Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 27.10.2010., 01:46   #81
Citan ovo vec neki put i lakse je kad vidim nisan jedina kojoj je tako...Ja vec danima nista ne radin,vrhunac je ako uspijen otici na posao,dodem natrag i oden leci tako stalno,popijem tabl.za smirenje,ne tresem se i slicno no sto mi sve vrijedi kad nista ne mogu napraviti,ne iden ni na posao cak(ne zato sto ne zelin,stvarno zelin,vise od icega,ali jednostavno ne mogu,lezin u krevetu i mislim sta cu reci i zasto necu doci...draze mi je da misle da san lijena nego da znaju sta je stvarno)Svaki dan se nadan da ce prestati,da ce sutra biti drugacije,i nikako...samo se nadan da nece biti jos gore,ako je to uopce moguce
red_loptica is offline  
Old 27.10.2010., 09:52   #82
Quote:
red_loptica kaže: Pogledaj post
Citan ovo vec neki put i lakse je kad vidim nisan jedina kojoj je tako...Ja vec danima nista ne radin,vrhunac je ako uspijen otici na posao,dodem natrag i oden leci tako stalno,popijem tabl.za smirenje,ne tresem se i slicno no sto mi sve vrijedi kad nista ne mogu napraviti,ne iden ni na posao cak(ne zato sto ne zelin,stvarno zelin,vise od icega,ali jednostavno ne mogu,lezin u krevetu i mislim sta cu reci i zasto necu doci...draze mi je da misle da san lijena nego da znaju sta je stvarno)Svaki dan se nadan da ce prestati,da ce sutra biti drugacije,i nikako...samo se nadan da nece biti jos gore,ako je to uopce moguce
Kao da sebe slušam, tj. čitam....

Prvo sam počela piti anksiolitike na svoju ruku, oni su jedno vrijeme ubijali moju nesanicu, ali tijelo se naviklo, osjećaj depresije postao još gori, suicidalne ideje se javile, konstantno, nisam bila u stanju otuširati se, a kamoli ići van iz kuće.

Nije da te plašim, ali MOŽE biti JOŠ GORE, itekako, kad se nađeš na hitnoj, razrezanih podlaktica, u pola 5 ujutro, pa te onda posjednu u invalidska kolica i odvode te na psihijatrijski, gdje oko tebe bauljaju polusvjesne pacijentice....može gore, zato, nemoj čekati da ti se dogodi gore navedeno, meni se dogodilo...
GiRL is offline  
Old 27.10.2010., 18:01   #83
GiRL, za koliko je tebi bilo bolje?Meni se doduse ne javljaju suicidalne misli,nikad,a ni ne rezen se ili nesto slicno(zapravo pocnen se jako grebati po licu i glavi)i ima dana kad san sasvim u redu pa samu sebe uvjeravan da je dobro, a znan da nije.
Evo opet nisan otisla na posao,izmislila san da san bolesna(eto,kad razmislim...ni nije laz,jer vjerojatno i jesan bolesna)a imala san vazno nesta za obaviti.i tako u krug.Svi mi govore da se krecen,bit cu bolje,a ja ne mogu izaci iz stana(kad napokon izaden je dobro,ali problem je napraviti to),evo ujutro je bilo suncano i tako lipo vani a ja san se molila da se uspijem dici.I jesan,nazvala san da se isprican jer ne dolazin raditi i imala san u planu otic odmah leci jos na sat barem....Onda me bas nazvao prijatelj da dolazi na kavu i nisan to napravila(zasad mi je dan dobar,kao svaki dan nekad davno no znan vec da je to samo privremeno i da ce za koji sat moguce vec ici na staro...)Uz sve to san pocela sad sumnjati i da mi se razvija OPK (pocela san jako paziti na gramatiku(inace,imam ovaj iritantni "n"na kraju glagola,nije me to prije zabrinjavalo,sad i kad tako napisem zelim obrisat cijeli tekst pa ispocetka...to mozda ni nema veze,ne znam vise..i cajeve slazem po tocno zamisljenom redu, kao i rucnike, odjecu i sve ostalo, a nikad prije to nisan radila i nije mi bilo bitno...) i borderline (iman i vise nego par simptoma)
red_loptica is offline  
Old 27.10.2010., 18:37   #84
Kad sam došla u ruke pravoj psihijatrici, koja je dala konjske doze lijekova, za 3 dana mi se povukla ta prokleta tjeskoba koja mi je mjesecima pritiskala dušu kao tonska gromada betona...nesanica se povukla, ali su ostali strahovi vezani uz uspavljivanje, to sam riješila kroz psihoterapiju, onako ugrubo bih rekla da mi je prvih 4 mjeseca terapije bilo gadno, jako, samo dva tjedna nakon pokušaja suicida sam došla natrag u Zagreb, sama u stan (na 6. katu, idealno za ubiti se, srećom nije mi to padalo na pamet ), na posao, imala sam u minutu isplaniran dan, kao robot, bojala sam se i do jebenog dućana otići da netko ne skuži da nekaj sa mnom nije u redu...
GiRL is offline  
Old 28.10.2010., 11:21   #85
PA DI STEEEE???

Ajmo, evo nam sunce sjaji, lijepo je vani, promolite te lude glavice ovamo, da vas čujem kako ste mi!
GiRL is offline  
Old 28.10.2010., 12:43   #86
Quote:
GiRL kaže: Pogledaj post
PA DI STEEEE???

Ajmo, evo nam sunce sjaji, lijepo je vani, promolite te lude glavice ovamo, da vas čujem kako ste mi!
Eeeeeee,kada vidim sunce odmah
mi se nesto razbistri u glavi.
Bolje sam,a imam jedno ludo pitanje.
Kada ste nekako na granici dobrog i loseg raspolozenja,
odnosno kada crne misli nisu tako realne,a opet su tu negdje
prisutne,nisi tako los a ni dobar,nemogu naci bas prave rijeci za ovo
sto bi pitala.
U glavnom ako me netko razumije,kada sam na toj nekoj grnici,stalno mi se mota po glavi kao kako cu znati da je ispravno ovo pozitivno,mozda to i nije realno.
Kao da me nesto vuce na onu stranu sa prisilnim mislima,i kao ako prestanem
stalno razmisljati o necemu da ce to prestati da me usrecuje.
Npr-ako prestanem misliti da li ce se danas nesto dogoditi mojoj kcerkici,da li ju volim dovoljno.da li ce se razboliti itd-onda nisam dobra majka i ne volim je dovoljno.
Znam da ovo zvuci malo blesavo,ali eto da li netko zna o cemu prica?
Ja se izborim sa tim glupostima u glavi nekako,i znam da to nije realno,ali mi se svaki put to isto desava.
Ima li jos netko takvo iskustvo?
Pozzzzzz.....
Senadica is offline  
Old 28.10.2010., 17:55   #87
Quote:
Senadica kaže: Pogledaj post
Npr-ako prestanem misliti da li ce se danas nesto dogoditi mojoj kcerkici,da li ju volim dovoljno.da li ce se razboliti itd-onda nisam dobra majka i ne volim je dovoljno.
Znam da ovo zvuci malo blesavo,ali eto da li netko zna o cemu prica?
Ja se izborim sa tim glupostima u glavi nekako,i znam da to nije realno,ali mi se svaki put to isto desava.
Ima li jos netko takvo iskustvo
Znam o cemu govoris . Podsvijest ti je memorirala neki strasan dogadjaj , kada si bila opustena , bezbrizna i sada stalno zivi u strahu da se slicno ne ponovi . Mora uvijek da " pazi " .
Mene je isto dugo drzalo , sve dok nisam osvijestila uzrok .
Uzrok je bio vijest o napadu , u ratu na moje rodno mjesto . Ja sam bila daleko , na sigurnom , sve normalno sve dok nije osvanuo clanak u novinama :
" X mjesto u plamenu !" .
Poslije toga uvijek neki nemir i strah , da ce se nesto lose desiti ako ne pazim , mislim , brinem se , ako se samo na momente opustim ...
__________________
Da ist mehr Hunger nach Liebe und Wertschätzung auf der Welt, als nach Brot. - Mutter Teresa
emofree KJ is offline  
Old 29.10.2010., 22:54   #88
Quote:
Senadica kaže: Pogledaj post
Eeeeeee,kada vidim sunce odmah
mi se nesto razbistri u glavi.
Bolje sam,a imam jedno ludo pitanje.
Kada ste nekako na granici dobrog i loseg raspolozenja,
odnosno kada crne misli nisu tako realne,a opet su tu negdje
prisutne,nisi tako los a ni dobar,nemogu naci bas prave rijeci za ovo
sto bi pitala.
U glavnom ako me netko razumije,kada sam na toj nekoj grnici,stalno mi se mota po glavi kao kako cu znati da je ispravno ovo pozitivno,mozda to i nije realno.
Kao da me nesto vuce na onu stranu sa prisilnim mislima,i kao ako prestanem
stalno razmisljati o necemu da ce to prestati da me usrecuje.
Npr-ako prestanem misliti da li ce se danas nesto dogoditi mojoj kcerkici,da li ju volim dovoljno.da li ce se razboliti itd-onda nisam dobra majka i ne volim je dovoljno.
Znam da ovo zvuci malo blesavo,ali eto da li netko zna o cemu prica?
Ja se izborim sa tim glupostima u glavi nekako,i znam da to nije realno,ali mi se svaki put to isto desava.
Ima li jos netko takvo iskustvo?
Pozzzzzz.....
Evo proradio forum.
Imam i ja nešto slično,mada misli nisu iste vrste ko tvoje.Sve vrste prisilnih misli najčešće upučuju na simptome OKP-a.
Ima ih svakakvih,sve ono što ne želiš misliti,raditi ni osječati, a kako ti kažeš vrti ti se po glavi. Ja se borim sa time na način,da pokušam preopteretiti mozak poslom ili bilo kakvim drugim aktivnostima koje mi misli usmjeruju na pozitivne stvari.U biti, moraš probati natjerati mozak da misli u kontra smjeru svjesnim mislima koje se odupiru nesvjesnim.
Kad se ti dogode takve misli, probaj se maksimalno fokusirat na to da jako voliš svoju kćer i da ona zna i osjeća da si ti jako dobra majka, kao što uostalom i jesi.
OKP ti napada pozitivne misli i stavove i pokušava ih zamjeniti prisilnim, te potkopava tvoja uvjerenja i razpoloženje. Ako se ne boriš ili ne liječiš, svakako ti može povratiti i neke simptome depresije.
Puno sam o tome pročitao , no još više znanja je nažalost stečeno dugogodišnjim iskustvom iborbom protiv bolesti. Jako dobro znam kako je biti na granici.
Eto, ja sam se u ovih godinu dana uspio riješiti večine simptoma OKP-a.
Nažalost, one prisilne misli koje su ostale dovoljne su mi da se zadnjih 2-3 mjeseca(nakon višemjesečnog stalnog oporavka i napredovanja, kad sam mislio da sam potpuno uspio pobijediti bolest) osječam počesto onako između,niti dobro, a niti opet jako loše.
Po svemu što mi se trenutno događa u životu,nemam za to ama baš nikakvih razloga, no eto, ipak se događa.
Krenuo sam i na psihoterapiju u zadnja dva mjeseca, jer u podsvijesti postoje očigledno još neke stvari,koje nismo terapijama izvukli na površinu, možda neka izgubljena ili potisnuta sječanja na neke loše događaje koja ti ne dozvoljavaju da budeš u potpunosti sretan i zadovoljan.
Imam zaista fantastičnu i stručnu dr. koja me usmjeruje i polako postavlja stvari na svoje mjesto.
Na sreću, zahvaljujući lijekovima i terapijama depresija mi se više uopće ne javlja, no bolest me stalno podsječa da je tu negdje i konstantno mi kvari razpoloženje.
A šta češ, neki se potpuno izvuku, dok su neki stalno ili povremeno prisiljeni živjeti sa simptomima svojih bolesti.
Istina, moja bolest je predugo trajala i bila neliječena,zapravo još gore, krivo liječena da bi se samo tako povukla. Tvoji simptomi, koliko sam shvatio ne traju dugo i liječiš se naravno, tako da su tvoji izgledi za potpuno izliječenje ipak mnogo veći.
Gledaj , ja sam tridesetak godina mislio da se takve stvari događaju samo meni i nikom drugom na svijetu. No postupno, kroz liječenje i edukaciju shvatiš da tvoji simptomi nisu baš tako grozni,te da ponekad sve to malo preuveličavamo. Na svoju štetu naravno.
Naravno,svatko od nas nosi samo svoju glavu na ramenima i ne možeš u nju staviti tuđe probleme da usporediš.
Drži se ti svoje curice, te vjeruj i probaj misliti pozitivno i biti češ ti nama opet dobro.
__________________
With the lights out, it's less dangerous
Senior KO is offline  
Old 29.10.2010., 23:08   #89
Quote:
senior OKP kaže: Pogledaj post
Evo proradio forum.
Imam i ja nešto slično,mada misli nisu iste vrste ko tvoje.Sve vrste prisilnih misli najčešće upučuju na simptome OKP-a.
Ima ih svakakvih,sve ono što ne želiš misliti,raditi ni osječati, a kako ti kažeš vrti ti se po glavi. Ja se borim sa time na način,da pokušam preopteretiti mozak poslom ili bilo kakvim drugim aktivnostima koje mi misli usmjeruju na pozitivne stvari.U biti, moraš probati natjerati mozak da misli u kontra smjeru svjesnim mislima koje se odupiru nesvjesnim.
Kad se ti dogode takve misli, probaj se maksimalno fokusirat na to da jako voliš svoju kćer i da ona zna i osjeća da si ti jako dobra majka, kao što uostalom i jesi.
OKP ti napada pozitivne misli i stavove i pokušava ih zamjeniti prisilnim, te potkopava tvoja uvjerenja i razpoloženje. Ako se ne boriš ili ne liječiš, svakako ti može povratiti i neke simptome depresije.
Puno sam o tome pročitao , no još više znanja je nažalost stečeno dugogodišnjim iskustvom iborbom protiv bolesti. Jako dobro znam kako je biti na granici.
Eto, ja sam se u ovih godinu dana uspio riješiti večine simptoma OKP-a.
Nažalost, one prisilne misli koje su ostale dovoljne su mi da se zadnjih 2-3 mjeseca(nakon višemjesečnog stalnog oporavka i napredovanja, kad sam mislio da sam potpuno uspio pobijediti bolest) osječam počesto onako između,niti dobro, a niti opet jako loše.
Po svemu što mi se trenutno događa u životu,nemam za to ama baš nikakvih razloga, no eto, ipak se događa.
Krenuo sam i na psihoterapiju u zadnja dva mjeseca, jer u podsvijesti postoje očigledno još neke stvari,koje nismo terapijama izvukli na površinu, možda neka izgubljena ili potisnuta sječanja na neke loše događaje koja ti ne dozvoljavaju da budeš u potpunosti sretan i zadovoljan.
Imam zaista fantastičnu i stručnu dr. koja me usmjeruje i polako postavlja stvari na svoje mjesto.
Na sreću, zahvaljujući lijekovima i terapijama depresija mi se više uopće ne javlja, no bolest me stalno podsječa da je tu negdje i konstantno mi kvari razpoloženje.
A šta češ, neki se potpuno izvuku, dok su neki stalno ili povremeno prisiljeni živjeti sa simptomima svojih bolesti.
Istina, moja bolest je predugo trajala i bila neliječena,zapravo još gore, krivo liječena da bi se samo tako povukla. Tvoji simptomi, koliko sam shvatio ne traju dugo i liječiš se naravno, tako da su tvoji izgledi za potpuno izliječenje ipak mnogo veći.
Gledaj , ja sam tridesetak godina mislio da se takve stvari događaju samo meni i nikom drugom na svijetu. No postupno, kroz liječenje i edukaciju shvatiš da tvoji simptomi nisu baš tako grozni,te da ponekad sve to malo preuveličavamo. Na svoju štetu naravno.
Naravno,svatko od nas nosi samo svoju glavu na ramenima i ne možeš u nju staviti tuđe probleme da usporediš.
Drži se ti svoje curice, te vjeruj i probaj misliti pozitivno i biti češ ti nama opet dobro.
Hvala na iscrpnom odgovoru.
Ne znam sto da kazem,nije nam lako.
Za moju prisilnu misao kao primjer sam navela kcerku,
a ima ih i puno gorih,i glupljih.
Kao sto kazes sve ono sto ne bi trebala misliti,mota se po glavi.
Cesto se ja i mogu izboriti sa tim mislima,ali se pojavi tremor,preznojavanje,
lupanje srca,malaksalost,plac i sl.
U trecem mjesecu sledece god su dvije god. kako se borim sa depresijom.
Ali u zadnje vrijeme mogu slobodno reci da sam dosta dobro,uz povremene krize
koje traju po 6-7 dana.
Ali kada sam na granici,ni dobro ni lose,kao da me nesto vuce i tjera na losu stranu,kao da mi nesto govori da je to realna strana,mislim ne cujem glasove da se razumijemo.,
Ali nekako to prebrodim.
Sada sam se mislim ponovo izvukla,vec dva dana sam dosta dobro.
A terapije se strogo pridrzavam.
A bit ce bolje,treba vjerovati u to...pozzz....
Senadica is offline  
Old 30.10.2010., 10:42   #90
Quote:
Senadica kaže: Pogledaj post
Hvala na iscrpnom odgovoru.
Ne znam sto da kazem,nije nam lako.
Za moju prisilnu misao kao primjer sam navela kcerku,
a ima ih i puno gorih,i glupljih.
Kao sto kazes sve ono sto ne bi trebala misliti,mota se po glavi.
Cesto se ja i mogu izboriti sa tim mislima,ali se pojavi tremor,preznojavanje,
lupanje srca,malaksalost,plac i sl.
U trecem mjesecu sledece god su dvije god. kako se borim sa depresijom.
Ali u zadnje vrijeme mogu slobodno reci da sam dosta dobro,uz povremene krize
koje traju po 6-7 dana.
Ali kada sam na granici,ni dobro ni lose,kao da me nesto vuce i tjera na losu stranu,kao da mi nesto govori da je to realna strana,mislim ne cujem glasove da se razumijemo.,
Ali nekako to prebrodim.
Sada sam se mislim ponovo izvukla,vec dva dana sam dosta dobro.
A terapije se strogo pridrzavam.
A bit ce bolje,treba vjerovati u to...pozzz....
Znaš kako se kaže.U nadi je spas. Dobro, ja bar nemam fizičkih simptoma bolesti,samo psihičkih. Možda bi se trebala malo baviti sportom, naći neke vježbe koje te smiruju i opuštaju. Sport je melem na ranu za naše stanje,vjeruj mi.
Ne mogu ti nažalost predložiti svoje vježbe, osim ako imaš želju
dizati tridesetak kila utega,ha,ha. Tada nema problema.
Ja sam bio super gotovo 8 mjeseci, pa je opet slijedio mali pad.Niti blizu onom
raspadu sistema prošle godine. Jedino rješenje je stalna borba i rad na sebi. Nalaženje stvari,poslova, hobija i te razmjena iskustava uz druženja sa ljudima koji te shvačaju.
Imam fantastičnu doktoricu, dobro pogođenu terapiju,no iako nisam pristalica nikakvih teorija zavjere, ne mogu se oteti dojmu da farmaceutska industrija nije niti najmanje zaintereserina da nađe lijekove koje će izliječiti. Samo one koji će te stabilizirati i održavati postojeće stanje,naravno uz njihovo stalno korištenje.
No, živimo tu gdje živimo i moramo se mi prilagodit svijetu,jer se svijet i pravila igre neće sasvim sigurno prilagoditi nama.
Potpuno ista stvar, kad mi je dobro, stalno me nešto kopka da mi u biti ne bi smijelo biti dobro,zato sam i počeo hodati na psihoterapije.
Mene je isto dr. onako zamotano u celofanu pitala da li imam kakva čudna iskustva, dali čujem glasove itd,itd. Na svu sreću kao i ti ih nemam, jer znamo šta je shiza i šta to znači.
Eto, jedan razlog više,da se osječamo bolje pošto nemamo to sranje, ne ?.
Naravno da treba vjerovati, nalaziti razloge za sreću i zadovoljstvo u svakodnevnom životu, ljudima,sitnicama i malim stvarima.
Zato između ostalog i služi ova tema. Razmjena iskustava i pružanje potpore.
Ajde, bit ćemo već mi nekako.
__________________
With the lights out, it's less dangerous
Senior KO is offline  
Old 30.10.2010., 13:51   #91
što mislite o antidepresivima koji djeluju na noradrenalin i dopamin? doktor mi je preporučio kad sam mu rekla da mi fali akcije u životu
RoyalJelly is offline  
Old 31.10.2010., 16:33   #92
Neku me večer satrlo. Sve što realno ne štima u mom životu na jednu je večer u potpunosti pobijedilo sve ono dobro i uopće se nisam potrudio pokušati se oduprijeti crnim mislima. Ona spava u sobi, ja u dnevnom s dušom koja krvari. Pomislim na naše dijete, zar mu ne bi bilo bolje da mene nema, zar mu doista treba ovakav roditelj, kao što je moja alkoholičarska mater "trebala" meni, dok mi je svijesno upropaštavala život, dok se nije ni trudila pokušati misliti na plod svog tijela? Zar mu doista ne bi bilo bolje da mene nema?

A onda jutros, nakon jutarnjeg ispijanja čaja i čitanja dnevnog tiska, shvatim. Otvorim kabinetić i vidim zatvorenu kutiju Ciprića. Pogledam unutra. Točno već znam kako ide. 5 dana ih nisam popio.

I što sad? Nedjelja je, sutra je neradni dan, sutra moram ocu na grob, sutra moram zapaliti svijeću za dijete, sutra moram biti tu za Ljupku dok u obilasku obitelji bude popuštala trudničkim hormonima. A mene strah da ću se zalijepiti za neki grobni spomenik i plakati kao malo dijete dok me ne odvezu u neku instituciju i ne bace ključ. A radije bi i to nego da ispijem goleme doze lijekova, izrežem žile ili se ugušim ispušnim plinom, što mi sve pada na pamet. Strah me nuspojava, ali me još više strah nakon 6 dana ponovno početi piti Cipriće. Kako, kao prvi put, kao nakon zaboravljene jedne doze? Ne funkcioniram ni ovako ni nikako.

Jebote i doktorica koju ne možeš dobiti kad ju trebaš, i službe za krizna stanja u kojem doktora možeš dobiti jedino ako mu se valjda s glavom u ruci dovezeš na kofi brejk dok ševi svoju pomoćnicu.

Nije fer. Nije fer prema Ljupki da sam ovakav. Nije fer prema djetetu koje nije moglo birati hoće li me dobiti za roditelja. K vragu i ovaj život, što da pobogu više radim?
__________________
I think my eyes are getting better. Instead of a big dark blur, I see a big light blur.
Massagetae is offline  
Old 31.10.2010., 22:16   #93
Ne razumijem zasto ne pijes redovno AD,ako imas problema.
U svakom slucaju se ne predaji,mozes se
izvuci ako to stvarno zelis,a vidim imas dobre motive.
Senadica is offline  
Old 01.11.2010., 00:57   #94
Quote:
Massagetae kaže: Pogledaj post
Neku me večer satrlo. Sve što realno ne štima u mom životu na jednu je večer u potpunosti pobijedilo sve ono dobro i uopće se nisam potrudio pokušati se oduprijeti crnim mislima. Ona spava u sobi, ja u dnevnom s dušom koja krvari. Pomislim na naše dijete, zar mu ne bi bilo bolje da mene nema, zar mu doista treba ovakav roditelj, kao što je moja alkoholičarska mater "trebala" meni, dok mi je svijesno upropaštavala život, dok se nije ni trudila pokušati misliti na plod svog tijela? Zar mu doista ne bi bilo bolje da mene nema?

A onda jutros, nakon jutarnjeg ispijanja čaja i čitanja dnevnog tiska, shvatim. Otvorim kabinetić i vidim zatvorenu kutiju Ciprića. Pogledam unutra. Točno već znam kako ide. 5 dana ih nisam popio.

I što sad? Nedjelja je, sutra je neradni dan, sutra moram ocu na grob, sutra moram zapaliti svijeću za dijete, sutra moram biti tu za Ljupku dok u obilasku obitelji bude popuštala trudničkim hormonima. A mene strah da ću se zalijepiti za neki grobni spomenik i plakati kao malo dijete dok me ne odvezu u neku instituciju i ne bace ključ. A radije bi i to nego da ispijem goleme doze lijekova, izrežem žile ili se ugušim ispušnim plinom, što mi sve pada na pamet. Strah me nuspojava, ali me još više strah nakon 6 dana ponovno početi piti Cipriće. Kako, kao prvi put, kao nakon zaboravljene jedne doze? Ne funkcioniram ni ovako ni nikako.

Jebote i doktorica koju ne možeš dobiti kad ju trebaš, i službe za krizna stanja u kojem doktora možeš dobiti jedino ako mu se valjda s glavom u ruci dovezeš na kofi brejk dok ševi svoju pomoćnicu.

Nije fer. Nije fer prema Ljupki da sam ovakav. Nije fer prema djetetu koje nije moglo birati hoće li me dobiti za roditelja. K vragu i ovaj život, što da pobogu više radim?
Popij zaboravljenu dozu Ciprića pa makar i u zakašnjenju od 6 dana. Zašto se bojiš? Gore ne može biti, može biti samo bolje.
I u pravu si. Nije fer da si ovakav, nije fer svako malo odustati kada ti se događaju dobre stvari u životu! Iako ih sada ne osjećaš i pitaš se zašto si ovdje, tvoj život više nije samo tvoj i ne pripada samo tebi već pripada i onoj maloj točkici koja svakim danom sve više raste i jednog dana će doći na svijet i bit ćeš joj najvažnija osoba na svijetu uz mamu!
Ni ne slutiš koliko ljubavi i snage ti može dati to malo biće! Ni ne slutiš koliko život opet može imati smisla!
Tvoja mama je bila alkoholičarka, nije ti priuštila, očito, djetinjstvo kakvo si kao dijete zaslužio imati, ali ti sada sve to možeš ispraviti kroz svoje dijete. To je tvoja nova prilika, prilika za novi život i za ljubav, bezrezervnu i bezuvjetnu kakvu nisi dobio kao dijete.
Ja znam. Jer svoju djecu volim svom onom ljubavi koju nisam dobila kada sam bila dijete, poklanjam im svu onu pažnju koju nisu poklanjali meni, uživam u brizi za njih, uživam u njihovoj ljubavi i to je tako dobar osjećaj! Kao da se ponovo rodiš i dobiješ priliku da život proživiš još jednom, ali ovoga puta ispravno i na pravi način!
Za mene jedino nije fer odustati. Treba se boriti sve do posljednjeg daha jer život te jednom iznenadi i vrati ti sav uloženi trud.
I tebi nudi priliku da se izvučeš iz ponora u koji si upao. I možda ti se sada čini da bi bilo bolje da te nema i da dijete nema takvog tatu.
Ali, to nije istina. Dijete će te voljeti najviše na svijetu, baš takvog kakav jesi. Zato se potrudi da se pokažeš u najboljem svjetlu!
zveki 97 is offline  
Old 01.11.2010., 04:16   #95
Pozdrav. samo da ostavim jedan citat iz knjige o Thompsonu i on se borio sa depr. i beznađem... " ... Uvijek kada bi osjećao da ga obuzima panika i beznađe, dodirnuo bi medaljon i kao da bi mu nekim čudom odmah bilo lakše. Smirio bi se. ..." i ukratko da kažem svoje iskustvo... prošla sam sve to bez iti jedne tabletice.. (nije mi cilj da se hvalim nego da kažem da nemoguće jest moguće).

Drž te se.
rebeka22 is offline  
Received Infraction
Old 01.11.2010., 11:52   #96
Quote:
Massagetae kaže: Pogledaj post
Neku me večer satrlo. Sve što realno ne štima u mom životu na jednu je večer u potpunosti pobijedilo sve ono dobro i uopće se nisam potrudio pokušati se oduprijeti crnim mislima. Ona spava u sobi, ja u dnevnom s dušom koja krvari. Pomislim na naše dijete, zar mu ne bi bilo bolje da mene nema, zar mu doista treba ovakav roditelj, kao što je moja alkoholičarska mater "trebala" meni, dok mi je svijesno upropaštavala život, dok se nije ni trudila pokušati misliti na plod svog tijela? Zar mu doista ne bi bilo bolje da mene nema?

A onda jutros, nakon jutarnjeg ispijanja čaja i čitanja dnevnog tiska, shvatim. Otvorim kabinetić i vidim zatvorenu kutiju Ciprića. Pogledam unutra. Točno već znam kako ide. 5 dana ih nisam popio.

I što sad? Nedjelja je, sutra je neradni dan, sutra moram ocu na grob, sutra moram zapaliti svijeću za dijete, sutra moram biti tu za Ljupku dok u obilasku obitelji bude popuštala trudničkim hormonima. A mene strah da ću se zalijepiti za neki grobni spomenik i plakati kao malo dijete dok me ne odvezu u neku instituciju i ne bace ključ. A radije bi i to nego da ispijem goleme doze lijekova, izrežem žile ili se ugušim ispušnim plinom, što mi sve pada na pamet. Strah me nuspojava, ali me još više strah nakon 6 dana ponovno početi piti Cipriće. Kako, kao prvi put, kao nakon zaboravljene jedne doze? Ne funkcioniram ni ovako ni nikako.

Jebote i doktorica koju ne možeš dobiti kad ju trebaš, i službe za krizna stanja u kojem doktora možeš dobiti jedino ako mu se valjda s glavom u ruci dovezeš na kofi brejk dok ševi svoju pomoćnicu.

Nije fer. Nije fer prema Ljupki da sam ovakav. Nije fer prema djetetu koje nije moglo birati hoće li me dobiti za roditelja. K vragu i ovaj život, što da pobogu više radim?
Čuj, sad me već malo ljutiš. Moram biti malo grub , jer drugačije ne ide. Trebaš se jako protresti.
Lupi glavom o zid kao Weed ili šakom kao ja, pa kad je razbiješ, možda se konačno pokreneš. Ako ne želiš slušati savjete za svoje dobro, slušaj ih za dobro onih koji ovise ili će ovisiti o tebi.
Ne želim opet po stoti puta prepričavati svoju priču, ali nije ništa ljepša od tvoje. I što onda ??.Ti si možda kriv zbog ponašanja svojih roditelja ???. Ej, gdje ti tu logika ??.
A zašto, molim te ne piješ tablete ?. Jer ti od njih nije bolje ?. Mijenjah terapiju.Psih. ti ne odgovara,ne pomaže dovoljno .?. Ne možeš do njega kad ti treba ?. Mijenjaj ga.
Tablete i sam znaš, nisu bomboni da ih malo piješ, a malo ne, kako ti volja.
Meni je mjesecima bilo super i kad sam pomislio da sam konačno nakon toliko godina uspio,opet pad. I šta onda ???. Jebi ga, nekima od nas je suđena takva jebena sudbina.
Što prije to prihvatiš to će ti biti ne bolje, nego lakše. Možda jednog dana pobijediš tu usranu bolest, a možda i ne. Ali moraš živjeti sa tim, kako ti god to bilo teško.
Ja sam imao ozbiljne i vrlo teške suicidne namjere prije liječenja. Sada ih više
nemam ,niti mi bilo što slično pada na pamet. Niti da prekidam ili samovoljno mijanjam terapiju. Možda pomaže, možda ne, ali te prisiljava da se barem držiš za nešto.
Zato ti lijepo govorim nađi nešto za što češ se primiti, ali čvrsto, bilo što.
Ako ti buduće dijete koje si toliko želio nije dovoljan razlog , onda stvarno ne znam što bi to moglo biti.
Nažalost, moram biti još grublji. Ako razmišljaš da bi mu bilo bolje bez tebe, zašto si se uopće upuštao u to.???. Trgni se napokon,za boga miloga.
Sad bar konačno imaš razlog za borbu ili život, ako ti ovi dosadašnji nisu bili dovoljni.

Evo, iako sam rekao Girl, da sam obrisao forum iz favorita, jesam, da ne misli da serem.
Samo ponekad ću i to samo ovdje pisati,no ovaj puta sam morao.
Ona nije odustala od mene,a nije me ni poznavala, kad sam ja odustao od samog sebe. Priča me toliko podsjeća u nekim detaljima na moju, da ću i ja tebe malo daviti.
Znaš, ja se više ne dam,ma kako god mi bilo teško, treba pokazati zube gaduri. Nekad upali, nekad ne, no barem si pokušao.
Ajde, glavu gore, ne zajebavaj se više sa terapijom i bori se.
Pa dobit češ dijete koje si želio, zar ti to ne donosi barem malo svijetla u život ??.
__________________
With the lights out, it's less dangerous
Senior KO is offline  
Old 01.11.2010., 13:44   #97
Quote:
rebeka22 kaže: Pogledaj post
Pozdrav. samo da ostavim jedan citat iz knjige o Thompsonu i on se borio sa depr. i beznađem... " ... Uvijek kada bi osjećao da ga obuzima panika i beznađe, dodirnuo bi medaljon i kao da bi mu nekim čudom odmah bilo lakše. Smirio bi se. ..." i ukratko da kažem svoje iskustvo... prošla sam sve to bez iti jedne tabletice.. (nije mi cilj da se hvalim nego da kažem da nemoguće jest moguće).

Drž te se.
Ovo je vrh - Thompson na podforumu Psihologija.
I to još iz "literature" - i to još kakva rečenica.

Whereabout is offline  
Old 01.11.2010., 18:31   #98
Ne, to nije vrh, to je dno.
zveki 97 is offline  
Old 01.11.2010., 22:48   #99
Kod mene je forum na favoritima,
i nemam namjeru brisati,nekako sam sigurnija kada sam sa
vama jako brzo.
A inace vec par dana sam dobro.
Kriza nastane,i nestane sama od sebe,valjda ce
me to kroz zivot pratiti,ali kako je lijepo kada sam opet dobro.
Ma joj ne mogu to opisati rijecima,kao ni onaj pakao kada sam u krizi.
E toliko,samo sam se htjela javiti i pozdraviti vas.....
Senadica is offline  
Old 02.11.2010., 11:57   #100
Senadice, nisam odlučio ne piti lijekove, jednostavno sam ih zaboravio popiti. I da ih nisam išao prebrojati neki dan ne bi ni znao da sam zaboravio. Tablete su toliko dugo sastavni dio mog života da više ne obraćam pažnju na njih kao nekad kad sam grozničavo križao dane u kalendaru i molio Boga da što prije prodjeluju.

Ljupka je jučer završila u bolnici. Krvarenje. Opasnost od spontanog. Opet. Priča koju smo već proživjeli, samo ovoga puta ranije primjetili opasnosti. Njen lijećnik smatra da je najbolje da nekoliko dana preleži na odjelu, rade sve što je u njihovoj moći da beba preživi. Zahvalan sam što imam još toliko zdravog razuma da joj ovih dana ni ponašanjem ni riječima nisam dao do znanja što se sa mnom događa jer se bojim što bi tek onda bilo. Njoj sam potreban ja, treba joj netko da bude jak, ovog puta da netko jak bude drugi a ne ona sama.

Stupio u kontakt s doktoricom Predložila mi je da par dana prepolovim dozu a onda postupno vratim na staro i da uzmem anksiolitik koji smo pokušali izbaciti.

Sad me više nego ikad strah neuspjeha. Zabrljavanja. Strah me uopće i udahnuti da ne napravim krivi korak.
__________________
I think my eyes are getting better. Instead of a big dark blur, I see a big light blur.
Massagetae is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 14:26.