Za zalogaj više

[Rodrigo]

Slučaj je tako htio da me od malena odredi. U nevinom, zaigranom zavoju života trčeći za loptama, kikicama i svime što skakuće pred radoznalim očima kradimice sam napustio nestvarni svijet vampira, vukodlaka i paradnih babaroga. Finim skalpelom podmuklog iluzioniste odstranjen mi je jedan nastrani planet a serviran drugi, stvaran da stvarniji ne može biti: džeparoša, tapkaroša, kradljivaca i ostalih nabusitih protuha sa kratkim fitiljem. A gospodar te posrnule galerije likova, uvjeren u uvjerljivost grozote na prvi pogled tromo je lešinario mojim i susjednim dvorištima. Ta zapuštena, ljudska prikaza sa ožiljkom, jednim opominjućim okom u stranu, iskrivljenom usnom, od stijene odvaljena i neobrađena svojom bi pojavom sasjekla i u trenu ugušila bezbrižni, neartikulirani smijeh mog ranog puberteta. Pojavila bi se uvijek iznenada prema svojim nepripremljenim scenarijima kasnije pažljivo plagiranim u plitkim i poluzabavnim ekranizacijama sa zajedničkim nazivom horori.

Boravio sam u onom dobu embrija mladosti kada nas svaka priznata originalnost izdvaja od onih koji je s istom voljom pokušavaju pronaći. Koračao sam vrletima neostvarenih fantazija, oblačio se kako se nikada obući neću, koračao od dućana do svog dvorišta otkidajući od sendviča salamu i kruh kakvi se više ne prave. Blaženstvo trenutka s pogledom unaprijed, sjetu nedohvatljivih dana unatrag rasula je stvarnost njegova prisustva. I danas se ježim kada se sjetim… Koliko dugo, oslonjen na zid, stojim pored njega i na pravdi sam Boga živ? Valjda samo dječak može spokojno stajati pred domaćinom strave neodgojeno puštajući paniku da ga kuckajući po ramenu doziva. Kako odrastamo biva obrnuto. Sendvič je izgubio slast, apetit je prešao na stranu jačega, pete su tražile svoj vjetar ali toga su trena svi bili nepovoljni. Tek se jedan drhtavi, naivni dlan pružio nudeći najdraže zadnje zalogaje. Bez riječi i pogledom za koje će mi trebati godine da shvatim kako kroz ljude klizi, poput zvijeri u kavezu doturih mu okrajkom straha zalogaj zalutale dobrote. I otkide rugoba vraćajući mi jednak dio. Posramljen, uplašen ili zbunjen sobom - tko može shvatiti - povedoh priču o šansama naših na Svjetskom prvenstvu. Skupljao sam sličice, znao sve igrače i rezultate napamet; sasvim dovoljno da se presvučem u priučenog sugovornika. Sugovornika neprilici sudbine koja je cijele dane životarila ulicama grada i spavala po parkovima; vječno osuđena na Put bez obitelji, doma, to malo ljubavi i par svakodnevnih sitnica kao što su primjerice televizor ili novine.

Moj se status od tog dana uzdigao na ljestvici popularnosti; o meni su glasine same krenule, ime mi je bilo ulaznica. A sve zbog jedne male i dječje zablude: vidjeli su me s njim. Svi su željeli upoznati smrtnika bez ordena koji je sablasnu neman s ovih prostora gledao u oči drsko udišući ispred nje isti, teški zrak. Curice su skrivećki ili izazovno, ispod šiški ili s migom, s potiljka niz grudi uvijek istu struju u mom smjeru odašiljale. Ne nalazim načina da sebe slažem kako mi hod po oblacima nije iznutra gladio taštinu. Gruba vremena nestalnih dana prekrita sjajem današnjih ljepota, potisnuta modernim, nakićenim dobom u kojoj mjesta za rugobe više nema. Trag o njima ponekad se slabašno provuče u pričama nalik ovoj, koju ionako s hladnom tugom pišem, s mukom čitate. Ne prozivam, ne izazivam; slova lako blijede u odbljescima nakita karatnih, glomaznih satova ili s uglancanih i bijesnih farova strane valute. Cure struju više ne puštaju, kažu mi bežično se danas nosi. Ideeeeeš… Idem.

Uskoro će novo Svjetsko prvenstvo i još jednom će navijači stati pred male ekrane. Ja sam jedan od njih. A dok se početak sprema i napetost raste sjetim se jednog nedužnog znalca i zaplićem se u želji da ga još jednom upitam što misli o izgledima naših; hoće li nam sreća ovog puta sakriti leđa? Ili ćemo još jednom biti prokleti? I da li je njega život prokleo ili nagradio; da li ga je porazio vlastiti usud ili se sklonio od svih i smirio u nekom dalekom, praznom dijelu neba. Poželi li tada makar na trenutak i da nitko ne sazna da još jednom siđe u moje dvorište, da ga još jednom Jupiter laktom k nama gurne? Poželi li ipak da je još jednom zavoli?
Ali ne, ne zavaravam nikoga (možda tek ponekad sebe) jer čim se oglasi zvižduk suca zaboravljam na umorne heroje, skaredne cure, nadnaravne babaroge i sablasne rugobe. Odbacujem novine, zapiljim se u televizor i grizem sendvič slasni.
Makar nije ni sjena onakvih kakvi su slagali nekad.

[Wall]

poludepra? nostalgija?
eh, kad se samo sjetim: al' se nekad dobro jelo. Baš!

[Rodrigo]

Da, ne baš poludepra (treba biti u poludepri da bi se iz nje kvalitetno crpilo) pa bi se prije moglo reći neka vrste budne nostalgije.
Inače, možda nije potrebno što ću ovo sada napisati već je bolje svakome pustiti da doživi priču na svoj način ali: osim priče o 'rugobi' napisane s jasnom dozom nostalgije ispod površine zadnjeg pitanja u priči krije se još jedna priča. A za nju sam smatrao da je nije potrebno prepričati jer ju može sebi 'dočarati' i objasniti svatko.

Ali i što jest-jest: nekada se dobro jelo :-)

Hvala Wall i idemo dalje... kako veliš 'tako znamo da smo živi'.

[Da Kang]

Jučer sam se vozio biciklom i vidio sam dvije male ciganke kako kopaju po smeću. Starija je mogla imati oko 5 godina a mlađa oko 4. Starija je rovarila usred smeća i tražila jestive otpatke. Mlađa je samo stajala usred smeća kao oličenje nesreće. U lijevu je ruku spremala otpatke, primjetio sam da je držala foliju od Kinder pingvija, valjda su to kasnije kanile polizati kao desert, ako je uopće što ostalo. Desnom rukom je primala otpatke od ove starije. Primjetio sam joj tračak sreće na licu kad joj je ova starija dodala fetu sira što ju je našla u zgužvanom papiru negdje duboko usred smeća...
Oh, kako je malo potrebno da bi čovjek bio sretan ...

[Rodrigo]

Da, tako je Da Kang - potrebno je vrlo malo da bi čovjek bio sretan.
Jedno od pitanja koje se evidentno provlači kroz moju priču (a i tvoj jučerašnji doživljaj) jest i ovo: da li smo uvijek svjesni da ponekad uživamo i prihvaćamo sreću koja nam je uključena u sastavni dio života ne razmišljajući kako ta ista nama pridružena i uvriježena sreća za nekoga drugoga predstavlja puno više, možda pravo bogatstvo.

Nesretnih ljudi (ne samo onih koje surećemo na cesti) je, tako se meni čini, danas sve više. U svim segmetnima života sreću i nesreću svatko od nas doživljava na različite načine. No - opet se meni tako čini - danas se ljudi tjerani "modernim vremenima" sve više okreću samima sebi, sve se više otuđuju a sve se manje ima vremena ili nas zanimaju tuđe sreće i nesreće. Nekada su tzv. klošari (da opet ekstremiziram) u mom gradu bili prepoznatljivi i imam osjećaj da su ih ljudi drugačije, toplije prihvaćali nego danas. To bi otprilike i bio smisao posljednje rečenice "Makar nije ni sjena onakvih kakvi su slagali nekad." - sve mi je nekako, nostalgično gledano, prije izgledalo toplije, socijalno promatrano možda čak i kvalitetnije. Sendvič, kojeg u priči spominjem, u tom smislu trebao bi predstavljati malo više od sendviča samog.

Ostaje na nama da li je nečija priča (ili tvoj doživljaj) prošao mimo nas ili ne. Možda ne možemo uvijek pomoći, niti se to od nas očekuje. Na nama ostaje tek da to primjetimo ili ne i da onda kada možemo, možda i podsvjesno, ponudimo drugima "...zalogaj zalutale dobrote" kada nam se takva mogućnost pojavi. Zbog toga postoji 'pitanje' kako je priča djelovala na tebe (ili nekog drugog), kako je tvoj doživljaj djelovao na tebe? Ako ja mogu biti slobodan pa reći - tvoj događaj (i primjećena sreća zbog fete sira) nije prošao pored tebe.

Uostalom, tko da zna, možda koincidencija pojavljivanja moje priče i tvojeg doživljaja nije posve slučajna, možda nije slučajna za nas dvojicu a možda nije slučajna za nekoga sasvim drugoga.