Strah od smrti

[VeronikaN]

nana@ kaže:

Ma ne bojim se ja smrti, nego kako ću izgledati kad ostarim

ostarjelo.....
A tada ćeš tek i razmišljati o smrti!

[MP Thompson]

Ja se ne bojim smrti, kad tad ćemo svi umrijeti...........neka dođe jebo majku...

[blackbird's rose]

ElessarOne kaže:

Ne znam po čemu si došao/la do tog zaključka, ja smatram da svatko ima svoje mjesto tamo "gore" bez obzira na način života... smrt služi kao svojevrsna vrata svim ljudima da pređe u samo drugi oblik postojanja. Pakao i raj sami po sebi ne postoje kao mjesta već sama spoznaja poslije smrti (ako to postoji) dovodi do osiječaja krivnje pa se osoba ili sada "duša" samu sebe kažnjava ali nikako ne vječno, do onog trenutko dok samoj sebi ne oprosti nakon čega ide dalje, naravno to ne znači da ma kakav grijeh bio da je na kraju sve oprošteno, taj grijeh je i dalje tu samo što više to nije otvorena rana .. ožiljak ostaje... to je neka moja vizija svega toga... neko možda mislim previše nadrealistično ili blabla, ja kažem: Pričamo o stvarima koje nisu s ovog svijeta, a pošto nitko od nas ne može zamisliti ne zamislivo moramo se služiti onim što znamo, stoga, moja slika možda izgleda malo krivo onako kako ju interpretiram ali što mogu kada još nisam umro...

Da.Ovo gore ti je dobro. Zapravo nisam htjela reći da je način života tako jako bitan,ali vjerujem da postoji razlika u tome hoće li ti biti lakše ili teže umrijeti kad ti je tu na Zemlji bilo tako lijepo(npr.kada si ostvario neke svoje snove etc.). Ono što sam pokušala reći je da način života ima veze sa osjećajima osobe koja je na samrti,a ne sa tim gdje će ona,kao i svi mi, poslije završiti.
BTW,zanima me,kada bi znali da ćete u roku od 48 sati umrijeti,što bi vam prolazilo kroz glavu i što bi učinili? I kada bi mogli birati kako ćete umrijeti koji bi to način bio?

[ElessarOne]

blackbird's rose kaže:

Da.Ovo gore ti je dobro. Zapravo nisam htjela reći da je način života tako jako bitan,ali vjerujem da postoji razlika u tome hoće li ti biti lakše ili teže umrijeti kad ti je tu na Zemlji bilo tako lijepo(npr.kada si ostvario neke svoje snove etc.). Ono što sam pokušala reći je da način života ima veze sa osjećajima osobe koja je na samrti,a ne sa tim gdje će ona,kao i svi mi, poslije završiti.
BTW,zanima me,kada bi znali da ćete u roku od 48 sati umrijeti,što bi vam prolazilo kroz glavu i što bi učinili? I kada bi mogli birati kako ćete umrijeti koji bi to način bio?

slažem se da lijepši život donosi teži odlazak, mislim na emocionalno.. teško pada, ali ako čovjek shvati da odlazi na nešto još bolje... mislim da bi to lakše trebao prihvatiti... ja se nadam da ću ja moći tako ili barem slično...

tvoje pitanje:
pa pokušao bi se oprostiti od svih, do idućeg susreta.. svesti tugu drugih na minimum.. sa svakim popričati i uvjeriti ih da se ne boje jer se ni ja ne bojim... i na kraju: se ya! ;D

[ula liliac]

ElessarOne kaže:

Pa opet moram postaviti pitanje, čemu strah ako čemo se opet svi okupti tamo negdje, a ako nečemo, za čim žalit ako je besmisleno... ako nema budučnosti čemu žaliti kada se sve opet svede na isto...

Strah od smrti....teško je to objasniti, a još manje pojmiti. Osobno smatram da se u našem modernom društvu smrt izostavlja, ona je trenutna...čista prolaznost. Smrt je jedan dio života, strah se javlja jer taj dio ne možemo pojmiti. Ništa, ništavilo...koliko znam neki su govorili o tome, a ako se o nečemu može govoriti, odnosno uopće postaviti pitanje, onda je i ništa zapravo nešto.....suicid je ozbiljan čin filozofije...ali ne mogu reći da ga razumijem. Budučnost, prošlost, sadašnjost..dali to uopće postoji??? Naviknuti smo linearno i u kontinuitetu egzistirati, pa u tom slučaju smrt pod tim uvjetima za većinu predstavlja prekid/STRAH, nažalost.

[jedinstvena]

ja se ne bojim onoga što slijedi nakon smrti koliko toga da ću na kraju svog života, pred smrt, razmišljati o svemu što sam postigla i zaključiti da život nisam provela onako kako sam mogla i trebala..

što se samoubojstva tiče.. neznam.. neznam šta bi mislila o tome.. i opravdavam to i neopravdavam.. teško je osobi koja ne vidi više izlaza odjednom pronaći smisao.. svatko ima pravo na nezadovoljstvo životom, mislim da ima pravo i na prekid života no pitanje je dali ga čeka nakon toga još veća patnja od ove koju je iskusio na zemlji..

[ElessarOne]

ula liliac kaže:

Strah od smrti....teško je to objasniti, a još manje pojmiti. Osobno smatram da se u našem modernom društvu smrt izostavlja, ona je trenutna...čista prolaznost. Smrt je jedan dio života, strah se javlja jer taj dio ne možemo pojmiti. Ništa, ništavilo...koliko znam neki su govorili o tome, a ako se o nečemu može govoriti, odnosno uopće postaviti pitanje, onda je i ništa zapravo nešto.....suicid je ozbiljan čin filozofije...ali ne mogu reći da ga razumijem. Budučnost, prošlost, sadašnjost..dali to uopće postoji??? Naviknuti smo linearno i u kontinuitetu egzistirati, pa u tom slučaju smrt pod tim uvjetima za većinu predstavlja prekid/STRAH, nažalost.

zanimljivo ti je ovo gore, da li je sve tako linearno kako smo se naučili gledati ili smo u nekom pluralu koji se isprepliće s prošlošću, sadošnjosti i budućnosti koje postoje zapravo jedna u drugoj, zbunjujuće ali nekako ima smisla. ako pretpostavimo da je svemir natau u big beng i sada se širi, pa bi se opet mogao počet sažimati pa opet sve izpočetka.. tko zna koliko smo puta tu na istom mjetu u različitim ulogama.. ili možda u istim...

[ElessarOne]

jedinstvena kaže:

ja se ne bojim onoga što slijedi nakon smrti koliko toga da ću na kraju svog života, pred smrt, razmišljati o svemu što sam postigla i zaključiti da život nisam provela onako kako sam mogla i trebala..

što se samoubojstva tiče.. neznam.. neznam šta bi mislila o tome.. i opravdavam to i neopravdavam.. teško je osobi koja ne vidi više izlaza odjednom pronaći smisao.. svatko ima pravo na nezadovoljstvo životom, mislim da ima pravo i na prekid života no pitanje je dali ga čeka nakon toga još veća patnja od ove koju je iskusio na zemlji..

mislim da rijetki mogu na kraju života reći da u posao odradili propisno. uvijek je tu nešto što je moglo biti malo ovako ili onako... toga može biti više ili manje.. kad se sve sumira nije slika toliko loša, ali ljudi počnu maštati i onda im se otvore vrata u svjet koji je mogao biti, ali treba imati na umu da je to "što bi bilo kad bi bilo", u tim trenucima kada smo donoslili odluke moralo je biti baš tako i nikako drugačije, recimo nešto kao sudina...

[bigmamma]

gleme1 kaže:

strah od smrti... krivo shvacas to... ne boje se ljudi toga sta ce biti poslije. boje se toga da ce jednom morati umrijeti, i da nece vise biti zivi, da ostali ostaju na ovom svijetu a on ide ca i povratka mu nema. Na Zemlji ostavlja najmilije, one koji ce visiti po kaficima, koji ce doma gledati televiziju, jebavat se okolo a njega nema vise... toga se ljudi boje
naravno ovo bi bilo s stajalista ateista

je..to je moje stajalište..ja se bojim ostaviti ovaj svijet i svoj život..jednostavno ne želim umrijeti(e sad ,možda kad dođem u određene godine će mi biti dosta svega i jedva ću čekat da umrem kao moja susjeda od 84 godine koja je umrla prirodnom smrću) ali trenutno se užasavam smrti..

[ula liliac]

ElessarOne kaže:

zanimljivo ti je ovo gore, da li je sve tako linearno kako smo se naučili gledati ili smo u nekom pluralu koji se isprepliće s prošlošću, sadošnjosti i budućnosti koje postoje zapravo jedna u drugoj, zbunjujuće ali nekako ima smisla. ako pretpostavimo da je svemir natau u big beng i sada se širi, pa bi se opet mogao počet sažimati pa opet sve izpočetka.. tko zna koliko smo puta tu na istom mjetu u različitim ulogama.. ili možda u istim...

Ja se isto pitam, da li je linearno...ali tako se vise manje sve pakira od radnog vremena, spavanja, pa i smrti.....mislim da je problem u onome sto imenujemo sa ZNATI/MOCI ZNATI...kao takva koncepcija sa svojim sigurnim premisama i polaznim aksiomima....npr. svemir je..., bog je..., smrt je.... i slicno. Nekako se slazem s Heideggerom oko definiranja, apsolutiziranja.Zbunjujuce jako . Da li trebamo znati, premalo je ovdje mjesta i nacina, a i u nemogucnosti sam iskazati ono sto je u meni, ali mislim da svi nekako slicno dozivljavam ono sto je neizrecivo, opet definiram....

[lao tze]

hm...strah od smrti...pa mislim da je normalno da svaki covjek razmislja o zivotu i da se zapita sta ga ceka poslije smrti...koliko ce to pitanje u njemu izazvati strah zavisi od psihe covjeka...svakako mislim da je strah opravdan, bez da predje u neku psihicku opsjednutost...strah od smrti je takodjer na neki nacin strah od zivota...ljudi nisu birali da se rode, takodjer nisu ni birali da moraju umrijeti...zivjeti i umrijeti je nesto neminovno...a u pauzi izmedju rodjenja i smrti, budimo zivi!!!!

[ElessarOne]

Slažem, se! btw, svi mi imamo ogranićenja u tome. nitko ne zna to točno definirati, tj. taj osiječaj. osiječaji se ne mogu opisati samo osijetiti.. za sada ti dobro ide, nemaš frke!!!

[Apemant]

Svi vi koji tvrdite da se smrti ne bojite ili da se nema smisla bojati smrti, jedno veliko



Strah od smrti je temeljni atribut živog bića: dok živi, dok želi živjeti, dotle se boji smrti. Tvrdnja da se nemamo čega bojati jer 'nećemo ništa osjetiti' je bez veze - ne boji se čovjek samo boli, nego se boji i nemoći (bi li htio biti kompletno paraliziran, a da te ništa ne boli, dapače da se osjećaš ugodno? ). Dok si živ, moćan si; nema čovjeka koji voli osjećaj nemoći, dapače mrzi ga iz dna duše. A smrt je totalna nemoć, kad si mrtav, ne možeš ama baš ništa. I ta spoznaja je čovjeku izuzetno mrska. Toliko mrska da je čak, recimo, uobičajena stvar poštivati odluku mrtvog čovjeka (točnije odluku koju je donio dok je još bio živ. Tu vidimo da čovjek želi 'upravljati' - koristiti moć - čak i nakon što umre; i to ne samo vjernici, nego i ateisti, dakle oni koji vjeruju da doslovno više ne postoje nakon što umru. Koji je smisao poštivanja odluke nepostojećeg čovjeka? Čini mi se - želja da se i tebi poštuje odluka kad umreš. Ali zašto bi ti htio da se tvoje želje poštuju kad umreš, ako ti tada doslovno ne postojiš? Što te briga - ne postojiš, ništa ne osjećaš - zar ne?)

Zapravo, ta spoznaja je toliko mrska da čovjek izmišlja razne paradoksalne doktrine ne bi li sam sebe uvjerio da se smrti ne boji, dapače, da za to čak nema ni razloga.

Neki drugi ljudi taj 'problem' rješavaju tako što negiraju samu smrt (to su oni koji vjeruju u bilo koji oblik egzistencije nakon smrti). Što se mene tiče, nisam se još opredijelio.

[magnitude defeater]

Apemant kaže:

Svi vi koji tvrdite da se smrti ne bojite ili da se nema smisla bojati smrti, jedno veliko

ja mislim da bi trebali staviti razliku između straha od smrti, i straha od umiranja. Kad ti netko kaže "nije me strah smrti" vjeruj mu da je u pravu. Zato većina ljudi baš ne koristi pojam umiranje u ovom slučaju, ali kada se rasprava počne dalje širiti, uspije se ubjediti čovjeka kako se on ustvari boji smrti, a umiranje nitko ne spominje. Znači bojiš se umiranja (lučenje adrenalina-blabla).

[Apsolut]

strah od smrti u čovječanstvu je ukorijenjeni strah,prvenstveno od prestanka postojanja.i smatram da je najveći uzrok patnji u čovječanstvu.no,nije jedini,i svi ostali strahovi.mnogo je faktora koji utječu na kreiranje stavova kod pojedinca,no nažalost najviše utjecaja ima okolina.mi danas živimo po šabloni koju je prije sto godina netko kreirao,i tako to ide stoljećima.ali ideja o besmrtnosti persone je očiti pokazatelj funkcioniranja na razini ega.dakle,čovjek se boji da će njegova osobnost nestati,i da je to njegov kraj,jer sebe gleda kao osobu.u tom je stvar.čovjek se boji prostora bez definicije,personalnog.da nije tako,ne bi se bojao smrti.

[adriatic]

magnitude defeater kaže:

ja mislim da bi trebali staviti razliku između straha od smrti, i straha od umiranja.

Smrti se uopće ne bojim, ali (dugog i teškog) umiranja, itekako.

Umiranje ipak ne spada pod smrt, nego pod život.

[ElessarOne]

Apemant kaže:

Svi vi koji tvrdite da se smrti ne bojite ili da se nema smisla bojati smrti, jedno veliko



Strah od smrti je temeljni atribut živog bića: dok živi, dok želi živjeti, dotle se boji smrti. Tvrdnja da se nemamo čega bojati jer 'nećemo ništa osjetiti' je bez veze - ne boji se čovjek samo boli, nego se boji i nemoći (bi li htio biti kompletno paraliziran, a da te ništa ne boli, dapače da se osjećaš ugodno? ). Dok si živ, moćan si; nema čovjeka koji voli osjećaj nemoći, dapače mrzi ga iz dna duše. A smrt je totalna nemoć, kad si mrtav, ne možeš ama baš ništa. I ta spoznaja je čovjeku izuzetno mrska. Toliko mrska da je čak, recimo, uobičajena stvar poštivati odluku mrtvog čovjeka (točnije odluku koju je donio dok je još bio živ. Tu vidimo da čovjek želi 'upravljati' - koristiti moć - čak i nakon što umre; i to ne samo vjernici, nego i ateisti, dakle oni koji vjeruju da doslovno više ne postoje nakon što umru. Koji je smisao poštivanja odluke nepostojećeg čovjeka? Čini mi se - želja da se i tebi poštuje odluka kad umreš. Ali zašto bi ti htio da se tvoje želje poštuju kad umreš, ako ti tada doslovno ne postojiš? Što te briga - ne postojiš, ništa ne osjećaš - zar ne?)

Zapravo, ta spoznaja je toliko mrska da čovjek izmišlja razne paradoksalne doktrine ne bi li sam sebe uvjerio da se smrti ne boji, dapače, da za to čak nema ni razloga.

Neki drugi ljudi taj 'problem' rješavaju tako što negiraju samu smrt (to su oni koji vjeruju u bilo koji oblik egzistencije nakon smrti). Što se mene tiče, nisam se još opredijelio.

Da,to je atribut živih bića, tu se slažem, ali kao čovjek imaš priliku nadići taj strah. zar nije lakši život kad nemaš strahova, barem ne tako velikih ili u krajnjem slučaju kad je jedan manje... a to što kažeš za paralizu, pa baš i nije dobar primjer, ti govoriš da je čoivjek paraliziran i da je svjestan toga, to je jadno, ali ako poslije nema ničega nema ni tebe tako da nema što biti pralizirano, zar ne?
ne slažem se da ljudi traže život poslije života da bi umirili svoje strahove, jer taj strah možeš umiriti i kroz ateizam, nema ničega poslije, to je neminovnost i radiš štoi želiš.. totalna sloboda na određeno vrijeme... ja mogu reći da se same smrti ne bojim, jedino mi nije svejedno kako će to biti...

[Apemant]

ElessarOne kaže:

Da,to je atribut živih bića, tu se slažem, ali kao čovjek imaš priliku nadići taj strah. zar nije lakši život kad nemaš strahova, barem ne tako velikih ili u krajnjem slučaju kad je jedan manje... a to što kažeš za paralizu, pa baš i nije dobar primjer, ti govoriš da je čoivjek paraliziran i da je svjestan toga, to je jadno, ali ako poslije nema ničega nema ni tebe tako da nema što biti pralizirano, zar ne?

Točno, nema tebe, a kad te nema sigurno ništa ni ne osjećaš. Možemo slobodno reći da se mrtvi ljudi sigurno ne boje smrti. Stvar je u tome da smo nas dvojica živi, i stvarno ne vidim na koji način činjenica što nećemo ništa osjećati ONDA (nakon što umremo), dokida eventualni strah od nepostojanja koji mi možda osjećamo SADA.

ElessarOne kaže:

ne slažem se da ljudi traže život poslije života da bi umirili svoje strahove, jer taj strah možeš umiriti i kroz ateizam, nema ničega poslije, to je neminovnost i radiš štoi želiš.. totalna sloboda na određeno vrijeme... ja mogu reći da se same smrti ne bojim, jedino mi nije svejedno kako će to biti...

For who would bear the whips and scorns of time,
The oppressor's wrong, the proud man's contumely,
The pangs of despised love, the law's delay,
The insolence of office and the spurns
That patient merit of the unworthy takes,
When he himself might his quietus make
With a bare bodkin? who would fardels bear,
To grunt and sweat under a weary life,
But that the dread of something after death,
The undiscover'd country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?

[Lijah]

Moj stav o ovoj temi najbolje oslikava stara crnogorska poslovica:

" KO OD STRAHA MRE ZA DUSU MU PRDE"

[ElessarOne]

Apemant kaže:

Točno, nema tebe, a kad te nema sigurno ništa ni ne osjećaš. Možemo slobodno reći da se mrtvi ljudi sigurno ne boje smrti. Stvar je u tome da smo nas dvojica živi, i stvarno ne vidim na koji način činjenica što nećemo ništa osjećati ONDA (nakon što umremo), dokida eventualni strah od nepostojanja koji mi možda osjećamo SADA.

For who would bear the whips and scorns of time,
The oppressor's wrong, the proud man's contumely,
The pangs of despised love, the law's delay,
The insolence of office and the spurns
That patient merit of the unworthy takes,
When he himself might his quietus make
With a bare bodkin? who would fardels bear,
To grunt and sweat under a weary life,
But that the dread of something after death,
The undiscover'd country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?

ukratko, ako smatraš da nema ništ poslije, tvoja stvar, ne mislim se svađat ali se ne slažem...