She's a model and she's looking good
I'd like to take her home that's understood
She plays hard to get, she smiles from time to time
It only takes a camera to change her mind
She's going out to nightclubs drinking just champagne
And she has been checking nearly all the men
She's playing her game and you can hear them say
She is looking good, for beauty we will pay
She's posing for consumer products now and then
For every camera she gives the best she can
I saw her on the cover of a magazine
Now she's a big success, I want to meet her again
Fundamentalno, tijekom 60-ih godina britanski rock je samo reciklirao americki rock, naravno za razlicitu vrstu publike: "Beatlesi" su ga reciklirali za pop-orijentiraniju publiku a progresivni rock (sa svim svojim neo-klasicarskim i jazz varijacijama) za intelektualno zahtjevniju publiku. Njemacki rock, iako pod ogromnim utjecajem anglo-americkog kulturnog imperijalizma nakon Drugog svjetskog rata (kada je sve ono "prije" bilo izbrisano), umjesto toga izumio je drugaciju vrstu rock glazbe. Zapravo, brojni novi njemacki bendovi cak i nisu svirali "rock" glazbu. Nije uopce sporno da je slavno razdoblje njemackog avangardnog rocka (posprdno od britanskog tiska – "Melody Maker" - nazvanog "kraut rock") bilo pod utjecajem psihodelicne glazbe ali Nijemci nisu bili tako puno zainteresirani za reproduciranje psihodelicne glazbe nastale pod utjecajem droga i stimulansa – njih je vise zanimala veza izmedju psihodelicnih eksperimenata i njemacke elektronicke avangarde (Karlheinz Stockhausen). Godine 1968. tri mlada glazbenika, Conrad Schnitzler, Hans-Joachim Roedelius i Klaus Schulze, osnivaju u Berlinu "Zodiak Free Arts Lab." koji postaje kolijevka elektronske glazbe u Europi i smatra se prvim trenutkom kada su njemacki glazbenici shvatili stratesku povezanost psihodelicne glazbe i avangarde. Sljedece godine (1969.) debitirali su "Can" (rock glazba inspirirana klasicnom avangardom i modernim jazzom) a 1970. "Kluster/Cluster" pocinju stvarati instrumrentalnu glazbu inspiriranu industrial i ambijentalnom glazbom. Godine 1971. "Tangerine Dream" izmislili su "kosmische musik", koristeci (primitivne) sintisajzere i sekvencere umjesto gitara i bubnjeva. Trip acid-rocka je postao svemirski "journey".
Berlinska rock scena ("Tangerine Dream", Klaus Schulze, "Kluster", "Agitation Free", "Ash Ra Tempel", "Mythos"...) predstavljala je revoluciju u elektronskoj glazbi. Medhutim, osim Berlina postojala je znacajna scena i u ostatku Zapadne Njemacke, npr. u Dusseldorfu: "Kraftwerk" i "Neu!" isto su istrazivali elektronsku glazbu ali na potpuno drugaciji nacin: njihova glazba je oznacena kao „Kling- Klang musik" – vrsta minimalisticke, repetitivne glazbe koja se lako moze povezati s mehaniziranim zvukovima tesko industrijalizirane Ruhrske oblasti. Naime, u ljeto 1970. Ralf Hutter i Florian Schneider zavrsili su opremanje svog "Kling-Klang" studija u kojem su, bez pritiska profesionalnog studija (cije vrijeme kosta) mogli slobodno eksperimentirati s elektronikom i novim zvukovima. Za snimanje prvog albuma pomogli su im Klaus Ginger i Andreas Hohmann a odmah su potpisali i ugovor s Phillipsom koji je tada bio sklon prema novim, eksperimentalnim bendovima. (Njih dvojica i tako su vec imali iskustva u bendu "Organisation" koji je 1969. snimio jedan zanimljivi album "Tone, Flote"). Njemacki kupci ploca su tada bili otvoreniji (anarhicniji) od svojih anglo-americkih vrsnjaka prema tako nekonvencionalnoj glazbi jer je njih 50.000 kupilo istoimeni prvijenac "Kraftwerk" a album je cak bio izabran i u Top 10 najboljih albuma 1971. godine!... Godine 1976. snimaju epohalni "Trans-Europe Express", inteligentni, ritmicki i plesni pop album, radjen iskljucivo na elektronskoj opremi. Album je postao klasik izbrusen u studiju do najsitnijeg detalja i izuzetno je utjecao na britanski "indie" synth pop bum 1979. godine. Dakle, cak tri godine kasnije od objavljivanja pojavio se na britanskoj Top listi. Britanski glazbeni tisak pretvorio je "Kraftwerk" u ultimativnu grupu pa su gotovo svi ostali bendovi vrednovani kroz prizmu "Kraftwerka". Godine 1978. "Kraftwerk" objavljuje sljedeci album, briljantni "
Die Mensch-Maschine/The Man Machine" i odmah treba jasno reci: ako zelite u diskoteci imati samo jedan synth album onda je to bez sumnje "The Man Machine". Na albumu ima samo 6 pjesama koje uglavnom traju preko 5 minuta ("Neon Lights" traje gotovo 9!) a groove je besprijekoran. Ocito je skretanje benda prema komercijalnijem izricaju (sa manje pretjerane, eksperimentalne "buke", cvrscih aranzmana i relativno jednostavnih poruka/lirike. Ocito su pronasli ravnotezu izmedju zahtjevnih eksperimenata i prijemcivosti publike i album savrseno odrazava njihovu osnovnu filozofsku poruku o postupnoj dehumanizaciji ljudske vrste a posebno umjetnosti. Glazba im se moze opisati kao "ljepota s dodirom horora": s jedne strane "robotizacija" ilustrira trijumf intelekta i savrsenstvo ljudskog znanja ali s druge strane i gubitak duse i emocionalnosti. Uvodna pjesma "Robots" sadrzi repetitivan glavni riff dok je vokalna melodija ("We´re the Robots”) i privlacna i jeziva. Uporaba sintetickih glasova postala je jednim od "Kraftwerkovih" zastitinih znakova. Pjesma sadrzi i par stihova na ruskom ("Ja tvoj sluga, ja tvoj rabotnik") iako su vjerojatno zeljeli odati pocast zapravo Cehu Karelu Capeku koji je prvi upotrijebio rijec "robot". Nakon zloslutno mracne "Robots" slijedi romanticno mracna "Spacelab", nesto mirniji instrumental koji je baziran na tape-loopovoma i cudnim "astralnim" efektima. Nakon nje slijedi depresivni "Metropolis" (asocijacija na Fritza Langa). "Model" sa izvrsnom pop melodijom i jednostavnom ali zajedljivom satirom na industriju ljepote (pojavila se na britanskoj Top ljestvici tri godina nakon objavljivanja! a sam album na 9. mjestu britanske Top ljestice 1982!) i ta prorocanska slika celebrity kulture postala je jednim od "Kraftwerkovih" najprepoznatljivijih pjesama, inspirirajuci generacije umjetnika – od "Human League", "New Order", "Pet Shop Boysa" do "Depeche Modea"… pa ne cudi sto su neki pomislili da su primitivni synth ritmovi i stav "ja-sam-robot" dovoljni da se postane zvijezdom promasivsi bit a sve zbog "jednostavne genijalnosti", stancajuci bezlicno synth smece. Dok se ikonski omot referira na ruskog modernista Ela Lisickog, sam sadrzaj se bavi urbanim otudjenjem, svemirskom inzenjeringom i prazninom ocaranosti slavom. "Kraftwerk" su nepobitno utjecali na dva razlicita – i cesto posve suprotne i konfliktne – grupe umjetnika: hiper-apstraktne noise, industrial glazbenike i hiper hedonisticke dance pop glazbenike. I industrial glazba i disco (synth) glazba potjecu i duguju "Kraftwerku". Velicina albume ne lezi (samo) u njegovom velikom utjecaju vec i u – ekonomicnosti, dokazavsi da moc elektronske glazbe ne lezi u majstorijama ruku vec u majstorstvu gotovo Zen jednostavnosti.
Linearni mod
