U vezi smo skoro 10 godina, od naše 16-e. Prve 3 godine je bila idila, nakon toga mogu reći da nam je veza postala prilično burna. Česte svađe i prekidi doveli su nas na rub živaca, a posebno burno je zadnje dvije godine. Razlozi za svađu zapravo i nisu uvijek bili "najbolji" no naši karakteri i temperament bi gotovo uvijek od "muhe napravili slona". L
Unatoč teškoj situaciji i provođenju "najboljih godina" u depresiji i tugi, ostajali smo vjerni i uvijek se vraćali jedno drugome. Za niti jedno nitko drugi nije postojao. Do prije mjesec dana.
Naime, kod zadnjeg prekida, ja sam odlučio izaći s jednom curom koja mi se svidila i fizički i karakterno. Na kraju sam ja odustao od nje. Onda sam odlučio pozvati na piće jednu poznanicu za koju sam znao da je "dobra cura". Ona je imala momka. Na kraju sam s još jednom izišao, ali od nje sam odustao. Nisam bio spreman s niti jednom ništa i s niti jednom ništa nije bilo, ni poljubac ni ništa.
Ne želim ispast bahat, ali moram napomenuti jer je važno za situaciju. Gotovo svako dnevno mi upadaju cure i praktički sad mogu zavrtiti nekoliko poziva, napisati nekoliko poruka i dobija bi od njih šta oću. Kažu mi da san zgodan i da žene "padaju" na mene. No nije mi do avantura.
E sada, kroz zadnjih mjesec-dva sam shvatio da mi fali moja cura, moja jedina i prava ljubav. No brine me to šta sam si dopustio razmišljati o vezi s nekim drugim, što svakodnevno "primjećujem" žene, što mi laska kada mi upadaju (prije baš i nije), što mi je zanimljivo koketirati s njima itd
Pa si mislim, fali li meni baš ONA ili mi fali NEKO? Jesam li ja naviknuo na nju, pa mi zbog toga fali? Zašto sam si dopustio izaći s nekim drugim iako volim NJU? Znači li to šta sam izišao s nekom drugom, da nije više fer da se vraćam NJOJ?
Puno pitanja na koje ne znam odgovoriti i s toga me čisto zanima mišljenje i komentar nekog neutralnog promatrača?
Hvala vam unaprijed
