Napad panike - što da radim?

[autoznalac]

Nilang kaže:

rejoflajt, puno ti hvala.

Ja sam već duže vrijeme pod stresom i muče me neke brige i eto sinoć mi se desilo nešto možda slično, nisam sigurna. Kad sam ovo danas vidjela ovdje pomislila sam da bi to moglo biti hiperventiliranje ili bar blizu toga. Nakon tjedan dana izrazitog stresa i tuge koja me muči jednostavno sam imala dojam da ne mogu disati, kao da mi je kamen na srcu. Legnem u krevet kad smo išli spavati i počnem uzdisati i hvatati zrak, a da toga nisam bila ni svjesna, a ono kužim da se ne mogu smiriti i da sve treperi u meni, nervoza koje se nisam mogla danima riješiti, ali jučer je bilo najgore, imala sam na trenutke osjećaj da će me neka mučnina uhvatiiti. I muž mi kaže: "šta ti je, šta tako uzdišeš?" - ja toga uopće nisam bila svjesna.

Baš sam kužila da dišem ili preplitko, pa preduboko, ugl. kao da ne mogu dobro udahnuti i kao da mi je kamen na srcu (a je ) - kao riba na suhom. Onda sam malo pokušala odvratiti misli od onoga što me muči, malo kao 'meditirala' i uspjela se opustiti i zaspati, relativno dobro se - začudo - naspavala i danas sam puno bolje, apsolutno više nema tog hvatanja zraka.

Eto, hvala ti još jednom na objašnjenjima (općenito si jako od pomoći, svaka ti čast! ).

Pozdrav. Novi sam na forumu pa imam malo tremu. Što se tiče navedenih simptoma važno je znati da niste jedini koji ih imaju. to tješi ali ne rješava problem. Isto tako nisu svi ljudi jednako senzibilni pa senzibilniji jače, bolje rečeno drugačije reagiraju na utjecaje okoline i iskustva iz prošlosti. Dugo sam analizirao što bi to moglo kod mene izazvati slične simptome koje navodite i mislim da većina proizlazi iz osjećaja krivnje. Taj osjećaj je u podsvijesti i nastao je nekada u prošlosti ne našom krivicom već neprimjerenim postupanjem drugih prema nama. Kako si olakšati. Nastojati izbjegavati stresne situacije, što više se družiti sa ljudima slične intelektualne razine, biti zadovoljan malim stvarima, biti iskren u svakoj situaciji, ne shvatiti to kao manu, izbjegavati opijate bilo koje vrste, ne biti sam i sl. Teško je ukratko o ovome pisati ali eto ja tako razmišljam pa možda pomogne.

[Hasimir Fenring]

prije lijekova probaj si podići samopouzdanje. meni se čini da tu leži problem. imaš osjećaj da si zapravo prevarant i da svi drugi bolje sve znaju od tebe, svaki čas će te razotkriti, i to pred svima? pokušaj samoanalizom doći do uzroka problema - možeš lagati svima ali sebi nesmiješ! postavljaj si neugodna pitanja i priznaj si neugodne istine o sebi. vjeruj mi, oslobađa.

[zeusxl]

Ja ne znam zašto su tu neki aPRIORI PROTIV LJEKOVA.
Ljekovi su tu da nam olakšaqju život. Postoje KBT i psihoterapije. Kombinacvija jednog i drugogh pomaže. Ja živim na otoku,pa mi ostaje samo terapija,a uz nju funkcioniram zadovoljavajuće. Kod mene je problem što kad nemam smetnji zaboravim piti terapiju,onda dobijem PA koji me podsjeti da ju moram redovito uzimati.

[autoznalac]

zeusxl kaže:

Ja ne znam zašto su tu neki aPRIORI PROTIV LJEKOVA.
Ljekovi su tu da nam olakšaqju život. Postoje KBT i psihoterapije. Kombinacvija jednog i drugogh pomaže. Ja živim na otoku,pa mi ostaje samo terapija,a uz nju funkcioniram zadovoljavajuće. Kod mene je problem što kad nemam smetnji zaboravim piti terapiju,onda dobijem PA koji me podsjeti da ju moram redovito uzimati.

Točno je to što tvrdiš, ali lijekovi nisu uvijek i kod svakoga nužni. Ako stručnjak odredi onda ok. ali samoliječenje što većina zbog komoditeta prakticira nije dobro nego bi trebalo prvo raditi na sebi i pokušati si na prirodan način pomoći. To je prvi i najteži korak. Koliko sam shvatio i ovaj forum je način da si malo pomognemo prenoseći vlastita iskustva i načine kako rješavamo svoje probleme jer kada vidimo da nismo jedini , već nam je lakše pa možemo pokušati primjeniti tuđa iskustva ukoliko nam se učine primjerenima. U jednoj knjizi sam pročitao da svako varanje prirode ima svoju cijenu i time je puno toga na jednostavan način genijalno rečeno.

[zeusxl]

autoznalac kaže:

Točno je to što tvrdiš, ali lijekovi nisu uvijek i kod svakoga nužni. Ako stručnjak odredi onda ok. ali samoliječenje što većina zbog komoditeta prakticira nije dobro nego bi trebalo prvo raditi na sebi i pokušati si na prirodan način pomoći. To je prvi i najteži korak. Koliko sam shvatio i ovaj forum je način da si malo pomognemo prenoseći vlastita iskustva i načine kako rješavamo svoje probleme jer kada vidimo da nismo jedini , već nam je lakše pa možemo pokušati primjeniti tuđa iskustva ukoliko nam se učine primjerenima. U jednoj knjizi sam pročitao da svako varanje prirode ima svoju cijenu i time je puno toga na jednostavan način genijalno rečeno.

Ma sve to stoji. Ja imam napade panike od 4.razreda osnovne. Naslijedio sam ih od mame,samo su meni puno teži. Obišao sam sve doktore,bio na psihoterapijama, na kraju sam počeo uzimati AD,jer mi ništa drugo nije pomoglo.

[Hasimir Fenring]

zeusxl kaže:

Ja ne znam zašto su tu neki aPRIORI PROTIV LJEKOVA.
Ljekovi su tu da nam olakšaqju život. Postoje KBT i psihoterapije. Kombinacvija jednog i drugogh pomaže. Ja živim na otoku,pa mi ostaje samo terapija,a uz nju funkcioniram zadovoljavajuće. Kod mene je problem što kad nemam smetnji zaboravim piti terapiju,onda dobijem PA koji me podsjeti da ju moram redovito uzimati.

PA? misliš NP... još smo u HR.
Lijekovi su tu da nam olakšaju život? Lijek je nešto što izlječi bolest i učini te zdravim - definitivno nisam aPRIORI protiv lijekova.
Ono o čemu ti govoriš su kemikalije koje služe za suzbijanje simptoma bez uplitanje u uzrok problema jer bi tada prestao kupovati KzSS.

[maggiewhite]

evo i mene... pred svaku stresnu situaciju se osjecam kao da cu u nesvijest past, redovito mi se povraća, znojim se, tresem...al najgori mi je ovaj osjecaj nesvijestice jer mi se mozak totalno iskljuci a tu sam, pred covjekom, ljudima.... strasno nesto... razumljivo mi je kad je pred ispit, nekad pred posao, ali i kad izlazim van i kad znam da ce u drustvu bit nepoznatih ljudi, samo mislim kako da se u sto kracem roku napijem pa ce sve bit ok. al problem znaju bit i najobicnije kave kad neka od prija dovede nekog meni nepoznatog, pa ja sam sva ukocena, znojim se... cini mi se sto sam starija da je gore. nisam se nikad lijecila uz strucnu pomoc, trenutno si to i ne mogu priustiti a lijekove bi isto zaobisla. krecem se, idem vani, jedem zdravo, ali u ovim situacijama uvijek isto. sad sam ih jednostavno pocela izbjegavati. lani sam propustila novogodisnju proslavu (no big deal) al nije stvar u proslavi koliko u mom razlogu propustanja... ovo ljeto dubrovnik... ne znam jel ima ko kakav savjet, al meni disanje i takve stvari ne pomazu... ovo je kao light verzija. neka moja stanja i moje demone rijeci ni ne mogu opisat

[sydney]

ja 5 godina pijem AD radi socijalne fobije. ugl sad sam dobro al imam tremu kad se radi o nastupima pred većim br. ljudi. sad ne znam bi li to rezultiralo napadima panike. u tu svhu prije javnog nastupa popijem beta blokator i xanax. nekada sam imala napade panike kad bi morala pričati preko telefona,to mi je bilo nagore! jedno vrijeme sam izbjegavala kontakte s ljudima jer čim bi npr došla u trgovinu i zatražila mlijeko osjećala bi jaku anksioznost. pred svaku sjednicu sam morala piti xanax,sad je to sve iza mene!

savjetujem knjigu panic away,imate ju skinuti na netu na hrvatskom, obvezno al obvezno štivo kod socijalne fobije!

imate na temi socijalna fobija, vježbe kod socijalne fobije, hvale ih jako,kažu ljudi da su im promjenili život! ja sam bila započela al u to vrijeme imala sam brdo obaveza pa odustala. opet ću početi.

[JayGee]

Nisam pročitala tu knjigu. (još)
megi, meni je bilo isto, AD mi je tu puno pomogao, i još pomaže, i ništa na svijetu mi nije pomagalo sve dok nisam otišla kod šrinka.
-uzalud sve knjige, a pročitala sam ih milion,savjeti, disanje, sve.
Nisam uopće funkcionirala na socijalnom planu dok se nisam odlučila na stručnu pomoć i terapiju.

[maggiewhite]

puno vam hvala, sidney i jaygee! skinut cu knjigu panic away. meni je sad krivo sto nisam u pocetku s nikim pricala o ovome, jer se sad toliko toga nakupilo da ne znam otkud bi pocela a vrlo vjerovatno ne bi se mogla ni od suza suzdrzati... uvijek sam ovo nastojala dobro sakrivati jer dozivljavam kao veliku slabost, pa i sramotu s obzirom kakvi su mi roditelji, pogotovo majka, koja ne priznaje nikakvu bol osim fizicke. mislim da mi je odnos s njom 80 posto ovog sadasnjeg stanja.
jedino momak zna otprilike kako se osjecam al opet on to ne moze razumjeti jer je jako drustven i on se uklapa bilo gdje s takvom lakocom a ja danima mozgam kako cu pa na kraju ni ne odem gdje se necu osjecati udobno. uz sve ovo me jedno 13 godina proganja misao o samoubojstvu, skoro pa svakodnevno... dosad to nisam ucinila iz straha da prezivim, eto to me jedino drzi...

[JayGee]

Uh, megi, potpuno te razumijem, isto sam prošla. Ako možeš, popričaj sa psihologom ili psihijatrom, nekad je i razgovor dovoljan. A ako nije, kao kod mene, pomažu lijekovi. U svakom slučaju, izlaz postoji, samo hrabro potraži pomoć, ne boj se. Eh, da je to meni netko ponudio prije puuuno godina.... a nije. Vukla sam sve muke sa sobom četrdeset godina. Cijeli život! I ima nas puno takvih. Ne ustručavaj se potražiti pomoć.

[ŠUŠA]

ekipa,vidite da ste vi još tu..ništa vam se nije desilo od napadaja panike i NEĆE,koliko god to vama sad zvučalo nemoguće.Pogotovo zbog fizičkih simptoma koje imate i od kojih mislite da ćete umrijeti instant.Sve je to proizvod straha od napadaja panike i normalno on onda dođe,a isto tako i prođe..Ja sam isto to prošla,izlazak bilo gdje je za mene bio dostignuće,kamoli među puno ljudi,al moj život više nije bio život i rekla sam dosta.Rekla sam sama sebi idem vani,sama,šetati po gradu,autom,bilo kako,ako počudin,padnen di,počnen luditi neko će me već skupiti i odvesti gdje treba haha..al to je istina..i kad se zapravo suočite sa strahom,on nestaje polako..također sam išla kod jednog dobrog psihijatra par puta..uglavnom čovjek mi je objasnio,a što je meni očito on trebao reći,da ja nisam luda i da mi se od napada panike neće dogoditi ništa i ja sam to shvatila.Nisam htjela tablete,on ih je dao a ja sam ih samo nosila u torbi za sigurnost,al nikad mi nisu trebale..vjerujte sebi da to možete,probajte,recite ljudima oko sebe,biti će vam lakše jer kao što vidite puno ljudi to ima al neće da kažu naglas...ja taj osjećaj panike nebi poželjela ni najgorem neprijatelju i mislila sam da nikad neće proći,ali je..osjećaj je neopisiv...VI TO MOŽETE,to je sve u glavi)))nadam se da ću nekom barem malo pomoći..

[maggiewhite]

hvala, jaygee, jos jednom. kad si sam u svom svijetu u ovome puno znaci bilo kakav savjet od osoba koje znaju kako je. nekako je i lakse ostvoriti se nekom koga ne poznas plus ovako ostati anoniman... skupljam dugo snagu da kazem bratu jer imamo dobar odnos, uvijek mi je cuvao ledja da tako kazem jer je stariji a i musko je sto u mojoj obitelji nazalost ima prevagu. ali svaki put se ustrucavam bas o ovome mu govoriti jer ima on svoju obitelj, malu djecu, zenu, nekako mu ne zelim svoje probleme natovariti jer znam da bi se brinuo za mene. najbolja prijateljica mi je mlada lijecnica, ni njoj nikad nisam rekla jer je ona tako snazna osoba koja zna sto zeli od zivota i isto tako ne zelim da zbog mene bude zabrinuta... ne znam otkud krenuti sto se tice strucne pomoci, tj znam, al trenutno su mi financije te koje koče gotovo sve sta bi htjela... mislim tek kroz godinu dana da bi moglo krenuti nabolje sta se toga tice al treba izdrzati tu duuuugu godinu.
šuša, sta se tice tvog komentara, sve to stoji, znam ja da mi se fizicki nista nece dogoditi, al kakva mi je kvaliteta zivota u ovom stanju koje tako sputava... nekad bi voljela da sam radije fizicki bolesna, imam osjecaj da bi ljudi vise to razumjeli i dali podrsku, lijecila bi se konkretna stvar. a ovako.... mozemo se samo medjusobno shvatiti

[JayGee]

megi, pusti sad financije, stručna pomoć ti je dostupna i bez njih, ja sam išla svud preko uputnice. ako si bliska s bratom, povjeri mu se, može pomoći bliska osoba. nemoj toliko brinuti kako će svima drugima biti, imaš i ti pravo da živiš uzdignute glave i da budeš snažna osoba, da se dobro osjećaš. ako ti je prijateljica liječnica, može te uputiti dalje.
čini ti se da nemaš pravo na život, da je vrijeme drugih ljudi preznačajno za tvoje "male" probleme, da drugi imaju veća prava na život i zadovoljstva, da oni nemaju strahove... nemoj se osjećati posramljeno ako priznaš da imaš problem, i nemoj odgađati njegovo rješavanje, bit će puno lakše ako prije kreneš. pričaj s nama, olakšaj borbu, pusti sve druge jer ti si sama sebi najbitnija i najodgovornija, nema veze ako i polazi sve od odnosa s majkom ili nekim drugim, na tebi je red da se posvetiš sebi. Budi odgovorna, ali i blaga, krećeš u tešku bitku, ali na kraju je nagrada vrijedna sveg truda. Sloboda.

[zoki89]

Čitaj i uči o javnom nastupu. To je jedan od največih strahova kod ljudi. Postoje brojne tehnike kako ga nadvladati, te ih samo moraš pronači i isprobati.

[SamoZaTebe]

bigfear kaže:

Da, imam. Nasljeđeno od majke (koja je btw. liječena od bipolarnog poremećaja i već je godinama na litiju. Sad je super i već godinama kao da nikad nije bila bolesna. Imala je grozne faze depresije i manije). I ja kao da imam lakše faze koje nitko ne primjeti. Nekad sam depresivan, a nekad pucam od samopozdanja i mogo bi vozit avion (više volim tu fazu, makar i u toj fazi imam napad panike. Izgleda da je kod mene problem veći nego što se čini, upravo zbog te genetike...

Nisam strucnjak, ali imam na zalost puno iskustva na tom polju (bipolar i litij i citav niz drugih dijagnoza).

Vec samo zbog majke koja ima bipolar i nekih tvojih simptoma, mislim da bi trebao porazgovarati s psihijatrom. Ako nista drugo, da potvrdi da nemas bipolar (mislim da je nasljednost s roditelja na djecu vrlo velika, oko 50%).

Drugo panicni poremecaj, moze biti dio drugih bolesti. U tvom slucaju, ne znam zadovoljava li tvoj slucaj klinicki opis panicnog poremecaja. Ja sam imao izmedu ostalog i panicni poremecaj kao dio drugih bolesti. Kod mene je bilo tako da sam trebao izaci iz prostorije ili se fizicki maknuti od necega (naprosto sam se osjecao zivotno ugrozen ako recimo ne izadem iz neke prostorije, ako ostanem ispod neke zice, itd.).

Mislim da se sam panicni poremecaj lako lijeci lijekovima (xanax?). I ne vidim sto je lose u lijekovima. Sigurno i ti vidis da ti je mami dobro otkako uzima litij.

[loreen2]

maggiewhite kaže:

hvala, jaygee, jos jednom. kad si sam u svom svijetu u ovome puno znaci bilo kakav savjet od osoba koje znaju kako je. nekako je i lakse ostvoriti se nekom koga ne poznas plus ovako ostati anoniman... skupljam dugo snagu da kazem bratu jer imamo dobar odnos, uvijek mi je cuvao ledja da tako kazem jer je stariji a i musko je sto u mojoj obitelji nazalost ima prevagu. ali svaki put se ustrucavam bas o ovome mu govoriti jer ima on svoju obitelj, malu djecu, zenu, nekako mu ne zelim svoje probleme natovariti jer znam da bi se brinuo za mene. najbolja prijateljica mi je mlada lijecnica, ni njoj nikad nisam rekla jer je ona tako snazna osoba koja zna sto zeli od zivota i isto tako ne zelim da zbog mene bude zabrinuta... ne znam otkud krenuti sto se tice strucne pomoci, tj znam, al trenutno su mi financije te koje koče gotovo sve sta bi htjela... mislim tek kroz godinu dana da bi moglo krenuti nabolje sta se toga tice al treba izdrzati tu duuuugu godinu.
šuša, sta se tice tvog komentara, sve to stoji, znam ja da mi se fizicki nista nece dogoditi, al kakva mi je kvaliteta zivota u ovom stanju koje tako sputava... nekad bi voljela da sam radije fizicki bolesna, imam osjecaj da bi ljudi vise to razumjeli i dali podrsku, lijecila bi se konkretna stvar. a ovako.... mozemo se samo medjusobno shvatiti

pozdrav nemoj misliti da si sama u toj situaciji ima dosta ljudi koji se bore s tim ali se nikad ne odluče potražiti pomoć. ja znam o čemu govoriš, i sama sam proživljavala napadaje prije par godina...sada sam dobro, više ih nemam i nemam strah da će se ponovno pojaviti. napadaj se događa na podsvjesnoj razini. trebaš otkriti čega se ti to ustvari bojiš. ja sam nakon dva tjedna agonije ( napadaji su bili svakodnevni, anksioznost također ) otišla kod psihijatra. prvi razgovor je bio oslobađajući. svaki drugi sve teži jer postupno otkrivaš puno o sebi a vjerujem da svatko od nas ima stvari o kojima mu je neugodno govoriti. tablete sam trošila godinu dana, a nakon toga sam samu sebe uvjerila da mi više ne trebaju...od tada je prošlo tri godine...)nakon par mjeseci inidividualne terapije i par mjeseci grupne terapije uvidjela sam da uzroci panike često kriju u ranom djetinjstvu i odnosu sa roditeljima. ukoliko ti je teško i stalno strepiš od sljedećeg napadaja, ukoliko te je taj strah toliko obuzeo da misliš da više nikad nećeš moći normalno funkcionirati, savjetujem ti da potražiš pomoć psihijatra. meni je to uistinu pomoglo. ali isto tako, moraš SAMU SEBE uvjeriti da ćeš biti dobro. eto, nadam se da sam pomogla, puno pozdrava i želim ti da se što prije riješiš te agonije )))

[maggiewhite]

hvala loreen. mislim da otprilike znam u cemu je problem sa mnom, vlastita majka. od osnovne skole traje njeno "bodrenje i majcinska ljubav", a od moje 15e godine je to sve otislo u nepovrat, i svakim danom je sve gore i gore. sad mi je zao sto se nisam ranije otvorila prijateljicama i rodbini, uglavnom sam sutjela jer se sramim toga kakva je, evo sad kad im kazem 20 posto od svega ljudi ne mogu vjerovati. i znam da cu se rijesiti vecine tog tereta kad se fizicki maknem od nje, ali trenutno sam u situaciji da sam primorana zivjeti s njom jos godinu dana sigurno.
ako mi se ovaj osjecaj nastavi i nakon selidbe, definitvno cu morati potraziti strucnu pomoc.

[Calistam]

bigfear kaže:

Pozdrav svima.

Imam 30 godina i sve preduvjete da budem sretan (siguran posao, financijski situiran, presretan brak, super roditelji, super prijatelji...sve za 5).

Po prirodi sam veseo i optimističan i dok sam bio mlađi volio sam bit u centu pažnje, pričat viceve i isticat se u društvu. Kasnije u 20-im sam prvi put primjetio da se lako zacrvenim što mi se prije nikad nije dešavalo.

Završio sam ekonomski fakultet, govorim engleski, njemački i španjolski, rasturam kompjutere.. imam sve preduvjete da znanjem budem siguran u sebe, ali to baš i nije tako Od uvijek sam imao problem sa nastupom pred ljudima i prezentacije su me ubijale, ali nekako sam se nosio s tim i svi su me hvalili kako imam smisla sa ljudima i kako odlično držim prezentacije ili bilo kakva predavanja.

Promijenio sam posao i dugi period nisam imao nikakav nastup pred većom grupom ljudi. Posao koji radim se razlikuje od prijašnjeg (veća odgovornost, puno toga još neznam...)

Prije godinu dana sam morao prezentirati firmu i skoro sam pao u nesvijest. Noge su mi se odsjekle, nisam mogao progovorit. Totalni napad panike. Neznam kako sam se uspio pribrati... Od tog dana sve je krenulo nizbrdo.

Primjetio sam da mi određene stvari izazivaju tjeskobu i napad panike. Npr. telefonski razgovori na stranom jeziku, ono sav se ispreznojim, mozak mi totalno blokira. Al ok, i to nekako preživim.

Ono što mi je najgore je sljedeće... Npr. imam naj normalniji dan na poslu, super funkcioniram i sve je u najboljem redu. Imamo sastanak sa direktorima i tu nastane problem. Kao da imam usađeni strah od nadređenih. Ne mogu progovorit. Srce mi užurbano lupa, znojim se i crvenim. Ako mi se uputi pitanje na koje u tom trenutku ne znam odgovor - doslovno puknem. Kao da ću se rasplakat od jada. Mozak mi blokira, pitanje kao da ne doživim i u tom trenutku ne mogu dat normalan odgovor, nego samo nešto kratko izustim. Jednom sam u takvoj situaciji rekao da mi nije dobro nakon upućenog pitanja.. nisam znao odgovor, a napad panike je bio tako jak da je bilo - ili se rasplakat od jada ili izmislit nešto, samo da me puste na miru.

Teško je opisat kako se u tom trenutku osjećam... Žena jedino zna za moje stanje i ne može vjerovat da se to meni događa.

Probao sam izbacit kavu, da malo smanjim napetost... već ne pijem kavu 2 mjeseca, al opet mi ista situacija (sastanak) izaziva taj nemir, napetost i napad panike.

Nisam bio kod doktoro, pošto normalno funkcioniram tijekom dana. Dakle, samo te određene situacije me izbace iz takta - sastanak i ne znanje određenog pitanja. Kad me pitaju nešto što neznam ili nisam siguran ja se izgubim a to kucanje srca i taj strah koji je u tom trenutku u meni onemogući da normalno velim 'ne znam, provjerit ću'.

Nekad sam sebe ohrabrim, ali čim sjednem za stol sa direktorima, odma nastupi nemir i nervoza. Ne mogu se kontrolirat nikako.

Probao sam sa persenima, nije pomoglo. Probao sam sa kapima valerijana...malo me umiri, ali napad panike je jači. Probao sam uzet lexaurin prije sastanka, al i dalje nisam bio svoj. Već dva mjeseca uzimam ayurvedske biljke (brahmi (bacopa monnieri) za bolji rad mozga i ashwagandha (winter cherry) protiv stresa. Ove biljke su me spasile i totalno preporidile. Uopće mi kava ne nedostaje, cijeli dan imam energije i super spavam. Misli su mi bistre, mirniji sam nego prije. Al napad panike se i dalje javi!

Neznam kako da si pomognem. Bojim se ić doktoru/psihijatru jer se bojim da će me nakljokat tabletama koje nisu za mene pošto je sve super i sve je normalno rijekom dana... samo određene situacije me ubiju,

Ima li neka tableta koju bi mogao uzeti tako pred stresnu situaciju, a da će mi totalno blokirat taj napad panike? Ima li još koja biljka (probat ću sa Rhodiola Rosea).

Već sam razmišljao i o hipnozi...al neznam jel to ima smisla....

Molim pomoć! Kako da se kontroliram i kako da si pomognem...

Moraš si sve to skupa posložit u glavi, ali do tada, neće ti pomoć ništa osim kakvog anksiolitika tipa Helexa. Moja zadnja godina na faxu se pretvorila u pakao, jedva sam izdržala do kraja, a svi ispiti su mi bili usmeni. Nedavno sam imala obranu diplomskog, ni sad ne znam kako sam preživjela, ali jesam, u tome je poanta. Možeš si pomoći i sa vježbama disanja te sa ostalim trikovima, ali meni osobno nikada nisu od tolike koristi, valjda nisam dovoljno jaka za to. Moji problemi su počeli prije 5 godina na poslu, užasan mi je bio tempo i imala sam odgovornu poziciju. Kreni to riješavat odmah, idi kod psihologa ili psihijatra, u suprotnom samo otežavaš i produžavaš eventualan tijek kasnijeg liječenja... To je samo moje mišljenje i dio moga iskustva.

[aurora3]

Prije mjesec dana sam zaspala i ubro se probudila sa jako ružnim osjećajom da umirem. Srce mi je "lupalo" milijun na sat, pritisak na prsima je bio nepodnošljiv, osjećala sam lagane trnce u lijevoj ruci, mantalo mi se i počela sam drhtat. odmah su samnom na hitnu - krv uredna, EKG uredan, tlak uredan, otkucaji srca uredni!

Zaključuju da je napad panike, stres.
Sutradan cijeli dan osjećam nelagodu u prsima i kao da mi srce sporije lupa.

Noćaš opet probudim se ali ovaj put srce nelupa kao da hoće iskočit vani nego samo taj nemir i osjećaj neki tešak na prsima. Lijeva ruka opet trne. Cijeli dan tako osjećam nemir. mjerila sam tlak i otkucaje.. 115/70 otkucaji 60.

Šta mislite dal to stvarno ima veze sa napadaom panike ili možda nešto drugo?