Emergentnost prostora i vremena iz energije

[Jednostavko]

wand_1 kaže:

Naravno, ne možeš stvoriti pravilnost tamo gdje je nema.

Što misliš, da li je teoretski moguće da nakon neke n-te decimale sve preostale znamenke broja pi budu u nekom pravilnom poretku?

[mravac8]

pećina kaže:

Naravno da ne, tu se radi o slučajnosti. Što je sa svim onim prijateljima na koje si mislio i koje nisi vidio taj dan?

Ja sam vrlo oprezna kad koristim riječ *naravno*. Naučila sam da je jako puno toga za što sam mislila da je naravno ispalo drugačije, često i dijametralno suprotno.

Koja je tvoja prosječna struktura misli, odnosno na što u pravilu misliš? Možemo uzeti jedan prosječan dan. Čime si okupiran? Ja mislim da se većina misli bavi sadašnjošću i sa budućnosti, najviše neposrednom budućnošću.

Dakle, u pravilu mislimo na ono što radimo, na ono što nam se događa, na ono što ćemo raditi i na ono što će nam se možda događati.

Kada mislimo na prošlost to je onda neposredna prošlost, ono što nam se desilo jučer, prekjučer .....

Rijetko mislimo na daleku prošlost, na ono što nam se događalo prije pet, deset i više godina. Na to mislimo onda kada se bavimo uspomenama. A to nije tako često i u pravilu postoji povod. Recimo, godišnjica, ili evociranje uspomena među članovima obitelji .....

Odgovor na tvoje pitanje je - ne misliš na stare prijatelje svaki dan. Moguće je da ih se ne sjetiš mjesecima pa i godinama.

[toxde]

wand_1 kaže:

Naravno, ne možeš stvoriti pravilnost tamo gdje je nema. Međutim, nasumičnost je nešto s čim se dobro nose i matematika i fizika, često ono što je na low levelu random, na višem pokazuje pravilnosti, kao npr u teoriji vjerojatnosti, statistici ili termodinamici.

u cemu je onda nerazumna moc matematike po onom tekstu?
kako je pokazano u onoj knjizi New kind of science. u nekim generiranim svemirima se javljaju podrucja pravilnosti u kombinaciji s nepravilnostima.

[addx]

wand_1 kaže:

To ovisi o modeliranju. Recimo, gravitaciju možeš opisati kao Newton, tj. kao 'silu', zatim kao razmjenu gravitona ili kao posljedicu geometrije prostor-vremena. Ima još razni modela, ali da ne idemo u dugo...

Kod jake i slabe nuklearne sile, te magnetizma puno povoljniji je diskretni opis.

Od 4 fundamentalne sile za sada dominira diskretni opis koji nudi kvantna fizika.

U pravu si, ovisi o modeliranju. Moj "model" svemira je "antimodel", tj. potpuno "analogan" svemir i tako nedostizan bilo kakvom modeliranju, ali dobro to su neke moje vizije.

Da malo razjasnimo terminologiju. Ako kažeš da je matematika izrasla iz geometrije, to je isto kao da kažeš da je fizika izrasla iz termodinamike. Matematika je puno općenitiji pojam od geometrije.

Ma dobro, htjedoh reci nesto u stilu da su ajmo reci geometrijski problemi bili fascinacija i pritisak koji je razvio ranu matematiku. Od gradnje do navigacije... barem se to meni tako cini.

Prapovijesna matematika tiče se brojeva i magnitude, pa tek onda forme. Kod životinja je vrlo slično. Osjećaj za kvantitetu je fundamentalan. Imaš jako puno primitivnih zajednica koje ne poznaju geometriju, ali poznaju rudimentarnu aritmetiku.

Po meni, osjecaj za velicinu je fundamentalniji od osjecaja za kvantitetu. Dapace, osjecaj za kvantitetu se oslanja na osjecaj za velicinu da bi se mogao razviti kao inutitivan. A taj osjecaj za velicinu je zapravo geometrijske naravi.

Na kojoj razini misliš da barata geometrijom?

Po mom mišljenju, relativno je svejedno kojom ćeš se matematičkom metodom služiti kod modeliranja.

Pa u principu ono gore sto sam rekao, drzim da je svemir potpuno analogan i u tom smislu, kod modeliranja je moguca jedino aproksimacija.

To je ono što Hawking i Mlodinow zovu modelno zavisni realizam. Recimo da imaš sasvim različita modela gravitacije koja potpuno jednako uspješno opisuju pojavu.

Hawking kaze da rjesava jednadzbe koristeci kompliciranu geometriju

Rad nije energija. Energija je ono što omogućava rad ili toplinu. Ona je konstantna, očuvana i pojavljuje se u više oblika.

Mjerna jedinica je ista. Rad je transfer energije. To je kad mi deklariramo da imamo predmet A i predmet B, svaki ima svoju energiju i sad predmet A dijelom svoje energije "obavi rad" na predmetu B a to znaci da se kolicina energije W (rad) prenijela sa predmeta A na predmet B u nekom obliku. Ta prica je refleksija ljudskog bica. Pojam *rad* proizlazi iz situacija gdje ljudi koriste svoju energiju da obavi *rad*, znaci da energija obavi (ljudima) koristan posao ili barem nesto sto se moze zamisliti ili ima potencijal biti koristan posao. Bez te ljudske predodzbe/perspektive, taj transfer energije koji ljudi po sebi "ubiru"/"ucitavaju"/"primjecuju" iz toka stvarnosti i nazivaju radom blijedi nazad u "continuous flow of the universe".

[wand_1]

Jednostavko kaže:

Što misliš, da li je teoretski moguće da nakon neke n-te decimale sve preostale znamenke broja pi budu u nekom pravilnom poretku?

Ne znam na što točno misliš, Pi sadrži svaku moguću kombinaciju znamenki, pa se tako nakon 17 milijardi znamenki pojavljuje niz 0123456789. U principu znamenke od Pi nisu slučajni niz jer ne zadovoljavaju neke statističke uvjete za to, bolje je reći da je Pi niz brojeva koje generira vrlo kratki algoritam (definicija Pi-a). Vjereuje se da Pi sadrži svaku sekvencu brojeva beskonačno mnogo puta, ali to nije dokazano na matematički rigorozan način.

Međutim, isto možemo reći za bilo koji realan broj koji spada u tzv normalne brojeve.

Možda si mislio da li se nakon nekoe znamenke događa da se neki niz brojeva ponavlja ad infinitum? Mislim da ne, ali ne mogu dokazati. Po strukturi numeričke analize prvih bar bilijuna znamenki Pi-a to ne bismo rekli. Iako to u matematici ne znači ništa, potreban je rigorozan dokaz.

Bilo bi senzacionalno pokazati da postoji niz kojeg Pi ne sadrži.

Inače za praktične izračune to nam ne igra neku ulogu. U kozmologiji je dovoljno računati sa 34 decimale Pi-a, dok je 100 decimala dovoljno za bilo kakav konkretni teorijski izračun.

Brojevi koji su veći od 10^100 su praktički ne-fizikalni, jer ništa u svemiru ne možemo usporediti sa tako velikim brojevima.

Primjerice Grahamov broj možemo zapisati uz pomoć posebne notacije, ali se radi o tako velikom broju kojeg nije moguće pojmiti intuitivno. Da ga zapisuješ klasičnom notacijom, opservabilni svemir ne bi bio niti približno dovoljan prostor za zapisati ga, a da je svaka znamenka veličine jedne elementarne čestice.

A postoje daleko veći brojevi od Grahamovog.

toxde kaže:

u cemu je onda nerazumna moc matematike po onom tekstu?

Ja ne znam u čemu je, ali kako je takvu stvar u originalu postavio Wigner, za vjerovati je da se radi o vrsti 'it form bit' interpretacije ili nečemu sličnom.

kako je pokazano u onoj knjizi New kind of science. u nekim generiranim svemirima se javljaju podrucja pravilnosti u kombinaciji s nepravilnostima.

Wolfram se bavi tzv izračunjivim svemirima, odnosno vjeruje da vrlo mali broj pravila može generirati enormnu kompleksnost, što je osnovna teza knjige New kind of science. U konkretnom slučaju radi se o celularnim automatima koji uz određena 'pravila' mogu generirati iznimno kompleksne strukture.

Još 'jaču' tezu iznosi Tegmark u knjizi Our mathematical universe, a to je da u srži stvarnosti ne leže jednostavni fizikalni objekti, nego matematičke strukture.

[Jednostavko]

wand_1 kaže:

Možda si mislio da li se nakon nake znamenke događa da se neki niz brojeva ponavlja ad infinitum?

Ne. Onda bi pi bio racionalan broj, ako se ne varam. Nisam mislio na tako nešto, nego na bilo kakvu pravilnost koja bi se ponavljala ad infinitum, npr. da nakon neke n-te znamenke sve preostale znamenke imaju svojstvo da razlika između dvije susjedne znamenke bude točno 1. Pretpostavljam da se takva ili neka slična pravilnost ne može isključiti.
Nije da mi je to nešto važno, samo mi je palo na pamet kao primjer da neoučavnje pravilnosti ne isključuje mogućnost postojanja pravilnosti.

[wand_1]

Jednostavko kaže:

Ne. Onda bi pi bio racionalan broj, ako se ne varam. Nisam mislio na tako nešto, nego na bilo kakvu pravilnost koja bi se ponavljala ad infinitum, npr. da nakon neke n-te znamenke sve preostale znamenke imaju svojstvo da razlika između dvije susjedne znamenke bude točno 1.

Mislim da nema dokaza koji bi takvo što isključio, ali nije vjerojatna opcija. Pi se ponaša dosta nepravilno u dijelu znameki koji je do sada ispitan numerički.

Čak se ponekad pi koristi kao neki primitivan generator slučajnih brojeva iako ne zadovoljava neke statističke uvjete o 'glatkoći'.

Pretpostavljam da se takva ili neka slična pravilnost ne može isključiti.

Mislim da ne. U takvoj matematici gdje su beskonačni nizovi u igri uvijek postoje neke ograde.

Recimo, misaoni pokus u kojem majmuni tipkaju slučajno po pisaćim strojevima beskonačno mnogo vremena kaže da će oni, između ostalog, natipkati Hamleta i to ne jednom nego beskonačno mnogo puta.

Međutim, tu se koristi formulacija 'almost surely' jer postoji vrlo mala, ali nenulta vjerojatnost da će majmuni tipkati neku sekvencu ponovno i ponovno..

[pećina]

mravac8 kaže:

Ja sam vrlo oprezna kad koristim riječ *naravno*. Naučila sam da je jako puno toga za što sam mislila da je naravno ispalo drugačije, često i dijametralno suprotno.

Koja je tvoja prosječna struktura misli, odnosno na što u pravilu misliš? Možemo uzeti jedan prosječan dan. Čime si okupiran? Ja mislim da se većina misli bavi sadašnjošću i sa budućnosti, najviše neposrednom budućnošću.

Dakle, u pravilu mislimo na ono što radimo, na ono što nam se događa, na ono što ćemo raditi i na ono što će nam se možda događati.

Kada mislimo na prošlost to je onda neposredna prošlost, ono što nam se desilo jučer, prekjučer .....

Rijetko mislimo na daleku prošlost, na ono što nam se događalo prije pet, deset i više godina. Na to mislimo onda kada se bavimo uspomenama. A to nije tako često i u pravilu postoji povod. Recimo, godišnjica, ili evociranje uspomena među članovima obitelji .....

Odgovor na tvoje pitanje je - ne misliš na stare prijatelje svaki dan. Moguće je da ih se ne sjetiš mjesecima pa i godinama.

Tipičan dan se vrti oko...života, zar ne? I to svakodnevnog. A svakodnevni život i jest na neki način pomalo u budućnosti. Jer i kad radiš ručak, jedeš ga za pola sata. Posao koji radiš u pravilu je dio projekta koji će biti gotov u budućnosti.

E sad, za takve zanimljive i kul anegdote pa život ih je pun! Ali to nije dio intuicije niti bi im ja predao veliku važnost. I naravno, riječ "naravno" je to isuviše teška, ali jasno je što ciljam kad to kažem.

Ali to ionako nije intucija (primjer iz prethodnog posta).

[medonaodmoru]

wand_1 kaže:

Wolfram se bavi tzv izračunjivim svemirima, odnosno vjeruje da vrlo mali broj pravila može generirati enormnu kompleksnost, što je osnovna teza knjige New kind of science.

Pa kad se pogleda npr. Mandelbrotov skup, teško je oteti se takvom dojmu.

[toxde]

ako se dobro sjecam citao sam tu knjigu New kind of science, al ne cjelu jel je poslje dosadna.
neki of tih "svemira" su Turing kompletni.
jedna od teza je AFAIK da se usporede ti svemiri s nasim ili kompleksnim pojavama pa cemo tako dobiti njihovo pravilo, zato se knjiga zove new kind of science.

[mravac8]

pećina kaže:

I je li to "djelo u glavi" stvarno to djelo ili nacrt istoga?

Stvarno djelo, ne samo nacrt. Recimo to ovako - čitavo djelo u komprimiranom obliku. Barem tako oni kažu. Da se razumijemo, ne kažu to samo glazbenici već i ljudi koji se bave drugim područjima umjetnosti ili znanosti. Dekomprimiranje se vrši pretvaranjem djela u note ili u riječi jezika na kojem se govori. Kažu da je jezik ubojica misli i da onog trenuka kada se misao prevede u jezik misao umire. Dakle, misao se ne pojavljuje na materinjem jeziku već se prevodi (sebi i drugima) na ljudski jezik.

I ne rade to samo neki, posebni ljudi, radimo to svi, samo toga nismo svjesni. Onog trenuka kada tu sposobnost dovedemo u vezu i sa vlastitim iskustvom shvatimo o čemu se, zapravo, radi. I otvorimo, naravno, hrpu novih pitanja.

Ako nastavimo dalje razmišljati i razgovarati o tome, to bi bilo vrlo jaki dokaz da je mozak samo prijemnik i da misli u njega dolaze odnekud. Zatim ih mozak pretvara udekomprimira i pretvara u materinji jezik. Međutim, meni osobno se ta teorija ne sviđa.

Znamo da su refleksne reakcije puno brže od svjesnih misli. Je li moguće da je i nastanak misli, pa i čitavih umjetničkih djela, nesvjesna, refleksna aktivnost? Ta bi teorija objasnila brzinu jer refleksne reakcije su vrlo brze, svjesni um ih ne može pratiti, ali isto tako nije vjerojatna. Naime, za refleksne reakcije odgovoran je mali mozak, mali mozak imaju i životinje, dakle ispada da bi sve životinje koje imaju mali mozak mogle skladati.

Uglavnom, nema dobrog objašnjenja. Barem meni ne pada na pamet. To je poput kamenčića u cipeli koji žulja, pa je najbolje izbaciti kamenčić ili praviti se da ga nema.

[medonaodmoru]

mravac8 kaže:

Je li moguće da je i nastanak misli, pa i čitavih umjetničkih djela, nesvjesna, refleksna aktivnost?

Moguće je.

[mravac8]

wand_1 kaže:

Na koje se konkretno fizikalne zakone koji imaju veze s vremenom to odnosi?

Teorija relativnosti, termodinamika?

Na sve zakone budući da se svi moraju odvijati u nekom vremenu. Gravitacija utječe na vrijeme, međutim svim objektima, svoj materiji koja se nalazi na istom mjestu, odnosno pod utjecajem jednako jake gravitacije vrijeme bi trebalo proticati istom brzinom.

[pećina]

mravac8 kaže:

Stvarno djelo, ne samo nacrt. Recimo to ovako - čitavo djelo u komprimiranom obliku.

Kompresija s gubitkom ili ne? Možda onda osobe koje nisu tako kreativne niti ne smiju pričati o tome kako misli funkcioniraju jer tako one ne funkcioniraju. Recimo, osobno nisam imao takvo iskustvo i misao je uvijek užasno pojednostavljena verzija pravog djela. Uostalom, u trenutku kad počnem raditi na impuls misli, većinu napravim u trenutku rada.

To je kao da kažeš da je mapa teritorij ili da je nacrt sama zgrada. Nije baš, ne mogu tome niti posvjedočiti niti mi se čini razumno.

Recimo, halucinogeno djelovanje ti daje "beskonačnost" na dlanu, ali iz perspektive osobe vidjeti sve i misliti da vidiš sve je zapravo nerazlučivo.

Čak i u toj slobodnoj volji kad mi pričamo o tome "mogao sam učiniti to", ta misao o alternativnoj budućnosti nije sama ta budućnost i užasno je pojednostavljena.

Barem tako oni kažu. Da se razumijemo, ne kažu to samo glazbenici već i ljudi koji se bave drugim područjima umjetnosti ili znanosti. Dekomprimiranje se vrši pretvaranjem djela u note ili u riječi jezika na kojem se govori. Kažu da je jezik ubojica misli i da onog trenuka kada se misao prevede u jezik misao umire. Dakle, misao se ne pojavljuje na materinjem jeziku već se prevodi (sebi i drugima) na ljudski jezik.

Volim za sebe reći da sam kreativan i kod mene ta kreativnost radi suprotno od toga. Ako je iskustvo primat, onda nema smisla ništa doli razmjena iskustava.

I ne rade to samo neki, posebni ljudi, radimo to svi, samo toga nismo svjesni. Onog trenuka kada tu sposobnost dovedemo u vezu i sa vlastitim iskustvom shvatimo o čemu se, zapravo, radi. I otvorimo, naravno, hrpu novih pitanja.

Ako nastavimo dalje razmišljati i razgovarati o tome, to bi bilo vrlo jaki dokaz da je mozak samo prijemnik i da misli u njega dolaze odnekud. Zatim ih mozak pretvara udekomprimira i pretvara u materinji jezik. Međutim, meni osobno se ta teorija ne sviđa.

Znamo da su refleksne reakcije puno brže od svjesnih misli. Je li moguće da je i nastanak misli, pa i čitavih umjetničkih djela, nesvjesna, refleksna aktivnost? Ta bi teorija objasnila brzinu jer refleksne reakcije su vrlo brze, svjesni um ih ne može pratiti, ali isto tako nije vjerojatna. Naime, za refleksne reakcije odgovoran je mali mozak, mali mozak imaju i životinje, dakle ispada da bi sve životinje koje imaju mali mozak mogle skladati.

Uglavnom, nema dobrog objašnjenja. Barem meni ne pada na pamet. To je poput kamenčića u cipeli koji žulja, pa je najbolje izbaciti kamenčić ili praviti se da ga nema.

Refleksi su često nesvjesni i nevoljni. Tako da mi se ne uklapaju u misaoni dio kad doslovce često zaobiđu glavu.

Više me fascinira ovo https://www.youtube.com/watch?v=wfYbgdo8e-8 i implikacije na svakodnevno razmišljanje.

[wand_1]

mravac8 kaže:

Na sve zakone budući da se svi moraju odvijati u nekom vremenu

Zakoni fizike su mahom vremenski invarijatni, što znači da je za ispravnost fizikalnih jednažbi onosno zakonitosti potpuno svejedno u kojem smjeru teče vrijeme, ako si na to mislila.

Ali točno je da se svi 'odvijaju u nekom vremenu'.

Gravitacija utječe na vrijeme,

Točnije, gravitacija utječe na prostor-vrijeme, oni su u toj analizi neodvojivi.

međutim svim objektima, svoj materiji koja se nalazi na istom mjestu, odnosno pod utjecajem jednako jake gravitacije vrijeme bi trebalo proticati istom brzinom

Ako se pritom kreću istom brzinom i ako isključimo neke anomalije, onda da.

[mravac8]

pećina kaže:

Više me fascinira ovo https://www.youtube.com/watch?v=wfYbgdo8e-8 i implikacije na svakodnevno razmišljanje.

Ljudi sa podijeljenim mozgom? Jako, jako me zanima što te fascinira kod njih?

[mravac8]

pećina kaže:

Kompresija s gubitkom ili ne? Možda onda osobe koje nisu tako kreativne niti ne smiju pričati o tome kako misli funkcioniraju jer tako one ne funkcioniraju. Recimo, osobno nisam imao takvo iskustvo i misao je uvijek užasno pojednostavljena verzija pravog djela. Uostalom, u trenutku kad počnem raditi na impuls misli, većinu napravim u trenutku rada.

O čemu se tu stvarno radi i kako djeluje ipak je pametnije potražiti u litereturi, a ne na forumu od forumaša. Naše prepričavanje je jedno, prikaz u knjizi je drugo. Zato ti savjetujem ako te stvarno zanima o čemu se tu radi d apotražiš literaturu. Na žalost, ni to nije jednostavno, zato sam ti i postavloa ono pitanje u ptrethodnom mom postu.

Prije nego što sam potražiš citirati ću jedan primjer, radi se o matematičaru:

*Poincare (matematičar) opisuje kako je imao radzoblja intenzivnog, namjernos svjesnog napora u potrazi za onim što je nazivao Fuchsovim funkcijama, ali je dospio u slijepu ulicu.

Tada: * .... napustih Caen u kojem sam živio da bi otišao na geološku ekskurziju pod rukovodstvom Rudarske škole. Nezgode na putu navele su me da zaboravi svoj matematički rad. Kad smo stigli u Coutances, ušli smo u omnibus koji je vozio do nekog mjesta. U tom trenutku kada sam kročio na stubu omnibusa, pala mi je na pamet misao, nevezana uz prethodne misli koje bi joj utrle put, da su trasformacije koje sam koristio za definiciju Fucsove funkcije identične s onima euklidske geometrije. Nisam provjerio ideju, nisam imamo vremena budući da sam sjedajući u onnibus nastavio prethodno započeti razgovor, ali osjećao sam potpunu sigurnost.

Ono što je zadivljujuće u ovom primjeru je to da je ova komplicirana i duboka ideja došla Poncareu u bljesku, dok su njegove svjesne misli bile sasvim drugdje i da je ona bila praćena osjećajem sigurnosti da je ispravna, ako su kasniji izračuni i pokazali. Razumljjivo sama ideja ne bi bila nešto što bi se jednostavno izrazilo riječima. Zamišljam da bi to bilo potrebno nešto poput jednosatnog seminara održanog pred stručnjacima da bi se ideja odgovarajuće razmotrila.

Imamo li svi takvu sposobnost? Imamo li svi druge sposobnosti, recimo, fotografsko pamćenje? Ja mislim da imamo, samo ih nismo uvježbali. Moguće je da ni ne znamo kako ih uvježbati.

To se meni dogodilo sa fotografskim pamćenjem - desetljećima sam mislila da ja za to nisam sposobna, da bi onda odjednom, prije nekoliko ogodina shvatila da imam fotografsko pamćenje ali samo kada su brojevi u pitanju. U mozgu mi ostane urezana slika brojeva.

Kod tih i kod drugih sposobnosti, čovjek treba prvo osvijestiti o čemu se tu stvarno radi. Moguće je da i ti imaš neke sposobnosti a da nisi svjestan da je to to, odnosno misliš da se radi o nečem potpuno drugom. Rekla bi da je to prva faza i da je možemo nazvati: *aha, to je to, to se tako radi*. Nakon toga dolazi druga faza kada se sposbnost treba uvježbati.

Ništa neobično, zar ne? Tako smo učili i čitati, pisati, karate udarce ....... Ništa magično ni mistično.

[omen4k]

medonaodmoru kaže:

Tko se na intuitivno oslanja, često padne.

Tko padne nije razvio intuitivno.

medonaodmoru kaže:

Postojanje i mišljenje su ista stvar.

Jabuka postoji.
Ivica postoji.
Ivica misli (obavlja mentalnu aktivnost obrade misli).

Da li jabuka misli ?

[medonaodmoru]

omen4k kaže:

Tko padne nije razvio intuitivno.





Jabuka postoji.
Ivica postoji.
Ivica misli (obavlja mentalnu aktivnost obrade misli).

Da li jabuka misli ?

Ima li Ivica peteljku?

Nitko ne mora misliti niti imati peteljku da bi postojao.

Intuitivno ne trebaš niti možeš razvijati. S tim se rađaš i koristiš da bi probleme mogao rješavati brzo i "naprečac" iako to ponekad znači i pogrešno. Zato, kad imaš vremena promisliti, bolje je promisliti a intuitivno koristiti samo kao savjetodavca.

[medonaodmoru]

mravac8 kaže:

Ono što je zadivljujuće u ovom primjeru je to da je ova komplicirana i duboka ideja došla Poncareu u bljesku, dok su njegove svjesne misli bile sasvim drugdje i da je ona bila praćena osjećajem sigurnosti da je ispravna, ako su kasniji izračuni i pokazali.

To je vrlo često tako. Slično je kad se ljudi pokušavaju nečeg prisjetiti ali nikako ne mogu. Prisjete se kasnije kad se prestanu truditi oko toga.

Duboka ideja Poincareu nije došla u bljesku. Ona je u bljesku došla samo do njegove svijesti. Podsvjesno je na tome marljivo radilo cijelo vrijeme i kad je kolač bio ispečen, on je njegovoj svijesti serviran kao takav, kao bljesak. Svjesno se truditi oko nečega ponekad zna biti kontraproduktivno jer to obično znači truditi se oko jednog (svjesno odabranog) koncepta koji može biti posve pogrešan pa čovjek naprosto "zapne". Kad se prestane truditi, nesvjesno može iskušati i druge koncepte i doći do rješenja. Slično je i sa prisjećanjem. Kad se prestaneš oko toga truditi, neka asocijacija koja nije bila svjesno prizivana naprosto iskopa taj podatak iz sjećanja.