Psi - iscjelitelji srca

[maher18]

onda ne troši vrijeme, bavi se pametnijim stvarima

[arna]

Sve si mislim kak, možebit, i nema neke posebne razlike između maca i pesonja glede njihovog terapeutskog učinka na čovjeka. Izgleda da obje vrste pomažu smanjivanju osjećaja stresa, umiruju i um i srce, te čine čovjeka potpunijim, zadovoljnijim, sretnijim.
Razlog je vjerojatno u tome što su, za razliku od čovjeka, životinje više u kontaktu s vlastitom prirodom, a time i s univerzalnom energijom postojanja, pa to na neki način prenose na ljude, što pomaže čovjeku da osjeti, te se i sam približi svojoj iskonskoj prirodi.
Važno za čovjeka je što to životinje čine kontinuirano i bezuvijetno, dovoljno ih je samo pomaziti, i već taj kontakt s tim mekim, toplim tijelima živih bića druge vrste, djeluju smirujuće i relaksirajuće, što omogućava čovjekovom tijelu da proizvodi kemijske reakcije koje blagotvorno djeluju na njegovo zdravlje.
Životinje izgleda stvarno osjete mjesta blokiranog protoka energije kroz ljudsko tijelo, te ližu to područje ili se baš tamo smjeste kao da žele usmjeriti iscjeljujuću energiju.

Evo baš mi pada na pamet kak smo jednom kosili travu na viksi, i kad je mama kosila nekih desetak minuta, moja pesica ju je stalno promatrala, a onda se iznenada zaletila prema njoj, naskočila joj capama na leđa uporno lajući, kao da joj želi zabraniti daljnje košenje. Bili smo zabezeknuti, a poslije je mama rekla kak joj je naglo postalo teško, ali je htijela završiti dio koji si je odredila. Mama je inače visokotlakašica i ima problema sa srcem, a pesica je očito osjetila kolaps njene energije i reagirala.
Ccc, mora da sam zdrava ko dren, jerbo pesekicu uopće ne dira što uglavnom uvijek ja sve pokosim.

[arna]

friendship kaže:

čitava duhovnost se lomi oko temeljne razlike: s jedne strane, tu je određena baza ljudskih iskustava koja govori da duhovne razine postoje, i da su ih vidjeli/iskusili. s druge strane, tu je znanstvena zajednica koja kaže da tako nešto nikad nije dokazano, pokazano, ustanovljeno. a istina je ili jedno ili drugo. ako je istina da duhovne razine postoje, tada je znanost doista u povojima jer o ogromnom području ne zna ništa. ako ne postoje, tada je ljudska baza iskustava u nevjerojatnoj zabludi. istina je dakle jedno ili drugo, i hoćeš ili nećeš, svatko bira svoj tabor

Nije baš da je istina ili jedno, ili drugo. Istina je zapravo jedna, samo je znanost premlada da to razumije, a ono što ne razumije znanost odbacuje.
Činjenica je da su iskustva subjektivna kategorija, a kako znanost traži objektivnost i dokaze, to malo sporije ide s duhovnom dimenzijom, ali na kraju će se sve posložiti, jerbo znanost itako samo objašnjava svijet koji postoji, nije da ga stvara.
( Iako ga sad već bome i stvara, nažalost često time čineći čovjeku medvjeđu uslugu. )

[mimozaaa]

Tears23 kaže:

a tko ce meni iscijeliti moje srce i dusu sada kada njega nema..kada me napustio tako brzo i nenadano...i kada bih dala i svoj zivot da je on ziv i da galami po kuci...i zasto tako boli..i zelim umrijeti samo da sam sa svojim psicem....tko to moze zacjeliti i kako mu vratiti sve dobro sto mi je dao u zivotu i zacijelio moje srce...

I ja sam se oprostila od moje ljubavi prije 2,5 mjeseca. Ne prestajem plakati, ne mogu da ga zaboravim, nedostaje mi mnogo. Svaki dan ga trazim u kuci, ocekujem da ce se pojaviti, uhvatim se kako gledam negdje a suze liju. Izgubila sam raspolozenje, volju za icim, nista me ne moze razveseliti. Imam jos jednog psa kojeg sam usvojila prije 2 godine iste rase (zlatni retriver) ali ona odkako smo njega uspavali, postala je kao figura, samo spava, ne mazi se, i ona izgubila volju za zivotom. Imam nju, zelim da ju mazim ali ona ocigledno prolazi kroz svoju tugu. U kuci ja muz i ona svi u ocajnu, svak za sebe tuguje. Nema vise osmjeha, nema vise nekih ludih stvari koje su nam izvlacili osmjeh a on je to znao raditi. Uvjek nas je znao raspoloziti i kad nam je bilo najteze. Nikad, bas nikad necemo imati takvog psa kao sto je on bio. Imala sam i prije mnogo pasa ali ni jedan kao on. Imam sad nju a kao da je nemam. Pokusavamo da je podignemo ali ne ide, ona je bas u nekoj teskoj depresiji. Obolila je za ovo vrijeme od stitne ima i drugih problema uz to, lijecimo ju, trudimo se oko nje ali ne ide. I druge pse ignorise u parku a prije se veselila, igrala se. Tuzna je ovo situacija i za nas i za nju. Previse nas je on osvojio, uvukao nam se u srca, ne mozemo ga preboljeti. Da mi je mogao pozivjeti jos par godina, dala bi sve. Nazalost otisao u svojoj 12 godini od raka kostiju (osteosarkom). Ova dijagnoza nas je sokirala, sve smo dali da mu produzimo zivot. On i dalje veseo nicim nije pokazivao da ima bolove, veselio se zivotu. Pozivio je duze od prognoze doktora i dalje izgleda kao zdrav sem sto je jako tesko hodao, bolove ne vidimo ali davali smo mu tablete protiv bolova. Nebih ga uspavljivala da nije pocelo neprestano povracanje. I dalje jede i pije ali u roku odmah sve izlazi van. Onda su rekli da odlucimo da li ga uspavati ili ga ostaviti da vrse pretrage da vide gdje je sve metastaziralo ali da ocekujemo da ce najduze mozda izdrzati jos 2 tjedna. Najgore mi je sto sam bas ja morala odluciti da li mu dati tu strasnu spricu. On, moja ljubav, to jutro skakutao na tri nogice, obavio sve vani, znao je sta mu se sprema. Uvjek se bojao veterinara, dahtao i drhtao a to jutro miran, ne drhti ne dahce, gleda na stranu. Teska srca sam donjela tu odluku, zagrlila ga molila ga da mi oprosti sto donosim tu odluku. Ljubila ga i zahvaljivala mu za sve sto mi je u zivotu pruzio. Ta scena je bila strasna, plakala je i veterinarka, moja ljubav je okrenula glavu od mene a iz njegovih okica su kapnule dvije suze. Nikad nisam vidjela psa da place. Moj je plakao, nije me pogledao. To nikad necu zaboraviti, to me proganja jer sam sigurna da se njemu jos nije islo. Dobio je tu spricu i njegova glava je klonula na mojim rukama i za par minuta je otisao. Moje srce je od tada ranjeno, grize me savjest, muci me sto nismo jos probali bar i ta dva tjedna.
Kremirali smo ga ali urna jos nije kod nas, kci ga cuva dok se mi ne oporavimo.
Ostalo mi je da se borim za ovog drugog psa da njoj pomognemo jer je i ona stara i pitanje je koliko ce i ona pozivjeti?
Mislim da nikad necu prestati tugovati niti cu ikada imati takvog psa kao sto je on bio. Za sada ne razmisljam o nabavci drugog psa jer bi nju to dotuklo ali u buducnosti nisam sigurna jer moje srce ne moze vise podnjeti te rastanke. Mozda vrijeme ucini svoje, mozda se predomislim?

[friendship]

vrijeme ne liječi rane...ljubav ih liječi

tuga neće promijeniti prošlost, neće vratiti vrijeme. učinila si što si tada jednostavno morala, patnja bi bila veća, ishod isti...i brz

šteta je uz sve lijepe godine koje ste proveli uz svoga prijatelja psa vezati se upravo za ove najbolnije trenutke, kad je onih lijepih bilo beskrajno više. premda je ljudski da je teško zaboraviti, teško je otpustiti

da možemo izbaciti svu patnju iz naših života, učinili bi to, ali ne možemo, na žalost. da li to znači da se trebamo odreći radosti, zbog straha od nove boli? naprotiv; ovo znači da je moramo što više prigrliti, i širiti oko sebe, jer jedino tako će radost nadjačati

[arna]

mimozaaa kaže:

On, moja ljubav, to jutro skakutao na tri nogice, obavio sve vani, znao je sta mu se sprema. Uvjek se bojao veterinara, dahtao i drhtao a to jutro miran, ne drhti ne dahce, gleda na stranu.

Da, znao je.
I bio je miran jer je znao da uskoro prestaju njegove patnje. A tebe nije hto gledati jer je znao da ćeš tugovati, a tu ništa više nije mogao napraviti.
Imaj krasna sjećanja, on ti zauvijek ostaje u srcu, i pruži svu ljubav drugom peseku, jer on osjeća da žališ za onim, pa se ne želi nametati dok ti ne budeš spremna.

[Cherie]

maher18 kaže:

nimalo se ne slažem s tvrdnjama da su životinje samo instinktivni strojevi prirode, da sve rade siključivo prema genetskom porivu i da nemaju emotivni život, sposobnost empatije i namjerno odabrano ponašanje! u svim društvenim životinjskim zajednicama, od pčela, mrava, da ne spominjem lavlje, vučje ili majmunske čopore, uočeni su, i to ne baš rudimentarni, oblici odabranog ponašanja, ne samo zbog nekog biološkog cilja očuvanja vrste, nego djelovanja koje je potpuno u skladu s moralnim i osjećajnim postupanjem bića koje je svjesno brižno, koje voli, želi dobro svojem bližnjem.

ovo zadnje je malo pretjerano - moralno i svjesno brižno, ali razumijem što hoćeš reći.
Promatrajući psa koji spašava na cesti drugog psa , čovjek se mora zapitati odakle taj impuls. Je li to odanost pripadnicima čopora ili čin hrabrosti i ljubavi u kojem pas riskira vlastiti život da spasi tuđi.

Pas djeluje nagonski i ima rudimentarni emocionalni život, inteligenciju i svjesnost. On nije sam sebe svjestan, pa onda ovakvo dijelo hrabrosti po meni potiče od samog života koji sam sebe želi održati. Da psi nemaju svjest o sami sebi pokazuje mirror eksperiment kojeg psi ne prolaze uspješno. Životinje koje imaju nekakvu svjesnost same o sebi i prošle su mirror test su neke vrste majmuna , delfini, jedna vrsta kitova i jedna vrsta ptica.

Izgleda da psi primjerice imaju puno više čula nego ljudi. Morgan Marlo u svojoj knjizi Tihi zov Australije opisuje svoj život sa aboriđijancima i govori o tome kako zbog svog neprekidnog kontakta sa prirodom imaju, sad sam zaboravila točno koliko, nekih 10 -12 čula. Jedno od njih je i čulo koje im omogućuje komuniciranje na daljinu. Cijelo plemo postaje svjesno primjerice da je jedan od članova u opasnosti ili da je pronašao vodu bez obzira koliko daleko bio. Rekli bismo da su prirodno telepati. Ali takvo nešto pokazuju i psi. Eksperiment čuvenog biologa dr Ruperta Sheldreka pokazao je da statistički značajan broj pasa stane na prozor ili ispred vrata u momentu kad njihov gazda ODLUČI, dakle samo ima namjeru da se vrati kući.

Po meni ovo je sposobnost, prirodom dan dar telepatije je nešto što i ljudi imaju (aboriđijanci to dokazuju) samo smo pogubili izoštrenost naših čula kao i sva ona čula koja su nam trebala dok smo bili u direktnom kontaktu sa prirodom. Mi smo po tom pitanju zatupljeni, oni su još uvijek u kontaktu sa svojom vlastitom prirodom, povezani i na neki način u jedinstvu sa čoporom.

Dr Sheldrake je poznat po svojoj teoriji morfogenetskih polja i rezonance. Njegova teorija (i eksperimenti) ukazuju na mogućnost da je svaka živuća vrsta objedinjena, svaka svojim, jedinstvenim morfogenetskim poljem u kojem su svi u vrsti povezani. Na taj način po njemu živ i stalno evlouirajući svemir uči, raste i evoluira. Jednom kad kritičan broj pripadnika vrste nešto nauči cijela vrsta automatski usvaja znanje. Pokazalo se recimo ako miševi u više eksperimenata nakon pokušaja i ponavljanja nauče prolaziti kroz labirint da bi došli do komadića sira, nakon određenog broja ponavljanja svi miševi svijeta ovaj eksperiment riješavaju iz prve.

Ovo govorim zato što biolozi tvrde da je uz ljudsko biće koje rapidno uči, mijenja se, stvara nove sinapse i evoluira da to isto na planeti se dešava i sa psima. Tako recimo našla sam primjer border colia koji zna više od hiljadu riječi, što je nevjerojatno, i više se ne može podvesti pod običnu dresuru, pogotovo što je u eksperimentima s njim pokazano da zna apstrahirati kad se objekt nazove imenom ili formom tj zna odrediti i objekt koji je u pitanju i prepoznati sve slične forme.

Pa eto the point nakon puno piskaranja:

1. kod njih je nagonsko savršeno, neokaljano za razliku od nas koji smo izgubili doticaje s tijelom jer smo previše u glavi i otud naše čuđenje nad njihovim sposobnostima,
2. druga poanta: psi evoluiraju, napreduju unutar svog morfogenetskog polja, u doticaju sa čovjekom njihov mozak razvija nove sposobnosti.

Pa onda da se čovjek zapita kad ti pas kaže volim te, da li zna o čemu govori ....

[friendship]

arna kaže:

Nije baš da je istina ili jedno, ili drugo. Istina je zapravo jedna, samo je znanost premlada da to razumije, a ono što ne razumije znanost odbacuje.
Činjenica je da su iskustva subjektivna kategorija, a kako znanost traži objektivnost i dokaze, to malo sporije ide s duhovnom dimenzijom, ali na kraju će se sve posložiti, jerbo znanost itako samo objašnjava svijet koji postoji, nije da ga stvara.
( Iako ga sad već bome i stvara, nažalost često time čineći čovjeku medvjeđu uslugu. )

pod istina je ili jedno ili drugo sam mislio istina je jedno od to dvoje - dakle jedna. čisto stvar jezične konstrukcije

na kraju će se sve posložiti, al u jednoj bojim se ne baš bliskoj budućnosti. u stvari, mislim da se i sada zna puno više nego se prikazuje, ali da je taj dio znanosti skriven od javnosti. ionako danas najviše znanost financiraju interesne organizacije i skupine

[friendship]

Cherie kaže:

Pas djeluje nagonski

hm...moguće je da pas (primjerice) djeluje puno bliskije čovjeku nego mislimo:

naime, pretpostavimo da i pas i čovjek imaju dušu. u svojem inkarniranom obličju, pas ima svoje (pseće) nagone naslijeđene po svojoj genetici; jednako kao što čovjek ima svoje (ljudske) nagone naslijeđene po svojoj genetici

a istovremeno, duša je duša, ona ionako nije niti pas, niti čovjek. ona je duša

i pas i čovjek su tada specifično iskustvo (duše), i kroz njihove inkarnirane živote biti će nastati pseća odnosno ljudska osobnost, kao kreacija za sebe, temeljena na sadržaju duše (koja je sama kreacija temeljena na Duhu)

ovo bi ujedno i objasnilo veliku pseću ljubav, jer ona potječe od otiska duše pune ljubavi, koja se kroz pseću zemaljsku sudbinu ima priliku manifestirati u prilično čistom obliku

Cherie kaže:

Izgleda da psi primjerice imaju puno više čula nego ljudi. Morgan Marlo u svojoj knjizi Tihi zov Australije opisuje svoj život sa aboriđijancima i govori o tome kako zbog svog neprekidnog kontakta sa prirodom imaju, sad sam zaboravila točno koliko, nekih 10 -12 čula. Jedno od njih je i čulo koje im omogućuje komuniciranje na daljinu. Cijelo plemo postaje svjesno primjerice da je jedan od članova u opasnosti ili da je pronašao vodu bez obzira koliko daleko bio. Rekli bismo da su prirodno telepati. Ali takvo nešto pokazuju i psi. Eksperiment čuvenog biologa dr Ruperta Sheldreka pokazao je da statistički značajan broj pasa stane na prozor ili ispred vrata u momentu kad njihov gazda ODLUČI, dakle samo ima namjeru da se vrati kući.

Po meni ovo je sposobnost, prirodom dan dar telepatije je nešto što i ljudi imaju (aboriđijanci to dokazuju) samo smo pogubili izoštrenost naših čula kao i sva ona čula koja su nam trebala dok smo bili u direktnom kontaktu sa prirodom. Mi smo po tom pitanju zatupljeni, oni su još uvijek u kontaktu sa svojom vlastitom prirodom, povezani i na neki način u jedinstvu sa čoporom.

vjerojatno pseća genetska struktura lakše pogoduje uspostavljanju prirodnih transcendentnih mostova prema ostalim svojim duhovnim tijelima i općenito sferama, čime pas dobiva sposobnost osjećanja astrala, mentala...u kojemu su informacije drugačije pristupačno, a vrijeme drugačije posloženo u odnosu na našu fizikalnu percepciju, zboh toga pas prirođeno telepatski ili empatski prima nformacije, te može 'zaviriti kroz vrijeme'

čovjek čini se genetski nije dobro prilagođen na isti način, u smislu da nam je otežano uspostavljanje ovakvih transcendetnih mostova, ali se mostovi svejedno daju uspostavitii. nekome se to događa spontano, netko će pak uspjeti svojim vlastitim radom uspostaviti mostove...

[friendship]

Cherie kaže:

1. kod njih je nagonsko savršeno, neokaljano za razliku od nas koji smo izgubili doticaje s tijelom jer smo previše u glavi i otud naše čuđenje nad njihovim sposobnostima

čovjek ima zahvaljujući svojem mozgu stvoriti (pre)apstraktni, (pre)virtualni svijet, te sposobnost da doživljaj svijeta orijentira primarno posredno u odnosu na svoju stvorenu (ili preuzetu) apstraktnu konstrukciju. na taj način ne živi u sadašnjosti, već u virtualnom svijetu svojih misli i koncepata. reklo bi se, struktura mozga nudi bitno veći misaoni potencijal, ali i veće zamke

Cherie kaže:

2. druga poanta: psi evoluiraju, napreduju unutar svog morfogenetskog polja, u doticaju sa čovjekom njihov mozak razvija nove sposobnosti.

interesantno, ali da se često primjetiti razina fascinacije koju životinjica poput psa iskazuje prema čovjeku, pretpostavljajući često čovjeka svojoj vlastitoj vrsti, na koju je genetski ustrojen! nadilaženje genetike u korist fascinantne interakcije sa superiornim bićem - čovjekom - govori u prilog doista postojanja duhovnog sadržaja u psa

analogijom, da se sada među nama pojavi superiorno biće (recimo pravi anđeoski duhovni entitet), i mi bi bili više fascinirani njime, te bi se mnogi od nas bavili istima puno više nego drugim ljudima

[Tears23]

mimozaaa kaže:

Kremirali smo ga ali urna jos nije kod nas, kci ga cuva dok se mi ne oporavimo.

a gdje ste ga kremirali..nama nasega nedaju na vet faxu jer je tamo umro..ubili ga tocnije mrcine..nisu ga dali ni vidjeti..ja bi ga i kremirala ako treba sve samo da su mo ga dali

[hasnfefer]

Nemruth Dagi kaže:

Još i danas znam naći u vrtu među šljunkom sitne komadiće njegove raščerupane nogometne lopte koju je posve rastrgao. Par dana prije nego što je uspavan bili smo mu kupili novu loptu. Nju sam odmah dala nekome da je ne gledam...

ja sam kupio četku za svog Atilu prije nego je umro, ali ju još čuvam. Stoji na prozoru

[todaytonight]

mene evo!! moji psi probudili lajanjem ispred otvorenih prozora moje spavace sobe, a bas kad sam konacno odlucila kao normalan svijet odspavati cijelu noc . ne znaju si sami pomoci kad sijeva i grmi, pa ih ja moram ugurati u njihov prostor i zatvoriti vrata da ne bi mogli vise van lajati na olujno nebo . nekad im cak moram vezati chichak brnjice da im silom drze gubice zatvorene da se ne prekocene od tolikog lajanja, i oni i susjedi .

eto, dobro da postoji ovaj forum kad se covjek probudi usred noci, a vani se sprema nevrijeme pa cak nema ni drustvo isplasenih pasa da ode prosetati kad se probudi u vreloj noci : 4.30am +27*C



.... ne znam kak ljudi mogu voljeti macke, one su tako nepristojne, navalentne i bezobrazne!! zazirem od svih tih domacih macaka jer ce te bez pitanja i bez dozvole poceti lizati; glupe su i nista ih ne mozes nauciti. ne vole vodu i ne vole se prati, kakva je to higijena lizanjem eew!
uvjerena sam da sve macke znaju da ih ne podnosim i zato me se klone, zaobilaze u luku i sklanjaju s puta!!!
davno sam naucila lekciju da macku ne treba pogledati u oci, jer mi odmah skace u krilo, kao da ja samo cekam da budem izlizana, fuj!
ne trpim, kazem, kad si bilo koji zivuljak daje slobodu lizanja nekoga, a macke su tu bas bezobrazne!

kako moji psi to lijepo znaju, i nema nikakvog problema. nema licky lick zahvaljivanja, samo me pogledaju, i dosta. a ludi su zamnom, prate me u stopu, ali me nikada ne bi licnuli, dok to rade mome sinu i prijateljima . zato ih volim jer su pametni, i zato jer su alergicni na macke .. preskocili bi zid od 2 m kad kroz metalnu ogradu vide susjedovu macku prekoputa

ND, kad dodjes i tebe ce izlizati ak im ne dades do znanja drukcije .
a mozes ih pet-pet, to jako vole kad im moj sin radi . ja ih ne pettiram . nikad . a ni svoje krokodilske torbe . sacuvajboze . ... stvarno sad vidim da sam morti malo cudna
.. narocito zazirem od muskaraca koji se maze s domacim mackama .. eto

[maher18]

cccc, varaš se ako misliš da mačke ne vole vodu. moj mican se svako jutro, dok ja rifljam zube i ispirem, on se lijepo napenali na umivaonik, šapicom zahvaća vodu što curi i onda se lijepo umije po brkovima. i onda isto malo popije vode, iz pipe, onak kak sam ja uvijek klince špotala da ne smiju.

istina, ne možeš mačketinu navabiti k sebi ako nije raspoložena. no mi svojoj samo protepamo micek-miicek, i on se odmah odnekud radoznalo pojavi. to da mi po noći skokne do jastuka, onda me pusa po uhu, pa se prišmahjla, protrlja brkce o moju kosu i preeedeee, prrrrreeeedeeee....prhrrrrrrrrr. i to dojde onda kad se probudim, nikad me ne budi nasilno i samoinicijativno. ne. kao da osjeti da sam otvorila oči i docapka iz dječje sobe. čula sam svakojake priče o mačkima, da histerično skaču ljudima po glavi i čerupaju kosu, da luđački grebu i grizu, da namjerno naprave nereda. jedino što sam primijetila da su neumorne ak im miriši hrana, toliko uporne da omirišu i bar da ščape jedan komadić s tanjura. svaki put kad spremam hranu to pokušava napraviti, a onda kad dobije koksu zbriše, i to ne uvređeno, nego pokunjeno, jer kuži da dela nekaj kaj mi se ne dopada. doduše, očito da do slijedećeg spremanja sendviča zaboravi naučeno, i opće ne zna zakaj nesme prčkat po stolu kad je tamo, eto, tako slasna i mirisna hrana.
nikad nije bil ni pakostan ni zloban, niti cartljiv ni uvredljiv, uvijek bezazleno prilazi, umiljava se, doslovno me grli šapicama, gladi po kosi, radoznalo zaviruje u ruke, a onda si namjesti glavicu, zaprede i zaspi.

[mimozaaa]

Tears23 kaže:

a gdje ste ga kremirali..nama nasega nedaju na vet faxu jer je tamo umro..ubili ga tocnije mrcine..nisu ga dali ni vidjeti..ja bi ga i kremirala ako treba sve samo da su mo ga dali

U Minhenu, tu zivim. Ovdje se ljubimci kremiraju ili sahrne na groblju za iste. Postoji mogucnost sahrane bez kremiranj, sahrane sa kremiranjem te uzimanja urne da ju drzis doma. Postoji i posebna soba za oprostaj prije samog kremiranja ili sahrane. Naravno sve se po zeljama ekstra placa. Mi smo zeljeli da nasu ljubav kremiramo da ga imamo doma da nastavi zivjeti s nama. Uzeli smo sve sto je bilo na ponudi pa i taj oprost jer smo zeljeli da vidimo da li je on, da slucajno nije zamjenjen. Donjeli smo njegovu najdrazu igracku i svoje slike te je to islo skupa s njim te smo na ekranu pratili njegov odlazak na kremiranje a kroz pola sata smo dobili njega u jednoj plasticnoj vrecici od 2 kg u kartonskoj kutiji. Urnu smo ekstra narucili iz drugog grada gdje jedna slikarka gravira slike tako da smo cekali da se uradi. Nakon 20 dana i urna je stigla tako da je on sada u urni. Ima i opcija za one koji ne mogu ili ne zele toliko da plate, pa se ljubimci grupno kremiraju bez sahrane i urni.
Bas mi je zao sto niste mogli svog ljubimca sahraniti kako ste zeljeli. Posebno mi je zao sto je dosao u lose ruke jer bi sigurno bio ziv da je bio u dobrim rukama. Mi smo sve ucinili za nasu ljubav. Bio je u pravim rukama. Svi su pruzili maksimum ali kad je takva bolest u pitanju, nazalost nista puno se nije moglo uciniti. Mogli smo ga operisati, amputirati nogu, kemoterapije ali on bi otisao opet brzo uz mucenje i dodatne bolove. Sve smo to istrazili i odlucili da ga ne mucimo operacijama i kemoterapijama nego smo mu davali tablete da mu otklonimo bol ako ju ima. Kupili smo kolica za psa gdje je lako mogao da udje uz malu moju pomoc i tako smo ga vozali po parku. Izlazio bi iz kolica, skakutao da obavi svoje i kad primjetim da se umorio ja mu kazem da bi bilo dobro da udje da se odmori, da cu ga vozati da gleda druge pse pa ce kasnije opet setati. Sve je on razumjeo ama bas sve sem sto nije mogao da prica ali njegovim pokretima i ocima ja sam odgovore citala. On bi usao u kolica i sav sretan bi lezao i gledao druge peseke ili bi sjedio pa ih posmatrao a kolica su se otvarala gore i napred kao i pozadi te su se mogla zakaciti na biciko tako da smo ga mogli vozati i na duze staze. To mu je produzilo zivot jer su mu kosti istrule te su ostale samo niti te se svaki cas moglo to polomiti a time bi morao odmah ici na uspavljivanje jer su tada strasni bolovi. S tim kolicima smo mu produzili zivot preko svih prognoza i da nije bilo tog povracanja on bi jos mogao. Bio je dobro, veseo pa cak i tada dok je povracao i onako iscrpljen mazio se, mahao repom, imao zelju za izlaskom u park, ma imao je zelju za zivotom ali...
Tesko je, ali imam njegovo sve. Krevet njegov stoji i dalje, zdjelica, igracke i on. za sada je kod kcerke dok se mi psihicki ne stabilizujemo pa ce doci svojoj kuci a ja cu i dalje s njim da pricam, da mu palim svijecu i da se sjecam divnih trenutaka provedenih s njim.

[mimozaaa]

Ni ja se ne slazem s gore napisanim za mace. Moja kci ima macu koja obozava vodu i kupa se u moru i to u Australiji, tacnije u Sidneju. Maca koja obozava sve zivotinje a posebno pse i jako mirna maca. Kazem da obozava vodu, voli da se kupa a izuzetno pametna. Burmanska kraljevska maca koja je uz to i preljepa sa tamno plavim okicama. Maca koja je za dva tjedna naucena da obavlja nuzdu na WC solju za ljude. mozda ce vam biti cudno ali ta maca je takva. Ide u setnju sa kaisicima preko prsa i fleksi lajnom te se s njom seta kao da psa seta. Kad ode na plazu ne moze da izdrzi a da ne udje u more i da se ne kupa. I zbog toga je ove godine za rodjendan dobila fontanu da se moze kvasiti i lizati vodu i igrati s vodom, kad kci nije kod kuce. Maca cista suprotnost od gore navedenog a da se itekako nauciti. Nije kao pas ali se da nauciti mnogo toga. I moja ljubav je ostenjen u Sidneju ali smo se mi s mladjom kcerkom preselili u Evropu te je i on dosa s nama. Starija kci je kupila macu jer joj je osatl velika praznina a zbog posla i obaveza lakse joj je s macom.
Mi kao porodica uvjek smo imali pse a nikada macu. Volimo sve zivotinje i bas bi voljela imati macu jer nikad je nismo imali a kroz kucu su prosli i zecevi i kokice i ptice a nikada maca.

[mimozaaa]

Greska u kucanju. Maca je Birmanska bjela dugodlaka, plavih okica, crne njuskice i ima carapice na sapicama.

[maher18]

jedino životinjsko groblje u hrvatskoj bilo je riječko. u lijepom gaju, odvojeno od prometnica i gužve, okruženo starim zidićima, popločeno. bilo je nekoć uredno, njegovano. sa spomenicima i natpisima, pokazatelj kulture, ne samo odnosa prema ljubimcima, nego i poštovanja prema svom okruženju.

nedavno sam onuda hodala. sad je to zapuštena ravnina, utonula u grmlje i drač, okružena ruševnom kamenom ogradom i zapuštenim komadićima zemljišta. sve puno travuljine, s tu i tamo kojim bivšim gazdom koji bezuspješno pokušava očistiti drač oko malog groba. nema se novca za održavanje takvog mjesta, jer prvenstveno nema para ni da se očuva čistim obično dječje igralište.

[mimozaaa]

Ovdje u Minhenu groblje za kucne ljubimce je sredjeno uredno i cisto. Odrzavanje groblja se finansira tako sto svatko ko zeli da sahrani psa mora da plati grobno mjesto na 5 godina i svake godine placa odrzavanje. Ugovor o grobnom mjestu po isteku se moze produziti. Znaci mi koji sahranjujemo zivotinje sve finansiramo a to bi se moglo urediti i u Hrvatskoj. Onaj ko moze taj ce da placa. Inace ovdje je zakonom zabranjeno da psa sahranjujes u svojoj reziji na neko mjesto koje ti odaberes pa makar to bilo i u tvom dvoristu ili nekom drugom posjedu kojeg imas. Moras psa odvesti veterinaru koji ce utvrditi smrt te ce veterinar kontaktirati sluzbu koja dolazi po zivotinju i odvlaci je u prostorije na groblju. Imas par opcija po razlicitim cjenama te biras onu koju zelis i po tome se vrsi sahrana psa. Dobijes certifikat u kome pise da je pas uginuo i da je sahranjen te s tim papirom vrsis odjavu psa kod drzavnih sluzbi jer na pse se placa drzavi porez, te onda instituciji koja vodi evidenciju pasa i mikrocipova te njihovih adresa i vlasnika i naravno kod osiguravajucih kuca ako si osigurao psa da nesto krivo ne uradi. Sa tim papirom odjavis sve a bez toga ne mozes nista. Posto su svi psi cipirani i regirstrovani te su prijavljeni za porez, moras to odraditi regularnim putem koji je ovdje zakonom uredjen. Jeste da sve to puno kosta ali ko ne moze sve to da placa taj i ne drzi ljubimca. Uglavnom ovdje vecina porodica ima ljubimce i to 2 i vise tako da ovdje nema napustenih pasa niti mozes vidjeti lutalicu. Ima azila u kojima ima par pasa i isto toliko maca ali se oni u roku par dana udomljavaju. Subotom je tolika guzva pred azilom gdje sam i ja jednom otisla cisto da vidim kako to izgleda i koliko zivotinja ima. Ljudi dolaze porodicno s djecom te dobrovoljno traze da setaju psa taj dan. Vise ima ljudi nego sto ima zivotinja za setnju. Azil je sredjen ima sve od veterinara do fizioterapeuta. Porodice setaju psa i obicno ta porodica odluci da usvoji tog psa. Cak ima ljudi koji su na listi cekanja da usvoje ljubimca jer na ponudi nema toliko koliko se trazi. Psa usvajas i placas neki iznos ne toliko velik ali nije ni da je djaba. Imas pravo da u narednih par mjeseci dovedes psa na lijecenje kod veterinara u azil jer tim novcem pokrivas narednih par mjeseci lijecenja.
Sve se da urediti zakonima ako ih ljudi postuju i ako drzava funkcionise po zakonima a ne po vezama i poznanstvima. Ovdje se zakoni postuju i nema toga da ces negdje izbjeci jer ako nesto uradis mimo toga kazne su visoke tako da ti se ne isplati krsiti zakon.

[Goc-369]

Nemruth Dagi kaže:

Kad sam morala dati uspavati svog boksera (2000. godine) tjednima nakon toga čula sam kako capka po parketu...bemti to me gadno bacalo u očaj.
I dan danas mi tako zafali

Strašno kako čovjek uzima stvari zdravo za gotovo i kako vrijednost nekih (svih) shvati tek kad ostane bez njih. I u trenucima najveće sreće radije će pažnju usmjeriti na ono što ga muči i čini nezadovoljnim...po meni najgore ljudsko prokletstvo


...toliki ljudi radije imaju četveronožne prijatelje: jer, budimo sigurni, kako da se čovjek odmori od beskonačnog licemjerstva, nepoštenja i zloće ljudskog roda kad ne bi bilo pasa s tim njihovim iskrenim licima koje možeš gledati bez sumnje?
A.Schopenhauer