Otac ima novu partnericu

[Preveza]

Sale, kako bi bilo da malo procitas sta devojka pise?
Brat ima 14 godina!

Cemu poredjenje sto neku u njenim godinam ima decu? Nema decu od 14 o kojoj se mora brinuti, kao sto devojka mora za brata!
Otac je samozivo pokvareno stvorenje, kome ne treba u starosti pruziti ruku.

[baja]

salevart kaže:

Proslo je 4 godine od toga i zivot ide dalje. Otac ocito vise misli na svoju guzicu, a njegova djeca koja to vise i nisu,(odrasli su, punoljetni) sad vec mogu samostalno odlucivati o sebi, su to mogla prepoznati i vec jesu, odnosno autorica jest, ali i dalje kuka, umjesto da se okrene svom zivotu, jer jednostavno oca nece promjeniti.

ne kuka nego se pita kako se postaviti u ovoj situaciji gdje je otac samosažaljivi mrgud dok je s njima, a razigrani tinejdžer dok je s partnericom (pred kojom sklanja tragove obiteljskog života)
autorici je silom uvaljena uloga majke svom bratu tako da se ne može okrenuti samo svom životu

[salevart]

Preveza kaže:

Sale, kako bi bilo da malo procitas sta devojka pise?
Brat ima 14 godina!

Cemu poredjenje sto neku u njenim godinam ima decu? Nema decu od 14 o kojoj se mora brinuti, kao sto devojka mora za brata!
Otac je samozivo pokvareno stvorenje, kome ne treba u starosti pruziti ruku.

Nisam znao da ima 14, ne stignem sve citati, isprike onda...uglavnom htio sam rec kako se moja bivsa odj... sa ljubavnikom i izje... i sad se sjetila da ima djecu i jos bi komandirala, a ja kao trebao bi samo brinuti o djeci i zapostaviti svoj zivot skroz, e to tako ne ide.

[Cats]

Preveza kaže:

Brat ima 14 godina!

tvojneko kaže:

brat je pri kraju srednje

Mene isto zanima koliko je star drugi brat jer se negdje spominju braća a negdje brat.

[AlessandraB]

brezia kaže:

mi kao da smo čitali potpuno različite postove,
iz kojeg točno citata si shvatila da se ponaša kao tatina princeza?

zato što očekuje normalan suživot s ocem,
kojega je on očito spreman pružiti svima osim
svojoj djeci,

klasičan licemjerni, sebičan primjerak

Na postove sa uvredama reagujem sa prezirom.

[AlessandraB]

The White Rabbit kaže:

Inače volim tvoje postove, ali ovdje si omašila dobrano. Autorica je razmažena? Kako si došla do tog zaključka
Kako to da je ona ta koja mora podići taj odnos na viši nivo, i kako da ga podigne ako gospodin otac to, recimo, ne želi? Tko je kome u ovoj priči roditelj, neovisno o tome koliko sudionici imaju godina??

Hazen

Autorica nema 12 godina. Dovoljno je odrasla da i ona sama preduzme neke korake, a ne samo da se zali da otac ne preduzima nista.

[skorpionka87]

AlessandraB kaže:

Autorica nema 12 godina. Dovoljno je odrasla da i ona sama preduzme neke korake, a ne samo da se zali da otac ne preduzima nista.

[hardy]

AlessandraB kaže:

Na postove sa uvredama reagujem sa prezirom.

Ah.

[brezia]

AlessandraB kaže:

Na postove sa uvredama reagujem sa prezirom.

ha?

[ema1]

AlessandraB kaže:

Autorica nema 12 godina. Dovoljno je odrasla da i ona sama preduzme neke korake, a ne samo da se zali da otac ne preduzima nista.

Slažem se.
To što odgaja brata, održava kućanstvo i studira - trebala bi više cijeniti zrak koji diše.

[ray of light]

Salammbo kaže:

Odrasli? Dečko je valjda 4. razred srednje škole, dakle mama mu je umrla kad je imao 14/15 godina. I otada dijete nema mame, a bome ni oca, čini se. Da, sada je odrastao, ali tada nije bio. I gdje je bio otac tada? Izdrkavao se na njih da im tako i treba, da su to zaslužili. Ja jednostavno ne mogu vjerovati da to jedan otac može svojoj djeci reći. Ako je to normalno, ne znam...

nisi nikad čula za disfunkcionalnu obitelj?

[Ertrinken]

AlessandraB kaže:

Autorica nema 12 godina. Dovoljno je odrasla da i ona sama preduzme neke korake, a ne samo da se zali da otac ne preduzima nista.

U pravu si, na nju je red da preuzme odgovornost za svoju porodicu i tati, koji je još mali i neuk, pomogne da odraste, stekne sigurnost u sebe i nađe pravu ljubav. Užasno je sebično što je mislila da su ona i brat izgubili majku, kada tata nema više odraslu osobu koja ga je vodila kroz život. Kakvo tugovanje? Kao da je neka tragedija izgubiti majku u pubertetu. Gore je izgubiti ženu u četrdeset i nekoj. Šta bi čovjek drugo radio nego pio i prijetio djeci sa izbacivanjem iz kuće?

[Wikiceha]

Sale, čitao sam tvoju temu, ali tvoj slučaj je iznimka a ne pravilo.
Ti si svojima valjda otac i sve si pravno riješio, a ovdje klinka glumi mamu svome bratu i ocu. Njen otac=tvoja žena.
Jasnije?

[Depeche E.]

Ja ne znam kako ste svi uspjeli zaključiti da njoj smeta što on ima novu ženu?

Ja sam to sasvim drugačije doživjela; nju BOLI činjenica da stari sakriva njihove uspomene kada mu cura dođe. I mene bi to razaralo itekako. Zatim, alkohol je gadna stvar i tu je stari bio itekako sebičan te je on taj koji je u ključnim trenucima stavljao vlastite interese ispred svoje djece. A prvo što ti je potrebno kada u tako ranoj dobi ostaneš bez roditelja jest stabilnost! Podrška, ljubav.. sigurnost, a ne otac kojeg moraš gledati pijanog i pretjerano dramatičnog. Tu nije bilo konstruktivnog nošenja s tugom što je dovelo do toga da cura ni nakon četiri godine valjda nije počela prebolijevati gubitak kako spada. Pa ako uza sve to doživiš još takvih emocionalnih gubitaka.. pa ono, svaka vam čast što ste ostali “normalni”

I moja tata je umro kada sam bila na početku dvadesetih i velikim dijelom znam koliko boli moraš rješavati, ali je riješavaj na konstruktivan način, a pritom pomozi i bratu; zajedno idite kroz to. Ne mora ta situacija s tatom biti toliko crna jer je upravo ona neka karika koja vas može povezati još više.

Ta žena koja dolazi u obitelj koja je prošla takvu situaciju itekako mora imati kapaciteta za razumjeti, ali i maknuti ego po strani. Eto. ALI i tata je taj koji mora reći “Čuj; volim te, važna si mi, ali ne mogu zbog svog novog života izbrisati sve što je bilo ranije”. To bi učinila osoba koja je dobro sama sa sobom i koja u razumno prioritetnoj granici ima svoju djecu. Pa bih rekla da tata treba razgovor s psihologom da mu samo malo rasvijetli situaciju. Psiholozi su divni ljudi koji itekako mogu pomoći!

Držite se i probajte otići zajedno s tatom k psihoterapeutu jer ako on drži neku ljutnju ili gorčinu u sebi, a koja je vezana za maminu smrt, tada to ni ovaj brak neće promijeniti. Samo će malo staviti po strani. Početna euforija novom ženskom će proći i fokus će se opet vratiti na one probleme koje je pomeo pod tepih. A trovat će ga i dalje, a posljedično i vas.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Ertrinken]

Cats kaže:

Mene isto zanima koliko je star drugi brat jer se negdje spominju braća a negdje brat.

Mislim da je u prvom postu progutao slovo -mlađeg bracu, ne "braću" -tu dolazi do zabune. Autorica ima cirka 22-23, brat 18-19, izgubili su mamu sa 18, odnosno 14, pošto je to užasno bitno, tačan uzrast djece u trenutku smrti majke. Da su Indusi, već bi bil u braku bar desetak godina.

[tvojneko]

Imam jos jednog malo starijeg brata koji nam ne moze direktno pomoci jer je vec godinama u inozemstvu (studij i usavrsavanje).
Upoznat je sa situacijom, ali je u prilicno bespomocnom polozaju.

[Tze]

Jesi ti staroga ikad bas direktno suocila s njegovim ponasanjem i utjecajem na vas?

Ono - "Ajde sad sjedni i saslusaj sta ti kcer ima za rec. Nemoj galamit i uzrujavat se, nego probaj poslusat i razumijet kako se mi osjecamo i kako tvoje ponasanje utjece na nas." Bez okrivljavanja i ruznih rijeci, bez da osjeti potrebu za kontranapadom, pokusat nekako doprijet do njega.

[tvojneko]

Odlazili smo kod psihoterapeuta prvih pola godine nakon majcine smrti. Otac je odustao nakon drugog puta i od tad ne zeli cuti za doktore. Moj strah se razvija i u tom pravcu sto je mama bolovala od depresije koju tad, kao nezrelo dijete, nisam primjecivala i prepoznavala pa je zavrsilo suicidom.
Sad neke stvari prepoznajem i vidim da nije dobro. Jer otac je sigurno jos duboko potresen zbog svega (a alkohol je jos ponekad prisutan).
Nova partnerica je unijela zivot u njega na jedan nacin, ali sve je to ista medalja - na kraju, on je i dalje prema nama ostao isti a vidim da se moze pokrenuti kao se radi o nekome tko nije iz "nase" obitelji.
S njom ne manipulira i pokorava joj se jer zna da ona moze otici - takav je karakter osobe za razliku od moje mame koja mozda nije vidjela izlaz iz svojih problema.
Mene cesto nakon nasih svada uhvati griznja savjesti jesam li zlocesta prema njemu jer se ne dam vrijedati, je li pretjerujem.. nase prepirke me psihicki jako iscrpe i osjecam se umorno. Imam osjecaj kao da se on hrani na jedan nacin time sto se mi prepiremo i sto je sve kako je.

Sumnjam, izmedu ostalog, da se ne radi i o nekom ozbiljnom psihickom problemu jer mi je i djed imao bipolarni poremecaj.
Otac nije u dobrim odnosima sa skoro nikim iz svoje sire obitelji, cak i svoje roditelje cesto opominje kako mu "nisu pruzili ljubav".

Kod njega je puuuno podsvjesnih mehanizama za koje nisam ja kriva, ali to se direktno odrazava na bratov i moj zivot. (Starijeg necu spominjati jer ne zivi s nama).

Nakon mamine smrti osobno mi je puno pomoglo citanje knjiga i progutala sam bezbroj psiholoske literature, od ozbiljnih knjiga do new age psihologije i razgovora sa bogom.
U nista slijepo ne vjerujem, ali neke stvari su mi puno pomogle.

[MonotypeCorsiva]

salevart kaže:

Nisam znao da ima 14, ne stignem sve citati, isprike onda...uglavnom htio sam rec kako se moja bivsa odj... sa ljubavnikom i izje... i sad se sjetila da ima djecu i jos bi komandirala, a ja kao trebao bi samo brinuti o djeci i zapostaviti svoj zivot skroz, e to tako ne ide.

Joj daj molim te, na temi na kojoj mlada cura koja je izgubila mamu i koja ima sebičnog šupka za tatu pokušava dobit savjet ti si se našao liječit komplekse prouzročene tvom vlastitom situacijom. Pa daj se saberi za boga miloga, kako ti nije neugodno? Kakve veze tvoja priča ima s ovom?

Autorice, ja ti neću savjetovat kako da popraviš odnos s ocem. Zbog toga jer, iskreno, mislim da se tu nema što puno popravit. Dobar otac i ponajprije dobar čovjek bi unatoč svojim sranjima i svojoj vlastitoj tugi pronašao načina da se brine i za tugu svoje djece. Ne možda uvijek uspješno, ali sasvim sigurno vas ne bi u potpunosti prepustio tome da se sami borite. Tvoj otac je sebičan. Jedan od onih ljudi kako je harderfaster po meni dobro detektirala koji žive kroz partnericu. Skrivanje slika, ono što vam govori...po meni je odvratno i daleko nadilazi patnju za umrlom suprugom.

Kažeš da si pročitala puno knjiga iz psihologie. Ne znam jesi li pročitala i knjigu Otrovni roditelji, ima i tu na podforumu Psihogija tema s istim naslovom koju ti možda ne bi bilo loše pročitati. Nažalost, moj ti je savjet da ne radiš toliko na popravku odnosa s ocem koliko na tome da ti dobar odnos s ocem što manje treba. Od ovakvog čovjeka naime teško da ćeš ga dobit, za što nisi kriva ni ti ni brat. Znam da u svojoj glavi imaš hrpu obrana za njega i njegove postupke, ali nema opravdanja za riječi koje spominješ da vam je izgovorio i za njegovo bježanje od vas i vaših potreba. Ljudima koje voliš to ne radiš.

[Verdadera]

Draga autorice

Čitam temu od početka, jako je bolno sve to što prolaziš. Nisi ni svjesna što ti je otac napravio. Jer si časno biće, prekrasna kvaliteta koja izbija iz svakog tvog posta.
Tvog oca ću poštedjeti riječi.
Na muci se poznaju junaci, za 20 godina kad sve ovo prođe u više smislova nego možeš zamisliti, nadam se da nećeš biti toliko skromna da budeš ponosna na sebe. Imaš zašto i biti, već i sada. Jaka si.

Međutim...moraš početi misliti na sebe. Bratu možeš pomoći da ga naučiš isto, svojim primjerom. Počni stvarati planove o svom životu, makni misli s planova o složnoj obitelji. Istrošit će te prije nego se okreneš, vidiš i sama koliko iscrpljuje svaki sukob. Sloga u ovom slučaju bojim se da znači samo pod uvjetima tvog oca.

Što želiš nakon studija? Kakvi su ti planovi? Vrati se i nastavi se vraćati na te misli.
Ovo sad će ti zvučati "okrutno"....ali, bez tvog brata, ti kao potpuno samostalna osoba...tko si? Što želiš, čemu se nadaš? O čemu maštaš?

Pričam ti iz pozicije "brata" To je ono što bi on želio za tebe.
S bratom samo pričaj, o sebi, o njemu, o ocu, o majci, o tome što on želi biti i ostvariti, o čemu god imate potrebu razgovarati. Svoje živote ipak, svatko mora živjeti za sebe.

Na jedan vrlo..."uh" način, da ne ispišem koju goru rječcu vaš otac vas uči upravo tome. Potpunom ekstremu toga. Živi svoj život ali ne tako da se prelijeva preko drugih. Prema onome što sam pročitala, ti si tu pouku već usvojila. Tvoj otac, nažalost...ima u glavi samo onu "živi svoj život". I bojim se da to nije ponašanje od jučerašnje zaljubljenosti...

Jako jako mi je žao što si izgubila mamu...molim te posveti se sebi, izdrži još tih par mjeseci, stvaraj planove, odrađuj rutinu i onda se baci na djelovanje.

Ponekad je potrebno dosta vremena da neke stvari sjednu, ne samo tebi. Ne moraš potiskivati ali ne moraš se ni na silu suočavati. Ni sebe ni oca. Kad se neke stvari ipak dogode, nemoj se bojati vrtloga emocija u sebi i nemoj se kriviti ni zbog jedne.

Sretno