Jesam. I u sebe i druge bliznje (prijatelje, ljubavi i sl.), najgore mi je bilo u obitelj (za njih nosimo imamo onaj stav "da su nam duzni biti odani").
Neki dan sam eto cula pametno pitanje koje sebi nikad nisam postavila (vecini je vjerojatno glupo
) - je li osoba vrijedna moga povjerenja?
To pogotovo vrijedi kod bliznjih jer njih ne otpisujemo ,iako nisu vrijedni naseg povjerenja, iz razloga jer su oni "nasi" (pa tako ostaju predugo u nasim zivotima - moj slucaj
). Sa prijateljima je to vec malo fleksibilnije, za partnere nalazimo uglavnom "opravdanja". Ljudi koji nisu vrijedni naseg povjerenja, nemaju sto raditi u nasem zivotu tko god oni bili!
Imam slucaj da sestricna s kojom sam jako bliska jer nasi zive ulicu do ulice, to sustavno iskoristava godinama, a mene su odgojili da se ne svadjam sa njom jer "to nije lijepo da se ja i ona svadjamo" (nju ocigledno to nisu naucili, tako da kad bih se i posvadjala s njom dobila bih po njusci jer se to protivi manevrima lijepog odgoja, bez obzira sto ona ih nema i sto je bezobrazna na kub). Nju sam "prisiljena" gledati, ali to sam isto rijesila u prethodnim danima - imam izrazito taksativan odnos prema njoj kao po nekoj unaprijed pripremljenoj sabloni i odnosim se samo u okvirima nje. Ona na to nije "navikla", ali vidim da se je izrazito lako "privikla" na to (valjda je vidjela da ja nisam kao ostali u obitelji) i sad je to - pristojan odnos sa obje strane u kojima su granice odredjene. Ovaj princip je meni wow (vjerojatno mnogima nije, ali ja nisam mogla postupiti po njemu, a niti sam mislila da je moguce tako postupiti jer sam prisiljena na skoro svakodnevne odnose) te se od sad odnosim tako prema bliskim ljudima koji me razocaraju. I puno, puno sam sretnija, manje razocaranija u druge i tim ujedino u sebe
Razgranati mod