Bliski ljudi me ubijaju u pojam

[tužni veseljak]

Oduvijek sam osoba koja se trudi da na život gleda "pametno" i koja ne gubi vrijeme na razmišljanja o potencijalnim katastrofama koje nas mogu zadesiti.

Ovo je savršeno funcioniralo do prije nekih par mjeseci, čak sam i najvećim depresivcima bio dežurni klaun i osoba uz koju bar privremeno mogu zaboraviti na svoj pesimističan pogled na svijet i uživati u trenutku, ali u zadnje vrijeme apsolutno svi oko mene proiciraju samo najcrnje scenarije, rade totalno odvratne prognoze za budućnost i kao rezultat toga počeo sam imati problema s kontroliranjem i suzbijanjem vlastitih besmislenih emocija. Iako znam da su neke stvari totalna glupost i da nema nikakvog smisla misliti o tome, sveprisutna depresija i crnilo koja me okružuje onemogućava mi da uživam u stvarima koje me vesele i počinjem trošiti vrijeme na najgluplja od svih razmišljanja, kako da pomognem ljudima koji aktivno rade na uništavanju svog mentalnog zdravlja i koji ne žele sami sebi pomoći, a često mozgam i o tome kako da napravim stvari za koje u startu znam da nisu moguće.

U zadnjih mjesec dana često sam morao posezati za radikalnim metodama blokiranja glupih razmišljanja za koje znam da uvijek pale, ali svaki put se nakon toga osjećam prevareno i ljut sam na sebe jer moram koristiti razum da suzbijem besmislenu patetiku koja je ne pomaže nikome i samo uludo troši vrijeme. Da bi bio što uspješniji u tome da ne postanem kukavi samosažaljevatelj više se ne alkoholiziram i ne konzumiram nikakve supstance koje mi mute bistrinu pa gubim i na kvaliteti života zbog želje da ne izgubim kontrolu.

Zašto iz "2 + 2 = 4 i to je jednostavno tako" osobe postajem "2 čega (i zašto baš to, a ne...) + 2 (zašto je ovo 2, a nije 3 ili 5) = 4 (broj 4 mi baš izgleda bezveze)"?

Nikada nisam svijet gledao na taj način i razmišljao zašto sir ima rupe, zašto se plava boja zove baš tako, zašto u nekim zemljama voze kontra stranom ceste kad nema nikakvog razloga za to i zašto se ljudi zamaraju sa izgledom osoba koje s njima nemaju apsolutno nikakve veze i zavide istima na bogatstvu? To što se zgražamo nad nečijom pojavom ili mrzimo nekoga tko je bogat pomaže nam na koji točno način?

Je li ta ljudska glupost zarazna i ima li lijeka? Moj razum se odupire, ali to postaje sve više i više naporno. Ponekad mi dođe da se prepustim i postanem dio besmisla.

[john newman]

Počeo si razmišljati o besmislu Svemira i to nije dobro. Moras se pocet bavit necim, recimo sport, teretana, ili igraj neku iigru na sreću. Preveliko razmišljanje o svemiru dovede te do toga da potpuno odlijepiš i upadneš u bunar. Nađi curu., izjebi neku kurvu. Ucini nesto sto prije nisi radio. Upao si u zivotnu crnu rupu zato mnogo mislis o plavoj boji i rupama u siru. Nemoj puno mislit o tome, izadji u prirodu, porazgovaraj s psihologom, ili recimo s svecenikom isto ima psihoterapijski ucinak...

[ladybug24]

ne može te okolina natjerati na osjećaj besmisla.

smisao proizlazi iz nas samih, pa mislim da je problem taj da ti svoj smisao nisi našao.

[ciaan]

I Robin Williams je bio klaun pa se na kraju objesio. Tko se ne moze nositi s besmislom i negativom, bilo bi mu bolje da ne propitkuje svijet oko sebe ako ne zeli zavrsiti u depresiji i dva metra ispod zemlje.

[zoki89]

Makni se od negativaca. Ne trebaš prekinuti kontakte sa onim najbližima, al smanji ih. I počni tražiti ljude koji će pričati o nečem zanimljivijem, koji će ti pomagati da postaneš pozitivniji i kreativniji u životu.

Lijepo je da im želiš pomoći, ali to možeš samo nekome tko si sam želi pomoći. Samo reci da si tu ako požele sagledati i drugu stranu i poraditi na tome. A do tada, pusti to.

Također znaj da ne trebaš pružati otpor svojim i tuđim mislima koje ti se ne sviđaju. Samo ih pusti da dođu i prođu, poput valova na moru. Čim nastojiš nešto opravdati, potvrditi, suprostaviti se tome, analizirati itd. - tvoj um pridaje toj misli pozornost i energiju, te će se ona stoga vrtjeti u tvojoj glavi. Kada prihvatiš, automastski se oslobađaš.

[tužni veseljak]

Stvar je u tome da je gotovo svima koji me svakodnevno okružuju voda došla gotovo do grla pa samo kukaju i hodaju kao zombiji po svijetu umjesto da se koliko-toliko potrude da žive. Situacija još uvijek nisu toliko gadna kakvom ju oni vide, a čak i da je, ne vidim poantu u kukanju nad vlastitom sudbinom i psihičkim samoubojstvom prije vremena. Sa svim tim ljudima sam inače veoma povezan, ali nažalost ne mogu ni sam sebi dovoljno pomoći po pitanju nekih financijskih rekonstrukcija, no onaj dobronamjeran i pozitivan dio mene se ipak svakodnevno bori s razumom jer čak i da se odlučim maksimalno žrtvovati, a što ne smatram zdravim za sebe, ipak im ne bi mogao pomoći u dovoljnoj mjeri da skrenem s putanje te financijske komete koji im se iz dana u dan sve više približavaju.

Ne znam da li je itko ovdje bio u istoj situaciji, ali ako je, zanima me kako ikada više pogledate tim ljudima u oči ako znate da ste prije par sati jeli nešto fino, a da su oni vjerojatno gladni i ako ste taj dan proveli u toplom, a oni doma nemaju ništa za staviti u peć. Da se razumijemo, ja sam hedonist, dakle nisam humanitarac i dobrotvor, ali isto tako nisam ni od kamena i neke stvari si ne mogu izbiti iz glave pa me zanima kako ostali žive sa saznanjem da netko s kim su se do jučer smijali i veselili životu više (po njima) nema razloga za to, a pomoći im da se vrate na barem 50% nekadašnje normale, značilo bi da moram sebe unazaditi, uništiti si "kvalitetu" života i "baciti u vodu" skoro sve ono u što sam uložio tisuće sati života i rada.

Nisam jedan od onih koji proiciraju probleme na van jer mislim da takve stvari ljudima nisu zanimljive i da sigurno imaju sasvim dovoljno sličnih sranja u vlastitim životima, a čak i da nemaju, mislim da nema nikakvog smisla da ih ja deprimiram jer ne volim ni kada meni netko "projekcijama katastrofe" spušta raspoloženje. I sam se svakodnevno borim sa vlastitim vjetrenjačama kojih je mnogo i ako netko misli da mu na neki način mogu pomoći, uvijek me može lijepo normalno pitati i otvoreno reći, ali od toga da svi postajemo beživotni kuk-plak zombiji mislim da nitko nema koristi.

Pitam se jesu li sada sretniji, nakon što su gotovo u potpunosti uspjeli u tome da ni ja više nisam sretan jer mi je glava puna i njihovih i vlastitih problema. Zapravo serem, ne pitam se to jer znam i vidim da nisu. Vjerojatno misle da sam im zahvalan što su mi dopustili da ugazim u njihova sranja, a najgora stvar je što sam rastrgan između razumnog sebe koji zna da nema smisla i da je kontraproduktivno ozbiljnije pomagati drugima ako ne možeš do kraja pomoći ni samom sebi i one patetične autodestruktivne šmizle koja bi dala svoj jedini kaput nekoj staroj bakici koja kuka da joj je hladno, iako ona to samo umišlja i temperatura vani je skroz ok.

Čuo sam da na ovakve stvari ljudi oguglaju onda kada osnuju obitelj i dobiju djecu, ali mene brak i djeca ne privlače jer volim slobodu i mir kojeg nažalost više nemam, a biti slobodan da brineš tuđe brige baš i nije neki good life, zar ne?

Biti dobar prema sebi i nesretan ili pljunuti samozbrinjavanju i samoodrživosti u facu radi emotivnih pilanja u glavi?

[ciaan]

Ne vjerujem narocito u univerzalna rjesenja. Netko ce uciniti vise 'dobra' sebicnoscu, a netko nesebicnoscu i zrtvovanjem. Osobno sam naklonjeniji ovom drugom jer imam osjecaj da mi se to katkad vrati, posebice kada je spontano i iz srca. To je kao ona pjesma Give it away od RHCP-a.

[F.A.Q]

tužni veseljak kaže:

Čuo sam da na ovakve stvari ljudi oguglaju onda kada osnuju obitelj i dobiju djecu, ali mene brak i djeca ne privlače jer volim slobodu i mir kojeg nažalost više nemam, a biti slobodan da brineš tuđe brige baš i nije neki good life, zar ne?

TI znas sto je istina odnosno moj odgovor ili neciji drugi ce samo potencirati neka stanja koja ti nebi savjetovao

Biti dobar prema sebi i nesretan ili pljunuti samozbrinjavanju i samoodrživosti u facu radi emotivnih pilanja u glavi?

ili ili ... a neka treca perspektiva .. zasto se ogranicavati?

mislim ovo da je biti dobro prema sebi = nesreci je vise nego put ka patologiji i koliko god tebi moglo ovisi od stanja u kojem jesi zvucati apsurdno .. to nije uzrokovala okolina nego tvoj dozivljaj okoline

stari aktiviraj se u rjesavanju problema .. mozda i nisi tako snalazljiv kako si do sada mislio i smatrao da jesi .. sto je sve ljudski i naj se srdit

objektivno je situacija bas ovakta kakva je .. to je to .. sad je tako kako je .. pusti zelje i misljenja/razmisljanja .. .u sranju si i tak se postavi prema sranju .. inace ces plivati u sranju i govoriti si .. da je super sto nema valova ali fali vjetra ..il nes slicno

oprostite mi na umjetnickoj slobodi

[zoki89]

tužni veseljak kaže:

Stvar je u tome da je gotovo svima koji me svakodnevno okružuju voda došla gotovo do grla pa samo kukaju i hodaju kao zombiji po svijetu umjesto da se koliko-toliko potrude da žive. Situacija još uvijek nisu toliko gadna kakvom ju oni vide, a čak i da je, ne vidim poantu u kukanju nad vlastitom sudbinom i psihičkim samoubojstvom prije vremena. Sa svim tim ljudima sam inače veoma povezan, ali nažalost ne mogu ni sam sebi dovoljno pomoći po pitanju nekih financijskih rekonstrukcija, no onaj dobronamjeran i pozitivan dio mene se ipak svakodnevno bori s razumom jer čak i da se odlučim maksimalno žrtvovati, a što ne smatram zdravim za sebe, ipak im ne bi mogao pomoći u dovoljnoj mjeri da skrenem s putanje te financijske komete koji im se iz dana u dan sve više približavaju.

Ne znam da li je itko ovdje bio u istoj situaciji, ali ako je, zanima me kako ikada više pogledate tim ljudima u oči ako znate da ste prije par sati jeli nešto fino, a da su oni vjerojatno gladni i ako ste taj dan proveli u toplom, a oni doma nemaju ništa za staviti u peć. Da se razumijemo, ja sam hedonist, dakle nisam humanitarac i dobrotvor, ali isto tako nisam ni od kamena i neke stvari si ne mogu izbiti iz glave pa me zanima kako ostali žive sa saznanjem da netko s kim su se do jučer smijali i veselili životu više (po njima) nema razloga za to, a pomoći im da se vrate na barem 50% nekadašnje normale, značilo bi da moram sebe unazaditi, uništiti si "kvalitetu" života i "baciti u vodu" skoro sve ono u što sam uložio tisuće sati života i rada.

Pomogni im koliko možeš, a da istovremeno ne narušiš bitno kvalitetu svog života. Normalno je da suosjećaš i lijepo je pomoći. Ali ako ideš do mjere da zanemariš svoje zdravlje i sreću, nije dobro. Jer kako ćeš pomoći bilo kome ako prvo ne pomogneš sebi? Dakle, nastoji pronaći neko uravnoteženo rješenje.

Ako želiš ozbiljnije poboljšati kvalitetu njihovih života, poveži se sa još ljudi koji suosjećaju, pa im zajedno pomognite. Tako bi sve trebalo ići lakše i efikasnije.

I ne žali ako trenutno ne možeš nekome pomoći. Patnje i siromaštva ima od kada je svijeta. Mijenjamo to koliko znamo i možemo.

[tužni veseljak]

Ne znam, meni je besmisleno pomagati nekome ako ta moja pomoć neće napraviti neki bitan pomak na bolje. To je kao da nekome tko je banci dužan 200 000 kuna pomogneš s 20 000 kuna koje vrlo vjerojatno nikad više nećeš vidjeti. Tu nisi pomogao baš nikome osim banci koja će ionako taj dug napumpati za duplo kroz kamate. S druge strane, meni će naprimjer tih 20 000 kuna sigurno usfaliti prije ili kasnije i bez njih sam na određeni način u banani, a da uopće nisam riješio nečiji problem nego sam samo napravio potencijalni problem sebi.

Koja je uopće poanta zarađivanja novca u društvu gdje su skoro svi oko tebe na jako dobrom putu da postanu siromašni. Postoji gomila ljudi koja spava na milionima pa im ne padne napamet da daju jedan 1% tog novca nekom od prijatelja ili rodbine i tako ih spase da ne padnu na dno. Mislim da me u svemu najviše smeta što u drugima ne vidim sebe i da me najviše od svega strah da će me ti ljudi kasnije razočarati, ali opet ako im ne pomogneš osjećaš se sj**ano iako znaš da ta pomoć nije rješenje njihovih problema.

Nisam nikada bio jedan od onih koji se hvale s materijalnim stvarima i uvijek mi je neugodno ako bi moje posjedovanje nečega što se smatra luksuznim i neesencijalnim djelovalo deprimirajuće na druge, a sam to toleriram kada sam ja taj drugi i ne križam ljude koji se besramno preseravaju jer uvijek nastojim u svima vidjeti ono pozitivno, a skoro svako od nas ima nekih vrlina.

Jel moguće da je problem u tome što ne volim sebe dovoljno i mislim da ne zaslužujem to što imam jer jedino mi to pada na pamet kad vidim ljude koje doslovno boli ku**c za to što im neki frend nema za kavu ili za gablec, a oni mu mašu pred nosom s novim ajfonom i pričaju o tome kako će si kupiti novi auto ili zapaliti idući vikend na more.

Jasno mi je da postoje razlike među ljudima, ali je li normalno praviti se blesav i uživati u tuđoj nesreći bez ikakve želje da pomogneš toj osobi. Nerazumijem ljude koji kad steknu nekakvu materijalnu sigurnost, čak ni na tren ne požele pomoći ljudima koji su obilježili veći dio njihovih života iako i dalje održavaju kontakte. Ispada kao da se danas prijateljstva njeguju samo da bi imao kome kukati kako ti je teško ili se hvalisati s piz**rijama.

Ništa konkretno se ne događa. Eventualno se glumata velike humanitarce kada neka TV postaja snimi neke jadnike koje je život gadno zaj**ao, iako više od pola nas ima upravo takve u vlastitoj blizini. Kao da samo ljudima koji su pali na samo dno treba pomoć. Po meni je daleko bolje pomoći im na vrijeme tako da do toga uopće ni ne dođe, no ispada da smo mi ljudi stvarno pokvarena rasa, prljava i zla, koja uživa u tuđoj patnji i mukama.

[zoki89]

Ok je da sebi nešto lijepog i ugodnog priuštiš Definitivno to zaslužuješ. Osim toga, i dalje možeš pomoći nekome ako i kada to poželiš.

Većina ljudi ima ogromnu nesigurnost u sebi. Neki to nastoje prikriti ili učiniti da se bolje osjećaju skupim stvarima, ludim provodima itd. Osim toga, moguće je da su opterečeni svojim snovima i problemima u tolikoj mjeri da slabije uočavaju što se događa drugima oko njih. A neke jednostavno nije briga. Možda jer su takvi po prirodi, možda jer su istu sebičnost nekada drugi pokazali prema njima, pa smatraju da samo s takvim sebičnim stavom mogu biti sretni i uspješni u životu.