Sve upućuje da je na djelu još jedna hereza.
U beskrajnom nizu krivovjera, krivih tumačenja, krivih interpretacija, neispravnih ćudorednih normi još jedna hereza ne čini vrhunac skeptičnog mišljenja.
Radi se naime o herezi morala, gdje je pojedinac poklekao nad svojim privatnim, sebičnim nagonima, uspostavljajući pritom kategoriju "prirodnosti" tih odnosa, jer Božje zakone ne usvaja srcem, već ignorira duh i teži samo ispunjenjem slova pisanih zakona.
Previše riječi stvara sljepilo za transcedenciju, od silina popapirčenih knjiga zaboravismo što smo čitali, i zašto čitamo.
A kada se zatvore svi putevi duhovne prakse, čovjek kao nositelj vrednota, koji ih ostvaruje u težnji ispunjavanja dobra na ovom svijetu,onda duhovno ne raste.
Kao kržljava biljka koja usprkos vlazi i svjetlu, postoji ali stagnira.
Prihvaća ali ne djeluje, razumije ali miruje, jer misliti više ne znači pasivno motriti, već se aktivno angažirati.
Što je i kakva je to duhovna praksa, koja nas maksimalno angažira?
Kakva aktivnost zajednice i ljudi u njoj mora biti , da se suprotstavi "teološkom egoizmu" pojedinca?
Zašto Božje zakone prilagođavati svojim interesima i naumima,
dovodeći u sumnju svrsishodnosti Božje riječi?