Katekizam Katoličke Crkve

[centurionix]

Postupnost objave


BOG SE DAJE UPOZNATI VEĆ OD POČETKA

54 "Bog, koji po Riječi stvara i uzdržava sve, pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedočanstvo o sebi. Hoteći pak da otvori put višnjeg spasenja, on je povrh toga već od početka praroditeljima otkrio samog sebe".[6] Zaogrnuvši ih sjajem milosti i pravednosti, Bog ih je pozvao na usrdno zajedništvo sa sobom.

55 Ta Objava nije bila prekinuta grijehom naših praroditelja. Bog ih je "po njihovu padu, obećavši otkupljenje, stvarno podigao dajući im nadu u spasenje; i ne sustajući, vodio je brigu za ljudski rod da svima koji, ustrajući u dobrim djelima, traže spasenje, dade život vječni".[7]
A kad je neposluhom izgubio tvoje prijateljstvo, nisi ga ostavio pod vlašću smrti (...) Više si puta ljudima i svoj savez ponudio.[8]


SAVEZ S NOOM

56 Pošto je jedinstvo ljudskog roda narušeno grijehom, Bog nastoji prije svega spasiti čovječanstvo spasavajući sve pojedine njegove dijelove. Savez s Noom poslije općeg potopa[9] izriče osnovno načelo božanskog nauma spasenja prema "narodima", to znači ljudima ujedinjenim po skupovima, "svaki s vlastitim jezikom - prema svojim plemenima i narodima" (Post 10,5).[10]

57 Taj u isti mah kozmički, socijalni i religiozni red mnoštva naroda,[11] koji je božanska Providnost povjerila na čuvanje anđelima,[12] ide za tim da ograniči oholost palog čovječanstva, koje bi, jednodušno u opačini,[13] htjelo samo stvoriti vlastito jedinstvo na način kule babilonske.[14] Ali poradi grijeha,[15] tom su privremenom naumu spasenja mnogoboštvo i idolopoklonstvo naroda i njegova vođe stalna prijetnja da skrene u poganske stranputice.

58 Savez s Noom ostaje na snazi sve dok traje vrijeme narod�,[16] do pro-glasa Evanđelja u cijelom svijetu. Biblija poštuje neke velike likove "narod�", kao što su "Abel pravedni", kralj-svećenik Melkisedek,[17] pralik Kristov,[18] pravednici "Noa, Daniel i Job" (Ez 14,14). Tako Sveto pismo pokazuje do kojih visina svetosti mogu dospjeti oni, koji prema Noinu Savezu žive očekujući da Krist "sve raspršene sinove Božje skupi u jedno" (Iv 11,52).


BOG IZABIRE ABRAHAMA

59 Da ujedini raspršeno čovječanstvo, Bog odabire Abrama zovući ga da izađe iz svoje zemlje, iz roda i doma očeva,[19] i od njega čini Abrahama, to jest "oca naroda mnogih" (Post 17,5): "Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati" (Post 12,3 LXX).[20]

60 Narod koji bude potekao od Abrahama bit će nosilac obećanja danog patrijarsima, bit će narod izabrani,[21] koji je pozvan da pripravi jednog dana ponovno okupljanje svih sinova Božjih u jedinstvu Crkve.[22] Taj će narod biti korijen, na koji će se nacijepiti pogani koji postanu vjernicima.[23]

61 Patrijarsi, proroci i drugi likovi Starog zavjeta bili su i bit će uvijek štovani kao sveti u svim liturgijskim predajama Crkve.


BOG OBLIKUJE IZRAELA KAO SVOJ NAROD

62 U vremenu nakon patrijarha, Bog je od Izraela učinio svoj narod. Izbavio ga je iz egipatskoga ropstva, sklopio s njime Sinajski savez i po Mojsiju dao mu svoj zakon, zato da ga priznaje i služi mu kao jedinomu, živome i istinskom Bogu, brižljivom Ocu i pravednom sucu, i da iščekuje obećanog Spasitelja.[24]

63 Izrael je Božji svećenički Narod,[25] nad kojim je "zazvano ime Gospodnje" (Pnz 28,10). To je Narod onih "kojima je prvima Gospodin Bog govorio",[26] Narod "starije braće" u vjeri Abrahamovoj.

64 Po prorocima Bog svoj Narod oblikuje u nadi spasenja, u iščekivanju novoga i vječnoga saveza, koji će, namijenjen svim ljudima,[27] biti upisan u srcima.[28] Proroci navješćuju korjenito otkupljenje Božjega Naroda, očišćenje od svih njegovih nevjera,[29] spasenje koje će obuhvatiti sve narode.[30] Nositelji ove nade bit će prije svega Gospodnji siromasi i ponizni.[31] Svete žene poput Sare, Rebeke, Rahele, Mirjame, Debore, Ane, Judite i Estere živom su očuvale nadu u spasenje Izraela. U tome je najsvjetliji lik Marija.[32]




[6] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 3.
[7] Isto.
[8] Rimski misal, IV. euharistijska molitva.
[9] Usp. Post 9,9.
[10] Usp. Post 10,20-31.
[11] Usp. Dj 17,26-27.
[12] Usp. Pnz 4,19; Pnz LXX 32,8.
[13] Usp. Mudr 10,5.
[14] Usp. Post 11,4-6.
[15] Usp. Rim 1,18-25.
[16] Usp. Lk 21, 24.
[17] Usp. Post 14,18.
[18] Usp. Heb 7,3.
[19] Usp. Post 12,1.
[20] Usp. Gal 3,8.
[21] Usp. Rim 11,28.
[22] Usp. Iv 11,52; 10,16.
[23] Usp. Rim 11,17-18.24.
[24] Usp. II VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 3.
[25] Usp. Izl 19,6.
[26] Rimski misal, Veliki petak: Sveopća molitva VI
[27] Usp. Iz 2,2-4.
[28] Usp. Jer 31,31-34; Heb 10,16.
[29] Usp. Ez 36.
[30] Usp. Iz 49,5-6; 53,11.
[31] Usp. Sef 2,3.
[32] Usp. Lk 1,38.

[centurionix]

Isus Krist - "Posrednik i punina sve Objave"[33]


BOG JE REKAO SVE U SVOJOJ RIJEČI

65 "Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu" (Heb 1,1-2). Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, jest jedina, savršena i konačna Očeva Riječ. U njemu nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove. Sveti Ivan od Križa, slijedeći tolike druge, sjajno to razlaže tumačeći Heb 1,1-2:
Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je odjednom tom jedinom Riječju rekao sve(...) Što je naime nekoć djelomično govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davši nam to sve, pošto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga još ispitivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari i novine.[34]


DRUGE OBJAVE NEĆE BITI

66 "Kršćanska, dakle, ekonomija (plan spasenja), ukoliko je, novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist".[35] Premda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena; na kršćanskoj je vjeri da postupno kroz vjekove dosegne sav domašaj objave.

67 Tijekom stoljeća bilo je takozvanih "privatnih" objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da "poboljšaju" ili "upotpune" konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povjesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti "objav�" koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim "objavama" zasnivaju.



[33] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 2.
[34] Sv. IVAN OD KRIŽA, Uspon na brdo Karmel, 2, 22; usp. Božanski časoslov, I, Služba čitanja od ponedjeljka II. tjedna Došašća.
[35] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 4.

[centurionix]

Ukratko


68 Bog se iz ljubavi objavio i darovao čovjeku. Time nudi konačan i preobilan odgovor na pitanja koja čovjek sebi postavlja o smislu i o cilju vlastitog života.

69 Bog se čovjeku objavio priopćivši mu postupno svoje Otajstvo zahvatima i riječima.

70 Povrh svjedočanstva što ga o sebi daje u stvorenim stvarima, Bog se očitovao našim praroditeljima. Govorio im je, a poslije pada obećao spasenje[36] i ponudio svoj Savez.

71 Bog je sklopio s Noom Savez vječan, Savez između sebe i svih živih bića.[37] Dokle god bude svijeta, trajat će i taj Savez.

72 Bog je izabrao Abrahama i sklopio Savez s njime i njegovim potomstvom. Od njega je načinio svoj narod, kojemu je po Mojsiju objavio svoj Zakon. Taj narod je Bog po prorocima pripravljao, da prihvate spasenje namijenjeno svemu čovječanstvu.

73 Bog se potpuno objavio poslavši svoga vlastitog Sina, u kojemu je sklopio svoj Savez zauvijek. Krist je konačna Očeva Riječ, tako da poslije njega neće više biti neke druge Objave.



[36] Post 3,15.
[37] Usp. Post 9,16.f

[centurionix]

Članak 2:
Prenošenje božanske objave


74 Bog "hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" ( 1 Tim 2,4), to jest spoznanja Isusa Krista.[38] Potrebno je zato da se Krist navješćuje svim narodima i svim ljudima i da na taj način Objava dospije sve do na kraj svijeta:
"Bog je predobrostivo uredio da ono isto, što je objavio za spasenje svih naroda, ostane dovijeka neiskvareno i da se prenosi svim naraštajima".[39]



[38] Usp. Iv 14,6.
[39] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 7.


Apostolska predaja


75 "Krist Gospodin, u kom se dovršuje sva objava Višnjeg Boga, dao je apostolima nalog da Evanđelje, - koje je, unaprijed obećano po prorocima, On sam ispunio i svojim ustima proglasio - propovijedaju svima kao vrelo svekolike spasonosne istine i moralnog reda uvodeći ih u zajedništvo božanskih darova".[40]


APOSTOLSKO PROPOVIJEDANJE...

76 Prema Gospodinovoj zapovijedi Evanđelje se prenosilo dvojako:
usmeno: "Apostoli su usmenim propovijedanjem, primjerima i ustanovama predali ono što su ili primili iz usta, drugovanja i djela Kristovih, ili naučili pod utjecajem Duha Svetoga";
pismeno: "Apostoli i apostolski muževi (ljudi njihova kruga), nadahnuti istim Duhom Svetim, poruku su spasenja izrazili pismeno".[41]


...NASTAVLJENO PO APOSTOLSKOM NASLJEDSTVU

77 "Da se Evanđelje u Crkvi bez prekida uščuva neiskvareno i živo, apostoli su kao nastavljače ostavili biskupe, predajući im svoje vlastito učiteljsko mjesto".[42] "Apostolsko se propovijedanje, na osobit način izraženo u nadahnutim knjigama, moralo neprekinutim nastavljanjem sačuvati sve do dovršenja vremena".[43]

78 To živo prenošenje zbiva se po Duhu Svetom i, ukoliko je zasebno od Svetoga pisma, mada s njime ipak najuže povezano, naziva se "Predajom". Po njoj "Crkva u svom naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest, sve što vjeruje".[44] "Naučavanje Svetih Otaca svjedoči o životvornoj prisutnosti te Predaje: njezino se bogatstvo slijeva u djelovanje i u život Crkve vjernice i moliteljice".[45]

79 Na taj način sebedarje što ga je Otac izvršio po svojoj Riječi u Duhu Svetome, ostaje prisutno i djelotvorno u Crkvi: "Bog, koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova".[46]




[40] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 7
[41] Isto.
[42] Isto.
[43] Isto, 8.
[44] Isto.
[45] Isto.
[46] Isto.

[centurionix]

odnos između Predaje i Svetog pisma


ZAJEDNIČKO VRELO...


80 "Sveta predaja i Sveto pismo usko su dakle međusobno povezani i združeni. Oboje naime proistječe iz istog božanskog vrutka i na neki se način uzajamno hraneći k istom cilju smjera".[47] Oboje uprisutnjuje i čini u Crkvi plodnim Otajstvo Krista, koji je obećao da će ostati sa svojima "u sve dane - do svršetka svijeta" (Mt 28,20).



...ALI DVA RAZLIČITA NAČINA PRENOŠENJA

81 "Sveto pismo je Božja Riječ ukoliko je pod dahom Duha Svetog pismeno ustaljena". A Sveta predaja čuva "Riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima" te je prenosi "cjelovito njihovim nasljednicima da je oni - vođeni svjetlom Duha istine - svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire".

82 Tako biva da Crkva, kojoj je povjereno prenošenje i tumačenje Objave, "svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetoga pisma. Zato valja oboje (tj. Sveto pismo i Predaju) primati i častiti jednakim osjećajem pobožnosti i štovanja".[48]


APOSTOLSKA PREDAJA I CRKVENE PREDAJE

83 Predaja (ili Tradicija), o kojoj ovdje govorimo, jest ona koja dolazi od Apostola i prenosi ono što su oni primili od naučavanja i primjera Isusova i što su naučili od Duha Svetoga. U stvari, prvi naraštaj kršćana nije još imao napisani Novi zavjet; a i sam Novi zavjet svjedoči o razvoju žive Predaje. Od te Predaje treba razlikovati teološke, disciplinske, liturgijske ili pobožne "predaje" (ili tradicije), koje su tijekom vremena nastale u mjesnim Crkvama. One predstavljaju posebne izražajne oblike velike Predaje prilagođene različitim mjestima i razdobljima. U svjetlu apostolske Predaje ove se "predaje" mogu čuvati, prilagođavati ili čak napustiti pod vodstvom crkvenog Učiteljstva.




[47] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 9.
[48] Isto.

[centurionix]

Tumačenje poklada vjere


POKLAD VJERE POVJEREN SVOJ CRKVI

84 "Poklad" (1 Tim 6,20)[49] vjere ("depositum fidei"), sadržan u Svetoj predaji i u Svetom pismu, Apostoli su povjerili svoj Crkvi kao cjelini. "Prianjajući uza nj, sav sveti puk - sabran oko svojih pastira - ustraje postojano u nauci apostolskoj i zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama, tako da nastaje jedinstvena istodušnost predstojnik� i vjernika u čuvanju, vršenju i ispovijedanju predane vjere".[50]


UČITELJSTVO CRKVE

85 "Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu, koje to s autoritetom čini u ime Isusa Krista",[51] tj. biskupima u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom.

86 "To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego joj služi učeći samo ono što je predano: po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga, odano Riječ sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz toga jedinog poklada vjere crpi sve što predlaže da se vjeruje kao od Boga objavljeno".[52]

87 Pamteći Kristovu riječ apostolima: "Tko vas sluša, mene sluša" (Lk 10,16),[53] vjernici poučljivo prihvaćaju učenje i smjernice, koje im Pastiri daju u različitim oblicima.


VJERSKE DOGME

88 Crkveno se učiteljstvo služi puninom autoriteta primljenog od Krista kad definira dogme, to znači, kad, u obliku koji kršćanski puk obvezuje na neopoziv pristanak vjere, izlaze istine sadržane u božanskoj objavi, ili pak istine koje su s takvima nužno povezane.

89 Naš duhovni život i dogme organski su povezani. Dogme su svjetla na putu naše vjere, one ga osvjetljuju i čine sigurnim. I obratno, ako nam je život ispravan, bit će nam razum i srce otvoreni, da prihvate svjetlo vjerskih dogmi.[54]

90 Uzajamna povezanost i dosljednost dogmi mogu se naći u cjelokupnosti objave Kristova otajstva.[55] "Unutar istina katoličke nauke postoji red ili 'hijerarhija', jer je različita njihova povezanost s temeljem kršćanske vjere".[56]


NADNARAVNI SMISAO VJERE

91 Svi vjernici sudjeluju u razumijevanju i prenošenju objavljene istine. Primili su pomazanje Duha Svetoga, koji ih poučava o svemu[57] i uvodi ih "u svu istinu" (Iv 16,13).

92 "Ukupnost vjernika (...) ne može se u vjeri prevariti, i to svojstvo ona očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad 'od biskupa sve do posljednjih vjernika laika' pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala".[58]

93 "Tim osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji Narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz vjeru, 'koja je jednom bila predana svetima', nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u život".[59]


RAST U RAZUMIJEVANJU VJERE

94 Zahvaljujući pomoći Duha Svetoga, shvaćanje kako stvarnosti tako i izričaja poklada vjere može u životu Crkve napredovati:
"na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tome u svom srcu razmišljaju";[60] napose treba da "teološko istraživanje produbljuje spoznaju objavljene istine".[61]
"na temelju u srcu doživljena razumijevanja duhovnih stvari";[62] "Divina eloquia cum legente crescunt - božanske riječi rastu zajedno s onim tko ih čita".[63]
"i na temelju navješćivanja onih koji su, s biskupskim nasljedstvom, primili pouzdan milosni dar istine".[64]

95 "Očevidno, dakle - po premudroj Božjoj odluci - Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako su uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, a sve zajedno - svako na svoj način - pod djelovanjem jednog Duha Svetoga uspješno pridonosi spasenju duša".[65]




[49] Usp. 2 Tim 1,12-14.
[50] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 10.
[51] Isto.
[52] Isto.
[53] II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 20.
[54] Usp. Iv 8,31-32.
[55] Usp. I. Vatikanski sabor, DS 3016: "nexus mysteriorum"; II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium,11.
[56] II. VATIKANSKI SABOR, Unitatis redintegratio,11.
[57] Usp. 1 Iv 2,20.27
[58] II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 12.
[59] Isto.
[60] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 8.
[61] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 62; usp.44; ISTI, Dei Verbum, 23; 24; ISTI, Unitatis redintegratio, 4.
[62] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 8.
[63] SV. GRGUR VELIKI, Homilia in Ezechielem, 1,7,8:76, PL 76,843D
[64] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 8.
[65] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 10.

[centurionix]

Ukratko

96 Što je Krist povjerio apostolima, to su oni, propovijedanjem i
spisima, po nadahnuću Duha Svetoga, prenijeli svim naraštajima, sve do Kristova slavnog povratka.

97 "Sveta predaja i Sveto pismo sačinjavaju jedan sveti poklad riječi Božje".[66] U njemu, kao u kakvom ogledalu, putujuća Crkva promatra Boga, izvor svih njezinih bogatstava.

98 "U svom naučavanju, životu i bogoštovlju Crkva postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest, sve što vjeruje".[67]

99 Sav Božji narod, na osnovu svoga nadnaravnog osjećaja vjere, neprestano prima dar božanske objave, u nj sve dublje prodire i potpunije po njemu živi.

100 Samo je učiteljstvu Crkve, papi i biskupima u zajedništvu s njime, povjerena služba da autentično tumači Božju riječ.




[66] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 10.
[67] Isto, 8.

[centurionix]

Krist - Jedina Riječ Svetoga pisma

101 Da se objavi ljudima, Bog u svojoj susretljivoj dobroti govori ljudima ljudskim riječima: "Riječi Božje, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednoć Riječ vječnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima".[68]

102 Kroza sve riječi Svetog pisma Bog govori samo jednu Riječ: svoju jedinorođenu Riječ, kojom potpuno izriče sebe samoga:[69]

"Sjetite se da postoji samo jedan govor Božji koji se odvija u cijelome Svetom pismu i samo je jedna Riječ koja odjekuje na ustima svih svetih pisaca. Budući da je u početku bila Bog u Boga, ne poznaje sricanja po slogovima, jer je izvan vremena".[70]



103 Zbog toga je Crkva uvijek poštovala Sveta pisma, kao što štuje samo Tijelo Gospodnje. Ona ne prestaje pružati vjernicima Kruh života, koji prima sa stola riječi Božje i Tijela Kristova.[71]

104 U Svetom pismu Crkva nalazi stalno svoju hranu i svoju snagu,[72] jer u njemu ne prima samo riječ ljudsku, nego ono što stvarno jest: riječ Božju.[73] "U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara".[74]




[68] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 13.
[69] Usp. Heb, 1,1-3.
[70] SV. AUGUSTIN, Enarratio in Psalmos, 103, 4, 1.
[71] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 21.
[72] Usp. Isto, 24.
[73] Usp. 1 Sol, 2,13.

[krena]

PUNO BABA ( citiranja ) , KILAVO DITE !

[centurionix]

Duh Sveti - tumač Pisma


109 U Svetom pismu Bog govori čovjeku na ljudski način. Da bi se Pismo ispravno tumačilo, treba dakle pažljivo istraživati što su nam sveti pisci stvarno htjeli reći i što je Bog po njihovim riječima odlučio otkriti.[79]

110 Da bi se shvatila nakana svetih autora, treba uzeti u obzir prilike njihova vremena i njihove kulture, ondašnje "književne vrste", onovremeni način shvaćanja, izražavanja i pripovijedanja. "Istina se, naime, drugačije iznosi i izražava u tekstovima, prema tome jesu li povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili drugovrsna govora".[80]

111 No, budući da je Sveto pismo nadahnuto, postoji još jedno ne manje važno načelo ispravna tumačenja, bez kojega bi Pismo ostalo mrtvo slovo: Sveto pismo treba "čitati i tumačiti istim Duhom kojim je napisano".[81] Za tumačenje Svetog pisma u skladu s Duhom koji ga je nadahnuo, Drugi vatikanski sabor naznačuje tri kriterija:[82]

112 1. Brižno paziti "na sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma". Koliko god bile različite knjige od kojih se sastoji, Pismo je ipak jedno poradi jedinstva Božjega nauma, kojemu je Isus Krist središte i srce - srce otvoreno nakon njegove Pashe:[83]

Pod Kristovim srcem[84 ]treba razumjeti Sveto pismo, koje upravo otkriva srce Kristovo. To je srce prije Muke bilo zatvoreno jer Pismo bijaše nejasno. Ali Pismo je poslije Muke otvoreno, da oni koji ga sada poznaju, razmotre i shvate kako trebaju protumačiti proroštva.[85]



113 2. Pismo čitati u "živoj Predaji cijele Crkve". Prema riječi Otaca, "sacra Scriptura principalius est in corde Ecclesiae quam in materialibus instrumentis scripta - Sveto pismo je većma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama". Crkva u svojoj Predaji doista čuva živo sjećanje Božje Riječi, a Duh Sveti joj je tumač u duhovnom smislu.[86]

114 3. Paziti "na analogiju vjere".[87] Pod "analogijom vjere" podrazumijevamo uzajamnu povezanost istina vjere među sobom i u cjelokupnom naumu Objave.


VIŠESTRUKI SMISAO PISMA

115 Prema staroj predaji može se razlikovati dvostruk smisao Svetog pisma: doslovni i duhovni smisao. Ovaj potonji se opet dijeli na: alegorijski, moralni i anagogički. Kad se ova četiri smisla potpuno slažu, živom čitanju Pisma u Crkvi zajamčeno je sve njegovo bogatstvo.

116 Doslovni smisao jest značenje što proizlazi iz riječi Svetog pisma a utvrđuje se egzegezom, koja se drži pravila ispravna tumačenja. "Omnes sensus (sc. sacrae Scripturae) fundentur super litteralem - Svaki se smisao (Svetog pisma) temelji na doslovnom".[88]

117 Duhovni smisao. Zahvaljujući jedinstvu Božjega nauma, ne samo tekst Svetog pisma, nego i stvarnosti i događaji, o kojima se govori, mogu biti znakovi.

Alegorijski smisao. Do dubljeg shvaćanja događaja možemo doprijeti ako prepoznamo značenje koje imaju u Kristu; tako npr. prelazak Crvenoga mora znak je Kristove pobjede, a time i Krštenja.[89]
Moralni smisao. Događaji, o kojima Sveto pismo pripovijeda, mogu nas ponukati da ispravno djelujemo. Opisani su "za upozorenje nama" (1 Kor 10,11).[90]
Anagogički smisao. Određene stvarnosti i događaje možemo sagledati u njihovu vječnom značenju, kojim nas uznose (grčki: "anagoge") prema našoj Domovini. Tako je Crkva na zemlji znak nebeskog Jeruzalema.[91]


118 Značenje ovog četverostrukog smisla dobro sažimlje srednjovjekovni dvostih:

Littera gesta docet, quid credas allegoria, Moralis quid agas, quo tendas anagogia. Slovo uči događaje, alegorija što vjerovati, Moral što činiti, anagogija kamo težiti.





119 "Tumači su pozvani da po tim pravilima rade na dubljem razumijevanju i izlaganju smisla Svetoga pisma da otud, kao iz pripravna proučavanja, sazre sud Crkve. Sve naime što je u svezi s tumačenjem Pisma podliježe konačno sudu Crkve, koja vrši božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje".[92]

"Ego vero Evangelio non crederem, nisi me catholicae Ecclesiae commoveret auctoritas" - Ja ne bih vjerovao Evanđelju, kad me ne bi na to poticao autoritet Katoličke Crkve.[93]





[79] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 12.
[80] Isto.
[81] Isto.
[82] Usp. isto.
[83] Usp. Lk 24,25-27.44-46.
[84] Usp. Ps 22,15.
[85] SV. TOMA AKVINSKI, Expositio in Psalmos, 21, 11.
[86] "...secundum spiritualem sensum quem Spiritus donat Ecclesiae" -prema duhovnom smislu što ga Duh daje Crkvi - ORIGEN, Homiliae in Leviticum, 5, 5.
[87] Usp. Rim 12,6.
[88] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, I, 1, 10, ad 1
[89] Usp. 1 Kor 10,2.
[90] Usp. Heb 3,1-4,11.
[91] Usp. Otk 21,1-22,5.
[92] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 12.
[93] SV. AUGUSTIN, Contra epistulam Manichaei quam vocant fundamenti, 5, 6:PL 42, 176.

[centurionix]

Kanon Pisama


120 Po apostolskoj Predaji Crkva je razaznala, koje spise uključiti u popis Svetih knjiga.[94] Taj zaokruženi popis nazvan je "Kanonom" Svetih pisama. Prema njemu Stari zavjet sadrži 46 knjiga (45, ako se Jeremija i Tužaljke uzmu kao jedinstven spis), a Novi zavjet 27:[95]

Stari zavjet: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon, Jošua, Suci, Knjiga o Ruti, dvije knjige o Samuelu, dvije knjige o Kraljevima, dvije knjige Ljetopisa, Knjiga Ezrina i Nehemijina, Tobija, Judita, Estera, dvije knjige o Makabejcima, Job, Psalmi, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova, Izaija, Jeremija, Tužaljke, Baruh, Ezekiel, Daniel, Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija.

Novi zavjet: Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, Djela apostolska, Poslanice apostola Pavla Rimljanima, prva i druga Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, prva i druga Solunjanima, prva i druga Timoteju, Titu, Filemonu, Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, prva i druga Poslanica Petrova, tri Poslanice Ivanove, Judina poslanica i Otkrivenje Ivanovo.


STARI ZAVJET

121 Stari je zavjet neodvojiv dio Svetog pisma. Njegove su knjige od Boga nadahnute i neprolazne vrijednosti,[96] jer Stari savez nije nikad bio opozvan.

122 I doista, "starozavjetni raspoređaj (= ekonomija) bijaše prvenstveno tome usmjeren da pripravi(...) dolazak Krista, sveopćeg spasitelja". Knjige Starog zavjeta, "makar sadržavale što nesavršeno i privremeno", ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi; "izražavaju živu svijest o Bogu, u njima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava"; u njima se napokon "krije Otajstvo našeg spasenja".[97]

123 Kršćani poštuju Stari zavjet kao pravu riječ Božju. Crkva je uvijek odlučno odbacivala namisao da napusti Stari zavjet pod izlikom da ga je Novi prevladao (marcionizam).


NOVI ZAVJET

124 "Riječ Božja, spasiteljska sila Božja svakome koji vjeruje, prisutna je i na istaknut način iskazuje svoju moć u spisima Novog zavjeta".[98] Ti nam spisi pružaju konačnu istinu božanske Objave. Njihov je središnji sadržaj Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, njegova djela, njegova nauka, njegova smrt i proslava, a tako i počeci njegove Crkve pod vodstvom Duha Svetoga.[99]

125 Evanđelja su srž čitavog Svetog pisma, "jer su poglavito svjedočanstvo o životu i nauci utjelovljene Riječi, našega Spasitelja".[100]

126 Pri oblikovanju Evanđelja mogu se razlikovati tri razdoblja:

Život i učenje Isusovo. Crkva čvrsto drži da četiri evanđelja, "kojima bez sustezanja potvrđuje povijesnost, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji, dok je živio među ljudima, za njihovo vječno spasenje zaista učinio i učio sve do dana kad je bio uzet".
Usmena predaja. "Poslije Gospodinova uzašašća, ono što je On rekao i učinio Apostoli su predavali svojim slušateljima s onim punijim razumijevanjem koje su sami - poučeni slavnim događajima Kristovim i svjetlom Duha istine - uživali".
Pisana evanđelja. "Sveti su pisci napisali četiri Evanđelja tako da su - iz mnoštva onog što je bilo usmeno ili već i pismeno predano - neke stvari probrali, a nešto saželi ili - s obzirom na prilike u Crkvama - razvili. Oni su u tom zadržali oblik navještaja, ali uvijek tako da nam priopće nepatvorenu istinu o Isusu".[101]



127 Četveroliko evanđelje zauzima u Crkvi jedinstveno mjesto. Svjedoči to štovanje koje mu iskazuje liturgija i izuzetna privlačna snaga koja je u svim vremenima djelovala na Svece.

"Nema nauke bolje, dragocjenije i sjajnije nego što je tekst evanđelja. Promatrajte i čuvajte [u srcu] što je Krist, naš Gospodin i Učitelj, svojim riječima učio i svojim djelima izvršio."[102]

"Evanđelje me prije svega zaokuplja za vrijeme molitve; u njemu nalazim sve što je potrebno mojoj siromašnoj duši. U njemu otkrivam uvijek nove spoznaje, skrivena i otajstvena značenja".[103]



JEDINSTVO STAROG I NOVOG ZAVJETA

128 Već od apostolskih vremena,[104] pa kasnije stalno u svojoj Predaji, Crkva je jedinstvo božanskog nauma u obadva Zavjeta objašnjavala s pomoću tipologije, po kojoj se u Božjim djelima Staroga zavjeta razabiru "pralikovi" onoga što je Bog u punini vremena izvršio u Osobi svoga utjelovljenog Sina.

129 Kršćani dakle čitaju Stari zavjet u svjetlu Krista, koji je umro i uskrsnuo. Ovo tipološko čitanje iznosi na vidjelo neiscrpni sadržaj Starog zavjeta. Ipak nas ne smije navesti da zaboravimo kako Stari zavjet zadržava vlastitu vrijednost Objave, što mu je sam naš Gospodin ponovo potvrdio.[105] Zato i Novi zavjet iziskuje da bude čitan u svjetlu Staroga. Prvotna kršćanska kateheza stalno se njime služila.[106] Prema staroj izreci, Novi zavjet se u Staromu skriva, a Stari se u Novom otkriva: "Novum in Vetere latet et in Novo Vetus patet".[107]

130 Tipologija izriče dinamizam koji vodi prema dovršenju božanskoga nauma, kada će konačno "Bog biti sve u svemu" (1 Kor 15,28). Na primjer, poziv patrijarha i izlazak iz Egipta ne gube u božanskom nacrtu svoje vlastite vrijednosti zbog činjenice da su, istodobno, u njemu prelazne etape.




[94] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 8.
[95] Usp. Decretum Damasi: DS 179; Firentinski sabor (1442): DS 1334-1336; Tridentinski sabor: DS 1501-1504.
[96] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 14.
[97] Isto, 15.
[98] Isto, 17.
[99] Usp. isto, 20.
[100] Isto, 18.
[101] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 19.
[102] SV. CEZARIJA MLAĐA, A sainte Richilde et sainte Radegonde: Sources chr�tiennes, 345, 480.
[103] SV. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, Autobiografski rukopisi, A, 83v.
[104] Usp. 1 Kor 10,6.11; Heb 10,1; 1 Pt 3,21.
[105] Usp. Mk 12,29-31.
[106] Usp. 1 Kor 5,6-8; 10,1-11.
[107] SV. AUGUSTIN, Quaestiones in Heptateucum, 2, 73: PL 34, 623; usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 16.

[centurionix]

Sveto pismo u životu Crkve


131 "Tolika je sila i moć u riječi Božjoj da ona biva uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve jedrina vjere, hrana duše, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života".[108] "Kristovim vjernicima treba da bude širom otvoren pristup k Svetom pismu".[109]

132 "Zato i treba da proučavanje svetih knjiga bude kao duša svete teologije. Iz iste riječi Pisma crpe zdravu hranu i sveto se osvježuje i služba riječi, to jest pastirska propovijed, kateheza i svaka kršćanska obuka, u kojoj liturgijska homilija treba da zauzme izuzetno mjesto".[110]

133 Crkva "potiče posebno sve Kristove vjerne (...) da se učestalim čitanjem božanskih Pisama nauče 'najizvrsnijem znanju - Isusu Kristu' (Fil 3,8). Jer 'nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista' (Sveti Jeronim)".[111]




[108] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 21.
[109] Isto, 22.
[110] Isto, 24.
[111] Isto, 25.

[centurionix]

Ukratko


134 "Omnis Scriptura divina unus liber est, et ille unus liber Christus est, quia omnis Scriptura divina de Christo loquitur, et omnis Scriptura divina in Christo impletur - Čitavo Sveto pismo samo je jedna knjiga, i ta jedna knjiga jest Krist; uistinu cijelo božansko Pismo govori o Kristu i u njemu se čitavo ispunjava".[112]

135 "Sveta pisma sadrže riječ Božju i - jer su nadahnuta - zaista su riječ Božja".[113]

136 Bog je autor Svetog pisma ukoliko je nadahnuo njegove ljudske pisce; u njima i po njima On djeluje i tako jamči da nas njihovi spisi bez zablude uče istini spasenja.[114]

137 Tumačenje nadahnutih Pisama mora prije svega paziti na ono sto je Bog preko svetih autora htio objaviti za naše spasenje. "Ono što je djelo Duha, može se potpuno razumjeti samo pod utjecajem Duha".[115]

138 Crkva prihvaća i časti kao nadahnute 46 knjiga Starog zavjeta i 27 knjiga Novog zavjeta.

139 Četiri evanđelja zauzimaju središnje mjesto, jer im je središte Krist.

140 Iz jedinstva Božjeg nauma i njegove Objave proizlazi jedinstvo dvaju Zavjeta: Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se međusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava riječ Božja.

141 "Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodnje Tijelo".[116] Oboje su hrana i pravilo svemu kršćanskom životu. "Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi" (Ps 119,105).[117]




[112] HUGO OD SV. VIKTORA, De arca Noe, 2, 8: PL 176, 642C.
[113] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 24.
[114] Usp. isto, 11.
[115] ORIGEN, Homiliae in Exodum, 4, 5
[116] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 21.
[117] Usp. Iz, 50,4.

[centurionix]

Čovjekov odgovor Bogu

142 Svojom Objavom "nevidljivi Bog, u svojoj neizmjernoj ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje, pozivajući ih u zajedništvo sa sobom, da ih u njemu prigrli".[1] Primjeren odgovor tom pozivu jest vjera.

143 Vjerom čovjek potpuno podlaže Bogu svoj razum i svoju volju. Čovjek daje svoj pristanak Bogu objavitelju svim svojim bićem.[2] Taj čovjekov odgovor Bogu objavitelju Sveto pismo naziva "poslušnošću vjere".[3]



144 Poslušati ("ob-audire") vjerom znači slobodno se podložiti riječi koju smo slušali, jer za njezinu istinitost jamči Bog, koji je sam Istina. Kao uzor takve poslušnosti Sveto pismo nam stavlja pred oči Abrahama. Djevica Marija joj je najsavršenije ostvarenje.


ABRAHAM - "OTAC SVIH VJERUJUĆIH"

145 U svečanom pohvalnom slovu vjeri Otaca, Poslanica Hebrejima osobito naglašava vjeru Abrahamovu: "Vjerom, pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu; zaputi se, ne znajući kamo ide" (Heb 11,8).[4] Vjerom se zadrža kao stranac i hodočasnik u Obećanoj zemlji.[5] Vjerom Sara primi mogućnost da začne obećanoga sina. Vjerom je napokon Abraham prikazao za žrtvu svoga sina jedinca.[6]

146 Abraham tako ostvaruje definiciju vjere kako je predlaže Poslanica Hebrejima: "Vjera je već neko ímanje onoga čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnostima kojih ne vidimo" (Heb 11,1). "Povjerova Abraham Bogu, i uračuna mu se u pravednost" (Rim 4,3).[7] Budući da je bio jak u vjeri,[8] Abraham je postao "ocem" svih onih koji vjeruju (Rim 4,11.18).[9]

147 Stari zavjet bogat je svjedočanstvima o takvoj vjeri. Poslanica Hebrejima hvali uzornu vjeru starih, koji "primiše" po njoj "pohvalno svjedočanstvo" (Heb 11,2.39). Ipak "Bog je za nas predvidio nešto bolje": milost da vjerujemo u njegova Sina Isusa, "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 11,40; 12,2).


MARIJA - "BLAŽENA ŠTO POVJEROVA"

148 Djevica Marija ostvaruje na najsavršeniji način poslušnost vjere. Budući da je vjerovala, da "Bogu ništa nije nemoguće" (Lk 1,37),[10] Marija je s vjerom primila poruku i obećanje koje joj je donio anđeo Gabrijel i dala svoj pristanak: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1,38). Elizabeta ju je ovako pozdravila: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" (Lk 1,45). Zbog te vjere svi će je naraštaji zvati blaženom.[11]

149 Za cijelog njezina života, pa i u posljednjoj kušnji,[12] kad joj je Sin Isus umro na križu, njezina se vjera nije nikad pokolebala. Marija nije prestala vjerovati "da će se ispuniti" Božja riječ. Zato Crkva u Mariji štuje najčistije ostvarenje vjere.



[4] Usp. Post, 12,1-4.
[5] Usp. Post, 23,4.
[6] Usp. Heb, 11,17.
[7] Usp. Post, 15,6.
[8] Usp. Rim, 4,20.
[9] Usp. Post, 15,5.
[10] Usp. Post, 18,14.
[11] Usp. Lk, 1,48.
[12] Usp. Lk, 2,35.

[centurionix]

"Znam komu sam povjerovao" (2 Tim 1,12)



VJEROVATI U JEDNOG BOGA

150 Vjera je prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio. Kao osobno prianjanje Bogu i pristanak uz istinu koju je on objavio, kršćanska se vjera razlikuje od vjere u neku ljudsku osobu. Dobro je i pravedno povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono, što on kaže. Naprotiv, bilo bi isprazno i varljivo takvu vjeru pokloniti nekom stvorenju.[13]


VJEROVATI U ISUSA KRISTA, SINA BOŽJEGA

151 Za kršćane vjerovati u Boga nerazdruživo je povezano s vjerom u onoga, koga je on poslao, "Sina njegova, Ljubljenoga", u kojem mu je sva milina. Bog nam je rekao da ga slušamo.[14] Gospodin sam kaže učenicima: "Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!" (Iv 14,1). Možemo vjerovati u Isusa Krista, jer je on sam Bog, Riječ Božja tijelom postala: "Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani" (Iv 1,18). Budući da je on "vidio Oca" (Iv 6,46), jedini je koji ga poznaje i može nam ga objaviti.[15]


VJEROVATI U DUHA SVETOGA

152 Ne može čovjek vjerovati u Isusa Krista, ako nema udjela u njegovu Duhu: Duh Sveti objavljuje ljudima, tko je Isus. Zaista "nitko ne može reći: 'Isus je Gospodin', osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3). "Duh sve proniče, i dubine Božje(...) Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega" (1 Kor 2,10-11). Samo Bog poznaje Boga potpuno. Mi vjerujemo u Duha Svetog, jer on je Bog.
Crkva ne prestaje ispovijedati vjeru u jednoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.




[13] Usp. Jr, 17,5-6;Ps, 40,5; 146,3-4
[14] Usp. Mk, 9,7.
[15] Usp. Mt, 11,27.

[centurionix]

Značajke vjere



VJERA JE MILOST

153 Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus "Krist, Sin Boga živoga", Isus mu kaže: "To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima" (Mt 16,17).[16] Vjera je Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. "Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duši i "svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini".[17]


VJERA JE LJUDSKI ČIN

154 Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio. Pa i u ljudskim odnosima ne protivi se našem dostojanstvu, da vjerujemo onomu što nam drugi ljudi o sebi ili svojim nakanama reknu, i povjerujemo njihovim obećanjima (npr. kada muž i žena stupaju u brak) i tako s njima uđemo u zajedništvo. Dosljedno tome još se manje protivi našem dostojanstvu "da u vjeri potpun posluh svoga uma i svoje volje damo Bogu koji se objavljuje"[18] i na taj način stupimo s njime u prisno zajedništvo.

155 U činu vjere ljudski razum i volja sudjeluju s božanskom milošću: "Credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam - Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini".[19]


VJERA I RAZUM

156 Razlog da vjerujemo nije u tome što se objavljene istine čine istinite i razumljive u svjetlu našega naravnog razuma. Mi vjerujemo "zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne može prevariti ni prevaren biti". "Ipak, da bi poslušnost naše vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da se unutarnjim pomoćima Duha Svetoga pridruze također vanjski dokazi njegove Objave".[20] Tako su čudesa Kristova i svetih, proroštva, širenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost "najsigurniji znaci božanske Objave, prilagođeni spoznaji svih", "razlozi vjerodostojnosti",[21] koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije "nipošto slijep pokret duha".[22]

157 Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Rijeci Boga, koji ne može lagati. Doduše objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu činiti nejasnima, ali "sigurnost koju daje božansko svjetlo veća je od sigurnosti što je daje svjetlo naravnog razuma".[23] "Deset tisuća poteškoća ne čine ni jednu jedinu sumnju".[24]

158 "Vjera traži razumijevanje":[25] tko stvarno vjeruje, traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je on objavio. A prodornija će spoznaja opet izazvati veću vjeru, sve žarču ljubavlju. Milost vjere otvara "oči srca" (Ef 1,18) za živo shvaćanje sadržaja Objave, to znači cjeline Božjega nauma i otajstava vjere, unutarnje povezanosti koja te tajne povezuje međusobno i s Kristom, središtem objavljenog Misterija. No, "da bismo objavu sve dublje pronicali, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima".[26] Tako, po riječi sv. Augustina: "Vjerujem da razumijem, i razumijem da bolje vjerujem".[27]

159 Vjera i znanost. "Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito (može) ikada proturječiti istinitom".[28] "Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikad neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Štoviše, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bića uzdržava i čini da budu ono što jesu".[29]


SLOBODA VJERE

160 Da bi vjera bila ljudska, mora čovjek Bogu odgovoriti dragovoljno; "stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; čin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan".[30] "Bog doduše zove ljude da mu služe u duhu i istini, i zato ih taj poziv veže u savjesti, ali ih ne sili (...) To se najviše pokazalo u Isusu Kristu".[31] Krist je zaista pozivao na vjeru i obraćenje, ali na to nije nipošto silio. "Dao je svjedočanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo njegovo (...) raste ljubavlju kojom Krist, na križ podignut, ljude privlači k sebi".[32]


NUŽNOST VJERE

161 Vjerovati u Isusa Krista i u onoga, koji ga je poslao radi našeg spasenja, nužno je da bismo se spasili.[33] "Budući da je 'bez vjere nemoguće omiljeti Bogu' (Heb 11,6) i prispjeti k zajedništvu njegovih sinova, nitko se nikada ne može bez nje opravdati i nitko neće postići života vječnoga ako u njoj ne 'ustraje do kraja'" (Mt 10,22- 24.13).[34]


USTRAJNOST U VJERI

162 Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: "Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere" (1 Tim 1,18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6),[36] podržavana nadom[37] i ukorijenjena u vjeri Crkve.


VJERA - POČETAK VJEČNOGA ŽIVOTA

163 Vjera nam daje unaprijed osjetiti radost i svjetlost blaženoga gledanja koje je cilj našega zemaljskog putovanja. Tada ćemo vidjeti Boga "licem u lice" (1 Kor 13,12), "kao što jest" (1 Iv 3,2). Vjera je dakle već početak života vječnoga: Dok sada motrimo blagoslove vjere kao u kakvom zrcalu, čini nam se kao da već posjedujemo one divne stvarnosti za koje nam naša vjera pruža jamstvo da ćemo ih jednog dana uživati.[38]

164 Ali sada "hodimo u vjeri, ne u gledanju" (2 Kor 5,7), i spoznajemo Boga kao "kroza zrcalo, u zagonetki (...), djelomično" (1 Kor 13,12). Vjera, obasjana Bogom u koga vjerujemo, ipak se često živi u tami. Vjera može biti stavljena na tešku kušnju. Svijet u kojem živimo čini se često veoma daleko od onoga, o čemu nam vjera pruža sigurnost; iskustva zla i patnje, nepravdi i smrti kao da proturječe Radosnoj vijesti. Sve to može uzdrmati vjeru i staviti je na kušnju.

165 Zato se moramo okretati prema svjedocima vjere: Abrahamu, koji povjerova, "u nadi, protiv svake nade" (Rim 4,18); Djevici Mariji koja je "na putu vjere"[39] prispjela sve do "noći vjere"[40] time što je sudjelovala u muci svoga Sina i u noći njegova groba; i mnogim drugim svjedocima vjere: "Okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svako breme i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa" (Heb 12,1-2).




[16] Usp. Gal 1,15; Mt11,25.
[17] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 5.
[18] I. vatikanski sabor, DS 3008.
[19] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II-II, 2, 9; usp. I. vatikanski sabor, DS 3010.
[20] I. vatikanski sabor, DS 3009.
[21] Usp. Mk 16,20; Heb 2,4.
[22] I. vatikanski sabor, DS 3008-3010.
[23] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II-II, 171, 5, ad 3.
[24] JOHN HENRY NEWMAN, Apologia pro vita sua.
[25] SV. ANZELMO D'AOSTA, Proslogion, proemium: PL 153, 225A.
[26] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 5.
[27] SV. AUGUSTIN, Sermones, 43, 7, 9: PL 38, 258.
[28] I. vatikanski sabor, DS 3017.
[29] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 36, 2.
[30] II. VATIKANSKI SABOR, Dignitatis humanae, 10; usp. Zakonik kanonskoga prava, 748, 2.
[31] II. VATIKANSKI SABOR, Dignitatis humanae, 11.
[32] Isto.
[33] Usp. Mk 16,16; Iv 3,36; 6,40 i dalje.
[34] I. vatikanski sabor, DS 3012; usp. Tridentski sabor, DS 1532.
[35] Usp. Mk 9,24; Lk 17,5; 22,32.
[36] Usp. Jak 2,14-26.
[37] Usp. Rim 15,13.
[38] Usp. SV. BAZILIJE VELIKI, Liber de Spiritu Sancto, 15, 36: PG 32, 132; usp. SV. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, II-II, 4, 1.
[39] II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 58.
[40] IVAN PAVAO II, Enciklika Redemptoris Mater, 18.

[Pravi Život]

centurionix kaže:

Bibliju su napisali Katolici i stavili je u današnji kanon

ajd da ti malo razbijem monolog, vjerujem nećeš se ljutiti

kažeš katolici su napisali Bibliju... hm... si ziher u to?
mislim, to bi značilo da su stari Hebreji, tamo u vrijeme Mojsija, zapravo bili katolici koji su prvi započeli s pisanjem Svetog pisma
a značilo bi da je i Isus bio katolik, kad su u njegovo vrijeme apostoli, isto katolici, zapisivali
želiš reći da je i Adam bio zapravo katolik?

što bi na ovo rekli pravoslavci, protestanti, baptiski, ini neki, jer eto neću spominjati Jehovine svjedoke koji su postojali još u Starom zavjetu

kako ćeš se iz ove kaše izvadit van, nemam pojma, al daj, pliz, vadi se pod hitno

[centurionix]

Pravi Život kaže:

ajd da ti malo razbijem monolog, vjerujem nećeš se ljutiti

kažeš katolici su napisali Bibliju... hm... si ziher u to?
mislim, to bi značilo da su stari Hebreji, tamo u vrijeme Mojsija, zapravo bili katolici koji su prvi započeli s pisanjem Svetog pisma
a značilo bi da je i Isus bio katolik, kad su u njegovo vrijeme apostoli, isto katolici, zapisivali
želiš reći da je i Adam bio zapravo katolik?

što bi na ovo rekli pravoslavci, protestanti, baptiski, ini neki, jer eto neću spominjati Jehovine svjedoke koji su postojali još u Starom zavjetu

kako ćeš se iz ove kaše izvadit van, nemam pojma, al daj, pliz, vadi se pod hitno

Ovako sam ti već odgovorio na prvoj stranici:

Ono iskonsko kršćanstvo koje je naučavao Isus Krist predstavlja sam nauk Katoličke Crkve koja je napisala knjige Novog Zavjeta i koja ih je stavila u kanon zajedno sa Zidovskim Starim Zavjetom i nazvala Biblijom.Isto tako onaj tko je to napravio može i tumačiti, a to je Crkva preko svojih apostola koji imaju neprekinuti niz do danas u biskupima koji su u zajedništvu sa Petrovom stolicom.To je učiteljstvo...

Što se tiče pravoslavaca oni mole nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojem kažu: " vjerujemo u jednu , svetu, katoličku i apostolsku crkvu...".Mislim da ti je sad jasnije da pravoslavci jesu Katolici.

Što se tiče protestanata oni su uzeli više ili manje od istine,i kreću se u tom vjerovanju.Punina vjere je u katoličkoj Crkvi,a ostali su od nje uzeli koliko su htjeli.I u taj dio vjeruju. I mogu se vratiti u puninu vjere kad god hoće. Pod okrilje Petrove stolice.

[blue bird]

Molim vise ne c/p nego komentirati, iznosti svoaj misljenja, na literaturu stavljajte linkove.

[centurionix]

blue bird kaže:

Molim vise ne c/p nego komentirati, iznosti svoaj misljenja, na literaturu stavljajte linkove.

A što ti smeta moja tema?

Niti vrijeđam ,niti lažem...
Kao što naslov kaže tema je Katekizam Katoličke Crkve i iznosim je malo po malo. I svatko može komentirati i pitati...

Ili da svaki puta otvorim novu temu?

Forum nije moje vlasništvo,ako ti ovo smeta,ti zatvori.Ionako nije u modi slušati što Crkva uči..