Školarci sa disleksijom - kako se nosite?

[ityka]

Pozdrav!!! Ja sam stari-novi član, tj, nije me bilo godinama.....a sad sam opet tu. Možda neću biti često online, ali čitam vas redovno . Dakle, zanima da li netko ima dijete u školi koje se mući sa disleksijom, razumijevanjem pročitanog i svim popratnim poteškoćama. Kako se nosite s tim, kako se dijete nosi, koliko je razumijevanje okoline (od rodbine, naših prijatelja, razreda,...) Moj junior je 5. razred i mučimo se svakodnevno, dođe mi da . Čisto me zanimaju iskustva drugih roditelja pa da i nama bude lakše ako nismo sami.

[noovember]

da li su svi profesori upuceni da dijete ima disleksiju?
ja bih otisla na konzultacije kod predmetnih profesora iz onih predmeta gdje su najveci problemi i posavjetovala se s njima.
da li dijete ima individualizirani pristup?

[Rhaego]

Nisam roditelj, ali sam studentica s disleksijom, za koju se zna jos od prvog razreda osnovne škole.
U osnovnoj, srednjoj i na fakultetu je vrijedilo jedno pravilo. Prije nego nastane problem, dakle prijet testa, zadacnice, ispita, treba porazgovarati s profesorom i normalno objasniti u cemu je problem (rukopis, pravopis, vrijeme...).
Nikad nije bilo problema cak niti na fakultetu.
Samo je bitno sve reci prije lose ocjene jer inace izgleda kao da se trazi veca ocjena.

[ityka]

Svi su profesori upoznati od prvog dana, dijagnoze piši u dnevniku...svaka čast pojedinim profesorima koji imaju razumjevanja ali ima i onih koji nemaju sluha ni živaca za dijete koje je drugačije. Nažalost, iz pismenih su loše ocjene a iz usmenih odlične, znači evidentno je da pismeni nisu odraz znanja. Ali nije problem samo u ocjenama (iako je i to važno jer se na kraju ipak sve ocjene zbrajaju), problem je i u učenju. Samostalno učenje ne dolazi u obzir jer je veliki problem razumijevanja pročitanog. Gradiva je puno, ja radim, on je sve veći a osamostaljivabnje u učenju je problem. Dijete se trudi, uči više nego ostali i dolazi do frustracije kad ne shvaća pročitano. Ali čim je učenje slušno (ja ili profesor priča) on savršeno sve memorira. U školi ako ga profesori pitaju usmeno, on zna. Isto pitanje u pismenom obliku-ne zna. A ako mu se pitanje pročita, teško sastavlja pismeno smislen odgovor. On je odlikaš za sada, ali to je svakodnevno po nekoliko sati rada, i mojeg i njegovog, izvan nastave. Kako da se sve to olakša? Znam da treba puno truda i rada, i to radimo. Onda se desi nerazumijevanje određenih profesora i dijete gubi motivaciju. Cijela situacija je konfuzna. Kako pomoći dijetetu da se s tim nosi. Rhaego, kako si se ti nosila?

[Rhaego]

Hum 5. razred ja nisam ni citala, tako da se je samnom moralo sve raditi. Osamostaljivanje je krenulu u 6. razredu, a u 8. mi vise nije trebala pomoc samo su mi jos uvijk citali lektire, osim pravopisa, ali to mi je trebalo i na faksu
Bilo je frustracije iako vise u nizim razredima, meni su bile bitne petice, pa mi ni trud nije bio problem, gledaj to radije kao usvajanje jako dobrih radnih navika.
Znala sam i izostat s pismenih ili diktata... znam da ovo nije preporucljivo, ali znalo se je dogoditi, neprecesto ali je.

Probaj otici na konzultacije kod profesora s cijim predmetom ima problem,samo pazi na pristup.

Nema ti neki pametan savijet, netko treba ucit malo, netko puno za istu ocjenu, ali s tim se treba pomirit (naravno samo ako je ocjenjivanje isto za sve). Kao sto nekome idu jezici i lako uci i tri jezika, a netko se muci i s jednim, ali to nije razlog da se manje trudi.

Probaj naci nesto sto mu ide, glazbena, tehnicki... i neka se vise bavi time.

[Rhaego]

Ucenje za pismeni ispit vecini nije isto ko i ucenje a usmeni.
Meni je za pismeni uvijek bilo ucenje za usmeni + probat to prepricat (jer mi se nije pisalo) ako su pitanja esejska.

Dok ucite nemoj mu citat pitanja, neka prvo on procita pitanja, u sebi, jer je tako u skoli, a na testu ako nije sigurna ne pita profesora da mu procita pitanje.
mozesdogovorit s profesorom da to napravi svima prije testa.

[ityka]

Da, sve to bi trebalo funkcionirat, ali u praksi, profesori nemaju vremena za takav pristup i ma koliko mi kod kuće vježbali, on uporno mijenja slova i brojke...23 postaje 28, 56 je 65...naravno, zadatak mu je pogrešan. Naprimjer rečenicu (citiram iz bilježnice i njegovo razumijevanje) "kemikakije su tvari koje koristimo u pokusima i ne smijemo ih nikada jesti" on je neki dan pročitao "Kemikali je su stvari koje koristimo o bokusima i smijemo ih ikada jesti". dolazi do zamjene sličnih slova bilo po izgovoru bilo po pisanju ili čak izostavljanje slogova. Kad na takav način on pročita zadatak, on ne zna što se od njega traži, profesori (većina) nemaju vremena objašnjavat mu svaki zadatak a čak i ako mu eventualno objasne on zna odgovor ali u pisanju izostavi ili promijeni dio riječi. Samim tim značenje postaje drugačenje i odgovor ispada pogrešan. I onda tu dolazi do problema jer bi se trebalo ocjenjivat njegovo znanje a ne njegova dijagnoza. Na kraju ispada da se ocjenjuju njegovi "pogrešni" odgovori jer profesori nemaju vremena proučit nepisan tekst i uočiti koji je odgovor zasista pogrešan a koji samo pogrešno napisan zbog disleksije.

Ima to i smiješnih strana...u jednom sastavku je htio napisati da je djevojčica pala ne travu a on je napisao da je pala na kravu, a krava je bila rosna i zalena...dobio je 5 iz kreativnosti... a zapravo je u pitanju bila nesvjesna zamjena slova.

Zanima me još ako netko ima iskustva, kako se okolina nosi sa takvim problemima? Tu mislim na vaše prijatelje kao i na djecu iz razreda.

[Rhaego]

bokus i pokus valjda svatko vidi sto je htio reci...ako ne vide onda se zali ravnatelju, takve greske mu ne bi trebali negativno bodovati.
Moja iskustva su dosta pozitivna iako dok sam ja bila u osnovnoj se je manje znalo o disleksiji.
Zacudilo me je sto su i na fakultetu bili dosta susretljivi, jedna profesorica mi je cak samma ponudila da imam usmeni umjesto pismenog ispita, ali i jednom sam pala jer profesor nije mogao procitati ispit. Kako profesor nije znao za disleksiju nisam se zalila.

Je li problem s nekim odredenim predmetom ili vecinom predmeta?
Sto ne bi vecinom trebali imati usmena ispitivanja?

[ityka]

Situacija je takva da stvarno ima nekolicina profesora sa puno razumijevanja tipa daje mu se mogućnost usmenih odgovaranja, objašnjava mu se pismeni dio,... ali ima ih dosta koji ne žele ni čuti. Evo jedan primjer. Dijete obožava povijest i stvarno uči sa velikim zanimanjem. Ja mu pomažem u čitanju ali on brzo memorira i traži dodatne sadržaje, prepričava...jednostavno, to ga zanima. Povijest ima dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom. U utorak je odgovarao i dobio čistu peticu sa pohvalom. U četvrtak su pisali test...jedva dvojka. Dakle, njegovo znanje se nije moglo smanjiti u dva dana. Da je bio prvo pismeni može se pomisliti kao, naknadno je naučio. Ovako je očito da dijete ima znanje iz tog predmeta. Bila sam kod profesorice obzirom ga nije htjela ponovo pitati da tu dvojku popravi. Odgovor je bio da ona vidi da dijete uči, ali nema ona vremena voditi brigu o svakom posebno, ocjena je ocjena i njegov prosjek je po tim ocjenama za to gradivo trojka. Da ne ispadne da samo ja radim drame, na početku šk. godine je i logopedica sa profesorima popričala i upozorila ih na nekolicinu djece u generaciji sa takvim problemima. I sama logopedica mi je samoinicijativno rekla da ima nekih koju se oglušuju na sugerirano ali da se borim i ne popuštam. Borimo se ali neide. Na kraju se dešava to da dijete ima znanje možda i više od ostalih no zbog disleksije eto ne može imati više od trojke. Nažalost živimo u takvom društvu gdje su ocjene mjerilo nečije kvalitete (grozno ali istinito) i tu dolazi do degradacije, što od ostale djece što od nekih profesora, on dobiva averziju prema školi, smatra da je lošiji od ostalih što definitivno nije istina. Dječaci kasnije sazreijevaju pa i to ima svoj utjecaj. A i teško će moći upisati srednju koju želi ako budu mu ocjene takve. A takve ocjene nisu realne. Ako zaista nešto ne zna, pa nek dobije i jedinicu...ali ako zna i trudi se i uči, zašto mu se ocjenjuje bolest? Mislim da mu se treba dati prilika da pokaže koliko stvarno zna. Ne zna sve predmete za čistu peticu, neke zna za četvorku, neke možda i za trojku, ali većinu zna za pet a na kraju mu zbog pismenih i disleksije ispadne 3 kod nekih profesora. Skidam kapu pojedinim profesorima koji imaju razumijevanja, ali zar nebi to trebali imati svi profesori? Drago mi je ako si ti imala sreće da dobiješ profesore koju ti nisu otežavali. Ako slobodno pitam, što studiraš i kako se sad na faxu nosiš? Da li ti se čitanje i razumijevanje pročitanog popravilo sa vremenom i vježbom?

[Štokrlica]

ityka kaže:

Čisto me zanimaju iskustva drugih roditelja pa da i nama bude lakše ako nismo sami.

Malo koristi ćeš imato od spoznaje da nisi sama, no par savjeta.....
Nabavi dobar diktafon, čitaš lekcije i snimaš kad stižeš, on sluša kad mu to njegov dnevni ritam dozvoljava,
lekcije iz nekih predmeta tipa pov, gea, bio pretipkaš velikim tiskanim slovima većeg proreda - ovako otisnut tekst je lakše čitati.
Naoružaj se strpljenjem, pozitivnim stavom, surađuj sa stručnim timom škole i nemoj posustajati - rezultati neće izostati.

[Goga_fina]

Rhaego kaže:

bokus i pokus valjda svatko vidi sto je htio reci...ako ne vide onda se zali ravnatelju, takve greske mu ne bi trebali negativno bodovati.
Moja iskustva su dosta pozitivna iako dok sam ja bila u osnovnoj se je manje znalo o disleksiji.
Zacudilo me je sto su i na fakultetu bili dosta susretljivi, jedna profesorica mi je cak samma ponudila da imam usmeni umjesto pismenog ispita, ali i jednom sam pala jer profesor nije mogao procitati ispit. Kako profesor nije znao za disleksiju nisam se zalila.

Je li problem s nekim odredenim predmetom ili vecinom predmeta?
Sto ne bi vecinom trebali imati usmena ispitivanja?

Zavisi kako koji profesor razmišlja... Moja kći nema disleksiju, ali je na ispitu iz fizike krivo napisala: umjesto ... po "kubnom" metru, napisala je ... po"gubnom" metru. Nije dobila bod za taj odgovor, a da je, dobila bi iz ispita 5.

[Rhaego]

ityka kaže:

Situacija je takva da stvarno ima nekolicina profesora sa puno razumijevanja tipa daje mu se mogućnost usmenih odgovaranja, objašnjava mu se pismeni dio,... ali ima ih dosta koji ne žele ni čuti. Evo jedan primjer. Dijete obožava povijest i stvarno uči sa velikim zanimanjem. Ja mu pomažem u čitanju ali on brzo memorira i traži dodatne sadržaje, prepričava...jednostavno, to ga zanima. Povijest ima dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom. U utorak je odgovarao i dobio čistu peticu sa pohvalom. U četvrtak su pisali test...jedva dvojka. Dakle, njegovo znanje se nije moglo smanjiti u dva dana. Da je bio prvo pismeni može se pomisliti kao, naknadno je naučio. Ovako je očito da dijete ima znanje iz tog predmeta. Bila sam kod profesorice obzirom ga nije htjela ponovo pitati da tu dvojku popravi. Odgovor je bio da ona vidi da dijete uči, ali nema ona vremena voditi brigu o svakom posebno, ocjena je ocjena i njegov prosjek je po tim ocjenama za to gradivo trojka. Da ne ispadne da samo ja radim drame, na početku šk. godine je i logopedica sa profesorima popričala i upozorila ih na nekolicinu djece u generaciji sa takvim problemima. I sama logopedica mi je samoinicijativno rekla da ima nekih koju se oglušuju na sugerirano ali da se borim i ne popuštam. Borimo se ali neide. Na kraju se dešava to da dijete ima znanje možda i više od ostalih no zbog disleksije eto ne može imati više od trojke. Nažalost živimo u takvom društvu gdje su ocjene mjerilo nečije kvalitete (grozno ali istinito) i tu dolazi do degradacije, što od ostale djece što od nekih profesora, on dobiva averziju prema školi, smatra da je lošiji od ostalih što definitivno nije istina. Dječaci kasnije sazreijevaju pa i to ima svoj utjecaj. A i teško će moći upisati srednju koju želi ako budu mu ocjene takve. A takve ocjene nisu realne. Ako zaista nešto ne zna, pa nek dobije i jedinicu...ali ako zna i trudi se i uči, zašto mu se ocjenjuje bolest? Mislim da mu se treba dati prilika da pokaže koliko stvarno zna. Ne zna sve predmete za čistu peticu, neke zna za četvorku, neke možda i za trojku, ali većinu zna za pet a na kraju mu zbog pismenih i disleksije ispadne 3 kod nekih profesora. Skidam kapu pojedinim profesorima koji imaju razumijevanja, ali zar nebi to trebali imati svi profesori? Drago mi je ako si ti imala sreće da dobiješ profesore koju ti nisu otežavali. Ako slobodno pitam, što studiraš i kako se sad na faxu nosiš? Da li ti se čitanje i razumijevanje pročitanog popravilo sa vremenom i vježbom?

Moja je najveca sreca sto sam i u osnovnoj i u gimaziji rijetko imala pismene, ne sjecam se da sam ikad imala pismeni iz povijesti, biologije, likovnog, glazbenog...
Citanje i razumijevanje su se jaku popravili. Treba mi vise vremena i kad mi padne koncentracija citam svasta, ali to rijesim organizacijom.
Citanje i razumijevanje se mogu popraviti jedino citanjem. Dosta dugo sam sve knjige citala dva puta jer pola ne bi razumjela pri prvom citanju... ali ako ti sin ne voli citat ne znam kako da ga nagovoris na to?

Sretno

[Štokrlica]

Rhaego kaže:

... ali ako ti sin ne voli citat ne znam kako da ga nagovoris na to?

Nitko ne voli raditi ono u čemu nije dobar, a lektira je klincima rijetko kada zabavno štivo...
Eto, nemoj mu postavljati lektiru kao imperativ - mi lektiru čitamo pred spavanje,
on čita kroz dan ono što ga zanima (trenutno priručnik za Minecraft)...sad smo već došli do toga da samostalno pročita 2-3 strane lektire a da zna što je pročitao...

Trenutno uživamo u matematici (zadatci riječima), mali je borac (na mamu) i ne želi prihvatiti pomoć,
poneki složeniji zadatak doslovno čita 4-5 puta, pa u etapama...al riješi

[manchild]

Itka jel imate papir da Vaš sin ima diskleksiju? jer ak ima profesori bi morali to imati na umu, a izjava "da se ja nemogu svakome posvetiti" je za svaku osudu

ak ima disleksiju (disgrafiju, diskalkuliju) onda mu se da ili više vremena ili ga se pismeno ne ispituje ili ispituje 2-3 puta godišnje

[Rhaego]

Štokrlica kaže:

Nitko ne voli raditi ono u čemu nije dobar, a lektira je klincima rijetko kada zabavno štivo...
Eto, nemoj mu postavljati lektiru kao imperativ - mi lektiru čitamo pred spavanje,
on čita kroz dan ono što ga zanima (trenutno priručnik za Minecraft)...sad smo već došli do toga da samostalno pročita 2-3 strane lektire a da zna što je pročitao...

Trenutno uživamo u matematici (zadatci riječima), mali je borac (na mamu) i ne želi prihvatiti pomoć,
poneki složeniji zadatak doslovno čita 4-5 puta, pa u etapama...al riješi

Nisam mislila na lektire. Oduvijek sam obozavala knge, znala sam i bratica trazit da mi cita ako nitko drugi trenutno nije imao vremena (mislim na romane), ali dostalju ljudi koji nemaju problema s citanje ne citaju u slobodno vrijeme. Lektire do 8. razreda nisam citala sama.

[manchild]

postoje lektire koje su snimljene na CD! potražite malo po knjižnicama i knjižarama

[Incongruity]

Moj sin (4 razred OŠ) ima blaži oblik disleksije, čitanje ide prilično dobro, nema fantomskih riječi, mnogo mu je pomoglo vježbanje otprilike po ovom sistemu, ali pisanje ide jako teško, naporno mu je, rukopis nečitljiv, gramatika i pravopis su katastrofa. Uz to, kratke stvari koje se moraju naučiti napamet zahtijevaju par dana rada, jako teško pamti liste, redoslijede i klasifikacije... uz to, za razliku od tvog sina, nije motiviran i ima i probleme sa koncentracijom. Učenje sa njim je jako zamorno, sve što sam prelako sama prošla u osnovnoj školi sad trostruko nadoknađujem, jer moram ja da naučim, pa da prebacim u nešto što je njemu shvatljivo i zanimljivo (najbolje skonta ako ima neki video na tu temu na jutubu, eh), pa kad on prihvati, opet to prebacimo u oblik prihvatljiv za učiteljicu... u školi očaj, ovdje je znanje o tome sasvim u povoju, iz jedne škole smo ga morali prebaciti jer nas je učiteljica optužila da tražimo "poseban tretman" pa dvostruko povećala zahtjeve, u sadašnjoj školi imaju razumijevanja, donekle, ali naravno da nisu spremni za individualan pristup (iako imaju po 3 disleksičara u razredu).

Ono što mi puno pomaže je razgovor sa odraslim disleksičarima iz lokalnog udruženja disleksičara (ima li ga kod vas?) - lakše shvatim kako taj posebni mozak funkcioniše, a imaju i kontakte sa logopedima koji znaju kako pomoći.

Svaki je disleksičar poseban slučaj, ali evo šta nama olakšava život, donekle:

Umjesto sa papira, lakše se čita sa ekrana: pa koristi program za prepoznavanje teksta kojim lekcije koje skeniraš iz udžbenika pretvoriš u tekst kojem možeš mijenjati veličinu, razmak između redova i još ako ga staviš u font za disleksičare stvar bude mnogo manje naporna.

[ityka]

manchild kaže:

Itka jel imate papir da Vaš sin ima diskleksiju? jer ak ima profesori bi morali to imati na umu, a izjava "da se ja nemogu svakome posvetiti" je za svaku osudu

ak ima disleksiju (disgrafiju, diskalkuliju) onda mu se da ili više vremena ili ga se pismeno ne ispituje ili ispituje 2-3 puta godišnje

Imamo papire, priloženi su u njegov dosje u školi, sve je navedeno i u imeniku, svi profesori su upoznati, školski logoped i pedagog prate njegov razvoj... i stvarno je žalosno da neki profesori to ne uvažavaju.

[ityka]

Incongruity kaže:

Moj sin (4 razred OŠ) ima blaži oblik disleksije, čitanje ide prilično dobro, nema fantomskih riječi, mnogo mu je pomoglo vježbanje otprilike po ovom sistemu, ali pisanje ide jako teško, naporno mu je, rukopis nečitljiv, gramatika i pravopis su katastrofa. Uz to, kratke stvari koje se moraju naučiti napamet zahtijevaju par dana rada, jako teško pamti liste, redoslijede i klasifikacije... uz to, za razliku od tvog sina, nije motiviran i ima i probleme sa koncentracijom. Učenje sa njim je jako zamorno, sve što sam prelako sama prošla u osnovnoj školi sad trostruko nadoknađujem, jer moram ja da naučim, pa da prebacim u nešto što je njemu shvatljivo i zanimljivo (najbolje skonta ako ima neki video na tu temu na jutubu, eh), pa kad on prihvati, opet to prebacimo u oblik prihvatljiv za učiteljicu... u školi očaj, ovdje je znanje o tome sasvim u povoju, iz jedne škole smo ga morali prebaciti jer nas je učiteljica optužila da tražimo "poseban tretman" pa dvostruko povećala zahtjeve, u sadašnjoj školi imaju razumijevanja, donekle, ali naravno da nisu spremni za individualan pristup (iako imaju po 3 disleksičara u razredu).

Ono što mi puno pomaže je razgovor sa odraslim disleksičarima iz lokalnog udruženja disleksičara (ima li ga kod vas?) - lakše shvatim kako taj posebni mozak funkcioniše, a imaju i kontakte sa logopedima koji znaju kako pomoći.

Svaki je disleksičar poseban slučaj, ali evo šta nama olakšava život, donekle:

Umjesto sa papira, lakše se čita sa ekrana: pa koristi program za prepoznavanje teksta kojim lekcije koje skeniraš iz udžbenika pretvoriš u tekst kojem možeš mijenjati veličinu, razmak između redova i još ako ga staviš u font za disleksičare stvar bude mnogo manje naporna.

Hvala na savjetu. I moj ima problem sa koncentracijom i isto je jako naporno učiti. Ali trudimo se. Kod njega funkcionira da sve probamo uobličiti. Npr. što je vijadukt smo rješavali sa čašama i slamkicom, slapove smo učili prelijevanjem vode, sučev sustav kad je trebalo zapamtiti, nema šanse, morali smo od klikera radit improviziranu maketu...i kad tako vidi onda lakše memorira. i baš zbog koncentracija često puta pribjegnem forama kao, ajde dosta učenja, ajmo sa psom u šetnju. onda šećemo i ja tražim bilo što u prirodi što nam može pomoći da asocijacijama pokušam objasnit nešto vezano za školu. npr, šećemo i pogledam nebo, onda ide gdje je sunce, pa strane svijeta, pa orijentacija....pa kao kroz igru pokušavam nešto objasnit što trenutno uče. I dosta nam je pomogla igra Kaladonta (nadam se da znaš tu dobru staru igru riječima) jer je na taj načit svladao slogove u riječima. Samo, takav način iziskuje puno vremena što često nemamo pa se desi da trebamo sjest i biflat a to je raspad sistema. On se stvarno trudi (većinu vremena, ima i on svoje žute minute) i boli kad okolina ne zna ili ne želi prihvatiti da nisu sva djeca jednaka. Ja u blizini baš i nemam odrasle disleksičare pa ako mi možda možeš reći, kako su oni prebrodili školovanje? ja se bojim da zbog krivog pristupa učitelja ne dođe do toga da bude osuđen na najlošiju srednju školu i da mu ne padne interes i motivacija za daljnji trud.

[Štokrlica]

Incongruity kaže:

Umjesto sa papira, lakše se čita sa ekrana: pa koristi program za prepoznavanje teksta kojim lekcije koje skeniraš iz udžbenika pretvoriš u tekst kojem možeš mijenjati veličinu, razmak između redova i još ako ga staviš u font za disleksičare stvar bude mnogo manje naporna.

Ako ovo funkcionira