Depresija školaraca, uzroci, pomoć, savjeti....

[samomama2]

Majka sam 16-godišnjeg sina i na rubu sam ...ne spavam već jaaako dugo,tražim pomoć,čitam,tražim,,,,ali pomaka još nema.

Sin pohađa srednju četvorogodišnju strukovnu školu ( vezano uz turizam ).
Namjera je bila nastaviti na višoj inače je kod nas mogućnost upisati i trogodišnji.
(to je bila njegova želja jer je jak u jezicima,tri jezika govori tečno a alternativa mu je kuhar ili konobar,koji mu nikako ne leže)

Još u O.Š. borila sam se razrednicom sumnjajući na neke poteškoće kao disleksija .
Ma ja to samo fantaziram, to svi ponekad brkaju slova,nemaju koncetracije,lijena su i sl.
Išla sama, 300 km dalje mog grada,privatno kod specijaliste koji se time bavi i ustavnovljeno je
e ADD- poremećaj pažnje i disleksiju uz iznadprosječnu inteligenciju (čudili su se,kako je moguće da se to nije moglo u školi uočiti).

Dok smo napravili još "službenu obradu", termini za jednog specijalistu,pa drugog,pa sastajanje,pa donošenje odluke o individualiziranom pristupu, rad sa logopedom ...
i šteta je već bila velika.
Pomoć se sastojala u tri puta godišnje "sastanak" kod psihologa (logopeda nije bilo) , ne čitanje naglas ispred razreda,i pitanje nakon ispita da li mu treba još vremena

Dijete je tonuo sa mišlju da je glupo i nesposobno, koliko god ga mi uvjeravali i hrabrili da to nije tako...
Posebno je bilo teško od 5 razreda nadalje...učenje tonu materijala ,noćna mora zvana matematika,povijest i kasnije kemija i sl.
Neko vrijeme sam stizala raditi mentalne mape, što mi je oduzimalo i po 5,6 sati za jedan ispit(JEDAN PREDMET) a kasnije nisam stizala, nit imala znanje da mu sve rastavljam,sastavljam,objašnjavam.
Jedna,jedina starija profesorica,koja je bila razrednica na zamjeni ( njihova na dužem bolovanju) dignula nas je iz "mrtvih". Toliko ga je psihički uzdigla,pomogla mu i na svaki način dala mu do znanja koliko vrijedi da joj nikad to neću zaboraviti.

Napominjem da sam u svemu tome bila i još sam sama. Uz mene je još i bolesna majka o kojom moram skrbiti.
. Ja jednostavno ne stignem, niti nemam snage za učiti uz njega.Osjećam kako da su ga svi napustili ali jednostavno nemam više snage i za to.I zdravlje pomalo popušta a prvenstveno zbog svog tog pritiska

Sada on odbija odlaziti u školu.Izoliran je od vršnjaka,stigmatiziran a teško mi je i pomisliti ali možda i zlostavljan od vršnjaka ( ne druži se s nikim od tog razreda)
O individualiziranom pristupu možemo samo sanjati, iako smo donijeli svu potrebnu dokumentaciju, profesori, dok im nisam skrenula pažnju, nisu imali pojma o tome.

Sad mi je najveći problem...što i kako dalje.
Samopouzdanje mu je na nuli,digao je ruke od svega, dane provodi u svojoj sobi
Odbija otići psihoterapeutu, jer on...."nije lud"( ne pomažu objašnjavanja, zna što je to, odlazili smo i prije ali sad ....ne želi više čuti o tome),zatvorio se u sebe i strah me je...užasno me strah za njega.
Ne zanimaju me ocjene, nit škola, želim da ga prestanemo svi zajedno uništavati i da ga podignem na noge...ali više neznam od kud početi.

[kerbi]

Jesi razmišljala o promjeni škole? Nekad promjena sredine jako pomogne.

Mobiljno tipkanje sa tapataljka

[manchild]

promjena škole i instrukcije

[samomama2]

Naravno da sam razmišljala i o toj alternativi ali,kako smo mala sredina, trebao bi
putovati u drugi grad a on to odbija kategorički.

Uporno se sama borim na više strana;

-moje je dijete sustavno je omalovažavan je od strane vršnjaka ( ispitujem već neko vrijeme da li se samo radi o psihičkom maltretiranju ili ima tu i elementa fizičkog. Odgovor od djeteta je nemoguće dobiti,i to znaju i oni koji se time bave i znaju više od mene,)

-već nisko samopouzdanje dodatno narušavaju ocjene u školi,zna da se ne može nositi
sa obavezama kao i drugi što samo potvrđuje i pogoršava njegovo loše mišljenje o sebi.

-škola ne želi dodatni teret pa uporno ponavlja kako je dijete pametno ( TKO IM JE IKAD REKAO DA JE GLUP ) i kako, samo kad bi se malo potrudio,mogao savladati gradivo kao i drugi.
Drugim riječima-ajde ne lupetajte, neka mali zagrije stolicu, sad je u modi imati disleksiju i slične gluposti.....nedostaje samo još za kraj-šiba je izašla iz raja

Nikad neću zaboraviti njegov odgovor od prije nekoliko godina,kad sam ga uporno uvjeravala da je pametan i sposoban ,da prestane stalno govoriti ružno o sebi.
Rekao je ljutitim glasom..."Ma daj mama ,što ti meni stalno govoriš kako sam pametan.
Što ti misliš da sam glup, da ne vidim kako drugi čitaju i znaju za razliku od mene"
Koja kontradikcija, i koliko tuge i nemoći u toj rečenici.

Koliko bi njemu pomogla promjena škole isto ne znam ,situacija je bila slična i u O.Š.
Puno manji od ostalih,sramežljiv,osjetljiv...kao da je netko stavio krugove na njega a ostali odmah uoče metu i započinje bacanje strelica.
Možda mislite da pretjerujem, ali nažalost...njega "jači" uoče odmah.

[kerbi]

Iskreno, ja bih kontaktirao ministarstvo obrazovanja i malo školu drmnuo inspekcijom da se i oni trgnu. Instrukcije bi zbilja pomogle, ali nekog tko ima iskustva sa disleksićarima (možda bi psiholog ili netko tko se tim bavi znao preporučiti nekoga). A dalje zbilja neznam što bih rekao ako preseljenje u drugu školu nije opcija. Jesi razmišljala da probaš kontaktirati gore spominjanu razrednicu za pomoć? Em je imala dobar utjecaj na njega, em očito razumije problematiku.

[mirna1982]

Danas probleme imaju i djeca bez disleksije. Imam dosta mladjeg brata tu negdje godiste kao vas sin, i isto provodi vrijeme u sobi igrajuc igrice na pc. Inteligentan i moze sto hoce, ali zapeo je totalno da je jedva prosao godinu. Ide u tehnicku skolu. Cudne su ove nove generacije, gledaju tko sto ima materijalno i po tome gledaju drugu djecu. Zalosno ponajprije jer su roditelji krivi. Ima dosta slucajeva disleksije gdje su ljudi sami izlazili na kraj s tim bez da su znali sto se dogadja ali danas ima mogucnosti kvalitetnijeg prilagodjenog programa. Trebalo bi se obratit direktno ministarstvu

[samomama2]

Nakamai kaže:

Zajednica Brune Grooninga. Raspitati se gdje ima u Vašem gradu.
http://www.bruno-groening.org/hrvats...nogroening.htm

Hvala na preporuci ali ako ne znate ništa o toj problematici, nemojte se šaliti i prodavati
ljudima maglu.
Preozbiljne su to stvari .

mirna1982 kaže:

Danas probleme imaju i djeca bez disleksije. Imam dosta mladjeg brata tu negdje godiste kao vas sin, i isto provodi vrijeme u sobi igrajuc igrice na pc. Inteligentan i moze sto hoce, ali zapeo je totalno da je jedva prosao godinu. Ide u tehnicku skolu. Cudne su ove nove generacije, gledaju tko sto ima materijalno i po tome gledaju drugu djecu. Zalosno ponajprije jer su roditelji krivi. Ima dosta slucajeva disleksije gdje su ljudi sami izlazili na kraj s tim bez da su znali sto se dogadja ali danas ima mogucnosti kvalitetnijeg prilagodjenog programa. Trebalo bi se obratit direktno ministarstvu

Nije mi baš jasno što si htio reći. Znam da je djeci teško i bez dodatnih poteškoća,
znam da i mi snosimo dio krivice.
Ne mislim da će mi škola rješavati sve moje probleme, niti to tražim.
Moje dijete ne provodi cijeli dan igrajući na pc nego većinom u sobi jer mu nije ni do čega.
Ne izlazi,ne zabavlja se,ne tulumari,ne ide na školske izlete.
On trenutno emocionalno vegetira jer se više ne može nositi sa svime što ga muči.

[MonotypeCorsiva]

samomama2, da ti dijete nedajbože ima upalu slijepog crijeva bi li mu prepustila odluku hoće li ići u bolnicu ili bi ga odvela u bolnicu bez obzira na to što se on, štajaznam, boji operacije? Ako bi, zašto ga puštaš da sam sa svojih 16 malih godina odlučuje o tome hoće li ići psihologu ili ne?

Što si konkretno, osim razgovora, poduzela da dobijete individualiziran pristup? Mislim, ako oni to neće jer im se eto neda i pojma nemaju o tome, postoje više istance koje ih mogu natjerat da se predomisle. Ako ne ide na zamolbu i pristojnost, onda zamolbu zamijeni zahtjevom, a pristojnost prijetnjicama. Inspekcije, ministarstvo, mediji... Mislim, nedavno se dogodila užasna tragedija u onoj školi u Sarajevu o čemu su pisale sve hrvatske novine i portali, možda bi mogla spomenuti odgovornim osobama u školi da bi medije moglo interesirati kako škola tolerira vršnjačko nasilje i odbija individualizirani pristup dječaku s poremećajem pozornosti i disleksijom i nakon donesene dokumentacije koja potvrđuje da na to ima pravo. Tužno je što nekad moraš bit glasni krkan da bi dobio ono na što imaš pravo, ali ako ne ide drugačije...

Možeš li si priuštiti nekakve instrukcije? Puno profesora u svoje slobodno vrijeme daje instrukcije, misliš li možda da bi ta profesorica koja mu je dala samopouzdanje mogla raditi s njim?

[samomama2]

MonotypeCorsiva kaže:

samomama2, da ti dijete nedajbože ima upalu slijepog crijeva bi li mu prepustila odluku hoće li ići u bolnicu ili bi ga odvela u bolnicu bez obzira na to što se on, štajaznam, boji operacije? Ako bi, zašto ga puštaš da sam sa svojih 16 malih godina odlučuje o tome hoće li ići psihologu ili ne?

Bili smo mi, u ovih 16 godina puno puta i kod dječjeg psihijatra i privatno kod psihoterapeuta zbog sve lošije slike o sebi koje je bivalo godinama samo još gore
Nije da je polučilo fenomenalne rezultate ali mislim da nije nešto ni odmoglo.
Da, sada mislim da on mora dati svoj pristanak za odlazak na razgovore,terapije,štogod.
Kako su mi i drugi potvrdili ono što kao majka sama znam,a to je da je dijete zrelije u puno aspekata od njegovih vršnjaka i nevjerojatno senzibilan, od kud meni sad pravo da ga "tjeram" da ide ako sad kod njega to stvara nevjerojatan revolt.
Sad nije vrijeme za vršiti i taj vid nasilništva nad njim, on trenutno treba nekoga ko ga razumije i uvažava. U ponedjeljak idem sama na konzultacije kod nekoga ko se bavi tom tematikom, jer situacija se naglo pogoršala, dijete sad već odbija odlazit u školu.

MonotypeCorsiva kaže:

Što si konkretno, osim razgovora, poduzela da dobijete individualiziran pristup? Mislim, ako oni to neće jer im se eto neda i pojma nemaju o tome, postoje više istance koje ih mogu natjerat da se predomisle. Ako ne ide na zamolbu i pristojnost, onda zamolbu zamijeni zahtjevom, a pristojnost prijetnjicama. Inspekcije, ministarstvo, mediji... Mislim, nedavno se dogodila užasna tragedija u onoj školi u Sarajevu o čemu su pisale sve hrvatske novine i portali, možda bi mogla spomenuti odgovornim osobama u školi da bi medije moglo interesirati kako škola tolerira vršnjačko nasilje i odbija individualizirani pristup dječaku s poremećajem pozornosti i disleksijom i nakon donesene dokumentacije koja potvrđuje da na to ima pravo. Tužno je što nekad moraš bit glasni krkan da bi dobio ono na što imaš pravo, ali ako ne ide drugačije...

Možeš li si priuštiti nekakve instrukcije? Puno profesora u svoje slobodno vrijeme daje instrukcije, misliš li možda da bi ta profesorica koja mu je dala samopouzdanje mogla raditi s njim?

Konkretno sam se borila sa vjetrenjačama od početka školovanja.
Nitko nije vjerovao da mali ima bilo kakav problem ,on je bio samo malo lijen i nezainteresiran.
Kad god bi podigla tenziju, situacija bi se malo popravila i ...tako ukrug do srednje škole.

Trenutno je najveći problem što se sin izolirao, ne želi imati ništa sa vršnjacima iz razreda,"profesori nemaju pojma da su živi"( nikad ih nije prije na takav način spominjao),
bijes i razočaranost pršti iz njega

Sad mi je prioritet saznati što se realno dešava kad nisu profesori prisutni, uvjerena sam da je odbačen od vršnjaka ali ne znam dokud seže ozbiljnost svega toga ( prije sat vremena me nazvala prijateljica koja radi u toj školi i kontakirala par svojih učenika i doznala već neke pojedinosti).
Kako postupiti ako se utvrdi da ga grupa vršnjaka izruguje, omalovažava i psihičko zlostavlja?
Kako postupiti a da ta ista djeca,nakon frke koju mogu dignut u školi, ne kažu mom djetetu
kako je pičxxxa koji tužaka mami???
Kako postići da se dijete ne osjeti izdanim što mu pokušavam pomoći a njemu je još gore???

[samomama2]

Oprostite na zbrkanost mojih upisa ali sam van sebe...

Da, nemam mogućnost za plačanje instrukcija iz svih predmeta (što nije ni nužno) ali kako,tako za neophodna dva,tri sata tjedno ću pronaći, (dosad je išao samo iz matematike)

[Monstera]

temu o razlcitim skolskim programima imamo, pa o tome mozete pisati ovdje

obzirom da mi se tema depresije kod djece cini vazna, voljela bih da nastavimo ovdje u tom smjeru...
dakle, kako prepoznati simptome, uzroke, kako se nositi, kako pomoci djetetu, tko je odgovoran za odlazak djeteta na lijecenje....

[Monstera]

samomama2 kaže:

Bili smo mi, u ovih 16 godina puno puta i kod dječjeg psihijatra i privatno kod psihoterapeuta zbog sve lošije slike o sebi koje je bivalo godinama samo još gore
Nije da je polučilo fenomenalne rezultate ali mislim da nije nešto ni odmoglo.
Da, sada mislim da on mora dati svoj pristanak za odlazak na razgovore,terapije,štogod.
Kako su mi i drugi potvrdili ono što kao majka sama znam,a to je da je dijete zrelije u puno aspekata od njegovih vršnjaka i nevjerojatno senzibilan, od kud meni sad pravo da ga "tjeram" da ide ako sad kod njega to stvara nevjerojatan revolt.
Sad nije vrijeme za vršiti i taj vid nasilništva nad njim, on trenutno treba nekoga ko ga razumije i uvažava. U ponedjeljak idem sama na konzultacije kod nekoga ko se bavi tom tematikom, jer situacija se naglo pogoršala, dijete sad već odbija odlazit u školu.

psihoterapija, da bi polucila neki rezultat, treba trajati. to je proces.
najbitniji je odnos koji klijent uspostavi sa terapeutom, a taj proces moze trajati, kod klinaca itekako dugo. treba biti strpljiv.podrzavajuci. dobar terapeut znat ce se nositi i sa djetetovim revoltom, i sutnjom, i nesuradnjom

vazan je i stav roditelja o odlascima.
a nerjetko je potrebno i ukljuciti roditelja u terapiju.

citajuci tvoje postove po raznim temama, cini mi se da si preplavljena ovime sto se dogadja tvom djetetu, i mislim da bi neka podrska tebi itekako dobro dosla. ne mozes njemu pomoc, ako ne pomognes sebi.


sama vidis da djetetu treba netko tko ga podrzava i razumije, ako vam prijasnji terapeut nije bio takav, birajte drugoga!
nemoj radi losijeg iskustva, djetetu uskratiti itekako vaznu podrsku u zivotu.

[tomasini]

možda je i do prehrane? današnja hrana (osim domaće ili one iz organskog uzgoja) je vrlo siromašna mineralima (jer je zemlja na kojoj je ta hrana izrasla osiromašena mineralima) a oni su ključni za dobro raspoloženje. jedan od primjera gdje se ljudi uskračuju za minerale jeste i sol. jodiraana sol (bilo kamena, morska, sitna ili krupna) koja košta par kuna po kili je bezvrijedna materija sa dodatkom otrova protiv zgrudnjavanja. počastite se himalajskom soli ili nekom drugom sirovom, neobrađenom soli.

[samomama2]

nosorog kaže:

psihoterapija, da bi polucila neki rezultat, treba trajati. to je proces.
najbitniji je odnos koji klijent uspostavi sa terapeutom, a taj proces moze trajati, kod klinaca itekako dugo. treba biti strpljiv.podrzavajuci. dobar terapeut znat ce se nositi i sa djetetovim revoltom, i sutnjom, i nesuradnjom

Ali 16.-godišnje dijete,u ovom momentu,ako to sam ne želi...ne može ga se natjerati,niti želim sada išta raditi na silu. Mislim da sad nije vrijeme za to.

nosorog kaže:

vazan je i stav roditelja o odlascima.
a nerjetko je potrebno i ukljuciti roditelja u terapiju.

Ja sam od stava da su oni dobrodošli svima, nije me toga nit strah nit sram.

nosorog kaže:

citajuci tvoje postove po raznim temama, cini mi se da si preplavljena ovime sto se dogadja tvom djetetu, i mislim da bi neka podrska tebi itekako dobro dosla. ne mozes njemu pomoc, ako ne pomognes sebi.


sama vidis da djetetu treba netko tko ga podrzava i razumije, ako vam prijasnji terapeut nije bio takav, birajte drugoga!
nemoj radi losijeg iskustva, djetetu uskratiti itekako vaznu podrsku u zivotu.

Mislim da si dobro napravila što si ,zasebno stavila tu temu.
I hvala na podršci
Svako želi najbolje svom djetetu ali nažalost, nemožeš ,ni uz najbolju volju priuštiti
svom djetetu sve što mu treba.
Dječji psihijatar, pod uputnicom ima za tebe 40 minuta na raspolaganju,jednom u mjesec dana.
Privatni( sve van mog grada, jedan je bio 50 km udaljen a drugi oko 100km) stoji -350kn ,odnosno drugi 550kn, odlazili smo jednom tjedno.
Rezultati kod prvog nepostojeći, kod drugog vidljivi, dijete se počelo otvarati,prihvaćati svoju različitost i pozitivnu posebnost koju posjeduje i ne okrivljavati se za sve i svašta.( bio je i razvod u tijeku)
To smo morali prekinuti,što zbog pobolijevanja drugog djeteta( imam i stariju kćerku ),
što zbog nemogućnosti više financijski izdržati. Plaćala sam mu i privatne satove iz matematike i u svemu tome bila sama.
O psiholozima po školama ...nemojte me pitati-nepostojeći

[Retra]

samomama2 kaže:

Dječji psihijatar, pod uputnicom ima za tebe 40 minuta na raspolaganju,jednom u mjesec dana.
Privatni( sve van mog grada, jedan je bio 50 km udaljen a drugi oko 100km) stoji -350kn ,odnosno drugi 550kn, odlazili smo jednom tjedno.
Rezultati kod prvog nepostojeći, kod drugog vidljivi, dijete se počelo otvarati,prihvaćati svoju različitost i pozitivnu posebnost koju posjeduje i ne okrivljavati se za sve i svašta.( bio je i razvod u tijeku)
To smo morali prekinuti,što zbog pobolijevanja drugog djeteta( imam i stariju kćerku ),
što zbog nemogućnosti više financijski izdržati. Plaćala sam mu i privatne satove iz matematike i u svemu tome bila sama.
O psiholozima po školama ...nemojte me pitati-nepostojeći

Ok. Znači da ti preostaje dječji psihoterapeut na uputnicu. Udaljenost ne bi smjela biti problem jer socijalno isplacuje putni trošak. Niti termini ne bi smjeli biti problem jer možeš dogovoriti termin koji ti odgovara.
Psihoterapeut koji može izdvojiti 40 minuta mjesečno na tvoje dijete je još uvijek bolja opcija od opcije bez psihoterapeuta.
Kao što ti je nosorožica gore napisala - treba vremena, ali pomaci se vide i slika o sebi se mijenja.

To što on to ne želi te ne bi smjelo bremzati. Treba mu pomoć.

Što je s razrednicom koja je bila na zamjeni? Možeš li nju pitati da mu daje instrukcije?
Ako je do novaca, možeš kontaktirati udrugu Mali Zmaj (spominju se na jednom topicu na ovom pdf-u), organizirali su besplatne instrukcije djeci iz socijalno ugroženih obitelji u Zagrebu. Slobodno ih kontaktiraj, možda imaju kojeg volontera u tvojoj blizini ako nisi iz Zg.

[samomama2]

Retra kaže:

Ok. Znači da ti preostaje dječji psihoterapeut na uputnicu. Udaljenost ne bi smjela biti problem jer socijalno isplacuje putni trošak. Niti termini ne bi smjeli biti problem jer možeš dogovoriti termin koji ti odgovara.
Psihoterapeut koji može izdvojiti 40 minuta mjesečno na tvoje dijete je još uvijek bolja opcija od opcije bez psihoterapeuta.
Kao što ti je nosorožica gore napisala - treba vremena, ali pomaci se vide i slika o sebi se mijenja.

To što on to ne želi te ne bi smjelo bremzati. Treba mu pomoć.

Što je s razrednicom koja je bila na zamjeni? Možeš li nju pitati da mu daje instrukcije?
Ako je do novaca, možeš kontaktirati udrugu Mali Zmaj (spominju se na jednom topicu na ovom pdf-u), organizirali su besplatne instrukcije djeci iz socijalno ugroženih obitelji u Zagrebu. Slobodno ih kontaktiraj, možda imaju kojeg volontera u tvojoj blizini ako nisi iz Zg.

Hvala na savjetu, za instrukcije mogu izdvojiti, imam redovitu plaču i to, kako tako se da podnijeti. Jedini dječji psihijatar ( tako i piše,nadam se da je uz to i psihoterapeut) nalazi se na 40 km od nas i nije to nikakav problem.
Problem je bio, što nije imao vremena, radio je u sklopu psihijatrijske bolnice,znali smo čekati po dva sata da dođemo na red a ponekad se završavalo i za 30 minuta.
Sam je priznao da jednostavno ne stigne jer je jedini u cijeloj našoj županiji i da se probamo ubaciti u nekakvo skupno savjetovanje,roditelji i djeca sa raznim problemima.
To je bilo pred koju godinu,nakon toga smo išli privatno a onda se koprcali sami,kako smo znali i umjeli.
Sad on ne želi više odlaziti nigdje,razočaran je u školu,pedagoge,psihologe,profesore ,psihijatre,razočaran u život a najviše u mene koja ga nisam znala zaštiti i pomoći mu u svom tom ludilu.
I ima potpuno pravo biti razočaran i ljut na sve nas

[Monstera]

samomama2 kaže:

Hvala na savjetu, za instrukcije mogu izdvojiti, imam redovitu plaču i to, kako tako se da podnijeti. Jedini dječji psihijatar ( tako i piše,nadam se da je uz to i psihoterapeut) nalazi se na 40 km od nas i nije to nikakav problem.
Problem je bio, što nije imao vremena, radio je u sklopu psihijatrijske bolnice,znali smo čekati po dva sata da dođemo na red a ponekad se završavalo i za 30 minuta.
Sam je priznao da jednostavno ne stigne jer je jedini u cijeloj našoj županiji i da se probamo ubaciti u nekakvo skupno savjetovanje,roditelji i djeca sa raznim problemima.
To je bilo pred koju godinu,nakon toga smo išli privatno a onda se koprcali sami,kako smo znali i umjeli.
Sad on ne želi više odlaziti nigdje,razočaran je u školu,pedagoge,psihologe,profesore ,psihijatre,razočaran u život a najviše u mene koja ga nisam znala zaštiti i pomoći mu u svom tom ludilu.
I ima potpuno pravo biti razočaran i ljut na sve nas

a jel imate neku udrugu u zupaniji? u nevladinom sektoru zna se naci izvrsnih psihologa, neki su u edukacii za psihoterapeuta i tada rade psihoterapiju pod supervizijom, bude za neke male pare.

jedan dio savjetovanja/rad na slici o sebi, motivaciji, sampouzdanju, moze i psiholog raditi.

grupe mogu biti dobre,ali i treba vidjeti kakav je sastav grupe i kakav je voditelj.
ja sa grupom nikad ne bih brzala

[samomama2]

Retra kaže:

Ok. Znači da ti preostaje dječji psihoterapeut na uputnicu. Udaljenost ne bi smjela biti problem jer socijalno isplacuje putni trošak. Niti termini ne bi smjeli biti problem jer možeš dogovoriti termin koji ti odgovara.
Psihoterapeut koji može izdvojiti 40 minuta mjesečno na tvoje dijete je još uvijek bolja opcija od opcije bez psihoterapeuta.
Kao što ti je nosorožica gore napisala - treba vremena, ali pomaci se vide i slika o sebi se mijenja.

To što on to ne želi te ne bi smjelo bremzati. Treba mu pomoć.

Što je s razrednicom koja je bila na zamjeni? Možeš li nju pitati da mu daje instrukcije?
Ako je do novaca, možeš kontaktirati udrugu Mali Zmaj (spominju se na jednom topicu na ovom pdf-u), organizirali su besplatne instrukcije djeci iz socijalno ugroženih obitelji u Zagrebu. Slobodno ih kontaktiraj, možda imaju kojeg volontera u tvojoj blizini ako nisi iz Zg.

Hvala na savjetu, za instrukcije mogu izdvojiti, imam redovitu plaču i to, kako tako se da podnijeti. Jedini dječji psihijatar ( tako i piše,nadam se da je uz to i psihoterapeut) nalazi se na 40 km od nas i nije to nikakav problem.
Problem je bio, što nije imao vremena, radio je u sklopu psihijatrijske bolnice,znali smo čekati po dva sata da dođemo na red a ponekad se završavalo i za 30 minuta.
Sam je priznao da jednostavno ne stigne jer je jedini u cijeloj našoj županiji i da se probamo ubaciti u nekakvo skupno savjetovanje,roditelji i djeca sa raznim problemima.
To je bilo pred koju godinu,nakon toga smo išli privatno a onda se koprcali sami,kako smo znali i umjeli.
Sad on ne želi više odlaziti nigdje,razočaran je u školu,pedagoge,psihologe,profesore ,psihijatre,razočaran u život a najviše u mene koja ga nisam znala zaštiti i pomoći mu u svom tom ludilu.
I ima potpuno pravo biti razočaran i ljut na sve nas

[samomama2]

A ona divna profesorica je u penziji,inače je predavala engleski a njemu to ide,
u jezicima je jako dobar, ima sve petice i četvorke
Možeš ti imati znanja koliko hoćeš, ali ako ne posjeduješ osjetljivost,empatiju,toplinu
u duši, ako ne shvaćaš druge,uzalud svog znanja. Nisi za raditi sa djecom.
Ona je bila jedna svjetla točka koja je znala što i kako kad je bilo potrebno. I to samo razgovorom i suosjećajnosti . Bila je samo 2 godine sa njime jer je otišla u penziju...
šteta

[MonotypeCorsiva]

samomama2 kaže:

A ona divna profesorica je u penziji,inače je predavala engleski a njemu to ide,
u jezicima je jako dobar, ima sve petice i četvorke
Možeš ti imati znanja koliko hoćeš, ali ako ne posjeduješ osjetljivost,empatiju,toplinu
u duši, ako ne shvaćaš druge,uzalud svog znanja. Nisi za raditi sa djecom.
Ona je bila jedna svjetla točka koja je znala što i kako kad je bilo potrebno. I to samo razgovorom i suosjećajnosti . Bila je samo 2 godine sa njime jer je otišla u penziju...
šteta

Pa umirovljeni profesori/profesorice nerijetko daju instrukcije, zašto joj se ne bi obratila?

Moje mišljenje je da bi ipak trebala inzistirati na psihologu. Dečko možda jest zreliji od svojih vršnjaka, ali je ipak još uvijek šesnaestogodišnjak sa svim hormonima, sumnjama, buntom, nesigurnostima koje pubertet nosi. On jednostavno nije dovoljno zreo da ključne odluke u svom životu donosi samostalno. Ti si odrasla, ti jesi. Pogotovo zato jer ti sama ne dopireš do njega, niti ima očito kraj sebe neku drugu osobu koja dopire što znači da zbilja nema gdje kanalizirat tugu, bijes, ljutnju, nesigurnost, razočaranje i sve te druge ružne osjećaje s kojima se nosi.

Ako zbilja zbilja nećeš u tom smjeru, a i ova profesorica ne daje instrukcije savjetujem ti da se raspitaš ima li u tvojoj okolini neka osoba koja daje instrukcije, a koja bar približno odgovara tom opisu. Nema veze ako predaje engleski ili jezike a oni mu idu i ne trebaju mu instrukcije, neka ga uči naprednom engleskom da ga još dodatno usavrši ili nek uči neki drugi jezik. Općenito, možda ne bi bilo loše da se upiše u neku grupnu aktivnost u području u kojem je dobar. Npr., ako mu ide engleski neka ide na tečaj engleskog u školi stranih jezika, neka počne u grupi koja odgovara njegovom znanju, em će biti okružen ljudima s istim interesima, em će mu bit lakše opustit se s njima jer će bit sigurniji u sebe pošto su okupljeni zbog učenja nečega u čemu je dobar pa će možda biti lakše sklopiti prijateljstva.

I još jedan savjetić - ne bi bilo možda loše da mu ukažeš na forum.
Osim što bi se možda mogao pojadat u nekoj od tema ljudima s istim problemima, a moguće da je lakše to učiniti preko neta nego face to face, činjenica je da su mnoga usamljena srdašca ovdje našla prijatelje ili čak čitave ekipe za druženje.