Dobra hrvatska poezija

[SCOLA]

HIMNA SLOBODI

O liepa, o draga, o slatka slobodo
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu biti plata tvojoj čistoj lipoti !

Ivan Gundulić

[SCOLA]

ODMOR UZ PJEVANJE MLADOG VINA
U selu veće. Dan je usnuo na vrsima.
Pred kućom čovjek mirno sjedi i pije
Dah mladog grožđa što na dugim trsima
Ko crno cvijeće pendžer kiti i zrije.

Pred kućom čovjek sjedi: sanen sluša,
Gdje mlado vino pjeva u starom badnju.
I gleda:dijete smokve prenese na pladnju,
Pa zamače kraj kuća, pojata i suša.

I tako sve polako niz cestu se šulja
sat za satom i sporo nestaje u tami.
Pred kućom čovjeka u sladak sanak ljulja
Pjev mlada vina što sve k' sebi mami.


Antun Branko Šimić

[SCOLA]

LIŠĆE NA SLAVONSKOJ CESTI

Rasulo se uvelo lišće po slavonskoj cesti
krasotnim, rumenim bojama odjeveno,
raskošnim nijansama preliveno....

Leti, lebdi, leprša, diše,
šapće, šušti, cikuće zasmijano,
brzinom vjetra zaigrano....

Onda, opet utihne....

Vrijeme snova nailazi
baš ovdje,
i na kunjevačkoj cesti
gdje tepa uspavanku
o jesenima vinkovačkim,
o krcatim zimama slavonskim
ispod kojih se opet budi,
buđenjem rađa
nasmijano, veselo, razigrano -
šokački !


Darko Petar Štivičević

[SCOLA]

ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine:
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenik Brača, Imotskoga.
I bljesak slavna šesitopera,
i miris (miris)kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem:
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem:
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

[SCOLA]

ČEKANJE U DRVOREDU

Jutro. Drvored prazan.
Krošnje zelene.
Nema nikoga.
Gdje su ljudi koji su ovdje
Bili, i koji će još biti ?
U drvoredu nikoga. Samo ja
Na klupi sjedim sam, i čekam:
Djevojko moja, gdje si ?

Dragutin Tadijanović

[SCOLA]

HRVATSKA

Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska...
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi,
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
S Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska.

Drago Ivanišević

[SCOLA]

DUNJA

Pred starim domom mojijeh otaca
ponosna dunja svoju krošnju širi,
kroz njeno granje sunce zrake baca,
a zlatni plod joj oštrim dahom miri.
Iz dalji bleje čopori ovaca,
i plandujući pjevaju pastiri,
i ječi zvečaj konjskih praporaca.
Iz svog kućerka garov mudro viri
i žmirka na me. Al' u meni gine
od čežnje srce, trudna miso bludi
kroz sjajne dane, kojih nije više -
a onaj zadah dunje, pun miline,
u duši mojoj spominjanje budi,
da i grud tvoja dahom tim miriše

Milan Begović

[SCOLA]

JUTARNJI POKLON LJUBLJENOM

jutros ti neću reći
samo ono: dobro jutro !
kao neki dragi gost.
ne. izletjet ću kroz
šest prozora istovremeno
ne bi li onesvijestila sunce
i donijela ti ga u ustima
kao kost.

Dorta Jagić

[SCOLA]

SVRŠETAK LJETA

Ničemu ti neće služiti stihovi koje sada pišeš
Dan se mrači i kiše s kraja ljeta ispiru grad
Zahvalnost asfalta isparava naše korake
Odlazi ljeto
I s njime započinje još jedno presvlačenje koža
Zreli plodovi jeseni pokazuju začetke smrti:
Crv sumnje opsjeda sve što si ikad htio
Kiše ispiru grad i odnose sa sobom pijesak
I žene i noći, šetnje uz obalu i šetnje boricima
Književne rasprave i političke debate
Ulaženje u more, barove, talog ispijenih čaša
I riblje kosti: cijele naplavine istina kao stihove
koji ikada nisu živjeli.

Boris Maruna

[Kikilliki]

Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama.
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe,crneći se crnim vranama.
Sve je mračno,hladno;u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.

Antun Gustav Matoš

[Kikilliki]

Jesenja pjesma

Divna je jesen vedrih vinograda,
Gdje gajde ječe i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavoga grada,
Jesen samoće, čemera i šutnje.

Trgnut iz snova, uzbuđen, u strahu
Pred ovom tvrdo ispršenom javom,
Dočekao sam je ravan siromahu,
S kletvom u grlu i s pognutom glavom.

Studeni vjetar i režanje pile
U srcu bûde brigu koja grize;
Kapljicu kiše, što su lani bile
Rosa na oknu, kao suze klize.

Takvog me, evo, nađoše ti dani:
U borbi s crnim mukama i gadom;
Knjiga života na onoj je strani
Rastvorena, što je natopljena jadom.

Dobriša Cesarić

[Kikilliki]

Jesenja pjesma

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kad se čuje pjesma Stvari i Živina,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
groždje i kruške, jabuke i smokve.


A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena
i cvrkuću ptice.

Miroslav Krleža

[Kikilliki]

Jesen u parku

Jesen je jutros u park stigla
nečujnim korakom žutim,
s grana je žuto lišće digla
i našla mene gdje šutim.
Ruka se njena hladna i blijeda
moga dotakla lica.
Sjetih se da je kosa mi sijeda,
gnijezda da su bez ptica.
Na njenoj usni osmijeh se svio
u kojem život se gasi,
a ja sam ruku podići htio
da barem nada se spasi.
Ali dok srce daljinom luta,
vidjeh i ruka da je već žuta.

Ante Jakšić

[Kikilliki]

Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Dobriša Cesarić

[Kikilliki]

Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.

Tin Ujević

[Kikilliki]

Vječni Prsten

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

Samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad poslije, jedan uzduh sreće.

Tin Ujević

[Kikilliki]

Dok na nju mislim

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu čelu ona trpi krunu;
Za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;

Jer ona živi tek gospodstvom bića
i ritmom kreta, crtom carevanja;
Njena je pjesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja.

Skromnu bjelinu nježna porcelana
krije u svili duše koribanta;
I blagu žalost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.

Al ništa nema značaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuđim oblakom,
ko vijenac cvijeća što ga noći plete,
ko čisto srce što ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i želje;
Ko šume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda plač i plamen
kroz mećave i čemer bodrih slika;
I njena sila — mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.

Tin Ujević

[SCOLA]

MLADOST

Mladost.... poput neba zasjala
za tren s beskrajem nestala,
u meni ostala....
Bilo kud' da krenem
s lakočom osmijeha
poput neba.... nosim je ja!

Darko Petar Štivičević

www.youtube.com/watch?v=VKm4JC7CTZQ

[SCOLA]

KOROTA

Kao ptica bi
Ljerka htjela
htjela bi Ljerka da joj duša
na ručnikom zastrto zrcalo
sleti kao ptica, kao čvorak
propet i napet iznad gustiša,
vlažnog šiblja velikih korota
koje trebale bi popratiti
njezin hropac.
''Vlastitu sam sanjala smrt!''
jeca Ljerka u listopadsko jutro,
od magle blijedo,
smrću lišća namirisano jutro,
''sanjala sam da me nema?''
kestenje joj se kotrlja u glasu
dok ruku polaže na grudi,
soba vonja na znoj,
na duboko noćno disanje,
na buđenje iz smrti.
I sve je banalno,
na livadi krakću vrane,
Sve izgleda i zvuči drukčije
od one smrti
iz koje se Ljerka jutros živa vratila....

Ivana Šojat

[SCOLA]

O ZAVIČAJU

Zavičaj radi samo u srpnju i kolovozu.
Moj zavičaj je onoliko koliko ja odredim.
Zavičaj mi ne može odrapiti nekoliko godina naklonosti -
uvjetno.
Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata.
Zavičaj je naivan.
Utrpa mu se tko god stigne.
Zavičaj ima skroman glazbeni ukus.
Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem.
Zavičaj ima kvadraturu vikendice.
Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena.
Zavičaj na putu.
Zavičajem protiv zavičaja.

Arsen Dedić