Majka Tereza

[101st Airborne]

Danas u sklopu proslave 25. godina svoga papinstva Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju (pravo ime Gonxha Agnes).
Nikada do sada u povijesti Crkve nije netko tako brzo nakon svoje smrti proglašen blaženikom. Prošlo je nepunih 6. godina od njene smrti a već je uzdignuta u Crkvi na rang blaženice.

Sve ono što je učinila niti dopušta ikakve premise sumnje i opreznosti za taj brzi početak kauze za proglašenje blaženom, a vrlo vjerojatno će brzo doći i do proglašenja svetom.

Žena koja je učinila ono što mnogi nikada ne bi učinili. Žena koja je savladala najveću barijeru kod čovjeka...mržnju...žena koja je svoj život dala za druge, koja je je nadvaldala svaki oblik egoizma u sebi i sebe potpuno darovala za čovjeka, bez razlike je li to hindus, musliman, kršćanin ili bilo tko drugi....za nju su svi gubavci, svi umirući, bijedni, bolesni bili ljudi u kojima je vidjela Krista.

Držala se samo jednog načela: ljubav ne poznaje granice.

U svome dugome životu dobila je 124 razne nagrade, od kojih su najpoznatije Nobelova nagrada za mir, Padmashri indijske vlade, zlatna medalja za mir američkog kongresa, zlatan medalja za mir SSSR-a iz 1987. godine.

U Indiji je najpoznatija osoba poslije obitelji Ghandi. I zanimljivo, u zemlji u kojoj i nije tako velik broj kršćana postigla je najveći uspjeh. Svojom vjerom, živom i istinskom, milijunima pokazala da je Bog ljubav i samo ljubav!

Evo za sve nas osobe u koju se možemo ugledati i u kojoj možemo naći uzor bez ikakve mane.
Majka Terezija slika osobe koja živi svoju vjeru i koja je pretača u osobni život. Život za drugoga, za onoga najbjednijega.
I koje li časti što smo bili suvremenici tako velike osobe kao što je ona!

[Blaise]

Ipak

Ljudi su nerazumni, nelogični i sebični,
Ipak ih voli.
Ako činiš dobro, ljudi će te optužiti da imaš sebične, skrivene motive,
Ipak čini dobro.
Ako si uspješan, steći ćeš lažne prijatelje i prave neprijatelje,
Ipak teži uspjehu.
Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno,
Ipak čini dobro.
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim,
Budi ipak pošten i iskren.
Ono što godinama stvaraš, može preko noći biti uništeno,
Ipak stvaraj.
Ljudima je stvarno potrebna pomoć, ali bi te mogli napasti ako im pomogneš,
Ipak pomaži ljudima.
Ako daš svijetu najbolje od sebe, zauzvrat ćeš možda dobiti samo udarce,
Ipak daj svijetu najbolje od sebe.

Gonxhe Bojaxhiu (Majka Terezija)

[Blaise]

Ustvari, ne znam jesu li to bas njezine rijeci. To pise na zidu njezinog doma u Calcutti. Svejedno, Majka Terezija nije bila veliki govornik, ali njezina su djela bila velika.

Ljubav koju je imala za covjeka, svakog covjeka, moze se osjetiti iz njezinog govora prilikom dodjele Novelove nagrade za mir 1979.

Bog blagoslovio blagostanje, ali u mnogim obiteljima ovdje mi možda imamo nekoga tko nije gladan kruha, ali je gladan jer se osjeća zaboravljenim i nevoljenim, jer mu je potrebna ljubav. Ljubav počinje kod kuće, prvo tamo.

Nikada neću zaboraviti jedno djete, jednog četverogodišnjeg Hindu-dječaka. On je na neki način čuo: "Majka Tereza nama šećera za svoju djecu." Otišao je kući svojim roditeljima i rekao: "Ja ne želim jesti šećer tri dana, poklonit ću ga Majci Terezi." Nakon tri dana njegovi roditelji su ga morali dovesti meni i on mi je poklonio malu staklenku šećera. Kako je jako volio taj mali dječak! Volio je do bola. Ne zaboravite da mnoga djeca, mnoge žene i mnogi muškarci na ovome svijetu nemaju ono što vi imate, i mislite na to da ih volite do bola.

Prije nekog vremena pokupila sam jedno dijete s ulice na čijem sam licu mogla vidjeti da je gladno. Ne znam koliko dana nije ništa jelo. Dala sam mu komad kruha i on ga je jeo mrvicu po mrvicu. Rekla sam mu: "Pa jedi taj kruh!" Tada me djecak pogledao i rekao: "Strah me je pojesti ga, strah me da cu kad dođe kraj opet biti gladan!"

Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: "Tamo živi jedna Hindu-obitelj s osmero djece koja već dugo vremena gladuju." Uzela sam rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo, majka im je podijelila rižu i s jednom polovicom izašla van. Kad se vratila, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila: "I oni su gladni". Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska obitelj, da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila to što je ona nešto dala svojim susjedima, nego to što je u svojoj patnji ipak znala da ima i dugih koji pate. Ona je imala hrabrosti dijeliti i podijeliti ljubav.

To je ono što ja želim od vas: Volite siromašne i ne okrećite im leđa, jer ako njima okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu. On je sebe učinio gladnim, golim i bez domovine da bismo vi i ja imali priliku da ga volimo. Gdje je Bog? Kako ga možemo voljeti? Nije dovoljno da se kaže: "Moj Bože, ja te volim." Mi Boga volimo na ovome svijetu ako se nečega odreknemo, ako nešto dajemo. Naravno da ja šećer mogu pojesti sama, ali ga mogu i dati nekom drugom. Mogu ga dati odraslima, mogu ga dati djeci. Ako cijeli svoj život svaki dan samo dajemo, bit cemo iznenađeni onoga lijepog dana kada ljudi budu sve međusobno dijelili i radovali se tome.

Tako, ja ću moliti za vas da vi molitvu proširite dalje u svojim obiteljima. Plod molitve bit će da vjerujemo kako to činimo za Krista. Kad zaista počnemo vjerovati, počet ćemo voljeti, najprije u svom domu, potom svoga susjeda, a onda ljude u zemlji u kojoj živimo.

[Minam]

Znaci sad je priznata od katolicke crkve za sveticu?Gde moze da se procita njeno zitije (biografija)?

[Blaise]

Ne, ne - nije jos svetica.
Iako je i za beatifikaciju potrebno dokazati da se ucinilo cudo (npr. cudesno ozdravljenje).

Naci cu ti biografiju pa cu je kopirati tu.

[Dunj@]

Zanimljivo, da službena crkva sada preskače dio u kojem je ona izbačena iz (prvog) reda, radi neposlušnosti.

I da je svoj red osnovala bez službene dozvole, jer im je baš svojim stavom da nije njeno da obraća, već da pomogne odbačenima, prekršila zavjet poslušnosti redu, preko kojeg je i došla u Indiju.

Ne mogu se točno sjetit tih riječi, ali tada je bilo "pravilo" da se svaka religija brine o "svojima" bijednima.

Majka Tereza je prekršila pravilo reda onog časa kad se okrenula i pomogla umirućem gubavcu kraj ceste. Dovela je u opasnost svoju zajednicu. I nije se više pokorila takvom stavu, niti takvim ljudskim autoritetima, bez obzira na posljedice. Slušala je "glas Božji".

To je njena veličina.

[Minam]

Blaise kaže:
Ne, ne - nije jos svetica.
Iako je i za beatifikaciju potrebno dokazati da se ucinilo cudo (npr. cudesno ozdravljenje).

Naci cu ti biografiju pa cu je kopirati tu.

Aha, dakle ima razlike izmedju blazene i svete. Bas me zanima da li ce se neko cudo dogoditi sa njom. Ali , to moze da potraje i stotine godina dok se pokaze

[Blaise]

Rodila se 26. kolovoza 1910. u Skoplju, kao najmlađe od petero djece Nikole i Drane Bojaxhiu. Krštena je kao Gonxha Agnes, a prvu je pričest primila sa samo pet i pol godina. Krizmana je u studenome 1916. Od dana prve pričesti ljubav prema drugima ušla je u njezino srce. Iznenadna očeva smrt, kada je Agnes imala oko osam godina, obitelj je ostavila u velikim novčanim poteškoćama. S 18 godina, sa željom da postane misionarka, Gonxha Agnes napustila je svoju kuću u rujnu 1928. i ušla u Institut Blažene Djevice Marije, poznat i kao »redovnice iz Loreta« u Irskoj. Tamo je dobila redovničko ime - časna Mary Teresa, kao sv. Terezija iz Lisieuxa. U prosincu je otišla u Indiju, a u Calcuttu je dospjela 6. siječnja 1929. Nakon polaganja privremenih zavjeta u svibnju 1931. časna Marija Terezija poslana je u Entally gdje je podučavala u školi za djevojke »sv. Marije«. Vječne zavjete položila je 24. svibnja 1937. i tako postala, kako je sama rekla, »zaručnica Isusova za vječnost«. Otada su je uvijek zvali samo Majka Terezija. Nastavila je predavati u školi i 1944. postaje ravnateljicom. Osoba duboke molitve i snažne ljubavi prema svojim susestrama, Majka Terezija provela je 20 godina života u »Loretu«, u svojoj zajednici, i bila vrlo sretna.
Na putu vlakom na godišnje duhovne vježbe od Calcutte do Darjeelinga 10. rujna 1946. Majka Terezija dobila je »nadahnuće«, svoj »poziv u pozivu«. U tijeku sljedećih tjedana i mjeseci, unutarnjim govorom i viđenjima, Isus joj je objavio želju svojega Srca za »žrtve ljubavi«. Dvije godine razlučivanja i provjera prošle su prije nego je dobila dopuštenje da započne svoje novo poslanje. Sari je prvi put obukla 17. kolovoza 1948, bijeli sari obrubljen plavim crtama, te je napustila svoju ljubljenu zajednicu i samostan i ušla u svijet siromaha. Kratko je vrijeme provela kod misionarki u Patni, te se vratila u Calcuttu. Privremeno se smjestila kod Malih sestara siromaha. U predgrađa je prvi put otišla 21. prosinca: posjetila je obitelji, prala rane više djece, pobrinula se za nekoga starca koji je bolestan ležao na ulici i neku ženu koja je umirala od gladi i tuberkuloze. Svaki je dan započinjala misom i pričešću, pa odlazila s krunicom među rukama kako bi služila Kristu u onima koji nisu željeni, koje nitko ne voli, o kojima nitko ne skrbi. Nekoliko mjeseci kasnije, jedna za drugom, pridružile su joj se neke njezine bivše učenice. Novu Kongregaciju Misionarki ljubavi 7. listopada 1950. službeno je priznala nadbiskupija Calcutta, a deset godina kasnije Majka Terezija šalje svoje misionarke u druge dijelove Indije. Kada je kongregacija postala »papinskoga prava«, po odluci Pavla VI, dobila je dodatno ohrabrenje i osnovala kuću u Venezueli.

Uslijedili su Italija (Rim) i Tanzanija, a potom - svi kontinenti. Od 1980. do 1990. Majka Terezija čak je uspjela doći u sve komunističke zemlje, uključujući Sovjetski Savez, Albaniju i Kubu. Nije stala na tome već je 1960. osnovala Braću misionare ljubavi, te nastavila tražiti suradnike među pripadnicima svih vjera, rasa i naroda. Svi su priznavali njezin rad, svi su je poštivali pa je primila brojne nagrade i počasti. Indijska nagrada Padmashri iz 1962. i Nobelova nagrada za mir 1979. doveli su je u središte medijske pozornosti, što je dobro koristila »na slavu Božju i u ime siromaha«, kako je često isticala. Cijeli život i djelovanje Majka Terezije pružaju svjedočanstvo radosti ljubavi, veličine i dostojanstva svakoga ljudskog bića, a govore i o vrijednosti malih stvari učinjenih iz ljubavi i vjerno. Junački život te male časne i sva njezina patnja poznati su postali tek nakon njezine smrti. Skriven od očiju sviju, skriven čak i od očiju onih koji su s njome usko surađivali, njezin je unutarnji život bio obilježen iskustvom dubokoga, bolnog i trajnog osjećaja da je odvojena od Boga, čak da je odbacuje, dok je u njoj želja za njim bila sve jača. Svoju unutarnju kušnju nazivala je »tama«. »Bolna noć« njezine duše, koja je započela negdje s početkom razdoblja u kojemu je započela svoj apostolat sa siromašnima i trajala cijeli život, Majku Tereziju dovela je do još dubljega sjedinjenja s Bogom. Posljednjih godina života, unatoč ozbiljnim zdravstvenim problemima, nastavila je voditi kongregaciju i odgovarati na potrebe siromaha i Crkve. Godine 1997. redovnica Majke Terezije bilo je oko 4000, bile su prisutne u 610 kuća u 123 zemlje svijeta. U ožujku 1997. blagoslovila je novoizabranu generalnu glavaricu Nirmalu i još jednom otputovala u inozemstvo. Nakon posljednjega susreta s Ivanom Pavlom II. vratila se u Calcuttu, posljednjih tjedana života primala posjetitelje i podučavala susestre. Umrla je 5. rujna 1997. Pokopana je s državnim počastima Indije i tijelo joj se nalazi u kući matici Misionarki ljubavi.
Grob joj je brzo postao mjestom hodočašća i molitve mnogih, ljudi svih vjera, siromašnih i bogatih, bez ikakvih razlika.

[Blaise]

Simona kaže:

I da je svoj red osnovala bez službene dozvole, jer im je baš svojim stavom da nije njeno da obraća, već da pomogne odbačenima, prekršila zavjet poslušnosti redu, preko kojeg je i došla u Indiju.

Majka Tereza je prekršila pravilo reda onog časa kad se okrenula i pomogla umirućem gubavcu kraj ceste. Dovela je u opasnost svoju zajednicu. I nije se više pokorila takvom stavu, niti takvim ljudskim autoritetima, bez obzira na posljedice. Slušala je "glas Božji".

To je njena veličina.

Da, ako sam dobro razumjela, dvije godine je trebalo da je Crkva (opet) prihvati.
Nije odustala.

[Minam]

E to je bila zena!

[Dunj@]

Dvije godine razlučivanja i provjera prošle su prije nego je dobila dopuštenje da započne svoje novo poslanje.

E, a kako ovo nazvati?
Kome je to trebalo tada? Njoj sigurno nije.
Ona je bila bukvalno na cesti i nije ju bila briga. Ona se "vratila" kad su "oni" uvidjeli svoju pogrešku i sve napravili da je uklope u hijerahiju. Naravno da to nije odbila. Jer i nije napustila svoju vjeru.

[Blaise]

»Albanka sam po krvi, Indijka po državljanstvu. Što se tiče moje vjere, katolička sam časna sestra. Prema zvanju pripadam svijetu. No, što se tiče mojega srca, cijela pripadam Srcu Isusovu.«

[Blaise]

Simona kaže:
E, a kako ovo nazvati?
Kome je to trebalo tada? Njoj sigurno nije.
Ona je bila bukvalno na cesti i nije ju bila briga. Ona se "vratila" kad su "oni" uvidjeli svoju pogrešku i sve napravili da je uklope u hijerahiju. Naravno da to nije odbila. Jer i nije napustila svoju vjeru.

Pa na to sam i mislila. Vrlo se "pazljivo" govori o tome.
A zasto bi odbila? Ona nikad nije otisla.
To si i rekla. Nikad nije napustila svoju vjeru.

"Neposluh" je u katolickim redovima jako tezak prekrsaj.
U principu se ne oprasta. Neposlusan mora otici.
Vjerujem da je poziv koji je primila bio toliko snazan da bi mu se odazvala pod svaku cijenu.

Dok sam ceprkala po stranicama, naisla sam na pricu kako je jednom propustila susret s papom. Putem je iz automobila vidjela nekog beskucnika u vrlo teskom stanju, zahtijevala je da auto stane, pokupili su ga i vratila se natrag. Ne pise gdje je to bilo. Kad su je pitali zasto, odgovorila je: Putem sam srela Isusa.

Beatificirana ili ne, s Nobelovom nagradom ili ne, sa svim ovim drugim nagradama koje je Airborne nabrojao ili bez njih, bila je jedna fantasticna zena.

[Dunj@]

Ah, da ta vrst "pažljivosti" me oduševljava. Isus je to nazavo pravim imenom: licemjerstvom.

Vjerujem da je poziv koji je primila bio toliko snazan da bi mu se odazvala pod svaku cijenu.

Pa štos i jest u tome da se odazvala pod svaku cijenu. Njeni su je bukvalno izbacili. Sve druge riječi su eufemizmi.
Sad tu činjenicu skrivaju pod tepih. Valjda će se ispričati za svoj "grijeh struktura" za 100 g. Tu činjenicu ne može pokriti naknadno proglašavanje blaženom ili sutra možda svetom.

Da je ta činjenica jasno napisana i u njenom životopisu, to bi više reklo o snazi i vjere, i crkve, i učenju o kajanju i opraštanju.
Ali nisu.

Njoj to i tako ništa nije značilo, ali kad već govorimo o uzorima i kajanju...onda je hijerahija trebala poći od sebe.
Bar sada kad je više nema. Jer, ponavljam. Njoj nije bilo bitno, ali crkvi i vjernicima jest bitno. Kao uzor onog što crkva uči i preporuča vjernicima.

eh, baš sam zapela...pravi advocatus diaboli...

Sad će subotari navalit da je kršila subotnju zapovijed.

[101st Airborne]

Simona kaže:
E, a kako ovo nazvati?
Kome je to trebalo tada? Njoj sigurno nije.
Ona je bila bukvalno na cesti i nije ju bila briga. Ona se "vratila" kad su "oni" uvidjeli svoju pogrešku i sve napravili da je uklope u hijerahiju. Naravno da to nije odbila. Jer i nije napustila svoju vjeru.

To što je neki u tadašnjoj partikularnoj Crkvi i njenoj zajednici nisu potpuno shvaćali i nije nešto tako strašno.
Mnogi poznati sveci i velikani KC-a su imali "problema" sa hijerarhijom, npr. sv. Franjo, sv. Ivan don Bosco.....kod nekih slučajeva to je ukazivalo i na opreznost Crkve, a kod nekih je to bila čista ljudksa glupost, nepromišljenost i neshvaćenost.

Pa opet mnogi od njih, a tako i Majka Terezija, nisu napustili KC, nisu pljuvali po hijerarhiji, nego svojim životom i djelovanjem pokazali da se nalaze na pravome putu. Upravo tako su pokazali svoju snagu i privrženost zajednici kojoj su pripadali. I to je veličina velikih ljudi.....onih koji su prije svega bili svijesni svoje nesavršenosti i grešnosti i koji su gledali prvo od sebe.
Krist je bio onaj koji ih je vodio. Upravo on je bio predmet njihove želje koja nije gasla niti u takvim trenucima...on je motiv koji je motivirao i on je srž sve stvarnosti u kojoj su živjeli.

Takve konotacije koje ti iznosiš su opet packa Crkvi....a Majka Terezija ostaje vjerna zajednici iz koje dolazi, odana i poslušna, ma kako teško ponekad u Crkvi poslušan zna biti! To mogu ljudi koji nadilaze sud ovozemnika, onih koji ne vide brvno u oku svome dok trun kod bližnjega izdaleka primjećuju. U krilu Crkve je rođena i u njemu je ostala, a imala je daleko veće problemo od mnogih onih koji se ispisuju iz te Zajednice zbog poreza, kondoma, abortusa, svećenika, Pape...prava vjera prepoznaje istinske vrijednosti!

Završit ću riječima Ivana Pavla II. koje je izrekao kada se s Majkom Terezijom susreo u Kalkuti:
"Sveci i istinski ljudi od vjere uvijek su bili vođeni snažnom i aktivnom sućuti za siromašne i one koji pate rekao je Papa još 1986.

[Dunj@]

101st Airborne kaže:
Takve konotacije koje ti iznosiš su opet packa Crkvi....

Naravno da je packa crkvi. A kome bi drugome?
Baš zato što očito još nije ništa naučila iz vlastite povijesti.

A da ne govorim o laikatu u kojeg se "zaklinje", ali laika i dalje nigdje nema na odgovornijem položaju. Nisu se zavjetovali na poslušnost...i nije baš sigurno imati ih među sebi ravnima.

Iako ju već dosta dugo nagriza kriza svećeničkih (i redovničkih) zvanja.

Zanimljivo, da je najveća kriza takvih zvanja u katoličkoj Južnoj Americi!

[ravana]

Ima i to svoje predosti.
S jedne strane se gusi al s druge strane se ne dozvoljava da svaka budala izigrava sveca i duhovnjaka kao sto u indiji na 1 kvalitetnog yogina imas 10 koji su nasli dobar nacin za lagodan zivot i slavu.
Tako da ima nekih redova, ashrama i slicno koji su se strukturirali po uzoru na zapadne samostane i ne dozvoljavaju npr. da coek uzme sannyasu dok ne prodje masa godina. Tako da se ne desi da sannyasin prolupa za parama i zenama jer se zaletio u nesto na sto nije spreman. Naravno sef reda uvijek moze u iznimnim slucajevima dat sannyasu i prije vremena.
Iako je uglavnom obicaj da se sannyasa daje s jednog sannyasina na drugog bez institucionalnih ogranicenja neki uzimaju ovakve redove cesto za primjer kao se stvari mogu organizirat da se izbjegnu duhovni cirkusi i lazni sannyasini (namjerno il nenamjerno).
Tako da sve ima svoje prednosti i ne mogu rec da su takvi stavovi crkve a priori pogresni i uskogrudni. Niti jedan svetac koji je i kroz takav pritisak proso ne vjerujem da je laznjak. Za razliku cesto se otkrije da su ovi moji indijci muljatori. S druge strane moguce je da se izgnjave i odbace vrijedni ljudi istina, medjutim u danasnje vrijeme kad crkva nije tolko mocna drustvena institucija da bi bio problem izac iz nje ako coek ne moze zivit po njenim pravilima nema problema.

[101st Airborne]

Simona kaže:
Naravno da je packa crkvi. A kome bi drugome?
Baš zato što očito još nije ništa naučila iz vlastite povijesti.

A da ne govorim o laikatu u kojeg se "zaklinje", ali laika i dalje nigdje nema na odgovornijem položaju. Nisu se zavjetovali na poslušnost...i nije baš sigurno imati ih među sebi ravnima.

Iako ju već dosta dugo nagriza kriza svećeničkih (i redovničkih) zvanja.

Zanimljivo, da je najveća kriza takvih zvanja u katoličkoj Južnoj Americi!

Puno više je Crkva naučila iz svoje povijesti nego bilo koja druga zajednica.
To što vrlo oprezno pristupa svakoj novoj stvari je njeno iskustvo i mudrost. Crkva ne čini ništa brzopleto i ishitreno, a to joj je upravo pouka iz prošlosti! Jasno, nitko nije apsolutno savršen na ovoj zemlji.

A što se tiče laika, djelomično si i u pravu kada je riječ o KC u Hrvatskoj, iako je tu u zadnjih par godina napravljen veliki vidni pomak. Ne zbog manjka svećenika nego zbog svijesti Crkve da se i mi laici moramo aktivnije i odgovornije uključiti u rad lokalnih i partikularnih vjesrkih zajednica.
Ipak, treba imati na umu da smo pola stoljeća bili pod komunizmom koji je ostavio traga kako na svećenicima tako i na laicima te će trebati dosta vremena i truda da se probiju i sruše poneke barijere sa kojima se mi laici susrećemo u crkvenim krugovima. Ali sve je to zanemarivo. Potrebno je slijediti primjer Majke Terezije i svojom vjerom i upornošću se izboriti za ono što želimo i unutar same hijerarhije....strpljivost je odlika velikana i vjernika!

Svećenička zvanja su u krizi, kao što jei i moral cjelokupnog čovječanstva, a osobito Zapada u velikoj krizi. Sekularizacije bere plodove upravo na polju ljudske duhovnosti...to je plod liberalizma ili bolje reći apsolutne autonomije koju promiče sekularizacija.
Sigurno da sveukupna situacija u svijetu, a i među Hrvatima utječe na rast duhovnih zvanja ili na njihovo opadanje.....sigurno razlog tomu nije to što je svećenicima KC-a zabranjena ženidba.
Opća vjerska letargija i nemar vodi i krizi zvanja unutar Crkve ili Crkava.

No, ti bi sve nešto svaljivala na hijerarhiju, kao da je ona uzročnik svega lošega u Crkvi, a ne kažem da ga nema. Sve ono pozitivno i doboro je zanemarivo i nevažno za ljude poput tebe.
Slično kao što i Papa nije dobio Nobelovu nagradu zbog njegovog čvrstog stava prema abortusu, hemoseksualizmu....sramota i ljudko licemjerje.

Još jednom, Majka Terezija je čisti primjer kako se molitvom, strpljivošću, radom i trudom uspije napraviti i ono što mnogima izgleda nemoguće. A oprez Crkve je postojao i uvijek će postojati, jer kriva dozvola i odluka nanosi puno više štete nego odgađanje donošenja odluke i suda do onoga trenutka kada se stvar sama pokaže kao korisna i dobra.

[Blaise]

101st Airborne kaže:

Slično kao što i Papa nije dobio Nobelovu nagradu zbog njegovog čvrstog stava prema abortusu, hemoseksualizmu....sramota i ljudko licemjerje.

Da, rekli su da je to bio glavni kamen spoticanja, njegovo zalaganje za tradicionalne obiteljske vrijednosti i protivljenje homoseksualnosti i abortusu.

Medjutim, Majka Terezija se takodjer ostro protivila abortusu i koristila je svaku priliku da ga osudi i da apelira na ljude. I u svom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade nekoliko je puta to spomenula
Je li se svijet promijenio u tih 25 godina, je li teziste na nekim drugim stvarima?
Sustav vrijednosti se na neki nacin mijenja, cak je to i neminovno, medjutim, oduvijek se ne smije krasti, lagati, ubijati, itd.
Spada li i to u trajne moralne vrijednosti?
Nekako mi se cini da je ona zivjela svoju misiju bez obzira na drustvene promjene koje su kroz sve te godine pogadjale "zapadnu kulturu". A nisam dobila dojam da je bila izolirana.