Depresija

[jane13]

Pozdrav!
Imam problem. Prije 2 godine sam se preselila u Zagreb,tu radim i živim. Našla sam posao na kojem se nimalo dobro ne osjećam,imala sam problema sa radnim kolegicama,sa suzama odlazila s posla,sa suzama i knedlom u grlu radila a da ne pričam o grču u želudcu kad sam dolazila na posao. Sada je malo bolje na poslu,jer su se ljudi promjenili ali i dalje nije stabilna situacija. Pokušavam već godinu dana pronaći novi posao ali neuspješno. Živim sa dečkom koji isto tako ne može pronaći posao. Novčana situacija isto tako i nije baš bajna. Zagreb mi se po ničemu nimalo ne sviđa i pokušavamo se vratiti u našu rodnu Slavoniju ali i to je neuspješno. Zbog svega toga,postala sam strašno živčana,tužna,istresam se na sve oko sebe,gubim volju za apsolutno sve. Sve što sam prije radila i voljela,sada mi je mrsko. Naravno,i smijem se ja i ima dana kad je sve ok,ali češće sam nervozna nego opuštena. Ne želim kod psihijatra te se nadam da će mi netko dati zanimljiv savjet,pomoć ili ideju kako da izađem iz tog kruga tjeskobe i napetosti..

[ja sam 111]

Imam osjecaj da mi se depresija vraca . Dugo nisam osjecala ovo kako se sada osjecam . Bol je u tome sta sam do prije 2 mjeseca bila presretna. To je trajalo 2-3 godine taj ogroman osjecaj srece . Prebolila sam depresiju prije 2-3 godine. Ne znam odjedanput nisam vise toliko sretna. Bojim se da postajem ogorcena . Sve do sad si ovo nisam priznavala. Bol je zbog toga sta nisam vise sretna , sada sam kao vecina. Ali nisam navikla tako i zbog toga me boli vise. Mogu se potrudit da budem sretna , znam kako. Znam to izvest kod sebe. Ali nemam snage za ista. Samo mogu plakat.

Nisam sad u depresiji kakvoj sam bila onda(tada je bila tuga stvarna) , sada je zaljenje za srecom. Ja sam vesela osoba , jako. I sada i sutra i preksutra. Samo sam sada i tuzna.

Dali se ikome desilo da je kao u depresiji jer zeli ponovno bit sretan kao sto je bio.

Rijetko ko ce me razumit jer mnogo ih nije upoznalo ono o cemu pricam u tolikom razmjeru. Toliko sam sretna bila, jos dodatno zbog toga sto sam znala sto je tuga. Da nisam upoznala srecu nebi zalila za njom.

Znam da ima puno vecih problema , ali opet.

[ja sam 111]

jane13 kaže:

Pozdrav!
Imam problem. Prije 2 godine sam se preselila u Zagreb,tu radim i živim. Našla sam posao na kojem se nimalo dobro ne osjećam,imala sam problema sa radnim kolegicama,sa suzama odlazila s posla,sa suzama i knedlom u grlu radila a da ne pričam o grču u želudcu kad sam dolazila na posao. Sada je malo bolje na poslu,jer su se ljudi promjenili ali i dalje nije stabilna situacija. Pokušavam već godinu dana pronaći novi posao ali neuspješno. Živim sa dečkom koji isto tako ne može pronaći posao. Novčana situacija isto tako i nije baš bajna. Zagreb mi se po ničemu nimalo ne sviđa i pokušavamo se vratiti u našu rodnu Slavoniju ali i to je neuspješno. Zbog svega toga,postala sam strašno živčana,tužna,istresam se na sve oko sebe,gubim volju za apsolutno sve. Sve što sam prije radila i voljela,sada mi je mrsko. Naravno,i smijem se ja i ima dana kad je sve ok,ali češće sam nervozna nego opuštena. Ne želim kod psihijatra te se nadam da će mi netko dati zanimljiv savjet,pomoć ili ideju kako da izađem iz tog kruga tjeskobe i napetosti..

Meni se cini da imas volju koju ja nemam .

Pokusaj uzivat u malim stvarima, doslovce.
Pisi nesto veselo.
Gledaj neke komicne filmove.
Razmisljaj o pozitivnim stranama posla gdje ides svaki dan. Onima koje te vesele tamo usprkos svemu losem.
Bilo bi dobro kad bi imala nekakve stvari na papiru koje moras ucinit svaki dan, a cine te veselom ili otklanjaju misli od losega.
Primjerice: Svaki dan, ako volis kuhat, novo jelo isprobavaj.
Ili slikaj nesto veselo.
Pisi o sreci koju osjecas.
Ili eto svako jutro se lijepo sredi. Namirisi.
Pokusaj uzivat s momkom. Rekla si da si u vezi. Neznam koliko imas godina. Ali mozete radit neke gluposti koje bi samo djete radilo(ipak drzim se toga da bez obzira koliko covjek ima godina on je jos uvjek djete.Samo sto ljudi s godinama potiskuju tu svoju stranu. I misle da je odraast nesto prekrasno,ali to je laz).
Uvjek kad te netko povrijedi sjeti se cemu se sutra dan imas veselit. Svaki dan je novi dan.
Pa mozes za pocetak i sredit stan(ne mislim kupovat nista novo) , uredit, pocistit kao znak novog pocetka.
Mozes nesto rucno izradit kao ukras u stanu, naslikat(nemoras bit nesto umjetnicki nadaren , samo imat ideju),sto ce dat nekakvu zivost.
Vazno je u kakvog okruzenju boravis.

Uvjek trebas znat da postoji bolje. Ovaj posao gledaj samo kao odskocnu dasku koja te priprema za nesto bolje.

Razmisljaj o necemu ljepom, imaj uzbudljiv dan, svaki dan. Cini stvari , sitnice, koje te vesele.

Meni to uspjeva, ali nemam snage za ista vise. Sve me iscrpljuje. Ali znam da ovo na meni funkcionira .

[ja sam 111]

ja sam 111 kaže:

Meni se cini da imas volju koju ja nemam .

Pokusaj uzivat u malim stvarima, doslovce.
Pisi nesto veselo.
Gledaj neke komicne filmove.
Razmisljaj o pozitivnim stranama posla gdje ides svaki dan. Onima koje te vesele tamo usprkos svemu losem.
Bilo bi dobro kad bi imala nekakve stvari na papiru koje moras ucinit svaki dan, a cine te veselom ili otklanjaju misli od losega.
Primjerice: Svaki dan, ako volis kuhat, novo jelo isprobavaj.
Ili slikaj nesto veselo.
Pisi o sreci koju osjecas.
Ili eto svako jutro se lijepo sredi. Namirisi.
Pokusaj uzivat s momkom. Rekla si da si u vezi. Neznam koliko imas godina. Ali mozete radit neke gluposti koje bi samo djete radilo(ipak drzim se toga da bez obzira koliko covjek ima godina on je jos uvjek djete.Samo sto ljudi s godinama potiskuju tu svoju stranu. I misle da je odraast nesto prekrasno,ali to je laz).
Uvjek kad te netko povrijedi sjeti se cemu se sutra dan imas veselit. Svaki dan je novi dan.
Pa mozes za pocetak i sredit stan(ne mislim kupovat nista novo) , uredit, pocistit kao znak novog pocetka.
Mozes nesto rucno izradit kao ukras u stanu, naslikat(nemoras bit nesto umjetnicki nadaren , samo imat ideju),sto ce dat nekakvu zivost.
Vazno je u kakvog okruzenju boravis.

Uvjek trebas znat da postoji bolje. Ovaj posao gledaj samo kao odskocnu dasku koja te priprema za nesto bolje.

Razmisljaj o necemu ljepom, imaj uzbudljiv dan, svaki dan. Cini stvari , sitnice, koje te vesele.

Meni to uspjeva, ali nemam snage za ista vise. Sve me iscrpljuje. Ali znam da ovo na meni funkcionira .

Cini mi se da je ovo sve bio samo jedan malo duzi pms i nista vise ....

[olga1234]

Imam 76 godina,patim od depresije, tražim mogućnost da se toga riješim. Kako?

[dire Dawn]

odi doktoru

[anonimna123123]

Pozdrav,
Moja prica pocinje ovako...imam 26 godina. Majka sam cetvero prekrasne djecice. Obozavam ih i sve bi dala za njihovu srecu. Mlada sam se udala i mlada rodila. Uopce ne zalim za tim. Imala sam prekrasnu bajku iza sebe....u srednjoj skoli sam upoznala decka koji je danas moj suprug. Prvi mi je u svemu,prekrasne su godine iza nas ali sreci kad tad dode kraj. Nemogu rec da sam nesretna ali nisam ni sretna. Osjecam se kao smece,kao otpad,nema te rijeci kojom bi to mogla opisat. Ni sama neznam zasto. Izmedu mene i supruga je bilo svega,ali nikad se nismo varali. Dapace jos uvijek ga jako volim,zato i znam da je problem u meni. Ima dana kada je sve ok. Jednostavno uz posao,djecu,kucu ne stignem razmisljat o svemu ali vecina vremena je meni katastrofa. Trudim se da to ne pokazujem. Sutim,vrtim si svasta u glavi,razmisljam o svemu ali masu puta navecer kada svi spavaju ja znam nekad po sat vremena plakat. Nemogu si pomoc. Znam da trebam bit zahvalna bogu sta uz ovo danasnje vrijeme imam zdravlje,obitelj,krov nad glavom,zdravu djecu ali jednostavno si nemogu pomoc. Od supruga sam se skroz udaljila. Spavam sa djecom u sobi,jako jako jako rijetkoimamo odnose i to kad ih imamo to je na njegovu incijativu. Stalno mu govorim kako sam umorna,kako mi se neda,zivcana sam,nervozna...jednostavno neda mi se. Nemam volje za nista. Ni za sex,ni za podruzit se,ni za izac ma za nista. Nikad nisam bila takva. Uvijek sam bila vedra,vesa,nasmijana,ja sam bila ta koja kada je neki problem sama trazim izlaz iz toga...takva vise nisam. Neznam dal je to depresija ili faza ili nesto sasvim trece ali znam da ovako vise nemogu zivjet.suprug misli da sam se ohladila od njega,da ga vise nevolim,danas mi je cak rekao da se hoce i rastat od mene,jednostavno mi ne vjeruje,milijon puta sam mu rekla da to nije istina da sam jednostavno na rubu svega i da je to jedini razlog. Umorna sam od svega i da nemam tu djecu mislim da bi jednostavno digla ruke od svega. Neznam ni sama sta dalje. Razmisljala sam da odem psihijatru ali ne zelim da me stavi na neke tablete. Imam djecu. Moram brinut o njiima. Moram bit sabrana i cista. Eto. Morala sam napisat jer imam prijatelja ali ne onih kojima bi mogla dusu otvorit. Neznam uopce,sta napravit. Novaca za neke privatne psihijatre/psihologe. Kome otic? Sta napravit?

[crossbeam]

Pozdrav, prvi put sam sad smogla snage i utipkala u "google" depresija i njeni simptomi.
Ima pola godine strah me da upadam u neku vrstu depresije, smršala sam 6 kg i sad imam 44kg, a nisam željela i sad jednostavno ne mogu vratiti kilažu, čim nešto pojedem ossjećam se loše, na sam osjećaj punog želuca mi je loše, povraća mi se...a sve to proizilazi iz činjenice da sam završila fax i vratila se u mjesto u koje sam se doselila prije 12 godina. Često sam se selila radi očeva posla, išla sam u ovom mjestu 2 godine u osnovnu školu i onda u totalno drugi grad u srednju školu,našla tamo ekipu koja se naravno poslije raspala, izgubila nit sa ovima iz osnove, svatko nastavio svoj život, oni formirali društvo sa ljudima iz srednje...zatim sam pošla na fax također u totalno drugi grad i bilo mi je super, našla ekipu, sve 5...ja završim redovno, vratim se u svoje mjesto..već 10 mj bez posla, 2 extra prijateljice ostanu u mjestu studiranja, udaju se i nastave sa svojim životom. ostale dvije frendice studiraju 500 km daleko od mene...svi na svoju stranu. Imam prekrasnog dečka, koji mora ovo sve proživljavati samnom, a usamljena sam, bez posla, bez ikakve perspekrive u ovom "gradu" koji ima samo dvije ulice..nema udruga u koje se mogu uključiti, nema crkvenog zbora, nema ničega. A ja se ne želim udati, ne želim se pomiriti sa životom na taj način, želim ostvariti kakvu takvu karijeru, a ne mogu. Jednostavno me ubija osjećaj nepripadanja i bezvrijednosti. Gubim na samopouzdanju, ne vidim budućnost. Promjenila sam se iz temelja, ja nisam ja...bojim se da ću i dečka izgubiti. ne znam više šta uraditi da se vratim na staro...jel ovo depresija? ili možda neko prolazno razočaranje?

[teazoldyck]

crossbeam kaže:

Pozdrav, prvi put sam sad smogla snage i utipkala u "google" depresija i njeni simptomi.
Ima pola godine strah me da upadam u neku vrstu depresije, smršala sam 6 kg i sad imam 44kg, a nisam željela i sad jednostavno ne mogu vratiti kilažu, čim nešto pojedem ossjećam se loše, na sam osjećaj punog želuca mi je loše, povraća mi se...a sve to proizilazi iz činjenice da sam završila fax i vratila se u mjesto u koje sam se doselila prije 12 godina. Često sam se selila radi očeva posla, išla sam u ovom mjestu 2 godine u osnovnu školu i onda u totalno drugi grad u srednju školu,našla tamo ekipu koja se naravno poslije raspala, izgubila nit sa ovima iz osnove, svatko nastavio svoj život, oni formirali društvo sa ljudima iz srednje...zatim sam pošla na fax također u totalno drugi grad i bilo mi je super, našla ekipu, sve 5...ja završim redovno, vratim se u svoje mjesto..već 10 mj bez posla, 2 extra prijateljice ostanu u mjestu studiranja, udaju se i nastave sa svojim životom. ostale dvije frendice studiraju 500 km daleko od mene...svi na svoju stranu. Imam prekrasnog dečka, koji mora ovo sve proživljavati samnom, a usamljena sam, bez posla, bez ikakve perspekrive u ovom "gradu" koji ima samo dvije ulice..nema udruga u koje se mogu uključiti, nema crkvenog zbora, nema ničega. A ja se ne želim udati, ne želim se pomiriti sa životom na taj način, želim ostvariti kakvu takvu karijeru, a ne mogu. Jednostavno me ubija osjećaj nepripadanja i bezvrijednosti. Gubim na samopouzdanju, ne vidim budućnost. Promjenila sam se iz temelja, ja nisam ja...bojim se da ću i dečka izgubiti. ne znam više šta uraditi da se vratim na staro...jel ovo depresija? ili možda neko prolazno razočaranje?

ista stvar

[aztec1991]

Ljudi imao sam depresivne epizode jake anksioznosti lijekovi mi nisu toliko pomogali ali zato jedna od najboljih stvari za čupanje iz depresije su STRIPOVI nadam se će ovo nekome pomoč

[Depromanijak]

Pozdrav svima! Evo prvi put se izjasnujem na ovom forumu pa ako neko moze izdvojiti nesto vremena procita moju situaciju i ako ima neki dobar savjet bilo bi mi drago.
Neznam od kud da pocnem pa je najbolje od djetinjstva. Djetinjstvo mi je bilo super sve do 3 razreda osnovne kad su mi se roditelji rastali a majka je samo jednog dana dosla po mene u skolu sa taksijem i torbama i otisla sa mnom, bratom i dvije sestre u sigurnu kucu(dom) na jarunu. Tamo sam krenuo u cetvrti razred i bilo mi je donekle oke osim sto sam se sramio da sam u domu i nikome nisam htio to reci. Zatim smo se odselili u stan kao podstanari isto na jarunu i bilo mi je to po sijecanju najbolje doba mog zivota sve dok se nismo odselili u gradski stan gdje smo bili nas petoro skupa i tamo sam krenuo u peti razred.odjednom nam se pojavio nepoznat covjek s koferom u stanu za kojeg nam je mama rekla da nam je stric a zapravo joj je bio decko sto smo mi znali odma na pocetku. Znaci taj covjek je bio djete u tijelu 30 godisnjaka bez ikakve odgovornosti ili morala kojeg je njegova majka izbacila iz kuce zbog takvog ponasanja i svima nam je isao na zivce od prvog trenutka i da sam bio stariji kad je dosao nebi sigurno ovako ispalo. I tako se nastavilo svakodnevno psihicko zlostavljanje jer smo mi odmalena slusali svakodnevne svade i deranje i to smo sve trpili. A ja sam zbog zarobljenosti u takvom otrovnom zivotu i bespomocnosti upravljanja svojom sadasnjoscu poceo mrziti svoj zivot. S vremenom majka je rodila troje djece s tim covjekom koji su mi iskreno dragi i nisu krivi za nista. I zao mi ih je jer znam sta sve oni istrpit do mojih godina s njima. I tako do 4 razreda srednje skole zivjelo nas je 9 u stanu od 75 kvadrata s time da je stara "pomagala" raznim ljudima u teskim situacijama i toplo im je otvorila vrata naseg doma ne gledajuci na to kakve je nama sve situacije priustila obzirom da su to isto bili ljudi upitnog morala i samo su iskoristavali njezinu dobrotu. A ocuh je vjecno nezaposleni klosar koji je uredno svaki mjesec prokocko svaku lipu od socijalne pomoci koju je nasa draga majka dobivala za nas i mi bi trpili posljedice toga. Naravno kad sam napunio 16 god i razvio se dovoljno dosao je dan naplate i nakon svake svade s ocuhom on je zavrsio na podu a ja ili moj godinu mladi brat na policiji a kad bi policajci dosli u moj stan razumijeli bi situaciju i ja bi prosao samo s upozorenjem. Inace covjeka dosta ima i nakon jednog udarca se moze srusit i imati astralno iskustvo u kojem bi vidio svog mrtvog oca dok je onesvjescen i tako je manipulirao mojom majkom da bi se ona istresala na meni. Da skratim pricu otkad sam napunio odredenu dob kad sam poceo shvacat neke stvari stalno sam bio pod pritiskom zbog situacije kod kuce koja nikad nije bila normalna i bilo me je sram zvati prijatelje doma ili pricati o tome i nikad se nisam htio previse povezati s prijateljima da do toga ne dode.I kad god bi majci govorio sta me muci ili bilo ko od nas ona bi nam istresala da ioj se ne mijesamo u zivot ne shvacajuci da njezin zivot moramo zivit svi mi. sad zivim kao podstanar samo sa svojim bratom. I zbog svih tih sranja u mom sugavom zivotu meni se razvio kompleks manje vrijednosti i ogranicenost kako drustvene tako i financijske a sad imam dosta duboku depresiju i anksioznost potlacene emocije te dosta poremecaja i emocionalnu i psihicku prazninu. Jednostavno neznam tko sam ni sta da radim sa svojim zivitom proganja me ta izgubljenost i bolesno crnilo i beznađe u mojoj praznoj dusi.glava mi je prazna i osjecam se kao da ne postojim. Stalno sam napet i nisam u mogucnosti da se ikada opustim makar bio sam doma. U glavi mi je jebena praznina i nisam sposoban normalno razmisljati ili bilo kako razmisljati sve mi je cudno i strano pa mislim da cak imam depersonalizaciju i derealizaciju. Prijatelji me zovu van ali ja nikad nemam volje i zelje nikad mi se nije dalo voditi beznacajne razgovore s prijateljima. Ne vidim srecu i radost u nicemu. Idem spavat oko 3 a budim se u 2 bez energije i ikakve volje za ustajanjem i da napravim nesto taj dan samo lezim i ubijam se praznim razmisljanjem i gusenjem u svojoj bolesti. Imam tek 18 godina a nalazim se u jako teskom psihickom stanju bez perspektive i zelje za zivotom a trebao bi se zaposliti a nikako da skupim dosta volje i jos k tomu me muce crne misli da ja to nemogu a vec sam radio dva posla prosle god. Cudim se sam sebi kako sam uopce zavrsio skolu. I neznam sta da vise napravim samo se valjam u tom crnilu beznađa, bezvoljnosti i izgubljenosti koja je dovela do toga da mi je problem sloziti malo duzu smislenu recenu a kamoli koncentrirati se na nesto i donjeti neku odluku.sve mi je izgubilo smisao i kolko god se trudio nemogu si posloziti misli i emocije jednostavno se osjecam isteoseno i umorno od zivota. Strah me da ce mi se mozak trajno ostetiti nakon ovog i da nikada necu moci imati normalan sretan zivot iako sam poceo lijecenje kod psihijatra. Evo to bi bila moja prica u skracenoj verziji ima tu jos milijun međusranja ali sam se potrudio navest samo najbitnije stvari koje su mi se urezale u pamcenje i koje me najvise muce. ako netko ima kakav savjet bio bi dobrodosao.

[Freyr]

Imas li kakav hobi? Nesto u sto bi se mogap usretočit jer to voliš? I moras vise mislit na pozitivno, to ti je korak u dobrom smjeru jer budes inace cijeli život zlopamtilo i bit će ti grozno. Ima na fb grupa "Zakon privlačenja i mi" učlani se. Moraš naučiti opraštati ono što ti se desilo jer te bude inače to proždiralo cijeli život. Opraštanje ne znači da je ono što ti se desilo ispravno

Poslano sa mog ASUS_Z00AD koristeći Tapatalk

[Depromanijak]

Freyr kaže:

Imas li kakav hobi? Nesto u sto bi se mogap usretočit jer to voliš? I moras vise mislit na pozitivno, to ti je korak u dobrom smjeru jer budes inace cijeli život zlopamtilo i bit će ti grozno. Ima na fb grupa "Zakon privlačenja i mi" učlani se. Moraš naučiti opraštati ono što ti se desilo jer te bude inače to proždiralo cijeli život. Opraštanje ne znači da je ono što ti se desilo ispravno

Znam da bih trebao oprostiti ali nije lako oprostit nekome ko ti je oduzeo 15 godina normalnog zivota, sve me to ostavilo ostecenog i ogranicenog i sada kad sam se odselio i napokon trebao kreirat svoj zivot po mojoj volji ja sam zagrnut u crni plast i neznam kako krenut i sto je jos gore neznam ko sam i sta zelim a jedino sto zelim je oprostit, prihvatit proslost naucit od nje i nastavit dalje ali nmg nista od tog kad mi se mozak oretvorio u kasu i nikako da se saberem

[msvijet]

Jedna osoba je na fb napisala da je počeo opraštati tako da je prvo pisao pismo, u pismu je naveo što je što netko napravio ali pismo ne šalješ nego ga kasnije uništis, S vremenom recimo za tjedan dana opet napišeš i unists kasnije. Ponavljaš to puno puta dok se ne pomiriš sa time, imas onaj osječaj kao da je prošlo i želiš nastaviti dalje.
Probaj i ti tako.

Nije lako, nikome nije lako. Američki predsjednik Kennedy je rekao " Ne idemo na mjesec jer je lagano, nego zato jer je teško" . Nađi nešto što voliš ili probaj nači nešto sto bi ti se svidjelo i radi na tome da tome više pridodas pažnju. Znaš, ja sam primjetio da sam više depresivniji kada nemam posla nego kada imam posla. Dok sam zauzet u poslu, manje si koncentriran na probleme, više si orijentiran na to da posao obaviš i sve više te briga za to stoimas probleme. Ako često razmišljaš o problemima onda problem činis još večim i sve teže se nosiš sa njime.

[relaxinggranny]

Da li je netko od vas možda član grupe Depresija i anksioznost-grupa podrške i pozitivnih misli na Facebook-u? Željela bi se pridružiti pa me zanima nečije iskustvo.

[navigator one]

olga1234 kaže:

Imam 76 godina,patim od depresije, tražim mogućnost da se toga riješim. Kako?

Ja dok nisam počeo svakodnevno šetati 7-8 km teško sam se nosio sa depresijom i tjeskobom. Odlazio sam psihijatru na tretmane i pio terapiju no tek kada sam počeo svakodnevno hodati tu kilometražu preporodio sam se.

Bitno je da znate da čim prestanete par dana hodati simptomi depresije i tjeskobe se pomalo vraćaju, bar je tako kod mene slučaj.