Smisao života bez Boga

[imanuel kant 1]

Ja bih psotavio suprotno pitanje.A koji je smisao života sa Bogom?Da mu služimo.

Ova pitanja koji je smisao bez Boga i proicanje istog je slično situaciji kada Švarceneg u Terminatoru dva nakon što je ispunio zadatk vrši samoubistvo,jer jelte nema vise čiste i jasno usmjerene vrhovne vrijednosti ( da zašitit dječaka) i sada je njegov život besmislen.
Govorenjem da nema smisla u životu bez Boga se robotiziramo.

Sa druge strane,ovo pitanje smisla života bez Boga bi se moglo zamjeniti pitanjem smisla života bez besmrnosti i smatram da se u ovom prvom pitanju prikveno nalazi ovo drugo pitanje.

Jbg logićno je da se jedinka boji smrti i ništavila,ali ne valja to stalno potencirati.Težnja za besmrnošću najbolje oslikava egoističnost ljudske prirode.

Tačno je da mi ne znamo šta se iza smrti dešava i da ne možemo tačno empirjski to utvriditi jer to samo može pojedinac sam za sebe kada umre,tj.ako ima života dalje,a ako ga nema čovjek je ionako nesvjestan u ništavilu i ne zna da li ga ima tj.nema ga ali on ne zna odgovor na to pitanje.Mozak je još neistražen,no čak iako ima nekog života poslije smrti mora se reći da je to samo privremeno jer negdje kraj mora biti (makar privemerno u smislu reikarnacije tj.cikilčnosti) i aposlutni život samosjvesne jedinke se pritiv zdravom razumu.

[white-light]

Hepi kaže:

Ovo je točno.
Biti sretan je glavni smisao našeg postojanja.
Svi mi bez izuzetka želimo biti sretni.

Sve što činimo činimo da bismo ostvarili taj glavni cilj.
Svi drugi ciljevi koje želimo ostvariti samo su podciljevi tog glavnog cilja.

ovo se valjda odnosi na subjektivni doživljaj smisla....ali zašto bi smisao našeg postojanja (a taj smisao bi bio namjera "stvoritelja", dakle, objektivni smisao) imao veze s onim što mi želimo?
pa obično i ne dobijemo u životu ono što želimo.

a cilj "biti sretan" je zapravo nedostižan. čovjek uvijek nešto želi. zato bi netko rekao da nije point u odredištu, nego u putovanju.
čak i da se dođe do tog cilja, to stanje sreće nije održivo, nije u čovjekovoj prirodi da više ništa ne želi.....odnosno, tada bi upravo izgubio smisao.

[Hepi]

Jednostavko kaže:

Neosporno je da svi želimo biti sretni, ali da je to baš glavni smisao našeg postojanja - to je već upitno. Postoje situacije kada nam je tuđa sreća važnija od naše.

Postoje. Ali i u takvim situacijama je naša sreća prisutna.
To su situacije kad nekoga volimo. Tada tuđu sreću doživljavamo kao našu vlastitu.

Ljubav je upravo to - kad nas usrećuje tuđa sreća.
Kad je drugome dobro to nas ispunjava srećom i zadovoljstvom.

Naša vlastita sreća je uvijek u pozadini. Ona je gorivo koje pokreće sve naše aktivnosti.
Ona je početni motiv za sve naše aktivnosti.

[Hepi]

white-light kaže:

ovo se valjda odnosi na subjektivni doživljaj smisla....ali zašto bi smisao našeg postojanja (a taj smisao bi bio namjera "stvoritelja", dakle, objektivni smisao) imao veze s onim što mi želimo?

Traženje sreće nije obična želja. To je nešto puno dublje.

Želje su nešto hirovito, one se mijenjaju kako se okolnosti mijenjaju. A potraga za srećom se nikad ne mijenja, ona je konstantna.

Sreća je svojstvo naše duše i zato je ona stvar našeg unutrašnjeg nagona. Taj nagon mi ne možemo poništiti jer se radi o integralnom dijelu naše osobnosti.
Mi ne možemo poništiti potrebu da budemo sretni.

Ovo što kažeš da se subjektivni i objektivni smisao ne moraju poklapati, to je najčešće točno ali u ovom konkretnom slučaju nije.
Objektivni smisao našeg života je da duhovno evoluiramo.
Ali tu opet dolazimo do istog, jer je pravi smisao evolucije da budemo sretni.
Evolucija sama po sebi ne bi imala nikavog smisla kad nam ne bi donijela sreću.

a cilj "biti sretan" je zapravo nedostižan...čak i da se dođe do tog cilja, to stanje sreće nije održivo,

Ovakvi kakvi smo sada ne možemo biti istinski sretni. Moramo se promijeniti.
Evolucija je put do istinske i trajne sreće.

[krena]

imanuel kant 1 kaže:

Ja bih psotavio suprotno pitanje.A koji je smisao života sa Bogom?Da mu služimo.

Ova pitanja koji je smisao bez Boga i proicanje istog je slično situaciji kada Švarceneg u Terminatoru dva nakon što je ispunio zadatk vrši samoubistvo,jer jelte nema vise čiste i jasno usmjerene vrhovne vrijednosti ( da zašitit dječaka) i sada je njegov život besmislen.
Govorenjem da nema smisla u životu bez Boga se robotiziramo.

Sa druge strane,ovo pitanje smisla života bez Boga bi se moglo zamjeniti pitanjem smisla života bez besmrnosti i smatram da se u ovom prvom pitanju prikveno nalazi ovo drugo pitanje.

Jbg logićno je da se jedinka boji smrti i ništavila,ali ne valja to stalno potencirati.Težnja za besmrnošću najbolje oslikava egoističnost ljudske prirode.

Tačno je da mi ne znamo šta se iza smrti dešava i da ne možemo tačno empirjski to utvriditi jer to samo može pojedinac sam za sebe kada umre,tj.ako ima života dalje,a ako ga nema čovjek je ionako nesvjestan u ništavilu i ne zna da li ga ima tj.nema ga ali on ne zna odgovor na to pitanje.Mozak je još neistražen,no čak iako ima nekog života poslije smrti mora se reći da je to samo privremeno jer negdje kraj mora biti (makar privemerno u smislu reikarnacije tj.cikilčnosti) i aposlutni život samosjvesne jedinke se pritiv zdravom razumu.

Osnovna funkcija vjere u Boga je u tome što nam takvo vjerovanje ulijeva nadu da naše JA nakon smrti ne nestaje zauvijek.
S time da je vjerovanje u Boga spregnuto sa dvije vrste vjerovanja:
1. Vječni zagrobni život pun radosti i sreće (treba ga zaslužiti)
2. Spajanje naše svijesti sa Božjom sviješću (reinkarnacija)

Čim bi se tražilo neko rasčlanjivanje vjerovanja upada se u paradoks. A paradoks se rješava "Deus in machine" , tj. općom frazom:
to će mo znati tek kada umremo. Ili kada se prosvjetlimo nakon brojnih inkarnacija.

[Jednostavko]

Hepi kaže:

Ljubav je upravo to - kad nas usrećuje tuđa sreća.
Kad je drugome dobro to nas ispunjava srećom i zadovoljstvom.

Naša vlastita sreća je uvijek u pozadini. Ona je gorivo koje pokreće sve naše aktivnosti.
Ona je početni motiv za sve naše aktivnosti.

Uglavnom se slažem. Samo se ja ne bih tako izrazio. Sreća se ne postavlja kao cilj za koju se traže sredstva. Mi nikada ne kažemo: pomoći ću ovoj osobi zato da bih bio sretan. Pomoći ću svakako, bez obzira na sreću. Uglavnom me to usrećuje, ali ne činim to zbog toga. Ti kažeš da je to neki motiv u pozadini. Možda i je, ali zašto svijest to tako ne interpretira? Obično se pitam postupam li dobro, a ne da li me to usrećuje. Kad bolje promislim, sve što kod sebe držim vrijednim podijelio sam s nekim. To ostaje moje trajno bogatstvo. A što sam zadržao samo za sebe, to je usahnulo i nestalo. Teško mi je prihvatiti da je moja vlastita sreća najvažnija stvar na svijetu. Zašto bi bila? Samo zato što je moja? Što se više otvaramo prema svijetu istovremeno i sebe više ispunjavamo. Sve više se gubi ta razlika između nas i ostatka svijeta. Više ne doživljavam moju i tuđu sreću kao nešto posve odvojeno. Ako svoju sreću ne podijelim, ona će usahnuti i nestati.

[Empyreus]

Jednostavko kaže:

Neosporno je da svi želimo biti sretni

Svi? a što sa ljudima koji imaju averziju prema sreći, takozvanu cherofobiju?

It's time for Western psychology to recognise that many individuals, and even entire cultures, fear happiness

[DavMla]

Jednostavko kaže:

Radikalni pesimizam izražen jezgrovito u stavu da ništa nema smisla i da ništa nije važno u 99% slučajeva je samo glumatanje - prikriveni egoizam.

Zna se šta je pesimizam,ne postoji radikalni pesimizam.Pesimizam je negativno gledanje na svet oko sebe i tvrdnja da na kraju ništa neće dobro da se završi.Moraju se pojasniti ti termini pošto je napravljena zbrka.Pesimista za razliku od nihiliste iako zna da je sve bezvredno pak može da prihvati apsurdizam i veruje u određene vrednosti,teži za kratkoročnim zadovoljstvima i može prihvatiti određene ideje,iako zna da je sve to bezvredno prihvata često dakle apsurd,apsurdizam o kojem je govorio Kami,ali svakako ne određuje svrhu svog života ili neki krajnji cilj kao što to rade egzistencijalisti.Apsolutni nihilizam sa druge strane je potpuna ništavnost života.Negiranje svih vrednosti,ciljeva,zadovoljstava i potpuna apatija prema egzistenciji.

[Jednostavko]

DavMla kaže:

Zna se šta je pesimizam,ne postoji radikalni pesimizam.Pesimizam je negativno gledanje na svet oko sebe i tvrdnja da na kraju ništa neće dobro da se završi.Moraju se pojasniti ti termini pošto je napravljena zbrka.Pesimista za razliku od nihiliste iako zna da je sve bezvredno pak može da prihvati apsurdizam i veruje u određene vrednosti,teži za kratkoročnim zadovoljstvima i može prihvatiti određene ideje,iako zna da je sve to bezvredno prihvata često dakle apsurd,apsurdizam o kojem je govorio Kami,ali svakako ne određuje svrhu svog života ili neki krajnji cilj kao što to rade egzistencijalisti.Apsolutni nihilizam sa druge strane je potpuna ništavnost života.Negiranje svih vrednosti,ciljeva,zadovoljstava i potpuna apatija prema egzistenciji.

Unatoč tome, iz konteksta je jasno na što sam mislio, pa u tom pogledu nema zbrke. Ako ti je važno da ispravljaš zbrku oko terminologije (što je pohvalno), onda ipak nije točno kada si u svom ranijem postu rekao da ti ništa nije važno.

[DavMla]

Jednostavko kaže:

Unatoč tome, iz konteksta je jasno na što sam mislio, pa u tom pogledu nema zbrke. Ako ti je važno da ispravljaš zbrku oko terminologije (što je pohvalno), onda ipak nije točno kada si u svom ranijem postu rekao da ti ništa nije važno.

U svrhu diskusije,pošto komuniciramo i treba da se zna neki red tad tako da i u životu ti je važno da jedeš makar i piješ vode,ako ne ništa drugo normalno,ali to nije ni pomenuto ovde jer je nemoguće da ti na taj način ništa ne bude važno.Mislim da apsolutni ništa iz života nije važno istinski,da ne trebamo da čeznemo za nečim,za određenim zadovoljstvom da bi bili srećni i da se sekiramo ako nešto ne uspemo jer ništa nam ne govori da ima značaja,na kraju sve to nestaje.Ne odnosi se ovo na neke banalne stvari iz života.

[GalaGuru]

Što će meni bog? Da budem dobar? Već sam u komunističkoj Jugi(kakva takva bila) znao dijeliti i polako prihvaćati moralne tvrdnje odraslih bez da sam pročitao bibliju.
Ako ti je toliko potrebna želja za nekim božanstvom imaš dosta ljudi koji štuju neke bogove(kao što su masoni i pok. sai baba).
Što se tiče zagrobnog života od tamo se nitko nije vratio pa ispričao.

Što se tiče pakla, najbolji vam je zagrobni život tamo na vrhu pakla, jer, što je život bez alkohola, spize seksa itd.(naravno u umjerenim količinama) Ti misliš, odeš u raj pa si profitirao pa te prevari, moraš štovati boga.

[Jednostavko]

DavMla kaže:

U svrhu diskusije,pošto komuniciramo i treba da se zna neki red tad tako da i u životu ti je važno da jedeš makar i piješ vode,ako ne ništa drugo normalno,ali to nije ni pomenuto ovde jer je nemoguće da ti na taj način ništa ne bude važno.Mislim da apsolutni ništa iz života nije važno istinski,da ne trebamo da čeznemo za nečim,za određenim zadovoljstvom da bi bili srećni i da se sekiramo ako nešto ne uspemo jer ništa nam ne govori da ima značaja,na kraju sve to nestaje.Ne odnosi se ovo na neke banalne stvari iz života.

Ja bih rekao da komuniciranje s ljudima nije nešto 'banalno'. Ako ti ništa nije 'važno istinski', to ipak nije isto kao reći da ništa nije važno. Većini ljudi ništa nije 'važno istinski', zato ne vidim u tome neko naročito postignuće.

[DavMla]

Jednostavko kaže:

Ja bih rekao da komuniciranje s ljudima nije nešto 'banalno'. Ako ti ništa nije 'važno istinski', to ipak nije isto kao reći da ništa nije važno. Većini ljudi ništa nije 'važno istinski', zato ne vidim u tome neko naročito postignuće.

Pa jeste banalno.Jer ne možeš živeti ako ti nije važno da jedeš nego kažeš,ma boli me uvo to je nebitno ja neću da jedem,ne ja mislim da samo treba biti živ a ne uživati u životu,jer ćemo se previše emotivno vezati za besmislen život i biće nam teško da umremo.Znači ne možeš da kažeš ništa mi u životu nije važno a da budeš živ,to automatski vodi u samoubistvo,jedino samoubice to kažu a to nije vezano ni za jedan filozofski koncept.Jer ako ti nije važno da jedeš već gladuješ pa to je glupo,postoji lakši način da se ubiješ,mnogo lakši načini.

[Jednostavko]

DavMla kaže:

Pa jeste banalno.Jer ne možeš živeti ako ti nije važno da jedeš nego kažeš,ma boli me uvo to je nebitno ja neću da jedem,ne ja mislim da samo treba biti živ a ne uživati u životu,jer ćemo se previše emotivno vezati za besmislen život i biće nam teško da umremo.Znači ne možeš da kažeš ništa mi u životu nije važno a da budeš živ,to automatski vodi u samoubistvo,jedino samoubice to kažu a to nije vezano ni za jedan filozofski koncept.Jer ako ti nije važno da jedeš već gladuješ pa to je glupo,postoji lakši način da se ubiješ,mnogo lakši načini.

Zašto će nam biti teško da umremo? Smrću ne gubiš ništa, jer ni ne osjećaš gubitak, ne osjećaš ništa. Ako znaš da je smrt takva (a ti si siguran da je takva), onda zašto se bojati smrti. Ako ti ništa nije važno, onda nemaš ni ovaj život, već sada si mrtav. Stvarno ne razumijem takvu filozofiju.

[DavMla]

Jednostavko kaže:

Zašto će nam biti teško da umremo? Smrću ne gubiš ništa, jer ni ne osjećaš gubitak, ne osjećaš ništa. Ako znaš da je smrt takva (a ti si siguran da je takva), onda zašto se bojati smrti. Ako ti ništa nije važno, onda nemaš ni ovaj život, već sada si mrtav. Stvarno ne razumijem takvu filozofiju.

Pa ljudima koji veruju u određene stvari u životu kao sto su ciljevi,planovi,ideali,vrednosti,zadovoljstva imaju problema da se rastanu sa njima zato što su uživali u životu i pridavali značenje nekim događajima iz života.Ljudi koji ni u šta nisu u životu verovali i koji ničemu nisu pridavali neki značaj,već su samo bili živi nije problem umreti,jer im sve u životu ništa nije predstavljalo.

[Jednostavko]

DavMla kaže:

Pa ljudima koji veruju u određene stvari u životu kao sto su ciljevi,planovi,ideali,vrednosti,zadovoljstva imaju problema da se rastanu sa njima zato što su uživali u životu i pridavali značenje nekim događajima iz života.Ljudi koji ni u šta nisu u životu verovali i koji ničemu nisu pridavali neki značaj,već su samo bili živi nije problem umreti,jer im sve u životu ništa nije predstavljalo.

Svega toga se odricati samo zato da ne bi imao problem umrijeti?! To je stvar nečijeg karaktera. Hrabar čovjek će lakše podnijeti veliki gubitak, nego kukavica mali. Dobro, možda zvuči kao fraza, ali u suštini je tako. Tvoj stav je kontradikcija. Kažeš da ne pridaješ ničemu značaj, a upravo tom gubitku pridaješ veliki značaj.

[Hepi]

Jednostavko kaže:

Uglavnom se slažem. Samo se ja ne bih tako izrazio. Sreća se ne postavlja kao cilj za koju se traže sredstva. Mi nikada ne kažemo: pomoći ću ovoj osobi zato da bih bio sretan.

Naravno. Nisam ni mislio da mi u svemu što radimo svjesno postavljamo svoju sreću kao cilj.
Nekad si čak postavljamo i nesreću kao cilj, jer ćemo posredstvom te nesreće doći do sreće. Naprimjer odlazimo na posao da bi dobili plaću.

Pomoći ću svakako, bez obzira na sreću. Uglavnom me to usrećuje, ali ne činim to zbog toga.

Ne činiš svjesno zbog toga. Ali ipak činiš zbog toga.
Ako nešto radiš iz ljubavi onda ne gledaš u tome svoj interes. Radiš to nagonski.
Nagon nije nekakav svjesni cilj koji ti sam sebi odrediš. To je poticaj koji ti dolazi nesvjesno.
U pozadini svakog nagona je tvoja vlastita sreća.

Ako pomažeš nagonski, a to znači iz ljubavi, to će te učiniti sretnim.
Ako pomažeš gledajući u tome svoj interes to te neće učiniti sretnim.

Ti kažeš da je to neki motiv u pozadini. Možda i je, ali zašto svijest to tako ne interpretira?

Svijest ne vidi sve nego samo ono što je u fokusu njene pažnje.
Svijesni smo samo onoga što nam je trenutno u mislima.

Obično se pitam postupam li dobro, a ne da li me to usrećuje.

Pa naravno da kod svake radnje ne razmišljamo o sreći koju će nam ta radnja donijeti, nego smo fokusirani na izvršenje radnje.

Teško mi je prihvatiti da je moja vlastita sreća najvažnija stvar na svijetu. Zašto bi bila? Samo zato što je moja?

Za tebe to jest najvažnija stvar na svijetu.

Govoriš o pomaganju drugima. Taj čin uopće nema duhovnu vrijednost ako te ne usrećuje.
Jer ako te ne usrećuje to znači da nije učinjeno iz ljubavi.

Što se više otvaramo prema svijetu istovremeno i sebe više ispunjavamo. Sve više se gubi ta razlika između nas i ostatka svijeta. Više ne doživljavam moju i tuđu sreću kao nešto posve odvojeno. Ako svoju sreću ne podijelim, ona će usahnuti i nestati.

To je točno.
Ako je nečija sreća ujedno i tvoja sreća, onda se vaše dvije osobnosti virtualno stapaju u jednu.
To se zove nebeski brak.

[krena]

Jednostavko kaže:

Zašto će nam biti teško da umremo? Smrću ne gubiš ništa, jer ni ne osjećaš gubitak, ne osjećaš ništa. Ako znaš da je smrt takva (a ti si siguran da je takva), onda zašto se bojati smrti. Ako ti ništa nije važno, onda nemaš ni ovaj život, već sada si mrtav. Stvarno ne razumijem takvu filozofiju.

To je i Sokrat rekao:
Sokrat kaže da je čak i taj zaborav ne plaši ga jako puno, jer dok je on bio svjestan, da će na odgovarajući način biti slobodna od bilo koje boli ili patnje. Doista, Sokrat pita, čak ni veliki kralj Perzije može reći da je on ikada odmarao tako čvrsto i mirno kao što je učinio u san bez snova.

Problem je je u tome što čovjek zna što ga čeka. Čeka ga nestanak. Ali nestanak nije ništa lošeg samo po sebi. Jer se u njemu ništa ne osijeća.

[sophieee]

smisao života bi mogla biti smrt. ali s obzirom da mi ne možemo smrt doživjeti kao nešto pozitivno---javna tajna je da život nema smisla haha!

ionako mi se život često čini kao kazna i to ne nužno ni iz puno mojih iskustava. al kako god okreneš skoro uvijek nas nešto žulja i kopka i smeta. nema tu ni sto postotnog mira ni sreće. možda su budisti u pravu :P

znači odguliš kaznu i slobodan si, nema te više, di ćeš bolje. samo mi to ne možemo zamisliti kao nešt dobro jer smo sadomazohisti i koliko god da je život borba i konstantna briga toliko mi volimo sebi govoriti da je divan i krasan i osmjeh bebe i rosa na travi i blablabla. koga boli k.
a najbolji dio ove lukave kazne je upravo u tome što unatoč tome što patimo i želimo da prestane i da sve bude lijepo i onako kako mi želimo, mi nastavljamo služiti kaznu jer imamo tu lažnu ideju o "napretku" i poboljšanju uvjeta sve do jednog trenutka kada će sve biti super.

Tako da u biti sami sebe tjeramo na vršenje kazne jer postoji nada!! Kurva! I tu i tamo se ubaci koji fragment sreće i onda se uhvatimo za to ko pijan plota.

Hahaha šalim se...serem bzvz. Život je divan i krasan! :klap:

A smrt nas možda plaši jer mi zapravo ne znamo što je to, a pošto ne možemo zamisliti ništavilo, uvijek su tu neke bezlične misli o patnji još goroj od života. Jer je lakše zamišljati najgore kad smo suočeni sa najvećom mogućom neizvjesnosti. A tu naviku smo vjerojatno pokupili iz nagomilanih ŽIVOTNIH iskustava takove vrste.

Iako zapravo kad malo razmislim smisao života mi se mijenja. Trenutno je to jedna stvar, kad to ostvarim će se morat pojaviti nešto drugo, a ako to ne ostvarim onda ili ću tupiti za tim do smrti ili opet pronaći nešt drugo zavisi koliko sam tvrdoglava haha. Prije 8 godina mi je smisao života bilo nešto totalno treće dok o sadašnjem nisam ni sanjala.

Mislim da se to nekako podsvjesno odvija...smisao sam od sebe postoji. Kao što postoji zrak. Slično nam se moglo desiti da smo umjesto smisla počeli sumnjati u zrak haha. I onda pretjeranim racionaliziranjem i rastavljanjem i analiziranjem došli do te razine gdje smo shvatili da je zrak nešto pomalo apstraktno, promijenjivo ništa u krutom stanju što možemo pogledati pod povećalom i uhvatiti rukom, pojesti, sjesti na to haha. Ništa što smo dobili uz račun i potvrdu o primitku i onda na temelju tog saznanja zaključili da je samim time zrak nevažeći/nepostojan. I odlučili da moramo umrijeti jer ne možemo živjeti bez zraka koji ne postoji hahaha!
Preglupa parabola znam al trudim se

Dok smo djeca ne padaju nam takva glupa pitanja na pamet uopće haha, kao dođe neki klinac od 6 godina drugom klincu od 6 godina i pita e koji je tvoj smisao života hahah. I odraslima bi ta scena bila smiješna.

[omen4k]

dr. diego kaže:

Dakle, ako nema Boga koji je smisao života?

dr. diego kaže:

Koji je vaš smisao života?

Postavio si dva razlicita pitanja, dobijas odgovore na drugo a naslov teme upucuje na diskusiju vezanu za prvo.