Kako preboljeti smrt voljene osobe?

[alma 188]

Hvala na sućuti.
Boli me,boli me neopisivo.Nisam se stigla oprostiti od njega,nisu mi to omogućili.To me užasno razara.U meni se budi osjećaj bijesa,to me plaši.Miješaju mi se emocije,osjećaji za koje nemam riječi.Znam da je bio bolestan,znam da se nismo mogli više boriti sa strahotama koje ta bolest nosi(alzhajmer),više nismo mogli i dali smo ga u Dom zadnjih 40 dana.Bože mili,koja je to bila greška.To je strahota,to je ono šta me progoni.On je umro jer nije imao ni skrb kako je trebalo,nije im skoro ništa jeo tih 40 dana,mi smo vidjeli da propada,oni su nas uvjeravali da jede,da uzima lijekove,da ova bolest donosi to sve šta se sa njim događalo......a nikad,nikad za vrijeme ručka ili večere nismo našli ni jednu njegovateljicu da ga barem pokuša nahraniti...Dolazili smo kako smo stigli u bilo koje doba dana,dali mu mi jesti.Nama bi pojeo,znači da bi jeo i njima da su se potrudili.Bože moj,koja okrutnost.Privatni dom,razvikan kao super Dom u Dalmaciji...nismo gledali ni novac.Ljudi moji prestrašno nešto.Obavijestili su nas da mu nije dobro,da ima temperaturu taj četvrtak ujutro,a on je umro ili u Domu ili netom po dolasku u bolnicu(tamo su ga prebacili oko podne taj dan)Brat je stigao do bolnice 15-tak minuta prije nego su liječnici rekli da je sve gotovo.Oni su rekli da je bila visoka temperatura nekoliko dana,da se ništa nije moglo napraviti.Mi nismo znali da on uopće ima temperaturu,baš se poklopilo da smo mi imali gripu i nismo bili tih par dana prije njegove smrti.Sve se položilo i krenulo naopako.
Tuga za ocem,bijes na Dom,laži,nemar,neljudskost....Bože moj....

[alma 188]

@zoki89
hvala ti puno,ako te zagnjavim koji put, oprosti molim te

[zoki89]

alma 188 kaže:

@zoki89
hvala ti puno,ako te zagnjavim koji put, oprosti molim te

Samo se javi kad god poželiš. Znam da ti je teško, i saslušati te je najmanje što mogu.

[Iochannes`]

Alma, tvoj otac, je na mjestu na kojem ga ove stvari što tebe muče, njega ne dodiruju. Jer to je toliko nevažno, nepostojano, i nesveto u dimenziji u kojoj je on sada. Jedina njegova briga, siguran sam, jest tvoj mir.. i pokušaj da prodre u tebe. Ali on ne može to da učini, dok god si ti zauzeta trivijalnostima. ON ZNA da si učinila kako si najbolje mogla i znala u datim momentima.. inače ne bi bilo - niti tako, niti ikako drugačije. On to zna. Otac ti je, zaboga.
Daklem, dok god si ti u boli, i on je. Upravo sada mu činiš nažao.

I pazi - tvoj nemir, jest i njemu nemir.. tamo negde. Jer niste odvojeni, niti će te ikada biti. Prošlost ne možeš da promeniš. Najbolja stvar koju možeš da uradiš jeste da umiriš um, i jednostavno osetiš ono što leči, i tebe, i njega; ljubav koju ste imali, i priliku da nastaviš da to njeguješ budućim postupcima. Tu ljubav, nemoj da ostavljaš okaljanu onime što činiš sada.

[alma 188]

Iochannes` kaže:

Alma, tvoj otac, je na mjestu na kojem ga ove stvari što tebe muče, njega ne dodiruju. Jer to je toliko nevažno, nepostojano, i nesveto u dimenziji u kojoj je on sada. Jedina njegova briga, siguran sam, jest tvoj mir.. i pokušaj da prodre u tebe. Ali on ne može to da učini, dok god si ti zauzeta trivijalnostima. ON ZNA da si učinila kako si najbolje mogla i znala u datim momentima.. inače ne bi bilo - niti tako, niti ikako drugačije. On to zna. Otac ti je, zaboga.
Daklem, dok god si ti u boli, i on je. Upravo sada mu činiš nažao.

I pazi - tvoj nemir, jest i njemu nemir.. tamo negde. Jer niste odvojeni, niti će te ikada biti. Prošlost ne možeš da promeniš. Najbolja stvar koju možeš da uradiš jeste da umiriš um, i jednostavno osetiš ono što leči, i tebe, i njega; ljubav koju ste imali, i priliku da nastaviš da to njeguješ budućim postupcima. Tu ljubav, nemoj da ostavljaš okaljanu onime što činiš sada.

Hvala ti,prelijepo napisano.
Trudim se racionalno razmišljati, iako još uvijek svaki dan razmišljam jesam li postupila ispravno.Svi oko mene su prihvatili realnost,nastavili dalje...ja se još nekako preispitujem.Pitam se jesu li oni manje osjećajni od mene,je li kod mene neki poremećaj kad se samo ja ovako osjećam?
Ne znam koliko dugo tuga u čovjeku traje,ne znam je li normalno osjećati da će me sada zazvati,da mu čujem korake,da zatvorim oči i vidim njegov pogled,zadnji koji mi je uputio.

[Iochannes`]

Ne znam koliko dugo tuga u čovjeku traje,ne znam je li normalno osjećati da će me sada zazvati,da mu čujem korake,da zatvorim oči i vidim njegov pogled,zadnji koji mi je uputio.

Apsolutno normalno. Osjećaj ne laže. I taj osjećaj.. pogodi tko ti ga šalje.
Tada poslušaj dobro, i postupi; zatvori oči, čuj korake, odazovi se, i vrati mu pogled.. jer on gleda cijelo vrijeme u te, čeka da ga primjetiš.
I ne, djevojko, to nije samo mašta.. o ne. Kako mašta može da izazove reakcije i osećanja u nama? Ona je multidimenzionalna veza sa "nevidljivim svijetovima".. i ona je vrlo vrlo realna. Kao i ljubav - toliko nevidljivo i neobjašnjivo, a opet toliko postojano i čvrsto.

Samo "budi tiho", i osjećaj ga. Ako ti uspe da ga osetiš, a možda te i trnci prođu, e tada; znaj da si upravo uspostavila konekciju!
On je uvijek tu za tebe, da popričate u tišini. I sada, pitanje je samo; možeš li toliko da vjeruješ? Ili, je to suviše nerealno za tvoj um? Koji je odgovor? Poslušaj sto kaže osjećaj.. jer osjećaj - ne laže.

[girling]

.i tako, rekoše, biti će bolje s vremenom...

..ali ništa od toga, dapače...

..za 3 mj će biti 4 godine da sam izgubio sina, 21 mu bijaše...sarkom, 10 mj liječenja, đaba sve..

postao sam sve teži za trpiti,idu mi svi na kurac, sitničav, sve i svako mi smeta od ljudi sa kojima sam do nedavno bio dobar...smetaju mi stvari koje su mi do nedavno bile nebitne..ovaj srče kad jede, ovaj je opčinjen novim telefonom, kod ovoga mi smeta što je zapušten...i sl.

srećom pa me još partnerica trpi, ali ako ovako nastavim biti tanak, pitanje je dokle.

a i zdravlje me jebe, od stresa neurološki problemi...

evo sam prije mj dana udomio psa, pokušati ću s njem kao terapeutom odagnati crne misli...mrzim se što sam takav, ali to je jače od mene.

jedino sam na grobu svoj,,,,i njegov.

ne tražim savjet, samo tako...

[haram]

alma 188 kaže:

...
Ne znam koliko dugo tuga u čovjeku traje...

Trideset faking godina meni nije dosta...

[Almost Rosey]

girling kaže:

..za 3 mj će biti 4 godine da sam izgubio sina, 21 mu bijaše...sarkom, 10 mj liječenja, đaba sve..

Ne znam kako se to preživi. Jako mi je žao.

[antik]

Mi smo njihov raj. Nama je tesko. I vrijeme prolazi...ali bol je i dalje tu.... ali oni su dobro.

[antik]

knjiga MI SMO NJIHOV RAJ - allison dubois...nevjerojatno koliko ova žene lijepo piše o osobama koje su nas napustile...pogotovo je utjeha za one čiji su najmiliji učinili suicid...od 169 str. na dalje. Melem za dužu. Za nas koji smo ostali...i koje još boli..koji smo ispunjeni tugom...boli. suzama... koje su još neisplakane...jer za to nemamo vremene... moramo se smješkati na van... a unutra tuga...

[antik]

Iochannes` kaže:

..sućut.

Reći ću ti.. da ona nije zaspala. Ona je sada vrlo budna.
Pozovi je u svojim mislima, i osjetit ćeš ju.. i to nije samo osjećaj - to je sama njena esencija..

ovo je prekrasno rečeno...ovo je istina.

[antik]

Naši "preminuli" su ok, zdravi su osjećeju se bolje nego što si mi to možemo zamisliti....osjećaju se predivno, kao da su skinuli stari prašnjavi kaput koji su dugo nosili...kupaju se u svijetlu..čitam ovu stranicu...čitam vaše priče...i plačem...

[LorenaLory]

istina je da je jako je teško kad ti netko blizak "ode" ali ljudi zapravo nisu ni svjesni što zapravo smrt znači. ja ne volim ni izgovarati riječ "smrt" jer oni koji su napustili svoje fizičko tijelo su baš upravo sada još više živi nego mi(ili kako to već objasniti). pa baš smo mi ti koji kao da spavamo i nismo svjesni puno toga..oni znaju ono što mi ne znamo, oni su sada više svjesniji puno toga nego mi..ja to zamišljam ovako..(a to sam negdje i pročitala i sviđa mi se to objašnjenje) mi smo tu poput glumaca u kazalištu.sa svaku predstavu (tj. za svaki život) nam treba drugo odjelo (naše tijelo) kad završi predstava mi samo svlačimo to odjelo..baš kako antik kaže. znači kad skinemo to odjelo to ne znači odmah da nas više nema..što god mi mislili njima je stvarno puno bolje nego što je nama tu. kao da skineš teret sa sebe, osjećaš veliku lakoću, ljubav, sreću..naravno bez obzira na ovo što mi sad pričali ,kada nam netko ode tužni smo jer nam fali fizička prisutnost te osobe i onda ljudi govore "ne mogu vjerovati da ga više nikad neću vidjeti.."ali stvarno nije tako, sa svima s kojima smo bili bliski ovdje ćemo opet biti kada i na nas dođe vrijeme, a i sada su oni s nama ponekad iako mi ljudi baš toga nismo svjesni, tj-večina ljudi.. i nitko ne odlazi a da to nije on sam tako odlučio (iako je ljudima to teško za prihvatiti) ako si iskusio sve ono zbog čega si došao odeš tamo gdje možeš zaslužno uživati a i možda planirati svoju novu priču

[antik]

Smrt je najveca izmisljotina....a najiskrenije suze su one kad placemo nad samim sobom.

[Vjecna Tama]

Osobno me najvise probija praznina.
Praznina koju ostavi doticna osoba.
Prosle su godine od smrti mog oca.,dovraga bio sam klinac. Taj dan sam osjetio neopisivu prazninu. Tu prazninu osjecam dan danas. Uistinu nemam jbnog pojma kak' da to opisem.
Svaki puta kada pocnem razmisljati o tome pocnem vrtit razno-razne filmove.
Sto bi bilo kad bi bilo.
Ne znam.,praznine nebi bilo.
Fuck this shit..

[Hongrie]

Stik kaže:

06.09. mi je umro otac nakon sam dva mjeseca od dijagnoze raka pluca sa metastazama na jetri.
Cijeli tjek njegove bolesti nosio sam se dobro i nije bio dana u bolnici.U potpunosti sam se prepustio njezi i brizi prema njemu.Umro je doma i nisam plakao.Cijeli ritual prije i nakon pogreba prezivio sam iako psihicki i fizicki iscrpljen.Evo sad gotovo dva mjeseca nakon njegove smrti pocinje me hvatati strasna praznina i tuga sto sam ga izgubio zauvjek..kao da tek sada iz faze soka prelazim u stvarnost i postajem svjestan svega.Zar nebi trebalo biti drugacije.Da iz faze zalovanja prelazim u fazu nastavka normalnog zivljenja...Ne znam,totalno sam zbunjen...

Jako mi je zao, Stik. Tim vise jer dijelim veoma slicna iskustva s bolescu i smrcu (nije me shrvao ni pogreb, ali vrijeme tisine jest).
I meni je nekako pocelo biti sve teze nakon smrti i danas, poslije toliko vremena, jos uvijek cekam da se vrati. Mozda zato sto je umro u bolnici, daleko od kuce i sto si nismo rekli zbogom, a i puno je toga oko mene sto mi namece osjecaj praznine, pa cak i krivnje. Silno mi nedostaju druzenja i mali sitni rituali bez kojih dani visu nisu isti i ocito ce jos mnogo vremena morati proci dok se ne okrenem i prestanem cekati.

[Hongrie]

girling kaže:

.i tako, rekoše, biti će bolje s vremenom...

..ali ništa od toga, dapače...

..za 3 mj će biti 4 godine da sam izgubio sina, 21 mu bijaše...sarkom, 10 mj liječenja, đaba sve..

postao sam sve teži za trpiti,idu mi svi na kurac, sitničav, sve i svako mi smeta od ljudi sa kojima sam do nedavno bio dobar...smetaju mi stvari koje su mi do nedavno bile nebitne..ovaj srče kad jede, ovaj je opčinjen novim telefonom, kod ovoga mi smeta što je zapušten...i sl.

srećom pa me još partnerica trpi, ali ako ovako nastavim biti tanak, pitanje je dokle.

a i zdravlje me jebe, od stresa neurološki problemi...

evo sam prije mj dana udomio psa, pokušati ću s njem kao terapeutom odagnati crne misli...mrzim se što sam takav, ali to je jače od mene.

jedino sam na grobu svoj,,,,i njegov.

ne tražim savjet, samo tako...

Kada savjet i ne pomaze bas, ali iskustva (barem meni) skoro pa dodju kao terapija (okolina bas i nema razumijevanja ili ono traje jako kratko, a ne moze se preko noci sanirati bol zbog gubitka).
Zao mi je zbog tvog sina i nadam se da ce ti ljubimac pomoci (meni dijelom jest).

[Splićankaa]

Meni je isto otac umro... rak pluća......saznali smo kad sam bila 2.srednje.........
uredno sam to sve potiskivala...sad kad pogledam zao mi je sto nisan otisla tada popricati s nekim psihologom.otac mi je umro kad san bila na prvoj godini faksa- na prvom semestru...sidila sam uz njega... i tu vecer smo popričali... on je mene nasmijao i ja njega ... o jebenti evo sad plačem... jecam .. ekao mi je da ime nisan dobila po babi(materinoj mami)..nego po njegovoj prvoj ljubavi - nekoj (rekao ime i prezime) i odakle je ona bila ... .. ja san se nasmijala.. i promislila.. o jebote...
on tu moju babu(materinu mater) nije mogao smisliti.... a ni ja ju ne mogu smisliti otkako mi je rekla na telefon kad san joj vristala da moja mater triba ic psihijatru- jer nije normalno da mjesec dana- 30DANA- lezi u sobi i ide iz wc-a do kuhinje i sobe .. da nije u stanju iz stana izac. baba mi na to kaze: da su moju mater njena dica unistilaa!!!!!!!!! :-O znaci dica koja se ne drogiraju, koja se skoluju, rade, i trpe nju depresivnu manipulatoricu cili zivot -.-" krasno. ja san ocu tu vecer zadnju mu bila rekla da zaspe...a on mi je reka da ne moze- da se boji........ on se boja umrit.... zna je da umire... ja san sidila kraj njega.. pitala ga ima li sta bratu rec...
mater mi je isto to vrime u sobi hrkala i bila na tabletama za spavanje vjerovatno
otisla san na faks- sebi se divin kako nisan pukla....dolazin na faks i govorim kako nisan cilu noc spavala ljudi me pitaju: aaa bila si vanka.. ja sutim... zasto san trpila to u sebi... tribala san se isplakat.... popodne dodjen doma oden lec... ja se ustanem iden vecerat.. pogledamo se ja i otac.. ja počela plakat........ i pobigla iz stana vanka razbistrit misli...
vratila se.. otac umra.......kasnije nisan mogla spavat.... jedino sta me tjesi sta mi je otac umro s ocmijehom na licu-doslovno mu je osmijeh bio-- tako da to je dobro znaci da je nesto dobro vidija. otac je umro.. ja nisan mogla zaspat.. mater u sobi spava... ja i teta sidimo u dnevnom- i otac na kaucu (on i stara nisu ni spavali vise u istoj sobi- nije ju trpit mogao)...ono sto mene je pogađalo.. ti loši odnosi u obitelji... to je ono sto je mene uništilo. sto san se osjetila sama u cijeloj situaciji... pritisak financijski... jos ekipa koju sam kao obitelj dozivljavala - bas u to vrime kad mi je najvise trebalo drustvo- ljeto prije nam se ekipa raspala- sto ja nisam primjecivala jer sam i radila 0-24... i gle.. otac umre.. ostanem bez oca i bez utočišta-moje ekipe i ustaljenog ritma izlazaka vani vikednom... sad san izgubila volju za ista.. s prijateljima u kontaktu.. al ne da mi se ic vani igdi.. radin+faks... solo san ne da mi se nista jer se osjecan sjebano.. zelin popravit sebe. ja san se s očevom smrti dobro nosila... sprovod u srijedu... ja u ponedjeljak odmah na sva predavanja isla.. al onda san pukla.... u smislu pocela napetost... onda san stavila godinu u mirovanje......
pa se vratila na faks- prosla.pa opet-nikakvi rezultati..pa opet-- tapkam na mjestu.... otkako mi je otac umro tapkam na mjestu. sad vise neznam dal zelim ovo zavrsiti. sav teret mi se svalio-jer dok san redovna studentica-imamo tu ocevu mirovinu+posao moj...
i teret mi je na leđima... nisan vise ona bezbrizna stara ja... kako mi je tesko. ja san uvik se ljutila na oca... mislila san da jer je agresivan a da je on negativac-a mater jadna dobrica- a ona je vrsila pasivnu agresiju na njega... i nije mrdala prston dok je on radija i lomija se. cesto san se pitala koji in je vrag bio- di su se njih dvoje nasli .. iman uzasno iskrivljenu sliku o svojoj obitelji... osjecan se ko da smo svi zrtve jednih drugih- povrijedili smo ričima jedni druge... bilo je tu svega...
stari mi je umro.. ja san bila u wc-u... i cujen nju kako sjedi u boravku za stolom i kako priča sama sa sobon i smije se i govori sama sebi: Da nije bilo vrime berbe- ne bi mu onoliko ljudi bilo na sprovodu.........
ja izlazin iz wc-a i pitan ju sta je to rekla... ja živčani slom dobila..iducih 2godine ona po paroli: seoski običaji- u crnini..
ma kako odvratno.. tu se čudi hrpi ljudi koji su joj muzu dosli na sprovod..
no comment. i kad bih ja imala zivcane ispade- odmah komentari: aha, to si na njega pokupila... -.-" dobro je on i izdrza s njon- uzas ne mogu shvatiti da su se trpili njih dvoje sve te godine.. najzanimljivije karakteron san isti otac ja.. ista.. tako da ja gledan petama vjetra spasit svoju glavu.. ja sad gledan kako sebe spasiti.. ne mogu vise ovako... jer ne mogu vise ovako.. tapkan na mjestu... faks.. posao... depresija... neman volje za nista.pitan se da li bi odlazak u jednu stranu zemlju koju planiram(informirala sam se sve) ista promijenio- dal bi ta depresija se rasplinula... pitan se pitan šta da radin od sebe... volim ekologiju... volim putovati.. volim volontirati... i stvarno bih voljela maknut se i viditi malo po europi di da se ugnjezdim na kraju... snalazljiva sam... jednostavno muka mi je kad se sitin cijelog odrastanja... a ja nisan onakvom kakvom me moja mama zamislja... ja san slobodna skitnica... takav sam duh.. nisan ja kao kceri od ove i one koje rade u kancelarijama- kroz retke čitam njenu viziju kako ona mene zamislja... ma... zelin pronac sebe i maknit se od svega.. : S

[Nevera]

Splićankaa kaže:

Meni je isto otac umro... rak pluća......saznali smo kad sam bila 2.srednje.........
uredno sam to sve potiskivala...sad kad pogledam zao mi je sto nisan otisla tada popricati s nekim psihologom.otac mi je umro kad san bila na prvoj godini faksa- na prvom semestru...sidila sam uz njega... i tu vecer smo popričali... on je mene nasmijao i ja njega ... o jebenti evo sad plačem... jecam .. ekao mi je da ime nisan dobila po babi(materinoj mami)..nego po njegovoj prvoj ljubavi - nekoj (rekao ime i prezime) i odakle je ona bila ... .. ja san se nasmijala.. i promislila.. o jebote...
on tu moju babu(materinu mater) nije mogao smisliti.... a ni ja ju ne mogu smisliti otkako mi je rekla na telefon kad san joj vristala da moja mater triba ic psihijatru- jer nije normalno da mjesec dana- 30DANA- lezi u sobi i ide iz wc-a do kuhinje i sobe .. da nije u stanju iz stana izac. baba mi na to kaze: da su moju mater njena dica unistilaa!!!!!!!!! :-O znaci dica koja se ne drogiraju, koja se skoluju, rade, i trpe nju depresivnu manipulatoricu cili zivot -.-" krasno. ja san ocu tu vecer zadnju mu bila rekla da zaspe...a on mi je reka da ne moze- da se boji........ on se boja umrit.... zna je da umire... ja san sidila kraj njega.. pitala ga ima li sta bratu rec...
mater mi je isto to vrime u sobi hrkala i bila na tabletama za spavanje vjerovatno
otisla san na faks- sebi se divin kako nisan pukla....dolazin na faks i govorim kako nisan cilu noc spavala ljudi me pitaju: aaa bila si vanka.. ja sutim... zasto san trpila to u sebi... tribala san se isplakat.... popodne dodjen doma oden lec... ja se ustanem iden vecerat.. pogledamo se ja i otac.. ja počela plakat........ i pobigla iz stana vanka razbistrit misli...
vratila se.. otac umra.......kasnije nisan mogla spavat.... jedino sta me tjesi sta mi je otac umro s ocmijehom na licu-doslovno mu je osmijeh bio-- tako da to je dobro znaci da je nesto dobro vidija. otac je umro.. ja nisan mogla zaspat.. mater u sobi spava... ja i teta sidimo u dnevnom- i otac na kaucu (on i stara nisu ni spavali vise u istoj sobi- nije ju trpit mogao)...ono sto mene je pogađalo.. ti loši odnosi u obitelji... to je ono sto je mene uništilo. sto san se osjetila sama u cijeloj situaciji... pritisak financijski... jos ekipa koju sam kao obitelj dozivljavala - bas u to vrime kad mi je najvise trebalo drustvo- ljeto prije nam se ekipa raspala- sto ja nisam primjecivala jer sam i radila 0-24... i gle.. otac umre.. ostanem bez oca i bez utočišta-moje ekipe i ustaljenog ritma izlazaka vani vikednom... sad san izgubila volju za ista.. s prijateljima u kontaktu.. al ne da mi se ic vani igdi.. radin+faks... solo san ne da mi se nista jer se osjecan sjebano.. zelin popravit sebe. ja san se s očevom smrti dobro nosila... sprovod u srijedu... ja u ponedjeljak odmah na sva predavanja isla.. al onda san pukla.... u smislu pocela napetost... onda san stavila godinu u mirovanje......
pa se vratila na faks- prosla.pa opet-nikakvi rezultati..pa opet-- tapkam na mjestu.... otkako mi je otac umro tapkam na mjestu. sad vise neznam dal zelim ovo zavrsiti. sav teret mi se svalio-jer dok san redovna studentica-imamo tu ocevu mirovinu+posao moj...
i teret mi je na leđima... nisan vise ona bezbrizna stara ja... kako mi je tesko. ja san uvik se ljutila na oca... mislila san da jer je agresivan a da je on negativac-a mater jadna dobrica- a ona je vrsila pasivnu agresiju na njega... i nije mrdala prston dok je on radija i lomija se. cesto san se pitala koji in je vrag bio- di su se njih dvoje nasli .. iman uzasno iskrivljenu sliku o svojoj obitelji... osjecan se ko da smo svi zrtve jednih drugih- povrijedili smo ričima jedni druge... bilo je tu svega...
stari mi je umro.. ja san bila u wc-u... i cujen nju kako sjedi u boravku za stolom i kako priča sama sa sobon i smije se i govori sama sebi: Da nije bilo vrime berbe- ne bi mu onoliko ljudi bilo na sprovodu.........
ja izlazin iz wc-a i pitan ju sta je to rekla... ja živčani slom dobila..iducih 2godine ona po paroli: seoski običaji- u crnini..
ma kako odvratno.. tu se čudi hrpi ljudi koji su joj muzu dosli na sprovod..
no comment. i kad bih ja imala zivcane ispade- odmah komentari: aha, to si na njega pokupila... -.-" dobro je on i izdrza s njon- uzas ne mogu shvatiti da su se trpili njih dvoje sve te godine.. najzanimljivije karakteron san isti otac ja.. ista.. tako da ja gledan petama vjetra spasit svoju glavu.. ja sad gledan kako sebe spasiti.. ne mogu vise ovako... jer ne mogu vise ovako.. tapkan na mjestu... faks.. posao... depresija... neman volje za nista.pitan se da li bi odlazak u jednu stranu zemlju koju planiram(informirala sam se sve) ista promijenio- dal bi ta depresija se rasplinula... pitan se pitan šta da radin od sebe... volim ekologiju... volim putovati.. volim volontirati... i stvarno bih voljela maknut se i viditi malo po europi di da se ugnjezdim na kraju... snalazljiva sam... jednostavno muka mi je kad se sitin cijelog odrastanja... a ja nisan onakvom kakvom me moja mama zamislja... ja san slobodna skitnica... takav sam duh.. nisan ja kao kceri od ove i one koje rade u kancelarijama- kroz retke čitam njenu viziju kako ona mene zamislja... ma... zelin pronac sebe i maknit se od svega.. : S

kad pročitan ovo ,osjećan se zahvalno šta san bez matere ostala od 4 miseca,niti je se sičan ,niti se sičan vremena kad mi je otac bija skroz lud od tuge i toga ,na meni su više negativno utjecali verbalni i fizički sukobi unutar skroz sjebane obitelji...
ti si u najgoren periodu proživljavala to sa bolesti i sa smrti oca,to ostavlja posljedice -to za odlazak u stranu zemlji nisan sigurna-meni se teti koja je prije patila od depresije ta depresija ponovo vratila kad se priselila u Zg -i normalno tribala se vratit doma jer bi totalno pukla gori,a sad svako je drugačiji