IVAN ARALICA pisac koji je izgubio ili nikad nije imao"ključ"?

[stitch]

gdja Castro kaže:

Hm, a da probam s leksikonima? Možda su zanimljiviji.

Mislio je na Bosanski grb, valjda.

Neka ga, draže su mi njegove jezične eskapade ondje nego u prijevodima.

[stitch]

revolucionar kaže:

Pošto sam uljudno zamoljen od GOSPODINA ROMPEPE da je neprikladno napadati jednog "enormnog pisca" kao što je Ivan Aralica, samo činjeničnim konstatacijama o njegovoj (ne)pismenosti

A na kojoj je to temi?

Daj, bogati, da vidim gdje to Aralicu ti učiš pismenosti...

[gdja Castro]

stitch kaže:

Mislio je na Bosanski grb, valjda.

Neka ga, draže su mi njegove jezične eskapade ondje nego u prijevodima.

Aha, osobito njegov prijevod Metafizike. Čitajući to, doista sam proživjela jedno metafizičko iskustvo, blisko anarho-budističkom mentalnom razaranju tijela.

[Hroboatos]

Ovo je slijed o Aralici,a ne Ladanu. Ako tko želi o njemu, može otvoriti drugi slijed, no samo s čelobitijama.

No, da vidimo.

augustin kaže:

Znam da ni ovo što ću sada napisati nema neku utemeljenost u nekakvoj "školskoj analizi književnog dijela", ali uistinu, mogao je roman nazvati nekako drugačije. Većina satira ipak ne nosi naziv ili nadimak lika kojeg hoće ismijati jer se smatra prije svega i dostojnim književnim djelom. Baš to što Aralica naziva svoj roman po liku kojeg ismijava - a to mi samo moja intuicija govori - upućuje da mu je više stalo do toga da ljudi tu knjigu zapamte po tome koga je on tu dohvatio na zub nego da je zapamte i kao književni tekst. A to je ono što mu se može zamjeriti a da se "Fukara" nije ni uzela u ruke...

Čudna logika. Uostalom, to pokazuje pno što si već rekao, da roman nisi ni čitao. Jergović, koji je poslužio kao predložak za Milaka/Fukaru, samo je jedan od likova u romanu koji i nije, kao prava satira, toliko o ljudima i njihovim zgodama i nezgodama, nego više raščlana niza društvenih pojava (dogmatski multikulturalizam iskorijenjenika kao što je George Soros, sitna podbadanja i podmetanja ispod stola u literarnom miljeu (figura Giacoma Scottija koji je dobivao bajoslovne honorare drugorazrednih hrvatskih pjesnika koje bi ofrlje preveo na talijanski, samo zato da bi ti "geniji" imali u svojim bibliografijama da su prevođeni), trulež cincarskih preganjanja u našoj književnoj krčmi (Raos, Donat i Goranovo proljeće), mrak socijalističke stvarnosti u BH 50-ih i 60-ih (kurvanje po sarajevskim komunističkim prihvatilištima i internatima, sve u partijskom ozračju), prijesjek niza pojava u ex-Yu društvu preko Milakove genealogije (vodena glava koja potječe od njegova djeda, inače orjunaškog žandara i silovatelja kojeg su konačno ucmekali i živog oderalni albanski kačaci negdje prije ili u 2. svj. ratu) do početka rata u Sarajevu i ponašanje pojedinih građana na srpsko granatiranje.

Sve u svemu, romani ima niz tema kojima je lik Milaka poslužio samo kao okidač:

*falš multikulti dogma
*preoblikovanje društva između dva rata i nakon 1945., napose u BH, na crti jugounitarizma, političkih policija i mreže doušnika
*siva stvarnost matrijalne bijede i političke represije u ex-Yu
*politički klanovi u literaturi i promociji iste u inozemstvu
*pisci kao plaćeni megafoni "nevladinih udruga" u postkomunističkom razdoblju
*kako se plela mreža srpske i armijske agresije u suton SFRJ preko doušnika i plasiranja dezinformacija (Milakova djevojka, inače u stvarnosti kći šefa KOS-a generala Vasiljevića)
*........
*

Bjesove sam čitao bez da sam zamijećivao političke konotacije (a priznajem da ih ima) i više bio fasciniran likom Nicholasa Stavorgina (ako me sjećanje ne vara) koji "ne zna gdje da položi svoju snagu", da li u to da čini dobra ili zla djela što bi se politički možda i moglo protumačiti da li da se svrsta lijevo ili desno. Ali Aralica nije posegao za tim da napadne neki duh vremena, lijeve ili desne i da tu progura kritiku nekog povijesnog lika kao Dostojevski - možda opet mijenjam mišljenje - možda njegov roman i nema političke konotacije - jer mi se sve više čini da se on zapravo u Fukari okomio na jednog jedinog čovjeka, što je onda još jadnije u cijeloj stvari, ali za dalju kritiku bih ipak morao pročitati "Fukaru" kako bih se u to uvjerio... ali da li će mi se dat

Ti to nisi čitao i gotovo. A sumnjam da bi ti se dalo, pogotovojer roman nije pisan laganom rečenicom, ima dosta digresija i spor je u razvijanju radnje. Iako u njem ima drastičnih i grotesknih opisa i velike vitalnosti, ipak je dominantan ton takav da bih ga prije stavio u "njemačku školu" sporohodnih romana koji se čitaju uz napor, a iza sebe ostavljaju uglavnom gađenje prema likovima i svijetu (Brochovi "Mjesečari", npr.)

[revolucionar]

Aralica i "njemačka škola" književnosti?!! ta ti je dobra Hrobastose kralju
Aralica ti je Hrobastose isto kao i Bora Đorđević nekad dok se nije transformisao u četnika....brnjo(ubleha) koji je mislio da je otkrio "toplu vodu" u literaturi
stitch zar ti sjediš na ušima?:asshole:

[stitch]

revolucionar kaže:

stitch zar ti sjediš na ušima?:asshole:

Ne. Ali ti očito sjediš na mozgu.

[revolucionar]

stitch kaže:

Ne. Ali ti očito sjediš na mozgu.

pa šta si dosad čitao na ovom topicu

[fuser]

Aralica je samo propali pisac i nishta vishe

[Marakana]

Upravo čitam Aralicu, krenuo sam od početka pa dokle stignem..i to ponukan
topicom na podforumu film..Konjanik..
Izjavio sam tamo da je film dobar, pa me nekolicina nadobudnih forumaša 'oprala'...lol..pa sam se dogovorio sam sa sobom da ću pročitat i knjigu...opet lol..

Na jednom topicu na ovom f, o Aralici, prije mnogo godina, dobro pamtim, napisao sam da ga ne mogu čitat, da mi je 'ajme majko'..I nisam mogao..

Treba odrasti, prije nego što počnete čitat Aralicu..

[fuser]

Marakana kaže:

Upravo čitam Aralicu, krenuo sam od početka pa dokle stignem..i to ponukan
topicom na podforumu film..Konjanik..
Izjavio sam tamo da je film dobar, pa me nekolicina nadobudnih forumaša 'oprala'...lol..pa sam se dogovorio sam sa sobom da ću pročitat i knjigu...opet lol..

Na jednom topicu na ovom f, o Aralici, prije mnogo godina, dobro pamtim, napisao sam da ga ne mogu čitat, da mi je 'ajme majko'..I nisam mogao..

Treba odrasti, prije nego što počnete čitat Aralicu..

onda ne želim odrasti

[LostForever]

Čitao sam Okvir za mržnju i jako mi se svidio. Mislio sam još nešto od njega čitati, ali ako piše o politici u ostalim knjigama...

[revolucionar]

ma da on piše o politici kako treba nego iskoristio je jedan momenat u našoj istoriji da bi ispao kao neki fora pisac al haj da je osto tako dobar ko prije nego se zavuko u nacionalizam do bola

[mPayne]

Aralica je fenomenalan pisac,zato ga ovi nasi mladji pisce mrze,a najvise radi toga sto je volio Tudjmana i Hrvatsku.
Ko bez predrasuda i bez unaprijed stvorenog misljenja procita Ambru i Fukaru,sve ce mu jasno biti,i to u kakvoj drzavi danas zivimo i kakve nam sve kreature oblikuju misljenje.
Meni se Aralica ponajvise svidja zbog njegovog stila pisanja i izbjegavanja prevelikog cinizma i sarkazma u romanima sto je odlika danasnjih mladjih pisaca.
ARALICA TATA MATA .

[vrrrlet]

mPayne kaže:

Aralica je fenomenalan pisac,zato ga ovi nasi mladji pisce mrze,a najvise radi toga sto je volio Tudjmana i Hrvatsku.
Ko bez predrasuda i bez unaprijed stvorenog misljenja procita ....

Hrvatsku obožavam, i baš zato mislim da je Tuđman bio vrlo jadno rješenje u onim teškim vremenima, i moj brat Robert također.

Lik Aralice me, isto kao i Tuđmanov, podjeća na krv i tlo, nepotizam, pljačku, "njihove" i "naše" i slična sranja iz nekih zaboravljenih stoljeća.

Što se Araličina djela tiče, "Četverored" uspješno spajam s likom gospodina Aralice.

"Graditelj svratišta" je solidna knjiga. "Duše robova" je ODLIČNA knjiga, i ponovo pokazuje koliko je bitno razlučiti lik i djelo.





što god da kažu, što god da htjeli
s mržnjom ne daj da te spoje
i cvijetom cvjetaj srce moje

vjerovali ili ne - Ivan Aralica

[s.e.v.e.n.]

Citirao bih ovom prigodom uglednog sociologa, gdina N. Ciganovića, i napisao:
'Sve je to isti drekec'

***
U nogometnom svijetu postoji igrač kao što je Ronaldinho i igrači kao što su Ivica Olić i/li Darko Jozinović. U književnom svijetu njihovi pandani bi bili: Ronaldinhu - Aralica, a Ivici Oliću i Darku Jozinoviću - Renato Baretić i Edo Popović.

***
Ronaldinho je nekoliko godina zaredom bio najbolji igrač na svijetu, vrh vrhova. Sada pije, puši, drogira se: sad je dno dna… Ali Ronaldinho je Ronaldinho, ono što je napravio u tih nekoliko godina ostat će zauvijek zabilježeno u 'historiji duša'. Tako je i s Aralicom; svojedobno je uveseljavao pametne ljude remek-djelima, sada piše pizdarije, pamfletiće za glupane. Međutim, njegova remek-djela povijest će pamtiti.

S druge strane, imamo Olića i Jozinovića, tj. Baretića i Popovića, marljive trudbenike, koji trču gore-dole ko muva bez glave, trljaju, brljaju, ali jebiga, trude se, pošteni su, i kao takvi imaju svoju publiku, svoje navijače. I neka imaju, nemam ništa protiv…

***
'Sve ovo gore je jedna mutna, somnambulna skica, napisana jedne čudne i teške noći 2008. u Hrvatskoj, skica s mnogo trzaja, vrlo nervozna.'

[Hellingen]

s.e.v.e.n. kaže:

***
'Sve ovo gore je jedna mutna, somnambulna skica, napisana jedne čudne i teške noći 2008. u Hrvatskoj, skica s mnogo trzaja, vrlo nervozna.'

sve ovo gore je jedno obično sranje, čiji autor uspoređivanjem Ronaldinha i Aralice pokazuje da nema pojma ni o nogometu ni o književnosti, a citiranjem N. Ciganovića ni o duhovitosti...

[Hellingen]

DJIDJI TARACI kaže:

Jedan je Krleza,jedan je Aralica.

dobro, šta ste zapeli za tog nesretnog Aralicu

ma kakve usporedbe te s Ronaldinhom, te s Krležom

da pojasnim neke stvari, a upućeniji neka me eventualno isprave:

1. Ronaldinho je u jednom razdoblju karijere bio vjerojatno najbolji nogometaš u svijetu. Kad je to Aralica spadao u svjetski književni vrh

2. Krleža je vjerojatno najveći književnik na ovim prostorima (da, tu mislim i na Hrvatsku i na okolne zemlje koje su nekada činile Jugoslaviju). Na tim istim prostorima Aralica je uvijek slovio za osrednjeg pisca, sve dok Tuđman nije otkrio naciji da mu je Aralica omiljeni pisac čije knjige drži na noćnom ormariću. To je Aralici bilo i više nego dovoljno da angažira sve svoje spisateljske potencijale za rijetko viđeno ulizivanje, a što je Tuđman obilato honorirao dodjeljivanjem Aralici svih mogućih sinekura, od počasnog saborskog zastupnika pa do člana HAZU-a

[s.e.v.e.n.]

Hellingen kaže:

1. Ronaldinho je u jednom razdoblju karijere bio vjerojatno najbolji nogometaš u svijetu. Kad je to Aralica spadao u svjetski književni vrh

1/ 1979.-1986.g., 1994.g.

Hellingen kaže:

2. Krleža je vjerojatno najveći književnik na ovim prostorima (da, tu mislim i na Hrvatsku i na okolne zemlje koje su nekada činile Jugoslaviju). Na tim istim prostorima Aralica je uvijek slovio za osrednjeg pisca, sve dok Tuđman nije otkrio naciji da mu je Aralica omiljeni pisac čije knjige drži na noćnom ormariću. To je Aralici bilo i više nego dovoljno da angažira sve svoje spisateljske potencijale za rijetko viđeno ulizivanje, a što je Tuđman obilato honorirao dodjeljivanjem Aralici svih mogućih sinekura, od počasnog saborskog zastupnika pa do člana HAZU-a

2/ Oh, sjećam se tog trenutka, i urnebesa koji je izazvao! Bilo je to u proljeće 92.g., ako se ne varam, na televiziji, uvečer, poslije Dnevnika. A odmah sutradan – kilometarske kolone pred knjižarama! Bio je običaj, sjećam se, dići se u pet sati, stati prvo u red za crni kruh, a onda u red za Aralicu. Ma, sjećam se i onih (neuvjerljivom rukom pisanih) obavijesti «NEMA VIŠE ARALICE» u izlogu knjižara kojima su se nevješti knjižari neuspješno pokušavali (o)braniti od nasrtljivih kupaca i njihovih nesnosnih zapitkivanja.

Nego, hoćeš li mi vjerovati kad ti kažem da sam to ljeto za rođendan dobio 20ak Araličinih knjiga; tko god da je došao, uručio bi mi Aralicu! Sjećam se i trenutka kada sam prisutne (vidim sad) pomalo bezobrazno upitao: 'Pa gdje ću ja s tolikim knjigama?' I, nikad, ama baš nikad, neću zaboraviti nježnost ruke kojom me baka Zora (pokoj joj duši) pogladila, rekavši: 'Ne boj se, d'jete drago, kupi' će i tebi baba noćni ormarić, ne boj se.' I da znate nije lagala; nisu prošla ni dva tjedna – i ormarić je stigao. Bogme, bilo je to zlatno doba i za stolare, bilo je posla vrh glave s tim noćnim ormarićima…

Eh, dobra stara vremena, dobri stari Francek; bio je to rijetko karizmatičan čovjek. I onda se neki, poslije svega, čude i predbacuju Aralici zbog zahvalnosti koju (je) gaji(o) prema njemu…

[Hellingen]

s.e.v.e.n. kaže:

1/ 1979.-1986.g., 1994.g.

:

i kažeš Aralica je tih godina bio sam svjetski vrh

eee...

drhtali su tada od našeg "genija iz Promine" i Czesław Miłosz i Gabriel García Márquez i William Golding, a Aleksandar Solženjicin i Samuel Beckett zahvaljivali Bogu što su već ranije dobili Nobela pa mu ne moraju izlaziti na megdan...

2/ Oh, sjećam se tog trenutka, i urnebesa koji je izazvao! Bilo je to u proljeće 92.g., ako se ne varam, na televiziji, uvečer, poslije Dnevnika. A odmah sutradan – kilometarske kolone pred knjižarama! Bio je običaj, sjećam se, dići se u pet sati, stati prvo u red za crni kruh, a onda u red za Aralicu. Ma, sjećam se i onih (neuvjerljivom rukom pisanih) obavijesti «NEMA VIŠE ARALICE» u izlogu knjižara kojima su se nevješti knjižari neuspješno pokušavali (o)braniti od nasrtljivih kupaca i njihovih nesnosnih zapitkivanja.

Nego, hoćeš li mi vjerovati kad ti kažem da sam to ljeto za rođendan dobio 20ak Araličinih knjiga; tko god da je došao, uručio bi mi Aralicu! Sjećam se i trenutka kada sam prisutne (vidim sad) pomalo bezobrazno upitao: 'Pa gdje ću ja s tolikim knjigama?' I, nikad, ama baš nikad, neću zaboraviti nježnost ruke kojom me baka Zora (pokoj joj duši) pogladila, rekavši: 'Ne boj se, d'jete drago, kupi' će i tebi baba noćni ormarić, ne boj se.' I da znate nije lagala; nisu prošla ni dva tjedna – i ormarić je stigao. Bogme, bilo je to zlatno doba i za stolare, bilo je posla vrh glave s tim noćnim ormarićima…

Eh, dobra stara vremena, dobri stari Francek; bio je to rijetko karizmatičan čovjek. I onda se neki, poslije svega, čude i predbacuju Aralici zbog zahvalnosti koju (je) gaji(o) prema njemu…:rolleyes

Nakon Tuđmanove besjede o Aralici i Araličinog odazivanja na Tuđmanov ljubavni zov nisu bile potrebne ni gužve pred knjižarama, ni rad u tri smjene u tiskarama, ni ubrzani uvoz noćnih ormarića koje ćemo opteretiti knjigama iz istočnoeruropskih zemalja, a da bi Aralica osobno osjetio potpuno jednake blagodati kao da se upravo to dogodilo. Uvući se Tuđmanu značilo je u to doba za neke susret s Midom glavom i bradom jer ima se odjednom sve pretvaralo u zlato. Tako je i naš provincijski kroničar Dalmatinske zagore postao i saborski zastupnik (a da ga nitko osim gorenavedenog Tuđmana u Sabor birao nije) i član HAZU-a, i kolumnist čija su se besmislena razglabanja o Bosni plaćala suhim zlatom i tako dalje i tako dalje...

[s.e.v.e.n.]

Hellingen kaže:

i kažeš Aralica je tih godina bio sam svjetski vrh

eee...

drhtali su tada od našeg "genija iz Promine" i Czesław Miłosz i Gabriel García Márquez i William Golding, a Aleksandar Solženjicin i Samuel Beckett zahvaljivali Bogu što su već ranije dobili Nobela pa mu ne moraju izlaziti na megdan...

U pravu si, malo sam se prenaglio. Tek mi je sad, nakon tvog posta, iz dubine sjećanja na površinu isplivao razgovor koji je s Márquezom vodio novinar jednog književnog časopisa iz Kolumbije. Datum je 12. lipnja 1981.g., citiram po sjećanju:

(…)

Novinar: Escritores extranjeros que les gusta ? (tj. Koje strane pisce volite?)
Márquez: Maugham, Kundera, Krleza, Sartre no es mal, Jelinek perspectiva es...
(tj. Volim Maughama, Kunderu, Krlezu, Sartre nije loš, Jelinek je perspektivna...)
Novinar: Aralica? (tj. Aralica?)
Márquez: Que? (tj. Tko?)
Novinar: Ivan Aralica? Escritor croata… (tj. Ivan Aralica? Hrvatski pisac…)
Márquez: Nunca han oído. Drzic, Ujevic, Cesaric y Krleza son los únicos escritores croata i conocer y admirar. (tj. Nikad čuo. Držić, Ujević, Cesarić, Krleža su jedini hrvatski pisci koje poznajem i priznajem.)
Novinar: Krleza te gusta? (tj. Volite Krlezu?)
Márquez: O Sí! Gran escritor! Gospoda Glembajevi, es una obra maestra. Deseo que han escrito. (tj, O, da! Veliki pisac! Gospoda Glembajevi… to je remek-djelo. Volio bih da sam to ja napisao…)

Hellingen kaže:

Nakon Tuđmanove besjede o Aralici i Araličinog odazivanja na Tuđmanov ljubavni zov nisu bile potrebne ni gužve pred knjižarama, ni rad u tri smjene u tiskarama, ni ubrzani uvoz noćnih ormarića koje ćemo opteretiti knjigama iz istočnoeruropskih zemalja, a da bi Aralica osobno osjetio potpuno jednake blagodati kao da se upravo to dogodilo. Uvući se Tuđmanu značilo je u to doba za neke susret s Midom glavom i bradom jer ima se odjednom sve pretvaralo u zlato. Tako je i naš provincijski kroničar Dalmatinske zagore postao i saborski zastupnik (a da ga nitko osim gorenavedenog Tuđmana u Sabor birao nije) i član HAZU-a, i kolumnist čija su se besmislena razglabanja o Bosni plaćala suhim zlatom i tako dalje i tako dalje...

Čekaj malo, meni sad više ništa nije jasno, tko se tu kome uvlačio?
Je li Tuđman, ničim izazvan, otkrio naciji da mu je mu je Aralica omiljeni pisac čije knjige drži na noćnom ormariću?
Ili je Aralica bio taj koji je prvi počeo, rekavši da je Bespuća pročitao pedesetak puta?

Ali, u pravu si kad kažeš da je to uvlačenje bilo (po)malo gadljivo, pogotovo za političare. Jer, ako si već odlučio biti političar – onda budi beskompromisan, bez dlake na jeziku…

Ako ti je, pak, do uvlačenja – iznajmi onda sobičak u nekakvom motelu ili otiđi, šatjaznam, na Festival Alternativne Književnosti…