Emergencija, ili zašto je cjelina više od svojih dijelova

[Sigmund]

Podijelit ću uvod u dva dijela i nastojat ću biti kratak. Ovo je prvi dio.

Mislim da je emergencija - činjenica da je cjelina uvijek više od svojih dijelova, tj. da se ne može svesti na njih - najveći ideološki problem suvremene znanosti. Malo sam pogledao što je Hegel pisao o tome, pa se ispostavilo da problem ima dublje logičke implikacije, u vezi s pojmovnom strukturom realnosti i odnosom egzistencije i zbilje.

Imamo svijet pojava, svijet koji spoznajemo preko osjetila. On je odraz svijeta "po sebi", dakle supersenzibilnog svijeta, onog koji je izvor osjetilnih podražaja. Jedinstvo ova dva svijeta bi bio, kako kaže Hegel, svijet "po sebi i za sebe". Ipak, svaka od ove dvije strane (osjetilni i supersenzibilni svijet) jednako je tako totatlitet kao što je i "samo" strana. Ukratko, hegelovski rečeno, totalitet odbija sebe od samog sebe i pokazuje se kao dva totaliteta - reflektirani i neposredni. H kaže da je samo-subzistencija svakog od njih "sada tako postulirana da je svaki samo kao esencijalna relacija prema drugome, te ima svoju samo-subzistenciju u ovom jedinstvu oba".

Esencijalna relacija ukratko znači da je nešto jedinstvo sebe, drugog, i jedinstva sebe i drugog. To je ujedno i struktura pojma kao takvog. Zbog toga H može reći da se istina pojave nalazi u njenoj esencijalnoj relaciji s nadosjetilnim svijetom. Nijedan od ta dva svijeta ne može biti sam za sebe. Štoviše, logika ne može utvrditi koji je od ta dva svijeta "pojava", a koji je "po sebi i za sebe". Primat jednog nad drugim je, kako kaže H, "jednostavna afirmativna neposrednost" - odnosno svaki takav primat može biti pripisan jedino od strane eksterne refleksije.
Esencijalna relacija još nije pravi treći termin između Refleksije i Egzistencije. To će biti tek Aktualnost koja logički dolazi kasnije, nakon što relacija izbriše samu sebe. Ali ona već predstavlja jedinstvo Refleksije i Egzistencije - nestanka i trajanja.

Razumijevanje proglašava esencijalnu relaciju za relaciju Cjeline i Dijelova. A to Hegel identificira kao relaciju između reflektirane i neposrednje samo-subzistencije. Svaka strana u relaciji uvjetuje i pretpostavlja drugu. Odnos cjeline i dijelova ima skrivenu manu - nijedna strana nije "postulirana kao moment druge; njihov identitet nije njihovo negativno jedinstvo." Kad se ta mana "popravi" ili prevlada - kad je jedna strana moment i također i temelj (razlog) druge - tada imamo pred sobom relaciju sile i njene ekspresije. I ta relacija pati od nejednakosti. Kad se ta nejednakost prevlada , imamo relaciju Unutarnjeg i Vanjskog, čime smo došli do praga aktualnosti.

U drugom i posljednjem dijelu - odnos cjeline i dijelova, emergencija.

[Sigmund]

Esencijalna relacija je istodobno neposredna i reflektirana. Budući relacija, ona je stvar odvojena od svojih dijelova. Kao takva, ona je cjelina. Ali svaka relacija ovisi o svojim dijelovima (te ih, dakle, postulira). Cjelina automatski postulira dijelove, i obrnuto. Hegel povezuje Cjelinu sa svijetom "po sebi i za sebe", a svijet pojava s dijelovima. Cjelina i dijelovi su istodobno samo-subzistentni i ne-samo-subzistentni. Nemoguće je misliti Cjelinu i Dijelove u isto vrijeme. Mogu se misliti samo sukcesivno. To je isto kao da se kaže da svaka strana jedinstva subzistira i ne-subzistira. Jedinstvo cjeline i dijelova je istodobno imanentno i nametnuto izvana. A esencijalna relacija je jedinstvo između imanencije i eksterne refleksije. Ako stavimo naglasak na negativno jedinstvo, Cjelina i Dijelovi su različiti. Iz te perspektive, Cjelina je puki supstrat, a ne temelj (razlog) Dijelova. Također, iz te perspektive, Cjelina je samo reflektirana samo-subzistencija, samo moment ili postuliranost. Cjelina je samo negativno jedinstvo dijelova. Otuđena od sebe, cjelina subzistira samo u drugome, ona nije ništa bez dijelova. Ono što cjelinu drži na okupu je eksterna refleksija. Hoće se reći da Cjelina i Dijelovi nisu imuni od vanjske determinacije, pa prema tome ne zadovoljavaju kao definicija apsoluta. Spekulativni razum ovdje intervenira i pokušava pomiriti stav razumijevanja i dijalektičkog razuma - istina je da je esencijalna relacija ujedno samo-subzistentna i ne-samo-subzistentna. Relacija je dakle uvjetovana - jedno ne može bez drugog. Cjelina i dijelovi uvjetuju jedno drugo. Relacija ima "neodvojivo jedinstvo i samo jednu samo-subzistenciju."

Zdravi razum kaže da je cjelina jednaka zbroju svojih dijelova. Hegel smatra da se zdravi razum ovdje vara: "premda je cjelina jednaka dijelovima, ona im nije jednaka kao dijelovima." Cjelina je reflektirano jedinstvo - dijelovi kažu da oni nisu cjelina. Cjelina je višak koji nadilazi dijelove. Dakako, samo-subzistencija je prisutna i u cjelini i u dijelovima, baš kao što zdravi razum i misli, ali samo kao moment. Refleksija u drugog, a time i u sebe, je njihov drugi moment. Istina relacije je u posredovanju (medijaciji), a ne u samodovoljnoj neposrednosti (samoidentičnosti). U uvjetovanoj relaciji "i reflektirana i jednostavna afirmativna neposrednost su prevladane. Relacija je kontradikcija koja se povlači u svoj temelj (razlog), u jedinstvo koje, vraćajući se, jest reflektirano jedinstvo." Kad se usredotočimo na postuliranost, neposrednost nestaje. Jednostavna neposrednost jest samo kao prevladana. Slično tome, kad se usredotočimo na neposrednost, postuliranost nestaje. Pa ipak, svaki moment je esencijalno u relaciji s drugim.

Uz pomoć ovoga, Hegel razrješava Kantovu drugu antinomiju, koja kaže da je sve ili 1) beskonačno djeljivo ili 2) postoje nedjeljivi entiteti (atomi). Hegel kritizira ovu antinoiju tako što kaže da ona predstavlja Diskretnost (koja predstavlja atom) i Kontinuitet (koji inzistira na djeljivosti). Antinomija se tako sastoji u zauzimanju jednostranog, izoliranog stajališta o ovim kontradiktornim pojmovima. Hegel sugerira da su Kontinuitet i Diskretnost implicitno Cjelina i Dijelovi. Kantova 2. antinomija tako se reinterpretira kao pokušaj da se izolira cjelina (djeliva stvar) od dijelova (nedjeljiva stvar). Evo što kaže Hegel, koje je pravo značenje Kantove antinomije:

"because the whole is not the self-subsistent, therefore the part is self-subsistent; but because the part is self-subsistent only without the whole, it is self-subsistent not as part, but rather as whole. The infinitude of the progress which arises is the inability to bring together the two thoughts which the mediation contains, namely, that each of the two determinations through its self-subsistence and separation from the other passes over into non-self-subsistence and into the other."

Drugim riječima, svaki pokušaj da se jedan moment promatra kao apstrahiran, završava uvijek tako da u njemu re-emergira drugi moment. Esencijalna relacija je tako napredna verzija loše beskonačnosti.

[hypnosis]

Sigmund kaže:

Drugim riječima, svaki pokušaj da se jedan moment promatra kao apstrahiran, završava uvijek tako da u njemu re-emergira drugi moment. Esencijalna relacija je tako napredna verzija loše beskonačnosti.

Ako čovjek nešto pokušava, a to uvijek završava tako da... onda je najbolje ni ne pokušavati ako to vodi do neke granice nego možda to treba prihvatiti

1. Kako i zašto nastaje svijest
2. Determinizam
3. Beskonačnost

Mislim da su te tri stvari (uz još neke) jedino što nam je dano "da nikad do kraja ne spoznamo" kako su nastale, da li postoje itd. i to s razlogom. Jer se valda nikad nebi razmnozavali nakon tog saznanja koliko bi nas bacilo u bed. Sve bi bilo u banani. Dok god postoje dvije opcije i volja... sve je super

[Sigmund]

Ako smo otvorenog uma, istina nas ne bi trebala bacati u bananu. Baš obratno

[Šabović Adis]

Sigi, da li i ovo spada u emergenciju:
NJ⇒Њ
I ne bih rekao da je cjelina više nego svoji dijelovi. Rekao bih da je jednaka svojim dijelovima, bez kojih ni sama ne postoji.

[Sigmund]

1. spada
2. to je upravo stav zdravog razuma koji sam gore spomenuo. Zaključujem da nisi pročitao uvodne postove.

[Aphex]

Uvodni postovi su malo nerazumljivi.

Daj par konkretnih primjera emergencije neke konkretne cjeline iz njenih konkretnih dijelova.

[Sigmund]

Cjelina iz uvoda je apstraktna. Dakle, odnosi se na na bilo koju cjelinu (ili dijelove cjeline).

[hypnosis]

Sigmund kaže:

Cjelina iz uvoda je apstraktna. Dakle, odnosi se na na bilo koju cjelinu (ili dijelove cjeline).

Hm..ali zar se nie uzaludno baviti nečime što je apstraktno baš zato što je apstraktno i samim time neshvatljivo?..

Jer npr.. u našem svijetu je sve konačno, a samo je promjena beskonačna.

Uostalom..i da želimo pojmiti recimo apstraktnu beskonačnost ne možemo kad je naša percepcija po prirodi redukcionisticka? Ono što ne mogu razlikovati- za mene ni ne postoji. Beskonačnost je nama naprosto nevidljiva.

Nemoguće je uopće zamisliti što je izvan našeg uma ili percepcije

[naftali]

Sigmund kaže:

Cjelina iz uvoda je apstraktna. Dakle, odnosi se na na bilo koju cjelinu (ili dijelove cjeline).

hypnosis kaže:

Hm..ali zar se nie uzaludno baviti nečime što je apstraktno baš zato što je apstraktno i samim time neshvatljivo?..

Praktična primjena:

Čovjek kao osoba, htio ne htio, uvijek ima otuđenih dijelova sebe. To su oni "nedovršeni poslovi" koje je potisnuo i udaljio od svoje svjesnosti, uglavnom kako bi se zaštitio.
U procesu posvješćivanja (otuđenice uvijek nekako kucaju na vrata ega) na njemu svojstven način, on integrira otuđeni dio sebe u Cjelinu svoga bivanja.
Cjelina jest puno više od svojih dijelova jer tim procesom, čovjek se mijenja. Nije više isti.
Ukoliko je integracija istinska i ako se "zaboravljeni" dio konačno utjelovio u čovjekovo biće na njemu adekvatan način ( kreativna adaptacija),on je kvalitativno drugačiji.

Pokret bilo kojeg dijela sustava, može promijeniti cijeli sustav ili polje, i to na ekstreman način.
Ne znam koliko prirodne znanosti računaju na teoriju determinističkog kaosa i je li im to ideološki problem, ali znam da im to ne ide u prilog jer se time narušava njihova egzaktnost u rezultatima.

No, to je tek toliko da se ne uzohole....

[Sigmund]

hypnosis kaže:

Hm..ali zar se nie uzaludno baviti nečime što je apstraktno baš zato što je apstraktno i samim time neshvatljivo?..

Ne znam zašto bi apstraktno bilo neshvatljivo? Ti vjerojatno pogrešno misliš da je shvatljivo samo ono što je neposredno.

hypnosis kaže:

Uostalom..i da želimo pojmiti recimo apstraktnu beskonačnost ne možemo kad je naša percepcija po prirodi redukcionisticka? Ono što ne mogu razlikovati- za mene ni ne postoji. Beskonačnost je nama naprosto nevidljiva.

Razumijevanje je redukcionističko, to i piše u uvodnom postu. Dijalektički i spekulativni razum nisu. Emergencija je upravo anti-redukcionistička ideja. A beskonačnost nije tema, premda nije da nema baš nikakve veze sa svime ovime.

hypnosis kaže:

Nemoguće je uopće zamisliti što je izvan našeg uma ili percepcije

Ne, bez misli to nije moguće zamisliti.

[Sigmund]

naftali kaže:

Praktična primjena:

Čovjek kao osoba, htio ne htio, uvijek ima otuđenih dijelova sebe. To su oni "nedovršeni poslovi" koje je potisnuo i udaljio od svoje svjesnosti, uglavnom kako bi se zaštitio.
U procesu posvješćivanja (otuđenice uvijek nekako kucaju na vrata ega) na njemu svojstven način, on integrira otuđeni dio sebe u Cjelinu svoga bivanja.
Cjelina jest puno više od svojih dijelova jer tim procesom, čovjek se mijenja. Nije više isti.
Ukoliko je integracija istinska i ako se "zaboravljeni" dio konačno utjelovio u čovjekovo biće na njemu adekvatan način ( kreativna adaptacija),on je kvalitativno drugačiji.

Ako baš želimo uzeti samosvijest kao primjer esencijalne relacije cjeline i dijelova, onda bi to bilo bolje učiniti malo drugačije. Uzmimo, recimo, gore navedenu nemogućnost istodobnog mišljenja cjeline i dijelova. Odnosno (što je praktički isto) ono kad sam rekao da pokušaj apstraktnog mišljenja jednog momenta kao izoliranog odmah dovodi do reemergencije drugog momenta u njemu. Drugim riječima, čim se referiramo na jednu stranu odnosa, to dovodi do uvođenja druge strane i dezintegracije ili nestanka prve. Tu nemogućnost da se nešto izrazi a da pri tome ne izazove vlastiti nestanak, Hegel zove odnosom sile i njene ekspresije. Sila gubi svoju determiniranost jer prelazi - točnije, već je prešla - u drugo. To je analogno onome kad Hegel u vezi bitka kaže da bitak ne prelazi, nego je već prešao u - ništavilo. Drugim riječima, sila se iscrpljuje svojom manifestacijom. Razumijevanje vidi da je bilo kojoj strani nemoguće da se izrazi, a da pri tome ne izbriše drugu stranu: Kakve to veze ima s odnosom cjeline i dijelova? Pa, cjelina i dijelovi predstavljaju samo-zadovoljan, bezbrižan odnos, dok sila i njena ekspresija predstavljaju upravo nemogućnost takvog odnosa. E sad, što se tiče samosvijesti kao primjera gore navedenog - lakanovci bi rekli da čovjek ne može istodobno misliti i "biti". Mišljenje je aktivno, a bivanje pasivno. Čim mišljenje (sila) bude izraženo (ekspresija sile) ono prelazi u bivanje. U tom trenutku aktivno mišljenje je nestalo, dezintegriralo se, samo-ukinulo, ili kako već želimo reći. Svaka strana relacije je ne samo bivanje i nestajanje, nego je negativna relacija prema sebi. I, kad je već ranije spomenuta beskonačnost, to je upravo prava beskonačnost - dakle ono što se mijenja a ipak ostaje to što jest.
Odnos sila/ekspresija sile, je ono što je u psihologiji Charles Taylor nazvao "ekspresivizam". Prema tom stanovištu, mi zapravo i ne znamo što mislimo, dok to ne izrazimo (bilo u razgovoru s drugom osobom, bilo u unutarnjem razgovoru sa samim sobom). Doista, čovjek nerijetko otkrije da misli tek kad se počne izražavati, ili da ga sam čin govorenja transformira. Vjerujem da je to izraženije kod žena nego kod muškaraca, ali nije bitno. Naposlijetku, ekspresija nas samih je jedini dokaz za vanjski svijet da mi uopće postojimo. Vraćajući se opet na lakanovce, oni bi rekli da onaj tko djeluje ne postoji odvojen od svog djelovanja. Osobnost onoga tko djeluje je u činu djelovanja dezintegrirana, samo-ukinuta. Razlozi zašto čovjek djeluje, otkrivaju se tek epifenomenalno te služe sami sebi kao narativ koji onome tko djeluje pripisuje prethodno postojeću racionalnost koja je navodno odgovorna za to isto djelovanje. U stvarnosti, međutim, mi rijetko doista znamo zašto činimo to što činimo.

naftali kaže:

Ne znam koliko prirodne znanosti računaju na teoriju determinističkog kaosa i je li im to ideološki problem,

Uglavnom im nije, kao teorija. Interpretacije su druga stvar.

[Aphex]

Sigmund kaže:

Cjelina iz uvoda je apstraktna. Dakle, odnosi se na na bilo koju cjelinu (ili dijelove cjeline).

Sigmund kaže:

Ako baš želimo uzeti samosvijest kao primjer esencijalne relacije cjeline i dijelova ..

O ne samosvijest, nikako ne samosvijest. Daj neki drugi primjer, uvijek odeš u mistiku kad pričaš o samosvijesti.

[Sigmund]

Aphex kaže:

O ne samosvijest, nikako ne samosvijest. Daj neki drugi primjer, uvijek odeš u mistiku kad pričaš o samosvijesti.

Nije istina, nikad ne idem u mistiku.
Ali, svejedno je što ćeš uzeti kao cjelinu i dijelove. Možeš uzeti bilo što - stolicu, automobil, državu, svemir, planinu, atom...popis je beskrajan.

[Cartman1234]

Mislim da cjelina ne može biti jedaka svojim dijelovima, jer onda vise nije cjelina. To što razlikuje cjelinu od dijelova je međusobni odnos dijelova (ako sam dobro shvatio koncept ).

Što se tiče beskonačnosti, postoji granica, tj. minimum, ako ste ikad culi za Plancka?

P.S. Ovo je vjerojatno glupost, ali kod neodređenosti, jel se to može odnositi na kvantnu mehaniku i spinove quarkova? Barem se trudim shvatiti...

[Aphex]

Sigmund kaže:

Nije istina, nikad ne idem u mistiku.
Ali, svejedno je što ćeš uzeti kao cjelinu i dijelove. Možeš uzeti bilo što - stolicu, automobil, državu, svemir, planinu, atom...popis je beskrajan.

Ok, znači može bilo šta.

Ajde stolica. Po čemu je stolica više od svojih dijelova? Koji su zapravo dijelovi stolice? Koja su svojstva stolice emergentna?

[Cartman1234]

Stolica je više od dijelova jer ako razmjestis dijelove, vise nije stolica. Vrlo jednostavno.

[Šabović Adis]

Sigmund kaže:

1. spada
2. to je upravo stav zdravog razuma koji sam gore spomenuo. Zaključujem da nisi pročitao uvodne postove.

Jbg. samo se ne usuđujem dati izjavu koja prevazilazi onu zdravorazumsku. Smatram da nije "zdrava" po okolinu...

[Sigmund]

Aphex kaže:

Ok, znači može bilo šta.

Ajde stolica. Po čemu je stolica više od svojih dijelova? Koji su zapravo dijelovi stolice? Koja su svojstva stolice emergentna?

Emergentno je u stolici ono što nije u dijelovima. Npr. svojstvo stolice da na njoj možeš udobno sjediti. Nazovimo to svojstvo "sjedljivost" stolice. Dijelovi nisu sjedljivi. Svaki dio stolice kaže "ja nisam stolica" ili kaže "ja sam drveni valjak" ili "ja sam vijak" (možda još doda "ja nemam nikakve veze sa stolicom, nemojte mi svašta imputirati" ili nešto slično). Odnos stolice i njenih dijelova je u vezi s pojavom stolice, a pojava kao takva kulminira s uvidom da su egzistencija i pojava u esencijalnoj relaciji. Egzistencija je stolica, a pojava su njeni dijelovi. Ne možeš istovremeno misliti na stolicu i na njene dijelove, ali to obično nije problem u našem ljudskom odnosu sa stolicama, jer zbiljska stolica je jedinstvo egzistencije i refleksije (pojam stolice).

Cartman1234 kaže:

Stolica je više od dijelova jer ako razmjestis dijelove, vise nije stolica. Vrlo jednostavno.

Tako je!

[Aphex]

Sigmund kaže:

Emergentno je u stolici ono što nije u dijelovima. Npr. svojstvo stolice da na njoj možeš udobno sjediti. Nazovimo to svojstvo "sjedljivost" stolice. Dijelovi nisu sjedljivi.

To je prilično šlampav primjer. Je li naslon dio stolice? Postoje stolice bez naslona, može se i na njima sjediti. Možeš skratiti noge od stolice, ukloniti neke dijelove, pa sjediti. Možeš uzeti samo pod stolice i sjesti na njega.

Što je krivo odabrano - emergentno svojstvo, dijelovi, cjelina?

Svaki dio stolice kaže "ja nisam stolica" ili kaže "ja sam drveni valjak" ili "ja sam vijak" (možda još doda "ja nemam nikakve veze sa stolicom, nemojte mi svašta imputirati" ili nešto slično). Odnos stolice i njenih dijelova je u vezi s pojavom stolice, a pojava kao takva kulminira s uvidom da su egzistencija i pojava u esencijalnoj relaciji. Egzistencija je stolica, a pojava su njeni dijelovi. Ne možeš istovremeno misliti na stolicu i na njene dijelove, ali to obično nije problem u našem ljudskom odnosu sa stolicama, jer zbiljska stolica je jedinstvo egzistencije i refleksije (pojam stolice).

Jel ovo neka skrivena kamera?