Poremećaj hranjenja

[martha_]

[FONT="Arial Narrow"]angelgabriel,

imam isti problem kao ti, voljela bih kad bi mogle chatati, javi mi se na mail [email protected][/FONT]

[azrail]

Khor kaže:

prva stvar koju netko treba napraviti je to da realno i objektivno (ne subjektivno) razmotri situciju u koju se doveo i da to onda prizna sam sebi, a ne meni, tebi ili nekom trećem sa strane i to još na forumu, koji je jedno, ovako, virtualno mjesto. zadnja stvar u tom procesu je da prestane pisati da tu nije bilo nikakvog izbora a ako ga je i bilo da je to vrlo jadan i gotovo nikakav izbor. s tim bi se složio da se ne radi o ovome o čemu se radi nego o geopolitici, gmo-u, masonsko-judejskim ujecajima na 'moderno', zapadno društvo, e brojeva itd. čak bi i razumjeo da se netko odbija normalno prehranjivati zbog svih onih teških, nepotrebnih, kancerogenih i fatalnih, famoznih E brojeva u hrani tj. aditiva, ali uzaludna je tu borba jer čovjek mora jesti, probavni trakt mora raditi, tijelo mora funkcionirati i to ne kažem ja nego tvoje vlastito tijelo.
razlika je u tome što se ja ne 'gnušam' nad ljudima koji su nešto pokupili, zaradili ili navukli na sebe, nego se 'gnušam' nad onima koji se neznaju nositi sa svojim greškama, nego optužuju sve redom, a najmanje sebe, pravog krivca. znaš u čemu je sadržana čitava mudrolija 'izbora'? u tome što možeš odlučtit - 'želim', 'ne želim'. jedino ako se ne radi o osobama koji ništa ne razumiju pa tko ni ne razumiju da je tijelo kao sat kojega, ako pravilno podesiš, pravilno će i raditi, a ako ga pogodiš čekićem, baš i neće. u ovom slučaju, čekić je bulimija. ja ovdje ne govorim iz svoje prespektive jer ja nisam mjerodavan da nekog sudim i da se 'gnušam' nad nekim, pogotovo zbog vanjskih, fizičkih pluseva i minusa, ili zbog toga što je netko imao slobodu izbora a izabrao je nešto što ja nikako nebi. ja se ne smijem mršavim, debelim, niskim, visokim ljudima ili invalidima ili psihičkim bolesnicima na ulici a ne smijem se ni kada se netko popikne. znaš zašto? zato što sam samo mali obični čovijek sa malim običnim problemima i malim običnim negativnostima. razlika je u tome što reagiram kada netko prodaje floskule i nebuloznosti a sve u svrhu samoopravdanja i optuživanje nepostojećih faktora. mene iskreno briga što radiš i kako upravljaš svojim životom niti se meni, a mišljenja sam, niti kome drugom trebaš ili moraš opravdavati ali nemoj zadirati u općenito jer tu se moram javiti i moram reagirati jer narušavaš integritet i tuđa mišljenja. također, ja se imam pravo izjasniti jer ipak živimo u policijskoj državi i u kontroliranom svijetu gdje svaki dan ima sve manje 'slobode' (utopija koja više funkcionira kao distopija), pa će me valjda jedan dan koštati to što sam rekao ono što sam mislio. i inače, zašto bi se opterećivao što nekoga boli nešto ili što pati od nećega? ljudi imaju svojih problema i zadnje što im treba su žalopojke nekoga koji imao izbor gurnuti ili ne prste u ždrijelo. ako si tako izabrao, onda se drži svog izbora a ne sad imišljavati nepostojeće.


ne, inače smatram da je potrebno hrabrosti da se ubiješ (sve zavisi o situaciji i nije sve isto). isto tako smatram da je cinično ubiti se ako će tvoj potez upropastiti tuđe živote i ako će netko patiti zbog tvoje ciničnosti. kao što rekoh, tko je čovjek da sudi čovjeku ali kada svojim izjavama netko prelati u paradoks ili apsurd tu ću se javiti iako bih lagano to mogao preskoćiti ali bih isto tako mogo i reagirati kao npr. sad.
nemam ja tu što odobravati ili ne a isto tako ja nisam 'vi' iliti. 'mi'. inače, gadi mi se svo to 'društvo' a da je pošteno otom potom. to se inače zove represivini aparat u kojem nestaju privatnosti i individualnosti zbog nečijeg podlog cilja i svrhe. zadnja stepenica na tome putu će piti preskoćena kada ćemo svi biti čipirani pa ćemo sanjati o svojim 'izborima' sa čipom u vratu. zapravo, kada pogledam, u suštini ne 'gnušam' se nad navedenim ljudima nego me više ljuti kako netko može, kao zdrava i normalna osoba, popušiti zapadnjačke fore i nametanja i to pretvoriti u stvarnosti uništavajući sebe zbog tuđe obmane. nažalost, većinu tih stvari nemožemo izbjeć i to tkz. 'društvo' propušta po svim porama ali ako već u nećemu ima izbora (nazovimo to tako, iako danas čovjek pravog izbora nema jer sve je već određeno i nametnuto ili će tek to biti a nas ionako ništa ne pita o tome) onda može odlučiti, u ovom slučaju je to veoma jasno - da ili ne. slabašno je opravdavati se zbog ovoga ili onoga, problema u djetinjstvu, kompleksa, životnih problema (jer ih imaju svi a ne samo 'neki'). izbora nema kada pričamo npr. o prehrani - ionako smo već popušili - 'organske' proizvodnje nema već unazad 50 godina. kontrolirana proizvodna je globalna i realna, čak i ako želiš zasaditi nešto svoje nećeš izbjeći to da moraš prvo kupiti sjeme, a o njegovom podrijetlu bi se dalo raspravljat. to možemo zahvaliti rockefellerima, 'prosvijetljenima' i dežurnim svijetskim dušebrižnicima, koji eto upravljaju našim životima i našim izborima ali ako već nešto, ono malo, možeš odlučiti samostalno, onda odluči ispravno - povratka nema. za one koji misle da je sve to samo 'teorija zavjere' neka otvore novime pa pogledaju što se događa - objašnjenje nepotrebno.

nuklearna fizika ili katastrofa ljudskoga bića? ne govorim 'lijepo' nego ono što je. ti si fizija ili fuzija? ili nešto treće?

pa evo hvala na odgovoru,podebljala sam si neke rečenice možda mi se konačno i razjasne morala sam si stavit ovaj smajlić drag mi je a zanima me samo u vezi tih samoopravdavanja jer stvarno ne kužim zašto se netko uopće trudi ostat i zadržat u toj svojoj ljuski,čahuri i oklopu samozavaravanja i samoopravdanja ako mu to samom ne čini dobro,zašto si radimo nešto ako znamo da nam škodi i zašto smo ponekad tako okrutni sami prema sebi i jedni prema drugima...

[Cydonia]

Ja nisam anoreksična, ni bulimična, već naprosto trpam u sebe. Kakav je to poremečaj? Tješim se hranom, kad mi nešto ne ide od ruke, kada sam nervozna jedem. Samo gomilam kilograme, uskoro ću biti prava mala loptica...
Ne bavim se nikakvim sportom.
Tijekom dana se još i uspjevam kontrolirati, ali onda se prejedam navečer i znam da je to pogrešno, znam, znam, i idalje to radim.

[Vilenica]

to ti se zove binge eating. pogledaj po googleu

zbunjuje to sta se stalno prica samo o bulimiji i anoreksiji, a ima toga jos

[Cydonia]

Da, našla sam binge eating.
"Binge eating disorder je engleski naziv za specifičan tip poremećaja prehrane kojeg karekteriziraju ponavljajuće epizode ekscesivnog prejedanja, ali za razliku od bulimije nervoze ne postoje ekstremni oblici kontroliranja tjelesne težine kao što su povraćanje ili korištenje laksativa. Ove osobe često opisuju osjećaj gubitka kontrole u situacijama prejedanja nakon čega osjećaju sram i krivnju."

To imam

Iako ima i nekih razlika od onog što sam našla...
npr.
"Binge Eating predstavlja prejedanje do iznemoglosti u najkraćem mogućem vremenskom roku."
Kod mene, sva sreća, nije do iznemoglosti, ali jest do i preko sitosti. I nije u kratkom roku.

BINGE EATING - Ovisnost o slatkoj hrani
Ne samo o slatkoj.

Binge eating je poremećaj nekontroliranog uzimanja velikih količina hrane (preko 2500 cal za obrok), često u tajnosti, bez izazivanja povraćanja.
Ne radim to u tajnosti, jedem pred drugima, pojedem više od njih, doduše, ali jedem i kad sam sama, ali ne skrivam to.

[evica]

Prijateljica mi se nedavno povjerila po pitanju njezinog poremecaja prehrane. Je li itko bio u "hope.hr", zna li kakva su iskustva, atmosfera i ima li smisla da ju odvedem tamo?
Hvala unaprijed na odg

[Pigsy]

evica kaže:

Prijateljica mi se nedavno povjerila po pitanju njezinog poremecaja prehrane. Je li itko bio u "hope.hr", zna li kakva su iskustva, atmosfera i ima li smisla da ju odvedem tamo?
Hvala unaprijed na odg

Ja bila u: http://www.centarbea.hr/ Atmosfera podržavajuća i prijateljska, osvjestila sam mnoge negativne mehanizme povezane s poremećajem hranjenja i ide na bolje.

[laurinLee]

Pozdrav, bila bih vrlo zahavlna kad bi ste mi mogli pomoci. Ne znam kome da se obratim jer nisam sigurna imam li poremecaj u prehrani. Znam samo da vec 3-4 godine nisam sjela za stol i pojela normalan obrok, a bez da satima poslje razmisljam o istom. SRAM me reci nekome jer ne izgledam kao da imam poremecaj takve vrste. Nisam mrsava i zato mislim da mi ljudi ne bi vjerovali. Misli o hrani i gubljenju kilograma preokupiraju mi misli. Ne mogu se koncentrirati na nista drugo u svom zivotu. Ometa me cak i ucenju zbog cega mi faks pati. Sve je pocelo kad mi je dijagnosticiran IBS, odnosno kada sam krenula na dijetu kako bi ublazila simptome. Malo po malo sam izbacivala stvari iz prehrane, sve dok nije doslo do toga da sam jela zdjelicu rrize na dan. Izgubila sam 10+ kilograma. Kada sam krenula opet normalno jesti, kilogrami su se poceli vracati cega me bilo uzasno SRAM. Krenula sam na razne dijete, ali ni jedna nije bila djelotvorna i uvijek bi je zavrsila tako da bi se prejela pa iduci dan zapocela neku drugu. Prosla je godina-dve, a ja jos uvijek ne znam i ne mogu normalno jesti. Ako jedan dan jedem osjecam se krivo pa sljedeci ili sljedeca dva ne mogu jest, nesto mi ne dopusta. I u dane kad jedem to nisu normalni obroci. Jedem sve cega se dohvatim, npr. colu i sladoled za dorucak. Jedem citav dan i nakon obroka me toliko boli trbuh da mogu samo lezat u krevetu. A ne zelim citave dane lezat u krevetu, jer sam ili preumorna ili me previse boli, zelim napokon opet zivjeti. Ima li netko ista slicno?
Hvala unaprijed

[radical change]

Duboka nesigurnost vodi u želju za kontrolom. Bolest je bila samo okidač da kontrolu prebaciš na prehranu. Pa ti je brojanje kalorija posao glavni preokupator iz dana u dan. I to obično ide u dva smjera, ili pretjerano izglađivanje (anoreksija) ili pretjerano žderanje (bulimija) pa povraćanje krivnje radi. Ne mora biti povraćanje ali suština ti je poznata.
Obrazac vidiš i sama, nesigurnost koju osjećaš hrani opsesiju za kontrolom, i zbog toga si brojiš svaki zalogaj. A kad teret emocija postane prevelik ideš u drugu krajnost, kažeš boli me kurac idem požderati sve živo, i jedeš dok ti ne dođe slabo. Pa punog želuca sjediš na krevetu i gadiš se sama sebi, osjećaš krivnju jer si pokazala kako nisi dosljedna držati tu apsolutnu kontrolu nad svojim životom, dakle nisi dovoljno vrijedna, dobra i zaslužuješ kaznu.

Opsesivna kontrola potječe od nesigurnosti i prezira prema samoj sebi. To si ponijela od kuće, roditelji su ti usadili takav mentalni sklop.
Zavoli sebe, i prihvati da bolest bez obzira kakva bila nije ništa strašno, ljudi žive sa raznim dijagnozama. Prihvati da je kontrola samo posljedica nemogućnosti da zavoliš sebe, jer kada bi se zavoljela tada ti kilogram viša ne bi bio razlog za loše osjećaje, i uživala bi u sebi. Ali se ne voliš pa se kažnjavaš na takav način..
Mnogi mladi se bore sa poremećajima prehrane, nisi sama, nemaš se čega sramiti. Općenito se mlade ljude fila porukama kako nisu dovoljno dobri, vrijedni i ne zaslužuju ljubav, pa se javlja temeljna nesigurnost odnosno manjak samopouzdanja. To se nastoji kompenzirati nerealnim idealizacijama, dakle voljeti ću sebe ako budem izgledala tako i tako, imat ću pravo da se dobro osjećam kada vaga bude ispod 45 kilograma, ili svojevrsno gađenje prema hrani. Problem u prehrani samo je način kako da mladi ljudi ispolje probleme koje nose u sebi, netko ide u agresivu, netko u ovisnost, netko mijenja partnere ko čarape i slično.. baza je više-manje slična..

[morcego]

laurinLee kaže:

...nisam sigurna imam li poremecaj u prehrani.

Nisam stručnjakinja, ali rekla bih da imaš. Svaki odnos prema hrani koji nije zdrav je, po momu mišljenju, poremećaj u prehrani.
Also, prošla sam to pa u tom smislu nisam ni totalni laik.

laurinLee kaže:

SRAM me reci nekome jer ne izgledam kao da imam poremecaj takve vrste. Nisam mrsava i zato mislim da mi ljudi ne bi vjerovali.

Ako se ne osjećaš spremno razgovarati s nekim o tome, nemoj. Ovo što radiš na forumu sasvim je dobar početak i ne treba ništa forsirati. Mogućnost razgovora s nekim uživo doći će kad za nju bude vrijeme - nabijanjem osjećaja "moram!!!" samoj sebi neće ti puno toga dobroga donijeti.
Ne moraš ništa. Ne moraš jesti više ni manje nego što ti se jede. Ne moraš biti mršava, niti debela, niti normalna. Ne moraš nikome polagati svoje račune.
S tim u vezi - osobito je važno shvatiti da ne moraš osjećati SRAM o kojemu govoriš. Koga boli kurac hoće li ti netko vjerovati ili neće?
Nemoj me krivo shvatiti, razumijem te ja jer sam u nekoj fazi bila u identičnoj situaciji. Kad sam potražila stručnu pomoć, rekli su mi da nemam problem, da sam daleko od anoreksije i samim time, da meni ne treba pomagati jer nisam smrtni slučaj :klap: Mojom se glavom, međutim, nitko nije pozabavio (osim sestre, moje sestre, koja također nije pojma imala što da radi, ali je barem pokazala da joj je stalo) pa sam to odlučila napraviti sama. I uspjela sam u tome.

laurinLee kaže:

Kada sam krenula opet normalno jesti, kilogrami su se poceli vracati cega me bilo uzasno SRAM.

Ponavljam - pokušaj nadići osjećaj srama. Neproduktivan je, čak i kad bi se imala čega sramiti. Sram i krivnja su dva osjećaja koja nitko nije zaslužio, uključujući i ljude koji su počinili teške zločine. A definitivno nisi u toj skupini.
Pred kim ili čim bi te bio sram? Misliš da su drugi ljudi bolji, da oni nemaju stvari kojih se isto tako nepotrebno srame i da bi ih uopće jako bila briga imaš li ti stvarno poremećaj u prehrani ili ne?
Previše su zaokupljeni sami sobom. Nisi toliko bitna

laurinLee kaže:

Sad ovdje citiram ostatak teksta u kojem je jasno da nemaš zdrav odnos prema hrani ili prema sebi samoj, dakle, imaš poremećaj u prehrani.

Ovako, ovo je samo moje iskustvo i način na koji sam ja izišla iz toga u čemu sam bila i ne mora značiti da dajem dobar savjet, ali nemam drukčiji, a meni je pomoglo:
ja ne ulazim u to koji su tvoji motivi i dublji razlozi, to je pitanje za terapeute i neke malo jače stručnjake. Je li to potreba za kontrolom ili puka potreba za izgledom Kate Moss, ne znam, ali nije ni bitno. Iskreno, nisam dan danas sigurna ni što je bilo kod mene i mnoge stvari su me pratile kasnije kad sam prestala s brojenjem kalorija, ali činjenica da sam prestala s brojenjem kalorija jako je dobra u svemu tome jer mi je barem fizički dala snage izlaziti iz kreveta, trenirati stvari kojima se od tada bavim (i namjeravam cijeli život), vratiti normalnu količinu masnoga tkiva - ni previše, ni premalo te, posljedično, vratiti menstruaciju. Tijelo se, ukratko, oporavilo, duh malo sporije, ali radim i na tome i na sve sam boljem putu.

Ja sam, kako rekoh, pokušala pronaći stručnu pomoć. To je bilo prije 10 godina i tada se u Lijepoj Našoj poremećajima u prehrani nitko nije ozbiljno bavio pa moji vapaji nisu bili posebice uspješni.
Sestra mi je bila podrška u svemu, ali imati prekrasnu, deset centimetara višu i mnogo zgodniju sestru u tom trenutku bilo je i produktivno i kontraproduktivno. Osobno, mislim da ni sama nije imala neke zdrave stavove o fizičkom izgledu, ali, za razliku od svih ostalih (and I mean - stvarno svih ostalih, od ostatka obitelji, preko prijatelja do poznanika), stvarno je pokušala. To me, brijem, najviše i zdrmalo jer narušavati vlastiti život bilo mi je grozno, ali spoznaja da narušavam život osobe koju najviše volim, bila mi je još gora.
Kao i ti, iz ekstremne mršavosti, prešla sam u zdravu kilažu za koju sam ja, naravno, mislila da je debljina a svi koji su mi govorili da konačno izgledam super, zapravo su, iz moje tadašnje perspektive, likovali jer sam konačno debela. Užasno destruktivno razmišljanje.
Brojila sam kalorije.
Išla sam na rigorozne dijete, među ostalima i Atkinsovu, koja me dosta sjebala jer je jako teška, a ako je se ne držiš kako spada, možeš se vrlo lako debljati pa mršaviti pa debljati pa mršaviti...i tako si ispojebat hormone do neprepoznatljivosti. To se meni dogodilo.
U nekom trenu, shvatila sam da SVE o čemu mislim je hrana, da me razmišljanje o hrani koči u uživanju u životu i da zabušavam na dosta polja. Trajalo je to...pa, jedno šest mjeseci, rekla bih. Kupila bih si kilu keksa, pojela sve, nakon sat vremena pobrstila pola pekare, onda otišla u menzu na večeru... sve u svemu, unosila sam u nekom trenu u tijelo kalorija ko profesionalni dizač utega, samo što se ja nisam bavila ničim ozbiljnim. Debljala sam se i svi su mi čestitali na tome, ali nisu znali da ni to moje debljanje nikako nije zdravo. Da se svaki dan prežderem jer kontam da sutra neću...i tako sve ispočetka. Užas.

Točno se sjećam trena kad sam se vraćala s faksa i pomislila - pun mi je kurac. Ne da mi se ovo više. Sad ću si kupit čokoladu i pojest je jer mi se jede i neću uopće razmišljat o tome kad ću jesti sljedeću. Možda večeras, možda sutra, a možda nikad, ako mi se ne bude više jela.
Skontala sam da nije uopće problem u tome koliko ja jedem i koliko težim, nego u tome da jedino o hrani i kilama RAZMIŠLJAM. Ne guštam ni u tom jelu ko da mi je zadnje, a uvijek mislim da mi je zadnje. Od silne zabrane na hranu, hrana mi je postala opsesija.
Kupila sam čokoladu, pojela par kockica...i ostalo ostavila za kasnije. Jer mi se u tom trenu nije jelo, a guess what - znala sam da SMIJEM i kasnije. Da se ništa loše neće dogodit ako se prejedem ili ako do kraja dana ne pojedem više ništa. Da sam daleko od graničnog slučaja bilo čega i da se mogu opustiti, a tijelo će samo napravit svoje.

Toga dana, počela sam jesti normalno.
Nakon tjedan dana, osjećala sam se bolje.
Počela sam trčati i ići u teretanu, ali ne zato da bih mršavila ili da bih jačala, nego jer sam shvatila da sam, kroz godine izbjegavanja svih živih, zbog srama (neproduktivne emocije) zapostavila sve što volim i da se ne bavim ničim i da sam samo pred kompom. Nisam više ni izlazila.
Tada sam počela trčati svako jutro i dan je odmah započinjao bolje.
Vani je bilo sunce i ja sam uživala u svakom trenu.
Nakon trčanja, uživala sam i u jelu zbog kojega se tada nisam osjećala krivo.
Konačno sam bila slobodna

Godine prolaze i ja se i dalje nekad ulovim kako se gledam u ogledalu i mislim si - hm, mogla bih tu izgubiti, tu dobiti... Ali to su stvari koje svi prolaze i više mi to nije opsesija. Prihvatila sam da nikad neću biti manekenski tip osobe, ali istini za volju, otkako sam to prihvatila, puno sam bliže tome Samo što mi to više uopće nije bitno.

Iskreno, da mi je netko prije 10 godina rekao "2017. bit ćeš trudna i u trudnoći ćeš dobit nešto više od 10 kila i celulit do koljena", rasplakala bih se od muke.
Danas, moja se beba riće i vidi mi se svaki gram sala za koji pojma nemam hoće li ikad otići. Ali me boli kurac. Dobit ću dijete, živjet ću koliko mogu zdravo i nikad me više ničega neće biti sram.
A kad živiš zdravo i nije te sram...znaš koliko si i sebi i drugima ljepša nego li kad opsesivno brojiš kalorije


P.S.Moj muž jako voli mršavice - kad smo se smuvali, i ja sam još uvijek bila takva. Ukratko, presretan je otkako sam se popunila i kaže da je to "samo još malo više mene za voljet" Gledaj na to tako i bit će tako.

[goldentip]

Jedi sve bez zabrane. Bez krivnje. Veca krivnja, vise se jede nekontrolirano.

[Azz]

laurinLee, na ovoj ćeš stranici pronaći broj na kojem se možeš javiti za pomoć:

BEA - Centar za poremećaj hranjenja

a što se iskustva forumaša tiče, evo ti nekoliko linkova, pa pročitaj malo:

https://www.forum.hr/showthread.php?t...ksija+bulimija

https://www.forum.hr/showthread.php?t...ksija+bulimija

https://www.forum.hr/showthread.php?t...ksija+bulimija

https://www.forum.hr/showthread.php?t...ksija+bulimija

https://www.forum.hr/showthread.php?t...ulimija&page=1

https://www.forum.hr/showthread.php?t...ksija+bulimija

[Mariela]

Evo i ovdje rade s poremećajima prehrane:

http://www.pbsvi.hr/hr/strucni-progr...caje-prehrane/