka je obožavala moju sestričnu (jer je ona bila dijete njezine ljubljene kćeri), a mene nije voljela jer nije voljela moju mamu, a baš ni svog sina.

Sestrična je bila divlje, drsko i neodgojeno dijete, propala u školi, bježala od kuće, zapadala u dugove, krala baki lovu, psovala je i nazivala svakakvim imenima...ali ona je uvijek bila bakina mezimica. Svim susjedima je punila glavu. moja unuka ovo, moja unuka ono...o meni nikad ni riječi.

Ja sam bila mirno i dobro odgojeno dijete, super odlikaš, nikad sa mnom problema, nikad baki nisam rekla nijednu ružnu riječ...ali nije bilo načina da zaslužim njezinu ljubav.

Poslije, kad smo već odrasle, baka je shvatila kakva je njezina ljubimica i jako se u njoj razočarala, a mene je zivkala da zašto češće ne dolazim.

Pa zašto bi? Meni je ta žena bila stranac i nikakav odnos nisam s njom imala.
Onda je jednog dana umrla, a ja nisam ni zaplakala.

Nije da je mrzim, ali nije mi jasno - što je tako loše vidjela u meni da me nije mogla nimalo voljeti?

Umrla je kao ogorčena i nesretna žena otuđena od cijele obitelji.