Anoreksija i bulimija

[maki48]

*freja* kaže:

Opet me lupila inspiracija pa sam nešto napisala i vratila sam stare postove.. možda nekom budu od koristi. :*
http://freya23.blog.hr/

Freja, uvek mi prija citati tvoj blog-podseti me sta sam sve prosla i bio mi je podsticaj u najgorim danima. Ne mogu da se nacudim svojoj ludoj sreci koju sam imala da se iz svega izvucem.
Tortice5, i ja sam cini mi se imala vrlo slicnu situaciju tvojoj-pritisci porodice + moje uzasno samopouzdanje uveli su me u 5 godina UZASNE bulimije, povracanja po 20 puta dnevno, neuhranjenosti, iscrpljenosti organizma, gubitka menstruacije i katastrofalnog psihickog stanja. Tada mi to nije mnogo smetalo, tj naravno da je ali nisam imala vdovoljno snaznu volju da se izvucem. E onda sam se zaljubila kao budala u divnog momka, godine su prolazile i doslo je vreme da pozelimo nesto vise-na moj tadasnji uzas BEBU. Kazem uzas ne zbog toga sto nisam zelela, nego sto sam znala da ce ici tesko u mom stanju. Posle duuugo pokusavanja,pregled kod ginekologa-kaze moras se ugojiti bar 7 kila da uopste mozemo pricati o trudnoci. Teskom mukom i zeljom ugojim se tih 7 kila, prestanem da povracam i opet nista. Kad ono ispostavi se da me je moja draga MIA castila hormonskim poremecajem, insulinskom rezistencijom i jos kojekakvim budalastinama. Naravno krivim sebe jer znam uzrok dok moj dragi nema pojma. Posle terapija potpuno novog rezima ishrane, jos 2 nervna sloma zbog 2 pobacaja bila sam na ivici da se ponovo prepustim MII. Bila sam potpuno slomljena znajuci da sam sama kriva, bojala se da me muz ne ostavi jer ne mogu da iznesem trudnocu i proklinjala dan kad sam prvi put povratila.
Izdrzala sam, sam Bog me je pogledao i i dalje ne mogu da opisem svoju srecu sto sam danas u 7. mesecu trudnoce. Kad samo pomislim koliko me je glupa bulimija mogla kostati najezim se.
Tesko je ali probajte se otrgnuti na vreme, zivot je prekratak da bismo ga gubile na miu.Izvinite na dugom postu i hvala svima vama a posebno Freji ciji su me postovi gurali napred kada sam bila na ivici ponora.

[*freja*]

Tisuću zagrljaja ti šaljem Prelijepe vijesti. Divno svu sreću svijeta vam želim, zaslužila si <3 <3 <3

A da sam i ja proklinjala bulimiju, jesam i to činim gotovo svakog dana. Zašto nisam ovo? zasto nisam ono? I onda se sjetim, da.. nisam ništa mogla u tih 7 godina jer sam imala poremećaj. A to su bile godine kada sam najviše trebala živjeti, od 18 do 25. Grozno.

Pa eto, samo ono što je jače od nas može stati bulimiji pred lice i uništiti je. Netko se zaljubi, netko želi dijete, netko nešto treće. A sve se svodi na hrabrost da se poželi nešto veće, drugačije.. što se ranije nismo usudile poželjeti. I onda bulimija više neće imati šanse.

[Panda°]

pitanje (don't judge..)

1. tko moze dijagnosticirati poremecaj u prehrani?
2. da li se moze 'otici na dijagnozu', ali odluciti ne ici na lijecenje?

[*freja*]

Dijagnozu, službeno može postaviti liječnik, psihijatar. Teoretski može i psiholog/psihoterapeut, ali ne znam kako to ide sa te "pravne" strane tj. da li oni imaju ovlasti da dijagnosticiraju poremećaj.. mislim da ga mogu samo liječiti, psihoterapijom, ali ne i lijekovima.
Ali nije mi jasan ovaj drugi dio pitanja, jer mislim da je to osobi koja boluje od poremećaja prehrane poprilično jasno koji oblik poremećaja ima. Naravno da ima izuzetaka, ali takva osoba nikada neće otići svojevoljno po dijagnozu jer će negirati do kraja da ima problem. Pa će se dijagnoza postaviti u trenu kad recimo padne u nesvejst od neuhranjenosti pa završi na hitnoj ili kad ju roditelji prisilno odvedu na liječenje. Jer nema klasične dijagnostike koja može utvrditi da li netko ima bulimiju/anoreksiju ili kombinaciju.

Da skratim, ako odeš kod doktorice opće prakse i kažeš da imaš poremećaj prehrane i tražiš ju da ti napiše uputnicu za psihijatra.. onda ti on na osnovu tvojih simptoma napiše dijagnozu. Da li ćeš ti dolaziti na terapije, to je u principu tvoja odluka. Nitko te na to neće prisiliti.

[daisyx43]

Lijep pozdrav! Pratim vas već otprilike godinu dana, i oduševljava me pozitiva i inspiracija koju pružaju neke od vas. Kad mi je bilo jako loše, čitanje vaših ohrabrujućih postova mi je pomoglo, ako ništa drugo, da izguram barem taj dan do kraja. Gimnazijalka sam od 17 godina i sama sebe mučim otprilike cijeli život. Kad sam imala otprilike 8-9 godina, s novcima koje sam dobijala/uzimala mami iz novčanika kupovala sam slatkiše i grickalice i jela ih u tajnosti. Jela..proždirala! Tada naravno nisam shvaćala zašto to radim, no sada shvaćam - hrana mi je pružala ljubav koju nisam dobijala od mame i od vršnjaka. Od obitelji nisam dobijala ljubav na način na koji bih ja to mogla protumačiti kao ljubav, ja kao dijete koje nitko nije tješio kada je plakalo, kao dijete koju je mama prestala grliti kada je krenulo u školu, kao dijete-perfekcionist koje je radilo sve samo, išlo u vrtić, učilo, nosilo se sa svojim nedefiniranim emocijama...Budući da sam toliko jela, naravno da sam bila debela. I naravno da je bilo zadirkivanja vršnjaka. ''Izgledaš kao trudnica!'' Otprilike u 7. razredu sam naglo izrasla, i zadirkivanje je prestalo. Bila sam sama sebi ok. Taman. Nisko samopouzdanje i samopoštovanje je ostalo, kao i perfekcionizam, i ljeto prije nego što sam krenula u srednju škol, upoznala sam jednu djevojku koja je bila najmršavija cura koju sam ja ikad vidjela. Izgledala je onako kako sam ja oduvijek htjela izgledati: ravan trbuh, tanke noge, sportski tip, snažna, ali mršava. Povjerila mi se da ima problema s hranom jer ne želi jesti zato što želi smršaviti. Pomislila sam: ''Brate...što uopće možeš izgubiti više? Savršena si!'' Škola je počela, i što je više vremena prolazilo, to sam više shvaćala da ne mogu više prolaziti s 5.0 i ne mogu više biti savršena u akademskom smislu i to me počelo ubijati. Nakupilo se svega, stres u školi, kod kuće, ta prijateljica koja se igrom slučaja zove Ana i ja sam nenamjerno prestala jesti. Gubitak težine i komentari tipa ''Kako si mršava!'' su mi se jako svidjeli, i prestala sam jesti doručak. Pa sam prestala jesti ručak. Pa večeru. Pa sam jela samo jabuke. Trenirala sam ples, i tada sam još mogla trenirati nakon cijelog dana ne jedenja, no nisam se mogla skoncentrirati na učenje kao prije. Anin problem je postajao sve gori, povraćala je nekoliko puta, i budući da je odbijala bilo kakvu pomoć, odlučila sam se javiti školskoj psihologinji da mi kaže što da napravim u vezi nje. Na njeno pitanje držim li ja kakvu dijetu i kako ja stojim sa svojim tijelom, odgovorila sam : ''Sve je u redu.'' Prijateljica je pokušala s nekakvom pomoći, ali nije išlo jer ona nije htjela. Njeni roditelji su ubrzo pronašli njene bilježnice sa svakakvim sadržajima i poslali ju u bolnicu kod psihijatra, no ništa se nije riješilo jer je ona odbijala, doduše, prividno se riješilo - njeni roditelji misle da je sve u redu. U prvom sam razredu imala 57 kilograma na visinu 170 cm - na sistematskom su mi rekli da sam savršena, idealna. No, ja sam nastavila sa svojim ponašanjima i u drugom razredu, nisam jela ništa iz pekare, ništa u školi, jela sam samo malo ručka ili večere, počela sam pušiti i još više konzumirati kavu kako ne bih bila gladna. Svojim nejedenjem pogoršala sam svoju anksioznost koja je zapravo tu od osnovne, raspoloženje mi je bilo ispod nule, prijatelji su mi govorili da me ne mogu gledat takvu, htjela sam se ubit, rezala sam se...Odlučila sam se javiti školskoj psihologinji, ali ovaj put sa svojim problemom. Poslala me školskoj doktorici koja mi je prijetila psihijatrom ako se ne udebljam (drugi razred - težina 50 kg na visinu od 170 cm). Bojala sam se psihijatra, bojala sam se dijagnoze, bojala sam se da mama ne sazna da imam problema (nije ni znala da idem kod psihologinje/doktorice) pa sam odlučila jesti da me puste na miru i kasnije nastaviti sa svojim ponašanjima. Psihologinja je htjela otkriti odakle problem zapravo potječe, ali ja nisam bila zainteresirana za to - samo sam joj ugrubo ispričala stvari, i ona je vidjela da ja nisam zainteresirana za priču i rekla mi je da kad skupim hrabrosti, da joj se javim. Nisam bila zainteresirana. Od plesa sam ove godine odustala jer mi se užasno vrtilo i bilo mi je slabo, a gubljenje težine mi je bilo prioritet. Krajem drugog razreda imala sam 55 kilograma i to je otprilike težina na koju se uvijek vratim, moja neka ''stabilna težina'', ne znam kako bih to nazvala. Preko ljeta je sve bilo okej zato što se obično manje jede preko ljeta, ne? Da, ali se obično ne povraća...Počela sam povraćati tu i tamo, i otprilike početkom trećeg razreda odlučila sam se javiti psihologinji ponovno, sa stvarnom namjerom da mi se pomogne, jer je situacija kod kuće bila gora nego ikada, a ja sam znala da ne smijem zeznut 3. i 4. razred jer kako ću ostvariti svoje snove o fakultetu ako ne mogu učiti jer ne jedem? Veliku ulogu u hranjenju tog mog lošeg stava prema hrani utjecala je moja prijateljica Ana, koju sam shvaćala kao natjecanje. Sve sam shvaćala kao natjecanje: ''Moram biti bolja od tebe! Moram biti mršavija!'' , osjećala sam se uzvišeno kad nisam jela, a drugi jesu. Cijelo ljeto sam proplakala jer su mi falili treninzi te je to bio još jedan razlog za ''oporavak'' (početkom školske godine krenula sam ponovno na treninge, trpjela sam vrtoglavice i mučnine, samo da plešem). Anksioznost mi je bila na levelu plus beskonačno pa sam se psihologinji javila tek ove godine u veljači, s težinom od 49 kilograma i namjerom da zaozbiljno radimo na meni. Načela je i temu s mamom, na tome radimo najviše iako je moj otpor ogroman, uputila me još jednoj (kliničkoj) psihologinji (koja mi je antipatična i s kojom ne želim pričati ni o čemu jer se smije činjenici da me ne privlače bomboni koji su ispred mene...) i uputila me doktorici. I iskreno mrzim sve ovo. Trebalo je proći mjesec i pol dana da uopće odlučim jesti i poslušati što mi se govori, do neke svoje granice jer ne mogu podnijet da mi netko govori što da jedem, zaštitnički se odnosim prema tom svom ponašanju. Mamin odnos prema meni u djetinjstvu (i danas) i nedostatak ljubavi i razgovora utjecao je na to da danas uopće ne znam izražavati emocije, ne mogu plakati pred ljudima, ne dopuštam si da osjećam neke emocije, ''loše emocije'' shvaćam kao nedopuštene, ne dopuštam si vezati se uz nove ljude, anksiozna sam i još cijeli niz problema. Kada sam to rekla mami, rekla mi je da izmišljam i da lažem i da mi ona nikad nije rekla da sam debela. Nadam se da ću ovaj put riješit sve do kraja sa psihologinjama, da ću uspjet proć kroz sve to i osjećati se dobro u svojoj koži, da ću pokušati smanjiti svoj perfekcionizam, barem ga kontrolirati, da ću prestati shvaćati Anu i sve ostale lijepe, mršave cure kao natjecanje..Trebala sam imati ovakav stav odmah u 2. razredu, jer primjećujem da sam sada jednostavno tisuću puta gore i tisuću puta dublje mi je poremećeno razmišljanje ukorijenjeno u glavu i tisuću puta sam tvrdoglavija nego prije. No, što je tu je i moram proć kroz to kako bih mogla uspješno upisati željeni fakultet. Najteže od svega mi je pomisao na to da više ne smijem kontrolirati sebe u vezi hrane, da neće sve biti kako ja to isplaniram, bojim se da ne izgubim kontrolu i ne počnem se prejedati i da se ne vratim na ono ''debela'', bojim se izgubiti taj osjećaj uspjeha jer ga osjećam samo kada ne jedem, bez obzira na odlične ocjene u školi (''jer uvijek može bolje'' ). Sve mi je strašno i trenutačno nisam dobro, ali bit ću. Sa težinom od 49 kila i visinom od 170 cm, na putu prema boljemu, pozdravlja vas Daisy i poručuje vam da ostanete jake i da se borite sa svojim demonima, život može biti lijep ako mu to dopustite!

[*freja*]

čitam ovaj tekst i stalno razmišljam kako si zrela za svoje godine sve ti je jasno vidim, tako da samo hrabro naprijed. Ubrzo ćeš shvatiti kako je "imati kontrolu" nad ičim, nemoguće. A kad to prihvatiš stvari će se početi mijenjati.
Biti najbolji u svemu i imati prosjek 5.0 je lijepo, ali ako to znači da ćeš si uništiti zravlje dvaput razmisli što stavljaš na kocku. Kad odrasteš shvatiti ćeš da je perfekcionizam mana, a ne vrlina. Bitno je dati sve od sebe i znati se prilagoditi situaciji, a ne gurati svoj "cilj" pod svaku cijenu. Sada možda utjecaj poremećaja na zdravlje nije nešto o čemu razmišljaš, ali pročitaj post od maki s vrha stranice..
Loš odnos s mamom ili roditeljima je često uzrok ili povod poremećaju. I kod mene je bio. Tu nema previše sreće, tako da, ako te mama ne shvaća, tu situaciju moraš prihvatiti i nemoj je pokušavati promjeniti (jer često je takav trud uzaludan, a iziskuje preveliki napor i energiju).
S vremenom ćeš naučiti koliko je bitno oko sebe imati pozitivne neiskompleksirane ljude koji nikada neće komentirati tvoju težinu. Ove druge ćeš zaobilaziti u širokom luku. Želim ti to što prije

[Sretna25]

Cure bok, s velikim poštovanjem vam pišem. Ja sam pisala već ali rijetko jer me bulimija uvijek odvede od svih. Živim malo podalje od grada i imam psihijatricu koja zahtjeva da zapisujem sto jedem i kada a meni to stvara opterećenje. Jedno vrijeme sam odlučila prestati s povraćanjem ali to već toliko traje da mene obične namirnice napušu i osijecam se loše, volim jesti, ne mogu kontrolirati količinu kad počnem jesti. Jednostavno se ne mogu zaustaviti. To traje već 10 godina. Najčudnije od svega je to sto su mi svi nalazi uredni i prije spavanja pojedem neke seikove s vitaminima i slično pa se mislim je li moguće imati bulimiju tako dugo a nemati zdravstvenih poteškoća. Naravno, kad povratim osijecam slabost i pospanost, a kad pojedem također mi se spava od težine i tromosti. Psihijatrica me uvjerava da je to sve u glavi ali ja ne vjerujem. Ona želi uporno razgovarati samo o bulimiju iako mene muče svakakve druge stvari. Udata sam i imam zdravo dijete i puno problema vezanih uz obitelj i odnose o kojima bih htjela pričati, ali ona smatra da kad se riješim povraćanja svi će problemi lagano nestajati. Na početku mi se činilo moguće, medjutim sada vidim da nije bas tako jednostavno. Zanima me vaše mišljenje, zar je to istina, da treba čačkati samo po načinu jedenja i povraćanja da se riješi bulimija....

[*freja*]

Hm. Prije sam nekako dosta obzirno govorila o psihijatrima kao, doktori su, pa valjda znaju što rade. Danas, kad sam i sama slične struke, znam da ima onih koji rade svoj posao dobro i oni koji ga rade loše. Ona ne mora biti loša osoba ili možda joj drugi aspekti psihijatrije bolje "leže", ali sve što si napisala je potpuno pogrešno.
1. Zapisivanje što jedeš. Apsolutna glupost. Jedino što ćeš s time postići je da hranu i kalorije stavljaš u prvi plan. I vrtiti začarani krug opsjednutosti hranom. Da ja stavim na papir što sam danas pojela pa slabo bi mi došlo.. uostalom sve sam pojela jer mi se to u tom trenu jelo ili sam bila gladna. Uglavnom nemoj to raditi.
2. Sada nemaš zdravstvenih poteškoća, ali problemi nastali kao posljedica bulimije nikad nisu akutni. Dođu na vidjelo tek godinama nakon... dovoljan problem je da ti je metabolizam u neravnoteži, a činjenica da "kad povratim osijecam slabost i pospanost, a kad pojedem također mi se spava od težine i tromosti" je dovoljna da se čitav dan osjećaš loše. Da imaš glavobolje.. da si nervozna i još 100 drugih stvari.
3. Gledanje na bulimiju kao rješavanje problema povraćanja je isto skroz krivo. Svi su ovdje pisali o problemima koji su ih doveli do bulimije (većinu nas nesvjesno) i naravno da se njihovim rješavanjem rješava i poremećaj. Ja ne znam osobu koja je odlučila prestati povraćati. Bulimija odlazi kada nemaš potrebu za prejedanjem/povraćanjem...

[Bellagiornata]

Ne znam zašto sam došla napisati post. Ni ne zaslužujem da uđem na ovu stranicu. Lažljivica sam. Debela lažljivica. Već godinama se zanosim kao sredit ću si život- hrana me više neće kontrolirati. Kontrolira me više nego ikada prije. Od pothranjenosti prije 3- 4 mjeseca i težine od 55 kg na 175 visine, ja sada imam 75 kg. Sram me izaći iz kuće, sram me pred mojim prijateljicama, ukućanima. Jedem skrivećki: u autu, po noći kada svi spavaju. Jedem dok me ne boli, dok sva ne nateknem od vode koju ulijem u sebe. Ne vidim izlaz i sve više mislim kako bi bilo lijepo da me nema. Ja ne živim. Ja vegetiram a istovremeno se toliko mrzim i prezirem da mislim kako ni ne zaslužujem da budem sretna. Znam da sreća nisu kilogrami. Ali za početak bi i to bio pomak a ja jednostavno ne vidim izlaz više. Čuda li čudnog, dođem plakati nad sobom nakon 20 dkg natrpane čokolade u sebe.

[Sretna25]

*freja* kaže:

Hm. Prije sam nekako dosta obzirno govorila o psihijatrima kao, doktori su, pa valjda znaju što rade. Danas, kad sam i sama slične struke, znam da ima onih koji rade svoj posao dobro i oni koji ga rade loše. Ona ne mora biti loša osoba ili možda joj drugi aspekti psihijatrije bolje "leže", ali sve što si napisala je potpuno pogrešno.
1. Zapisivanje što jedeš. Apsolutna glupost. Jedino što ćeš s time postići je da hranu i kalorije stavljaš u prvi plan. I vrtiti začarani krug opsjednutosti hranom. Da ja stavim na papir što sam danas pojela pa slabo bi mi došlo.. uostalom sve sam pojela jer mi se to u tom trenu jelo ili sam bila gladna. Uglavnom nemoj to raditi.
2. Sada nemaš zdravstvenih poteškoća, ali problemi nastali kao posljedica bulimije nikad nisu akutni. Dođu na vidjelo tek godinama nakon... dovoljan problem je da ti je metabolizam u neravnoteži, a činjenica da "kad povratim osijecam slabost i pospanost, a kad pojedem također mi se spava od težine i tromosti" je dovoljna da se čitav dan osjećaš loše. Da imaš glavobolje.. da si nervozna i još 100 drugih stvari.
3. Gledanje na bulimiju kao rješavanje problema povraćanja je isto skroz krivo. Svi su ovdje pisali o problemima koji su ih doveli do bulimije (većinu nas nesvjesno) i naravno da se njihovim rješavanjem rješava i poremećaj. Ja ne znam osobu koja je odlučila prestati povraćati. Bulimija odlazi kada nemaš potrebu za prejedanjem/povraćanjem...

. Hvala ti na odgovoru. Jučer sam joj objasnila kako me to pisanje frustrira, ona kaže da je to stavljanje problema pod tapet. Katkad pomislim da bi bolje bilo bez psihijatra.... Jednostavno osijetis kad NETKO nema iskustva s tim. Divim se curama koje su uspjele. Meni je 28 godina i psih.smatra da ja nisam poput ovih cura tu i da ja trebam drukčiji tretman jer nisam vise tako mlada i to je postala samo navika i stil života. Ja mislim da to nema veze s godinama, bulimija nam ne da ni naprijed ni lijevo ni desno. Po svom iskustvu, najviše mi je pomoglo čitanje foruma, osijecam da nisam sama i luda. Po mom mišljenju trebalo bi biti vise centara gdje cure mogu dijeliti svoje muke i naći način na iz ovih problema izdaju kao pobjednice. Hvala svima sto iskreno pišu o svojim osjecajima.

[Sretna25]

Bellagiornata kaže:

Ne znam zašto sam došla napisati post. Ni ne zaslužujem da uđem na ovu stranicu. Lažljivica sam. Debela lažljivica. Već godinama se zanosim kao sredit ću si život- hrana me više neće kontrolirati. Kontrolira me više nego ikada prije. Od pothranjenosti prije 3- 4 mjeseca i težine od 55 kg na 175 visine, ja sada imam 75 kg. Sram me izaći iz kuće, sram me pred mojim prijateljicama, ukućanima. Jedem skrivećki: u autu, po noći kada svi spavaju. Jedem dok me ne boli, dok sva ne nateknem od vode koju ulijem u sebe. Ne vidim izlaz i sve više mislim kako bi bilo lijepo da me nema. Ja ne živim. Ja vegetiram a istovremeno se toliko mrzim i prezirem da mislim kako ni ne zaslužujem da budem sretna. Znam da sreća nisu kilogrami. Ali za početak bi i to bio pomak a ja jednostavno ne vidim izlaz više. Čuda li čudnog, dođem plakati nad sobom nakon 20 dkg natrpane čokolade u sebe.

Ja mislim da si u depresiji. To je sve dio našeg poremećaja. Ja nekada ne vidim ništa pozitivno u životu, a toliko je toga. Jedna me doktorica pitala kakav bi tvoj život bio da su ljudi oko tebe slijepi. Ja priznajem da mi se život vrti oko hrane i straha od debljanja. Ali to je zato sto sam zanemarila sve druge svoje vrijednosti. Nekada se pitam imam li ih uopće. Ne radim, nemam prijatelja, okružena sam ljudima koji me često znaju omalovažavati, jedino sto mi preostaje jest početi raditi na osobnosti, vidim da od izgleda nema nikakve svrhe.

[*freja*]

Sretna25 kaže:

. Meni je 28 godina i psih.smatra da ja nisam poput ovih cura tu i da ja trebam drukčiji tretman jer nisam vise tako mlada i to je postala samo navika i stil života.

ako su to njene riječi onda stvarno ne znam što bih rekla... ja sam često pisala o bulimiji kao o ovisnosti i dalje sam u to uvjerena, iako se u stručnoj literaturi nikad taj termin doslovno ne pojavljuje. Tako da to nije "stil života" ni navika. Sjeti se trenutka kada jedeš dok dok se ne raspukneš i onda povraćaš dok se ne onesvjestiš. Navika je preslaba riječ za tako nešto. s druge strane svatko od nas zna zašto si to radi. Razlozi se mjenjaju. Nekad se razlog bindga mjenja u periodu dana. I ja sam nekad povraćala jer sam smatrala da sam previše pojela, drugi puta jer sam se mrzila, treći puta jer me je psihijatrica nazvala "bulimičarkom" pa eto, da joj to potvrdim, hoću reći, uvijek je razlog drugi.

[daisyx43]

Osjećam se izgubljeno i kao da mi oduzimaju dio mene time što me tjeraju da jedem. ''Sada bih već imala 45 kila. Do sada sam već trebala imati 45 kila.'' Povraćala sam dosta, i barem 2 dana u tjednu ne jedem jer se ne mogu nosit s time da nemam baš nikakvu kontrolu nad hranom i užasno se bojim izgubiti to, tu prividnu moć i uspjeh. Fizički se osjećam više - manje u redu, osjećam se bolje, mogu izdržati skoro cijeli trening, ne vrti mi se baš cijelo vrijeme, ali osjećam se kao da me svi osuđuju. Osjećam se kao da me psihologinja osuđuje. Na moje jedva izrečeno ''ne želim živjeti, imam plan kako ću nestati'' rekla mi je da su svi imali tu fazu. Baš sam se jadno osjećala. Jako me ljuti, dogovorila je zajednički razgovor s mojom mamom i sa mnom protiv moje volje, iako zna da ne želim to. I neću pričat, sjedit ću i šutit ću dok jako ne pobijesnim, a onda ću otići. Razmišljam da jednostavno prestanem pokušavati i želja da prestanem jest i da završim u bolnici je, koliko god glupa, sve jača i jača...

[tvojneko]

@daisyx43 fora je bas u tome sto je i ta "kontrola" nad hranom prividna, i dok mi mislimo da imamo kontrolu, zapravo je nemamo. Hrana kontrolira nas. Zivot je nepredvidiv i tesko je ista imat pod kontrolom.
Meni sad fale neka moja razdoblja anoresije kad sam bila pod "kontrolom" jer sam tad mogla bit kraj 1 tone hrane i odolit joj, a sad haha.. bulimija i ana, druga strana iste medalje.
Ja sam nikad gore, uzasno. U fazo da sam se skoro pomirila sa svim. Bulimija je ocito moj zivot i ne znam kako van.. sve sam pokusala, ne znam odakle krenit o smognit snagu za ponovo pokusat. Sport, vjera, psihijatri, citanje pjesama, pisanje dnevnika, mamina smrt, posao, fakultet, decko.. sve su mi to bile stvari na koje sam se oslanjala i mislila da ce mi one )ili bar sok zbog tih dogadaja) pomoc da se izvucem. Ali ne. Povracam vise puta dnevno, i sve je gore.. s nikim i ne pricam o tome, a puno bi mi znacila bar jedna pozitivna osoba..sta napravit, odakle doc do nove snage? Jer... preumorna sam.

[Sretna25]

daisyx43 kaže:

Osjećam se izgubljeno i kao da mi oduzimaju dio mene time što me tjeraju da jedem. ''Sada bih već imala 45 kila. Do sada sam već trebala imati 45 kila.'' Povraćala sam dosta, i barem 2 dana u tjednu ne jedem jer se ne mogu nosit s time da nemam baš nikakvu kontrolu nad hranom i užasno se bojim izgubiti to, tu prividnu moć i uspjeh. Fizički se osjećam više - manje u redu, osjećam se bolje, mogu izdržati skoro cijeli trening, ne vrti mi se baš cijelo vrijeme, ali osjećam se kao da me svi osuđuju. Osjećam se kao da me psihologinja osuđuje. Na moje jedva izrečeno ''ne želim živjeti, imam plan kako ću nestati'' rekla mi je da su svi imali tu fazu. Baš sam se jadno osjećala. Jako me ljuti, dogovorila je zajednički razgovor s mojom mamom i sa mnom protiv moje volje, iako zna da ne želim to. I neću pričat, sjedit ću i šutit ću dok jako ne pobijesnim, a onda ću otići. Razmišljam da jednostavno prestanem pokušavati i želja da prestanem jest i da završim u bolnici je, koliko god glupa, sve jača i jača...

Ja se već stvarno dugo borim s bulimijom ali i anoreksičnom fazama jer smatram da nemam bas nekih velikih kvaliteta osim izgleda i vitkosti, sto je pogrešno naravno. Zbog depresije, upadala sam u faze alkoholizma jer bih tako razmišljala o drugim stvarima, bježala bih u periode gdje nije bilo opterećenosti s težinom. Malo tko može razumjeti sto sam tražila u alkoholu pored već jednog takvog problema, ali meni je na početku pomagalo da ne mislim o svojoj bolesti. Dalje, udala sam se, rodila dijete, sve sam uspjela s mijom, nekada prihvaćajući bolest, nekada bježeći od nje... I nakon svega sto želim je to da budem zadovoljna sobom do te mjere da mi ne smeta i ako sam najgluplja osoba na svijetu samo da sam zdrava. Sada sam opet trudna po drugi put, otvoreno pričam jer su sve osobe s ove teme to i zaslužile, osijecam se na Dane tako odvratno i debelo, napuhano, natečeno, ružno, bezvrijedno, nevažno....da mi se čini kako negdje mora postojati kvaka. Kvaka nije prestanak povraćanja pod svaku cijenu. Ja mislim da treba svim silama tražiti pozitivne strane sebe, svidjeti se sebi u najgorim situacijama i dici glavu samo za sebe pa onda za druge. Meni su pomogla sva iskustva, teški trenuci i lijepi, da pomislim kako smo sve u istoj gabuli bez obzira na kile i stupanj ljepote i kad u ogledalu vidim opet ružnu kravu, slegnem ramenima i okrenem se. Da ne bi NETKO krivo shvatio, voljela bih da ne povratim nikad vise u životu, ni itko drugi, ali mislim da se moramo boriti sa svojim umom najprije da bismo do toga došle. Prošla sam desetke psihijatara i doktora, ali sada znam sigurno da nas oni ne razumiju. Ima sada i onih sto su došli od banka sa jakim iskustvima oboljelih, ali za mene su takvi preskupi i mislim da bih ostala bez gaca dok bi me sasvim upoznali i počeli liječiti. Ja podržavam sve cure sto shvaćaju da se moraju izvuci pod svaku cijenu, ali savjetujem da koliko GOD se izdglednjivale ili povraćale, ne mrze sebe, jer odatle sve to i počinje. Neka smo bolesne, bolest nas ne očituje, mi smo samo u krizi, nismo se spremnile na sve sto život nosi, ali se trudimo, borimo se. Ja nisam riješila svoj problem ali zbog vas sam se večeras bez grižnje savjesti najela nutele s kruhom i bas me briga.

[*freja*]

Sretna25 kaže:

Ja nisam riješila svoj problem ali zbog vas sam se večeras bez grižnje savjesti najela nutele s kruhom i bas me briga.

Draga moja, ovo ti je jedna od pametnijih odluka
Prvo, nešto što sam uvijek zaboravljala dok sam imala poremećaj je metabolizam. Znači metabolizam se sjebe u poremećaju. I to ne malo. Nego enormno. Meni su trebale cca 2 godine nepovraćanja, i 1 godina normalnog jedenja (znači imala sam fazu godine dana kada nisam povraćala, ali sam i dalje malo pa previše jela u fazama) da mi se metabolizam unormali. Što to znači? Ja danas bez ikakvog problema mogu pojest bilo što u 12 navečer i neću se probuditi 2 kile deblja ujutro. Razlog tome je što mi se takve situacije dešavaju rijetko i što mi metabolizam nije narušen djetama i nejedenjima.

Milsim da je to bitno naglasiti jer svi se boje trenutka kada će početi normano jesti i da će se kile vratiti... treba vremena. Ali godina dana takve faze je malo u usporedbi sa 10 godina u poremećaju. Tko na to nije spreman nije spreman ni ozdraviti.

Probleme imamo svi, tako je kako je... i većinom se teško nosimo s njima. Osjetljivije smo, više analiziramo, više se kažnjavamo.. nije lako. Nisam ja danas nešto posebno črvršća osoba nego što sam bila sa 18. Takva sam jbg. Da nije moje predanosti i discipline ne bi ovako lako mnoge stvari postigla u životu, a ista taj moj karakter je bio plodno tlo za poremećaj. No sada je drugačije to da bulimije nema i da su problemi lakše rješivi dok mi nije i poremećaj na leđima. U jednom trenu (što se meni dogodilo) sve je postalo preteško, i imati poremećaj je bilo nešto što nisam više mogla imati, razmišljati o hrani bila je dodatna misao za koju nije više bilo mjesta. Prije mi je poremećaj i glad i sve to skupa pružalo sigurnost i bijeg. Ali kada sam počela raditi i bilo mi je grozno naporno i teško najednom za njega više nije bilo mjesta.

Mislim da je za svakog put izlaska drugačiji. Ali da postoji, naravno A kada ćete vi zamrziti bulimiju/anoreksiju toliko da se pod cijenu svega borite s njom to je trenutak kada će se to dogoditi. Nadam se ne tek onda kada pol života pojede.

I da, uz svoj toj osjećajnosti mislim da su osobe sa poremećajem prehrane u suštini užasno jake. Hrabro hrabro

[tvojneko]

*freja* kaže:

Ali kada sam počela raditi i bilo mi je grozno naporno i teško najednom za njega više nije bilo mjesta.

Ali kako si dosla do toga?
Jer meni je uzasno tesko vec i sad, tj.vec duze vrijeme i svi koji me znaju se na neki nacin dive kako uspijevam sve a ne znaju sto crpi moju energiju, ne znaju da svaki bozji dan povracam. Dogadali su mi se klikovi, ostavila sam se pusenja, ostavila sam se ovoga onoga.. ali ne ide vise.
A to povracanje je moju upornost dovelo na 0, jer dopustila sam sebi da od svega odustanem prelako i najedem se. Eto ne uci mi se, idem jest. I umjesto da ucim za ispit, ja se par dana prije konstantno prejedam?? ... ali fora je da sam i dalje dobra na faksu, medu boljima? kako?

Najrade bi ostavila svoj cili zivot, i otisla na Himalaju zivit od sunca, daleko od svih.. ali ni tad ne bih pobjegla od sebe.

@Sretna25 sretno s trudnocom :-)

[*freja*]

tvojneko kaže:

A to povracanje je moju upornost dovelo na 0, jer dopustila sam sebi da od svega odustanem prelako i najedem se.

Baš zbog toga. I ja sam čitav studij imala bulimiju i bila sam među 10% najboljih studenata. Ali bulimiju sam uvijek stavljala ispred svega osim ispred faxa. Tu joj nisam dala blizu. Tako da bi faze učenja ustvari bilie faze kada sam puno jela ali nisam povraćala, jer naravno da ne možeš učiti/skoncentrirati se nakon povraćanja. Ali nakon tih 8 godina svega najednom mi svo to samomučenje, uopće bilo što što je uključivalo neku neugodu i bol više nije bilo nešto što sam mogla podnjeti. Sjećam se da sam čak i pokušala povratiti nakon nekog obilnog obroka pa više nije išlo.. došla bi do kupaonice i pomislila "Ne mogu ja to više". Onda su se i takve misli o povraćanju prorijedile... uopće želja za prejedanjem je nekako nestala. Ali ja sam dosta toga prije napravila da se sa bulimijom suočim pa nekako pretostavljam da je do toga zbog svega i došlo. Ovo zadnje je ustvari bilo rješavanje te fizičke ovisnosti o obliku ponašanja.

[Sretna25]

tvojneko kaže:

Ali kako si dosla do toga?
Jer meni je uzasno tesko vec i sad, tj.vec duze vrijeme i svi koji me znaju se na neki nacin dive kako uspijevam sve a ne znaju sto crpi moju energiju, ne znaju da svaki bozji dan povracam. Dogadali su mi se klikovi, ostavila sam se pusenja, ostavila sam se ovoga onoga.. ali ne ide vise.
A to povracanje je moju upornost dovelo na 0, jer dopustila sam sebi da od svega odustanem prelako i najedem se. Eto ne uci mi se, idem jest. I umjesto da ucim za ispit, ja se par dana prije konstantno prejedam?? ... ali fora je da sam i dalje dobra na faksu, medu boljima? kako?

Najrade bi ostavila svoj cili zivot, i otisla na Himalaju zivit od sunca, daleko od svih.. ali ni tad ne bih pobjegla od sebe.

@Sretna25 sretno s trudnocom :-)

Hvala na podršci. Nekako mi se čini da je ova druga trudnoća puno teza od prve, depresivna sam, živčana, sve mi smeta, stalno sam tužna, osijecam se užasno debelo, a tek sam na početku. Dala bih sve da sam sretna trudnica jer je zasad s bebom sve u redu, ali ne ide mi. Suprug puno radi, a kad je doma istresam se na njega i bude mi zao poslije. Ovdje na forumu nadjem malo utjehe ali onda se opet krivim jer imam sina od 2 i pol godine koji je u fazi velikih zahtjeva i bojim se da nisam dobra mama. Također se udaljavam od druženja jer sam stalno napeta i osijecam se ružno i odvratno. Zahvalna sam na informacijama, i mislim da moja psihijatrica ne zna ništa o fizičkim promjenama kod bulimije, a dobro je znati sve sto se dešava u organizmu, mogla bih poduzeti nešto.... Ne znam sto sam još htjela dodati, ali freja, da li je previše teško ne povraćati najednom? Nekada se nakon šalice kave osijecam da ću se raspuknuti.

[tvojneko]

Ako ikako mozes skoncetriraj se na svoje dijete, taj mali zivot koji nosis ispod srce a koji je plod ljubavi. Kazu da dijete sve osjeca, i potpuno te razumijem s obzirom kako si, ali nemoj dozvolit da ista utjece na tvoje dijete. Ono te treba, kao i sin od 2,5 godine. To su jedine osobe zbog kojih se moras trudit bit bolja i zbog nikog vise.
Mogu zamislit kako ti je tesko nosit se s povecanjem kilaze i bulimijom trenutno, i samo te mogu ohrabrit da ne odustajes, da se ne predajes. Zbog hormona se mozes osjecat razdrazljivo i zivcano, a kako i ne bii, pa trudna si!
Najvece promjene se dogadaju upravo sam u tvom tijelu.

Kakav ti je odnos s muzem, zna li on za problem?
A sto se tice stanja u organizmu, kompletni disbalans elektrolita (posebice kalija-banana je bogata kalijem), vjerojatno visi secer u krvi, preskakanje srce, gastrointestinalni problemi (napuhnutost, problemi s probavom, smetnje kad jedes odredenu hranu) te takoder vrlooo vjerojatno inzulinska rezistencija. I zaboravila sam nakupljanje vode.
To bi bili neki primarni znakovi, pa i najblazi.
O stitnjaci ne bi ni pricala, trenutno cekam svoje nalaze pa cemo vidit