Sama u inozemstvu - iskustva, savjeti

[ForrestCat]

Pratim forum i primjećujem da popriličan broj ženskih sudionica živi, bilo privremeno ili trajno, vani....

Svi uglavnom odlaze s nekim, muž, dečko, imaju babe i stričeve vani...no zanima me postoje li žene koje su odlučile potpuno same otići u inozemstvo, kakva su vaša iskustva, kako ste odlučile, kako ste se snalazile, osjećate li se sigurno u odnosu na Hrv, da li ste u zemljama EU ili drugdje, kakav vam je društveni život?

[Dumber]

Tema za mene.

Ja sam krenula na put s frendicama i nakon par mjeseci shvatila da zelim nastaviti dalje sama. Ne zbog njih, nego zbog sebe.

Doduše, ja nisam klasični balkanac koji je otišao trbuhom za kruhom u Svabiju, više sam nomadski tip koji jednostavno želi putovati.

Što se tiče ekipe, to je ono što solo putovanje pojednostavljuje, lakše se upoznajes s drugim ljudima i otvoreniji si ka stvaranju novih prijateljstava, dok kad ideš s nekim, većinom se držiš poznatoga.

Zemlje u kojima živim u zadnje dvije godine su pri vrhu što se tiče sigurnosti, tako da se ne brinem. Luđaka ima svugdje, ali ako mogu, radije ću izbjeći gdje si bio 45./91. priču.

[Flying Buttress]

A nema se što puno za reći bez konkretne zemlje za koju ti eventualno možemo ukazati na neke krucijalne razlike.

Inače je to kao dolazak u novu školu/radno mjesto/grad u HR - snalaženje i društveni život donekle ovise o tebi, ali i o sreći.
Ako ideš u neku europsku zemlju, trebalo bi biti sigurno.

Inače imam teoriju da ti se isplati ići živjeti vani ili ako imaš ponuđen fantastičan posao koji se ne odbija ili ako nemaš ni za kruh u HR

[Aese]

Otišla sam sama. Doduše, imala sam frendicu u gradu u koji sam se preselila koja me uputila u javni prijevoz i te neke osnove.

U zemlji EU sam. Osjećam se sigurnije nego u Hrvatskoj, nisam još nikakav neugodan incident imala.

Kako sam se odlučila? Planirala sam nekoliko mjeseci - našla faks koji mi se sviđa (nastavak faksa tj.), istražila kakve su cijene stanova i životnih troškova, javila se na nekoliko oglasa za posao. Riješila sam intervjue preko Skypea.
Imala sam (i još imam) potporu obitelji tako da niti u jednom trenutku nisam posumnjala u svoju odluku. Nije bilo toliko teško, ne vidim neku budućnost u Hrvatskoj.

Mislim da se snalazim vrlo dobro. Ne pričam (osim osnova) jezik ali ga razumijem i nisam zasad baš naišla na neku veću prepreku. Pohvatala sam sve bitno unutar prvih par dana. Malo google, malo istraživanje grada, malo ispitivanje ostalih expata (mislim da ti uvijek ima neka grupa na fejsu/forum/nešto gdje imaš neki community expata koje možeš pitati za savjet).

Što se društvenog života tiče - nisam toliko društvena i draže mi je ostati doma uz film nego ići van ali imam krug prijatelja s kojima se podružim.

[electric_barbarella]

otisla sam sama jako rano i u vise navrata. ako mozes mozda upisi neki tecaj ili nesto da upoznas ljude, cinit ce ti se skupo u pocetku ali se stvarno isplati. vecina ljudi s kojima sam i dan danas dobra su s tih nekih tecajeva koje sam manje vise randomly upisivala obzirom na to sta sam si mogla priustiti.
nemoj pobogu ici bas full praznog dzepa, barem ne u Ameriku.
definitivno iskustva koja se isplate, dvadesete su mi bile ludnica i kaos i ne bi ih mijenjala za nista, opet bi napravila isto jer nema sta nisam vidjela, prosla i gdje nisam bila tako da idi bilo gdje, samo idi!
o neugodnim iskustvima ti necu pricati jer ih ima svugdje i mogu se desiti bilo kome i nemoj uopce o tome slusati pretjerano jer ljudi ce ti svasta napricati. ja se u zivotu u New Yorku nisam osjecala da sam u ikakvoj opasnosti a zivjela sam posvuda, nimalo upper class.

[ForrestCat]

Flying, znam što hoćeš reći, no ne vidim perspektivu ovdje općenito, da ne odem u offtopic. Dovoljno je samo navesti par razloga kao što su prosječna plaća, spori razvoj i napredak (ili bolje rečeno kretanje unatrag) u bilo čemu ako usporedimo sa drugim državama i općenito stanje (zatvorenost društva).
Osobito me zanima pitanje sigurnosti, što se tiče zemalja EU, nije svaki kvart za solo ženu...
Zanima me sve, znači odlučile ste otići, našle posao ili edukaciju, kako se osjećate u kvartu ili mjestu gdje živite kao solo ženska osoba, jeste li zadovoljne, dolazite li često u Hrv, kakva je sada usporedba Hrv i zemlje u kojoj živite, kakvo vam je novo društvo u novoj zemlji, kakva vam je kvaliteta života u odnosu na Hrv?

[JPK]

Flying Buttress kaže:

Inače imam teoriju da ti se isplati ići živjeti vani ili ako imaš ponuđen fantastičan posao koji se ne odbija ili ako nemaš ni za kruh u HR

To ti je bedasta teorija.
Isplati se makar zbog toga da izađeš iz svoje zone komfora i smanjiš količinu zadrtosti.

[Ariana B.]

nije ni to tvoje baš neka teorija... neki ljudi mogu odselit na drugi kraj svijeta pa će ostat jednako zadrti. kako već ono ide: čovjek iz sela, selo iz čovjeka.

[JPK]

Ariana B. kaže:

nije ni to tvoje baš neka teorija... neki ljudi mogu odselit na drugi kraj svijeta pa će ostat jednako zadrti. kako već ono ide: čovjek iz sela, selo iz čovjeka.

A neke ljude možeš poslati i na Harvard, pa tamo neće ništa naučiti.
Recimo, ako imaju Downov sindrom.

Dakle, ne valja studirati na Harvardu!

[Xiang Chi]

Pa ja ne bi u svakom kvartu zivjela ni u paru U tom smislu ti je isto selila sama ili s nekim jer neces se po kvartu kretati iskljucivo u paru.
Za zivot biram kvartove koji nisu dodgy, u ove dodgy nemam razloga ici (osim kad je ex zivio u jednom takvom, pomozbog ).

Na dnevnoj bazi ne osjecam teret bivanja solo zenskom osobom. Zadovoljna jesam. Nije sve bajkovito i sve ima svoje prednosti i mane.

Sto se snalazenja tice, ne znam koje si struke. Za VSS poslove bi savjetovala trazenje posla iz RH i odlazak kad se to rijesi. Snalazenje na dnevnoj bazi... pa neke stvari, tj. usluge sad moram kupiti novcem, a neke odgoditi ili pomnije planirati, nekih se mozda i odreci. Stvari funkcioniraju super dok sam zdrava. Razmisljanja o bolesti i ovisnosti o drugima potiskujem, za to nemam rjesenje osim nadati se da bi me mogli prebaciti u RH i da bi starci bili u stanju brinuti o meni.

Nekad mi je znalo proci kroz glavu da je lakse seliti u paru nego sam. I zbilja jest ako su vam dozivljaji nove okoline slicni i/ili kompatibilni. No, problem je kad jednoj strani novo boraviste ne sjedne, a drugoj sjedne, kad jedno ima super posao, a drugo godinama nista ne uspijeva, kad jedno tecno govori jezik, a drugo osjeti da mu pati kvaliteta zivota jer ne govori jezik, itd. - ako to traje predugo, onda nije bas zavidna situacija.

Puno je tu aspekata...

Materijalno mi je u nekim aspektima zivot bolji, a u nekim osjetno gori (recimo stanarine, cimerstva). Drustveno osjetno gori. Doduse, otisla sam nakon faksa, a prijatelji koji su doma se isto zale na drustveni zivot. No, mislim da bi mi taj aspekt zivota bio makar malo bolji doma.

Ono sto ovdje imam, a doma nemam su poslovne prilike, sto i kako se radi. Internacionalna okolina. Prilike. Prilike. Prilike.
Generalno se osjecam slobodnije raditi i gurati sto i kako zelim. Trenutno mi tako pase.

[Flying Buttress]

JPK kaže:

To ti je bedasta teorija.
Isplati se makar zbog toga da izađeš iz svoje zone komfora i smanjiš količinu zadrtosti.

Ako ovo ide mene, živjeh u 3 zemlje i proputovah 30, nijesam zadrta, majkemi.

Ako pišeš općenito, onda se slažem s Arianom - tko je zadrt, ostat će takav svugdje - sjetimo se samo slika naših gastića na koncertima Tonsona i(li) Cece.
Nekako mi se ne čini da bi osoba koja radi na šalteru u Daruvaru preseljenjem i radom na šalteru u Dublinu proširila svoje vidike, ako već prije nije imala takve tendencije (čitanje, putovanja, edukacija itd.).

[ForrestCat]

Xiang Chi kaže:

Pa ja ne bi u svakom kvartu zivjela ni u paru U tom smislu ti je isto selila sama ili s nekim jer neces se po kvartu kretati iskljucivo u paru.
Za zivot biram kvartove koji nisu dodgy, u ove dodgy nemam razloga ici (osim kad je ex zivio u jednom takvom, pomozbog ).

Na dnevnoj bazi ne osjecam teret bivanja solo zenskom osobom. Zadovoljna jesam. Nije sve bajkovito i sve ima svoje prednosti i mane.

Sto se snalazenja tice, ne znam koje si struke. Za VSS poslove bi savjetovala trazenje posla iz RH i odlazak kad se to rijesi. Snalazenje na dnevnoj bazi... pa neke stvari, tj. usluge sad moram kupiti novcem, a neke odgoditi ili pomnije planirati, nekih se mozda i odreci. Stvari funkcioniraju super dok sam zdrava. Razmisljanja o bolesti i ovisnosti o drugima potiskujem, za to nemam rjesenje osim nadati se da bi me mogli prebaciti u RH i da bi starci bili u stanju brinuti o meni.

Nekad mi je znalo proci kroz glavu da je lakse seliti u paru nego sam. I zbilja jest ako su vam dozivljaji nove okoline slicni i/ili kompatibilni. No, problem je kad jednoj strani novo boraviste ne sjedne, a drugoj sjedne, kad jedno ima super posao, a drugo godinama nista ne uspijeva, kad jedno tecno govori jezik, a drugo osjeti da mu pati kvaliteta zivota jer ne govori jezik, itd. - ako to traje predugo, onda nije bas zavidna situacija.

Puno je tu aspekata...

Materijalno mi je u nekim aspektima zivot bolji, a u nekim osjetno gori (recimo stanarine, cimerstva). Drustveno osjetno gori. Doduse, otisla sam nakon faksa, a prijatelji koji su doma se isto zale na drustveni zivot. No, mislim da bi mi taj aspekt zivota bio makar malo bolji doma.

Ono sto ovdje imam, a doma nemam su poslovne prilike, sto i kako se radi. Internacionalna okolina. Prilike. Prilike. Prilike.
Generalno se osjecam slobodnije raditi i gurati sto i kako zelim. Trenutno mi tako pase.

Puno je lakše u paru, i ja tako mislim. Jer se dese nepredviđene situacije i lakše se oslonit na nekog.

[Xiang Chi]

Inace, zivim u gradu u kojem je velika cirkulacija ljudi. Od ljudi s kojima sam se druzila kad sam tek dosla, jos uvijek je tu tek ponetko, a i ti rade na preseljenju. Od mojih tadasnjih cimera vise nitko nije tu. U takvom okruzenju je jos teze ostvariti dublje i stabilnije odnose.

Iako, kao imigrant ces se vjerojatno najvise druziti s imigrantima, a sad medju njima koliko ih ima namjeru tu duze ostati... koja je sansa da i ti tu duze ostanes... Moj dojam za ljude s kojima sam o tome pricala je da dosta ovih iz sredjenih zemalja ima zelju nekad u buducnosti vratiti se u svoju zemlju, bilo za koju godinu, bilo za 5-10.

Te neke ideje o pustanju korijenja negdje mi dolaze i odlaze. Duboko u sebi imam potrebu ustabiliti se i skrasiti, makar s mackama. S druge strane, osjetim da zatreperim kad mi se ukaze neka prilika drugdje ili vidim nesto primamljivo. Teska pitanja i odluke potpireno potrebom za sigurnoscu i izvjesnoscu.

[Dumber]

ForrestCat kaže:

Puno je lakše u paru, i ja tako mislim. Jer se dese nepredviđene situacije i lakše se oslonit na nekog.

Ili ti je ta druga osoba uteg koji moraš vući za sobom.

Ne gledam na sebe kao na solo ženu koja putuje niti razmišljam o tome da bih se ja kao solo žena trebala ičega bojati.u ove dvije godine sam imala ravno nula loših iskustava i nijednom se nisam osjećala ugroženo, a autostopala sam strance, spavala u hostelima u sobi di sam bila jedina žena itd.

Jasno da treba imati zdravu dozu razuma kad putujete, ali ako idete sa strahom i grčem, preselit ćete se i zatvoriti u svoj stan, te zvati doma skajpom kako nije to to.

Što se putovanja u paru tiče, upoznala sam jedan par, on bio za ostanak, ona brojala dane do povratka doma. Nostalgija na entu. Svaki dan status na fejsu, samo što ne seče vene. Eno je doma, srce joj na mjestu.
Mogli su napraviti masu stvari da budu sretniji, ali držali su se jedno drugog kao pijan plota i to ih je sputavalo.

[Xiang Chi]

I ja sam svjedocila tuznim pricama o parovima. Bas ta situacija - kad im je dozivljaj toliko nekompatibilan da postane ili nepremostiva prepreka ili tuga i frustracija na dnevnoj bazi pod istim krovom ili opet veza na daljinu (jedan prijatelj je tako otisao nazad u svoju zemlju za svojom zarucnicom, ali je steta vec bila tolika da su uskoro raskinuli zaruke... mislim, mozda se ne bi vjencali tako i tako, ali da je to preseljenje bilo veliki udarac - jest).
To je zivotni zaokret za 180º stupnjeva i svasta se desava cak i kad su ljudi sigurni da zele to sto rade i spremni su na promjene.

A i stricevi, kumovi, tetke ti isto mogu zagorcavati zivot i malo si previse dati za pravo. Zapravo, sad odjednom imas neku obavezu prema ljudima koji su vjerojatno 2-3-5 desetljeca stariji, u nekom svom filmu, koje si dotad vidjao eventualno jednom godisnje.

Kuzim da moze biti olaksavajuce, ali samo hocu rec da ne treba previse idealizirati.

[Dumber]

U obližnji grad dolazi obiteljska prijateljica i već me stari gnjavi da se moram s njom naći.
Ono, ja sam u svom filmu, imam svoj život, ne da mi se vrijeme trošiti na ljude s kojima se ne želim družiti.

[malin]

Xiang Chi kaže:

I ja sam svjedocila tuznim pricama o parovima. Bas ta situacija - kad im je dozivljaj toliko nekompatibilan da postane ili nepremostiva prepreka ili tuga i frustracija na dnevnoj bazi pod istim krovom ili opet veza na daljinu (jedan prijatelj je tako otisao nazad u svoju zemlju za svojom zarucnicom, ali je steta vec bila tolika da su uskoro raskinuli zaruke... mislim, mozda se ne bi vjencali tako i tako, ali da je to preseljenje bilo veliki udarac - jest).
To je zivotni zaokret za 180º stupnjeva i svasta se desava cak i kad su ljudi sigurni da zele to sto rade i spremni su na promjene.

A i stricevi, kumovi, tetke ti isto mogu zagorcavati zivot i malo si previse dati za pravo. Zapravo, sad odjednom imas neku obavezu prema ljudima koji su vjerojatno 2-3-5 desetljeca stariji, u nekom svom filmu, koje si dotad vidjao eventualno jednom godisnje.

Kuzim da moze biti olaksavajuce, ali samo hocu rec da ne treba previse idealizirati.

U slučaju da odeš u stranu zemlju preko pomoći stričeva, kumova itd. Mislim da se autorica više referirala na baš pravu avanturu odlaska skroz samostalno, bez da te tamo negdje čeka i pomaže ti rodbina.
Šteta što niste napisale u kojoj ste zemlji.
Electric barbarella svaka čast na emigraciji u New York. Wow. Wow, wow na hrabrosti. Pa kako si uspjela? Ne znam nikog osobno da je otišao u Ameriku osim raditi kao student preko CCUSA. Pričaj nam malo!

[luca]

ForrestCat kaže:

Pratim forum i primjećujem da popriličan broj ženskih sudionica živi, bilo privremeno ili trajno, vani....

Svi uglavnom odlaze s nekim, muž, dečko, imaju babe i stričeve vani...no zanima me postoje li žene koje su odlučile potpuno same otići u inozemstvo, kakva su vaša iskustva, kako ste odlučile, kako ste se snalazile, osjećate li se sigurno u odnosu na Hrv, da li ste u zemljama EU ili drugdje, kakav vam je društveni život?

puno godina zvim izvan HR, otprilike pola zivota. zivjela sam u HR, FR, HR, FR, DK, FR, DK, FR, DK, USA, DK, SWE, USA, SWE. ni na jednom mjestu nemam rodbine ili veza. na neke lokacije sam povela tadasnjeg ili sadasnjeg muza, na neke lokacije sam prvo ja sama otisla u izvidnicu i onda dosla po bolju polovicu. uvijek sam si nasla drustvo, bilo preko posla ili tecaja npr jezika ili preko foruma (cinnamon i mikilegendocare ) ili susjedi... nisam posebno ekstrovertna ali me zanimaju ljudi. kad sam prvi put bila u USA sama i shvatila da mi fale ljudi koji nisu iz labosa, onda sam otisla na zavod za antropologiju na otvorena vecernja predavanja i nasla si super drustvo. imanje drustva me nikad nije zabrinjavalo. jasno mi je da necu naci prijatelje kao one koje imam 30 ili vise godina, ali eto imam prijatelja koje imam 10 ili 15 ili 20 godina koje sam "skupila" lutajuci.

sto se tice sigurnosti, nisam posebno plasljiva, ali sam razumna i ne izlazem se pretjeranom riziku nigdje. svugdje se osjecam jednako sigurno. tamo gdje se ne osjecam sigurno radeci ili ziveci na nacin koji je meni normalan, ne izlazim sama i imam drugaciji obrazac ponasanja, ali na takvim mjestima odbijam zivjeti (indija, saudijska arabija itd).

da nemam vezajucih obaveza otisla bih na par godina u shanghai, hong-kong ili singapour. upravo sam se vratila iz kine i iako sam bila vec 14 puta, ovaj put sam bas zakljucila kako bi mi super sjelo par godina tulumarenja u shangaju. mozda za koju godninu kad odradim samozadanu petoljetku.

[Pješčani sat]

luca, tvoj opis tvog života zvuči tako dobro

[JPK]

Flying Buttress kaže:

Ako ovo ide mene, živjeh u 3 zemlje i proputovah 30, nijesam zadrta, majkemi.

Ako pišeš općenito, onda se slažem s Arianom - tko je zadrt, ostat će takav svugdje - sjetimo se samo slika naših gastića na koncertima Tonsona i(li) Cece.
Nekako mi se ne čini da bi osoba koja radi na šalteru u Daruvaru preseljenjem i radom na šalteru u Dublinu proširila svoje vidike, ako već prije nije imala takve tendencije (čitanje, putovanja, edukacija itd.).

Pišem općenito.

I ovaj drugi dio nije točan.
Čak i ovi gastići koji izgledaju zadrto bi bili više zadrti da su ostali u svom selu.

Nitko nije imun na utjecaj društva oko sebe, i iz Hrvatske je dobro otići bar na neko vrijeme da bi se osvijestilo da neke stvari iz mentaliteta koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo (jal, crnilo, pesimizam, "ništa se ne može", etc.) nisu općeljudske karakteristike i da se može drugačije i bolje.
Isto tako, čini mi se da za to nije dovoljno otići do Slovenije.