Moje priče

[gajto gazdanov]

NeaSnow kaže:

Naprosto. Divno.

uskočila si mi dok sam pisao. hvala

[Naked Mind]

Osjećam njeno nemanje. Svatko je bez nekoga. Za usamljenost je uvijek potrebno dvoje. Postojiš u drugima. U sebi si posve sam.

Tako volim taj shizofreni grad. Sada, nakon tvoje perspektive, djeluje mi jos shizofrenije. I jos ljepse.
A ovo citirano je tako predivno slamajuce . Mozda jer je apsolutno istinito. Bez ijednog kontra argumenta.

[gajto gazdanov]

Naked Mind kaže:

Tako volim taj shizofreni grad. Sada, nakon tvoje perspektive, djeluje mi jos shizofrenije. I jos ljepse.
A ovo citirano je tako predivno slamajuce . Mozda jer je apsolutno istinito. Bez ijednog kontra argumenta.

i ja volim beograd a volio sam i neke beograđanke. ili sam tako mislio

[gajto gazdanov]

Zemlja nade 1 dio

Iznad strmih krovova karakterističnih za ovo podneblje I bujnog zelenog raslinja širom otvorenog prozora prostrla se Švicarska. Zemlja novog početka. Prozor je u mojoj sobi. Desetak kvadratnih metara sa sudoperom, dva stara televizora i razbacanom robom na dasci za peglanje. S zelenom kožnom sofom koja se razvlači u krevet na kojem upravo ležim i gledam kroz prozor. Soba je na četvrtom katu zgrade u gradu Bielu. Ime ulice je Madretsch. Broj mi je nepoznat. Jedna tipična evropska-švicarsko-gradska ulica sa parkiranim automobilima, kioskom i terasom na kojoj više nitko ne sjedi. Stolovi I stolice bez ljudi. Nema guzica na njima. Hladno je. Počela je jesen. Sa sivim oblacima koji lijeno i jedva, promiču uz prozorsku dasku poput starih jedrenjaka, klipera, spuštenih jedara. Nema vjetra, oblačna je vladavina.

I u ovim mojim riječima I rečenicama ima oblaka. Ali opet - nema vjetra.
Nisam nostalgičan. Ritmičan sam i periodičan poput godišnjih doba. Za jeseni postajem jesenski čovjek. Upravo lišće pada u meni. Skroz lagano kao u usporenom filmu. Pomalo već ožutjelo sa zelenim zaostacima. Metaforičan sam također. Jedna je to od mojih ne samo literarnih nego i ljudskih mana. Nisam realan naime. Nadrealan sam, surealan, irealan. Sve varijacije mogućih izvedenica bi se uklopile. Zato sam miran. Ne čudi me to previše. Ovo je zemlja dugogodišnjeg mira. Uvukao se taj višestoljetni mir i u ovu, moju sobu. U mene. Korespondira sa oblacima. I mojim stanjem. Svi smo tako švicarski dobro. Poput camemberta 'Le Pere Normand' kojeg sam sinoć večerao. Danas još nisam jeo. Počeo sam osjećati glad. Jesti ću kada me počne boljeti trbuh. Bol je afirmativna u specifičnom slučaju.
Vadi me iz stanja obamrlosti i inertnosti. Tjera me da se hranim. Bol je potrebna u poretku stvari. Kao referentna os. Kao dio nagona za preživljavanjem.

S prozora sam se preselio na mail. Angela mi piše da je bila u jednoj beogradskoj knjižari. Tražila je Zweiga, novele. Popila tursku kafu sa prodavačicom. Nije ga pronašla. Pronašla je Bukowskog I Malrauxa. Kao što je pronašla i mene. Između mnogih napisanih riječi. Ne između redova. Između redova traži se onda kada u redovima ne nalaziš to što tražiš. Mene je lako naći tada. Kada znaš što tražiš. Osim što sam metaforičan i jasan sam. Moja dobra osobina. Angela je razumjela.

Radio sam tri tjedna u bolnici. Ne kao liječnik već kao građevinski radnik. Opet karmički zadatak. Adaptirali smo stari dio bolnice. Zanimljivo i liječnici ja bili smo obučeni u bijelo. Sretali smo se po bolničkim hodnicima i na ulazu, ispred portirnice. Samo tamo se smjelo pušiti. Zajednički smo pušili. Boja uniforme nas je povezala. I ovisnost o cigaretama. Doduše ja sam smrdio po znoju a oni po antisepticima. Miris nas je razdvajao. Uvijek postoje takve točke. Spajanja i razdvajanja. Samo nisu tako uočljive kao što su bile u našem slučaju. Uglavnom, završili smo adaptaciju. Sada čekam novi posao. Mislim da idem u Basel ili u Zurich. Negdje uvijek treba nešto graditi.

*
Grad Basel leži na rijeci Rajni, a ja sam ležao u jednoj njegovoj ulici na popišanom madracu, prošaranom žutim mrljama nečije mokraće. Međutim, bio sam na suhom. Neće biti prvi popišani madrac na kome sam spavao. Kupio sam ga u Brockenhausu, kući koja prodaje polovne predmete svih mogućih vrsta. Takvih prodajnih kuća ima po čitavoj ovoj zemlji, u svakom većem gradu. Mrlje od mokraće su utjecale na drastičan pad cijene i naposljetku sam ga dobio gratis. Točnije je reći da je Reno bio taj koji se uspješno cjenkao. Ja sam uvijek bio nevješt u takvim poslovima. U mnogim drugim također. Moj astrolog mi reče jednom da sam nesvjestan kompeticije. Dezintegriran sam u svim dimenzijama postojanja. Utvara sam.
Iluzije ne vladaju mojim životom. One su njegov sastavni dio. Fundament na kojem sam izrastao. Rastem i dalje.
Moja radna temperatura je 37celzijusovih. Između lagane groznice i konstantne neuroze. Posljedica nezaliječenog bronhitisa. Otvorenih alveola i ontološke svijesti. Posljedica apercepcije i determinističkih upliva. Neki su od razloga nabrojani.

Ukratko da ne duljim više, urin nepoznatog donatora omogućio mi je spavanje na mekom madracu a ne na prljavom daščanom podu stana. Empatiju i zahvalnost koju sam osjetio prema njemu nepoznati davatelj urina nikada neće saznati ali izražavam je ovim putem.

Stan koji smo Reno i ja dobili na korištenje bila je trosobna prašnjava rupa sa kupatilom koju je trebalo dotjerati do faze rentiranja. To je bio naš posao. Pod sobe koju sam namjenio za spavanje prekrio sam kartonom. Smeđi matirani karton na podu djelovao je gotovo pa šik. Pokušao sam koliko toliko napraviti atmosferu privremenog utočišta i doma. Torbe sa stvarima sam stavio u jedan kut sobe. Počeo sam izigravati Hundertwasser-a.

Zamislio sam da su to suvremeni ormari različitog dizajna i već mi je bilo bolje. Izvukao sam pidžamu i papuče, četkicu i pastu za zube stavio u kupatilo. Uzgred budi rečeno kupatilo je imalo čak i toplu vodu iz kotlovnice ali u stanu nije bilo struje. Ipak, moglo je biti i gore. Osvrnuo sam se oko sebe pogledavši 'komforan' stan - Renoova izjava. Očaj je preblaga riječ. No bilo je važno imati kakav-takav krov nad glavom.

Na tom istom popišanom madracu iz mog prašnjavog života odlazila je Angela. Ne doslovno baš u tom trenutku ali mislim da mogu reći da je naša ljubavna priča završavala dok sam tih dana poslije rada ležao i maštao o njoj. O tome kako ćemo se uskoro vidjeti.

Ljubav nije za građevinske radnike, pogotovo za one koji rade na crno. One koji stalno počinju ispočetka. Postoji latentna mogućnost da uslijed nje postanu premekani i nepodobni za fizički rad. Riječ koja ne pristaje uz prašinu i mokraću. Mislim da je to jedan od važnijih razloga zbog čega se univerzum pobrinuo da Angela i ja završimo tek započetu priču dok je rijeka Rajna i dalje mirno tekla svojim usiljenim i odavno utvrđenim tokom, ne mareći za nas.

[gajto gazdanov]

2 dio

Jeo sam uglavnom suho. Tako je postojala veća mogućnost da dobijem hemeroide. Oni su potrebni da bi čovjek imao što više sranja u životu, tvrdih naravno. Sa sukrvicom iz defloriranog anusa život je bio zanimljiviji. Moj šef Reno tvrdi da čovjek mora patiti i mučiti se u životu. Kaže da je tako u zemlji Švicarskoj. Svi se trebamo mučiti i patiti. Zato sam vjerojatno prvih nekoliko dana spavao u nekoj garaži ili skloništu koje mi je on dobrohotno prepustio. Zamolio me da budem pažljiv unutra. On je tu garažu zvao ateljeom. U tom navodnom ateljeu nalazile su se svega tri nedovršene slike, ulja na platnu i skladište građevinskog i raznog otpadnog materijala nepravilno razasutog čitavim prostorom u velikim hrpama. Nije bilo štafelaja, niti crteža, niti slikarskog papira što bi se očekivalo u jednom slikarskom ateljeu. Atelje je mirisao na razrjeđivač, na lakove, na ustajalost. Pod je bio potpuno prekriven finom piljevinom nepoznatog mi podrijetla. Po zidovima su vodile brojne instalacije vode, struje i grijanja. Jedan maleni otvor propuštao je vanjsku svjetlost. Vrata ateljea su bila čelična i iznutra punjena betonom. Po mojoj procjeni teška pola tone. Jedva sam ih mogao pomaknuti. Nije bilo ni wc-a niti kupatila. Samo jedan limeni lavabo sa slavinom. On je pak bio uporan pri tvrdnji da je ovo slikarski atelje. Etimologija pojmova bila mu je bila strana. Tu sam spavao na dvosjedu koji je bio u relativno dobrom ali apsolutno prekratkom stanju. Spavao sam nekako, uglavnom isprekidano, snijući krevet na kojem bih se mogao pošteno ispružiti.

Reno kaže da je ovdje normalno spavati tako neudobno. On je spavao napolju po klupama. Meni je još dobro. Može biti puno gore. Bolje ću raditi ako loše spavam. Imati ću dodatni motiv. Motivi su važni jer nas gone naprijed. No to je bila moja opaska koju nikada nisam izrekao jer sumnjam da bi polučila bilo što osim suvišne diskusije.

Uglavnom tamo sam spavao jedno vrijeme. Onoliko dugo koliko smo radili u Zurichu a potom smo otišli u Basel. Grad smo uspjeli promašiti na jednoj auto-petlji ali zato nismo francusku granicu. Naime Basel leži tik uz granicu sa Francuskom i Njemačkom. Granični policajci su nas vratili nazad. Očito I domaćim vozačima se često događao takav previd a kamoli ne dvojici stranaca, Renou i meni. Konačno smo našli ulicu i kuću. Bila je u starom, prigradskom dijelu Basela. Ležala je tik uz muzej-tramvajsku remizu. Na njoj ime i broj, Vrtlarska ulica 71. Slikovito ime. Osjetio sam se odmah bolje. Ne zadugo. Naš obećani trosobni stan bio je dio gradilišta. Nije bilo ni grijanja niti struje.

Ovo je Švicarska – reče dubokoumno Reno nakon pomnog obilaska stana. - Tako mora biti ovdje. – Da, tako mora biti ovdje – složio sam se nemoćan suprostaviti se tako uvjerljivom argumentu. Uspješno sam teturao Švicarskom. Iskušenja su tek bila počela. A kako veli Oscar Wild, njima je teško odoljeti.
Reno mi priča o svojoj bivšoj – Kurva, mater joj jebem. Samo je htjela lovu. Sve bi spiskala da je mogla, kurva jedna. Nisam ja iz Kuršumlije. Što je ona mislila, da sam ja budala, kreten? - svaka njegova bivša žena je kurva. Reno inače dolazi iz južnih krajeva. U Švicarsku je došao prije šest godina sa već pomenutom bivšom ženom. On je bivši trgovački putnik, bivši sitotiskar, bivši proizvođač suvenira, bivši proizvođač boja za farbanje uskršnjih jaja, bivši talentirani bas gitarist, bivši slikar i naposljetku bivši muž. Mora mu se jedno priznati. U svemu je uspio postati bivši. I to je vid uspjeha. Uspjeh pridonosi samopuzdanju. A on za sebe kaže da je uspješan. Uostalom ja radim za njega. Ljudima treba vjerovati, dok ja istinski sumnjam u njegovu uspješnost, a još više u njegove riječi. Doduše mislim da bi bio uspješan kao fabrikant boja za farbanje uskršnjih jaja. Mogu ga zamisliti u toj ulozi. - 'Da, ova boja će savršeno pristajati jajetu. Može i ova tirkizna. Da, da, samo nastavite raditi.'
Reno inače nosi zajedno sa pivskim trbuhom kojih pedesetak godina na sebi i kozju bradicu koju uredno njeguje. Ispočetka sam mislio da je to veliki mladež, uvjerio me da nije. Ta bradica je relikvija na njegove umjetničke dosege i pretpostavljam da je zato dalje gaji i ponosno štuca.

Međutim potencijalni veliki fabrikant i ja razbijamo zidove u Vrtlarskoj ulici. Trebaju se postavljati nove instalacije ali to nije dio našeg posla. Mi samo razbijamo. Naš alat je sofisticirane izrade - čekić, macola i pajser.
Razmišljam o Angeli slušajući njegove patetične monologe. Našeg zadnjeg telefonskog razgovora nerado se sjećam. Osjetio sam da je već otišla i da je svaka riječ koju izgovara već prije izgovorena. Već prije odlučena.
Nismo se vidjeli dugo, a vrijeme ima svoje zakonitosti. Udaljava nas jedne od drugih. Dani su metri, a mjeseci kilometri.

- Ja sam se ohladila. Sve bi bilo drugačije da si tu, sa mnom – to je bio početak. Jezgrovit i hladan baš kao što je izjavila.
- Izdala si me, prevarila. Ti nemaš vjeru. Bezvjerna si, slaba – odgovorao sam neuvjerljivo. Čak i moja sklonost drami ovaj puta nije pala na plodno tlo. Riječi su mi zvučale šuplje i besmisleno.
- Oprosti, ne mogu više – odgovara nakon kraće stanke i udaljujemo se nepovratno nakon samo nekoliko rečenica dugačkih tisuću i nešto kilometara razdaljine. Razgovor je trajao petnaestak minuta ali načelo je bilo zadovoljeno u tih nekoliko prethodnih rečenica. Nas nema više. Ostao sam sam. Imam zidove koje trebam razbijati. Mogu zadovoljiti svoj destruktivni nagon. Razbijam i podne pločice. Njih treba skinuti također. Lupam sa čudnim, skoro patološkim uživanjem po ostacima Angele i mene. Razbijam posljednje komade pločica. Postali smo otpad, građevinska šuta. Nema nas više. Svu tu šutu trebalo je prebaciti sa četvrtog kata dolje, u veliki građevinski kontejner za tu svrhu. Služim se manjim kantama, nosim ih gore-dolje, dolje-gore. Nosim Angelu i mene. Umaram se toliko da nisam u stanju razmišljati. Umor je dobrodošao. Prebacio sam nekoliko kubičnih metara naših ostataka u kontejner za građevinsko smeće. Dan mi je prošao brzo. Zaspao sam slušajući čeličnu ciku kasnog večernjeg tramvaja koji se uvezao u remizu. Spavao sam bez snova.

Sutradan, izmjena plana. Moramo se vratiti nazad u Zurich. Trpamo stvari u kombi i vraćamo se. Muka mi je od pomisli na atelje, na betonsko sklonište i spavanje na dvosjedu. Čak i ova rupa u Baselu je bolja od garaže-ateljea-skloništa. Ima barem kupatilo i toplu vodu. Reno u vožnji beskonačno lamentira o patnji, o mučenju, o prijegoru. Sve više sumnjam da je reinkarnirani flagelant nekada bio ponosan na svoja bičem iskrvavljena leđa kao sada na svoju kozju bradicu - Sve ti je normalno ovdje. Zato ovo i je Švicarska - nastavlja neumorno. Silno me umarala njegova crna slika.

Ti previše tražiš – veli – ali ovako ti je tu, trebaš se samo naučiti. Biti će ti lakše kasnije. Da samo znaš kako je meni bilo – ne prekida isti diskurs.
Idem Reno, dosta je bilo – nisam ga mogao više slušati. Izašao sam iz kombija na prvom semaforu. Nisam imao pojma gdje se nalazim. Svejedno mi je, samo što dalje od njega. Lutam Zurichom dugo, hodam uz rijeku. Osjećam se beskrajno sam. Ali bolje i sam nego sa njim. Rijeke me uvijek oporavljaju. Samo neka teku, tečem i ja s njima. Pitam usputne prolaznike za HauptBahnhof. Idem u dobrom pravcu. Samo naprijed uz rijeku. Pronašao sam stanicu nakon više od sata hodanja. Sjeo sam u vlak za Biel. Adio Zurich, adio Reno i njegova tužna slika ove lijepe zemlje.

Nakon iscrpljujućih dana provedenih sa Renom u Zurichu i Baselu termin kojeg sam davno čuo od pokojnog profesora Sorokina na katedri socijalne psihologije zagrebačkog pravnog fakulteta- homo marginalis, postao mi je empirijski i životno jasniji. To sam bio ja dakle. Njegov bivši student. Čovjek sa margina. Onaj koji uvijek počinje ispočetka i nigdje ne pripada. Čovjek bez adrese, bez doma i bez Angele.

Adresu sam našao čim sam se iskrcao sa vlaka. Angelu nisam. Nju će biti teško ponovo pronaći. Vratio sam se odakle sam i krenuo. Ulica Madretsch, Biel.
Negdje se treba vraćati pa makar i tamo gdje ne pripadaš. Lakše je živjeti tako.

[Čvrsti Valbiska]

Meni to nije nešto.

Sretna ti Nova godina

[gajto gazdanov]

Mariamagdalena kaže:

Sretna ti Nova godina

zahvaljujem ti također, tebi želim puno dobroga i lijepoga u novoj.

Samo ti želim zahvalit jer lijepo mi te čitat. Relaksirajuće. Tim ne mislim da si lagan. Imaš duha i lijepo sjedaš uz jutarnju/kasnu (uvijek!) kavicu.. I puno više.

[gajto gazdanov]

Mariamagdalena kaže:

Samo ti želim zahvalit jer lijepo mi te čitat. Relaksirajuće. Tim ne mislim da si lagan. Imaš duha i lijepo sjedaš uz jutarnju/kasnu (uvijek!) kavicu.. I puno više.

još jednom fala veliš, uz kasnu jutarnju kavicu sjedam to je baš dobro.

[gajto gazdanov]

Šest godina je prošlo. Na zagrebačkom kolodvoru dočekalo me jutro. Potom nekolicina putnika. Ostarjeli služnik. Vojnik u maskirnoj uniformi. Pospan konobar. I na koncu, loš kapučino. Komorni odbor za doček. Sunčano je i prohladno. Mirno, dokono jutro, nalik na mnoga.

Vratio sam se. Sam, kao i tada kada sam otišao. Samost je odabir duha. Ne nemoć, samo logično stanište.
Biti sam u sebi, biti samost, jest privilegija tragalaca. Ali ja nisam pojma imao da tražim. Niti da sam se izgubio. Nosio sam torbe. Jer nisam znao da ne trebam.
Naime, na takav put ne nosiš prtljagu. Samo ono što se mora nositi. Sve svoje slabosti.



Protezao sam se, iskrivljen od vožnje i začuo mekan glas. - Gospodine, gospodine – treba li vam pomoć? - upitao me stari služnik ugledavši teške torbe pokraj mojih nogu. Nisam se osjećao gospodinom, oni putuju drugim načinom ali prešutio sam statusna objašnjenja. Pomoć je bila potrebnija njemu. Imao je vjerojatno preko sedameset. I leđa koja su se povinula vremenu - Trebam – ipak sam rekao.
Stavio je torbe na drvena kola. Sastavljena od dasaka širokih dvadesetak centimetara, ukupne dužine od oko dva metra a širine jednog. Kotači sa strana omogućila su pokretnost. Na jednom kraju tih kola bile su ručke za upravljanje. Domaća rikša bez kabine. Mislio sam da takva postoje još samo u filmovima. Prevario sam se. Nasmiješio se kratko i tiho, nenaučen na osmijeh, zapravo krajevima usana, zadovoljan što će nešto zaraditi.

- Eh, još su ona dobra – reče vidjevši sumnju u mojim očima. - Izdržati će više od mene. Takva danas više nitko ne radi. A odakle vi dolazite gospodine? Iz daleka? Dugo ste putovali? - počeo je polako s pitanjima. Nisu mi smetala. I ona su išla uz drveni prijevoz.
- Jesam, dugo sam putovao. Bio sam na kraju svijeta. Ili na početku.
- Neka, neka, lijepo je putovati – nastavio je gotovo ne obazirući se na mene i na ono što sam rekao – I ja bih da mogu.

- Da, lijepo je, ali trebalo bi putovati bez ičega, bez ikakve prtljage – odvratio sam hodajući pored njega, a on je nastavio svoju priču. Ja sam ukoračio u misli. Retrospektivne, rezime misli. One, nakon puta.

Nemam ženu. Nemam djecu. Nemam ni psa. Usprkos preporuci psihijatra. Reče mi, da bi mađarski Kuvasz bio dobar za mene. Razumjeli bi se, veli. Naučio bi te odgovornosti. I skrbi. Dakle, veliki bijeli ovčarski pas. Hrabar i neovisan. Svojeglav je, ti ćeš ga savladati. Test za obojicu.

No ja nisam hrabar. Ovisan sam o mnogočemu. Recimo, o cigaretama i vremenu. Meteoropat sam s klasičnim simptomima. Glavoboljom i sjećanjima. Nemam ono što zovu domom. Ali ljepši sam od Kuvasza.

Nisam naučio čuvati. I ne znam lajati. Imam komunikacijski problem par excellence. Sva imovina nalazi mi se u dvije torbe. U prvoj je nekoliko košulja, hlača, majica, par knjiga. Volim knjige. U drugoj, nešto veša, pripadajuća metafora, vreće krivnje, gorčina i vijenac ljubavnih šamara. Od različitih žena. Zaslužio sam ih. I oni mene.

Prljav veš uglavnom bacam usput. Ne perem ga. Nije vrijedan spomena. Ne mogu reći da uspijevam uvijek. Skupio sam pristojnu kolekciju.

Teško se osloboditi prošlosti. Zapetljana je u crijevima. Kao stolica i vjetrovi. Prošlost je ileus. Zapreka u životnom pasažu. Akutno abdominalno stanje svijesti. Paralitičko i mehaničko. Oboje istovremeno. Nesposoban sam kontrahirati. Istisnuti je iz sebe. Ne mogu ni sada dok hodam uz drvena kola i starog služnika. Stigli smo. Pomogao mi je odnijeti stvari do stola.
Platio sam više nego je tražio. Torbe su bile teške. Otišao je zadovoljan gurajući pažljivo i kola, i svoje godine.

Smjestio sam se tako da mogu promatrati ulicu, na otvorenu terasu kolodvora.
Mogu li naručiti nešto? - skoro bojažljivo upitao sam konobara kada sam ga ugledao. Ličio je na utjerivača dugova.
Crne kose i mrkog habitusa dinaroida. Šteta što nemam Kuvasza! Imao sam dojam da spava na nogama. Za uzvrat, kao odgovor, dobio sam sonoran bas i prvo klimanje glavom. Klimnuo je. On ne zahvaljuje. On klima, i spava. Stamen tip. Takvi i trebaju biti konobari. Čvrsti, sa gardom koji tjera goste.
Dobio sam kapučino.

Pjena od mlijeka prelijevala se po rubovima šalice. Baš onako kako ne volim. Pjena bi trebala biti točno do ruba šalice, tako da je možeš lako pomiješati sa kavom, a da ne isprljaš šalicu. Nisam ga popio. Samo sam ga probao. Nedostajala je još koja crna dlaka u pjeni za potpuni ugođaj.
Zapalio sam cigaretu, bez ispijanja kapučina. Bio je doista loš.

Ne mogu se riješiti navika. Pijem kapučino sa čašom vode. Sjedam u kutove iz kojih mogu promatrati. Pušim pet, šest cigareta dok pijem. Ostavljam napojnice.
Morao sam u WC. Obavezno idem uz kapučino.
I u WC-u sam ostavio dvije kune. Napojnica za pišanje. Pišam u pisoarima u kutu. Ipak je to poglavito intiman doživljaj. Susret sa skrivenim arhetipom.Ali, bilo mi je lakše. Tanak mlaz protiv neuroze. Mogao sam potom mirno i bez bojazni nastaviti promatrati svijet sa svog stola na kolodvoru.

Bio sam jedini gost, sam na terasi. Jutarnja samoća padala je po meni. Ujutro svijet izgleda čisto i netaknuto. Mirisa je djeteta ili još preciznije, dječjeg pudera.
Tako meni miriši jutro. Na djetinjstvo. Na puder. Na plavu kutiju. Jasno je i sada vidim. Držali smo je u kupatilu, na prozoru. Ultramarin plava sa velikim zlatnim slovima, Talco Borato. Takvo je i ovo zagrebačko jutro. Staro šest godina, ali svježe je i miriši.

Postoji samo ono što ja primijećujem.
Apstrahiram vješto. Miris znoja koji ne hlapi. Smrdljive pepeljare. Prepoznatljivu kolodvorsku ustajalost. Smrad donešen iz svih krajeva svijeta. Sa svih poduzetih putovanja. Sve rastanke i susrete.
Meni čitav kolodvor miriši na bijeli puder. Autobusi, taxi vozila, malobrojni putnici, nosač i vojnik. Čak i konobar koji liči na utjerivača dugova.

I sada, šest godina nakon, na zagrebačkom kolodvoru, umoran, neispavan, imam još sat vremena do polaska busa. U stvari, imao sam svo vrijeme ovog svijeta. Rastrlo se ispred mene tog jutra, i nisam znao što bih s njim, ni što bih sa samim sobom. Otišao sam, da bih se vratio odakle sam i krenuo.

Osjetio sam glad. Mogao bih pojesti sendvič. Zadovoljiti ću se i sa njim. Gozbe sam apsolvirao. Naručujem jedan sa sirom i krastavcima. Geganje pospanog konobara između stolova. Konsenzus je postignut. Klimamo jedan drugom. Vraća se istim manevrom i mojim sendvičem. Klima opet glavom. Pojeo sam ga sa tekom. Baš mi je prijao. Pripaljujem cigaretu nakon sendviča, otpuhujem dimove, promatram jutro. Putnika je sve više. Kolodvor postaje bučniji. Zagreb se probudio. Došlo je vrijeme za pokret. Uskoro kreće autobus.

Ugasio sam cigaretu, podigao se sa stolice i uputio prema busu. Na stolu je ostao nepopijeni kapučino. Pepeljara sa opušcima. Smrad nikotina pomiješao se sa mirisom talijanskog pudera, koji je i dalje lebdio plavičastim zagrebačkim zrakom. Konobar se još nije posve probudio. Ostavio sam mu mrve kruha i sira na stolu. I dvije kune. Nisam selektivan i ne diskriminiram ni po jednoj osnovi, čak ni pospane konobare. Diskriminacija je po svojoj suštini ipak intelektualan čin, posljedica je kondicioniranja. Nisam intelektualac. Fizički sam radnik, budala, autodidakt i eklektik. Kondicioniran sam atipično. I spreman sam za nastavak puta.

Promatram ovlaš ljude kako odlaze na posao. Užurbano idu prema tramvajima. Sve brže, pa trče naposljetku. Guraju se u njih
Stigao sam na peron. Autobus je stajao i čekao na putnike. Stavio sam torbe u prtljažnik. Ostavio trinkgeld kondukteru. Srećom ne psuje. Međutim i on je ozbiljan. Djeluje mi strogo.

Ovo je jako ozbiljna zemlja. Dobili smo dom. Za osmijeh još nismo spremni.
Da, vratio sam se kući.

Motor se upalio. Krećemo. Utonuo sam u sjedalo. Jutarnji Zagreb lagano prolazi prozorom. Nekoliko tramvaja i puno sjećanja također. Putujemo svi zajedno. Istim putem. Onim jedinim kojeg sam pronašao. Dugačak je toliko da ga nikada neću moći zaboraviti. Popločan je kilometrima usame.

Možda ih je bilo još. Ne znam. Neznanje je utješno. Upravo ljudsko. Kada bih znao sve, bio bih usamljen poput boga. Mora da mu je dosadno za nebeskom katedrom. Meni nije.
Motor prede. Uspavljuje me. Obrisi grada nestaju sa prozora. Zagreb ne zna hodati.
Ja sam naučio.

[gajto gazdanov]

Laura Ashley zavjese kupljene u Grazu, prije nekoliko godina vremena, propuštale su subotu kroz prozor. Između cvjetnog uzorka izblijedjele divlje ruže probijalo je sunce. U sobi je bio propuh. Literarni i doslovni, otvorio sam sve prozore. Nije bio praznik, vijorile su samo zavjese, posve prigodno.

Iza je ležala pored mene, veljača je bila na kalendaru a Zagreb je virio u sobu preko mog desnog ramena. Sve je nalikovalo na istinu i bilo je uvjerljivo. Nisam siguran da je istina prava riječ za dojam koji sam osjećao u tom trenutku. Istina je glomazna riječ, znam. Ne volim ih. Zauzimaju previše kubičnih centimetara volumena. Zauzimaju previše prostora. Mislim da je u pitanju neka logika entropijskog sistema. Da, mislim da je to u pitanju - zatvoreni, ograničeni sistem koji se troši. Ne volim takve sisteme.

Jutro je bilo sunčano, a ona, Izabela, gnijezdila se i prela uz mene. Bila je topla i gola. Kroz kožu se vidjelo njeno crveno, grimizno srce, a k tome me ljubila toliko jako i još jače od toga, tako da sam čak i ja, počeo vjerovati da je moguće. Sjetio sam se Richarda, engleskog kralja od lavljeg srca i bitke kod Hastingsa koja s njim nema veze, već sa Williamom Osvajačem. Sjetio sam se i svog profesora, gospodina Netića, koji mi je pričao o toj bici. Sjetio sam se i Normana i Robina Hooda i Waltera Scotta. Zbog nje i njenog srca. Budio sam se.
155 centimetara visine, 42 kilograma težine i nemjerljive, beskonačne količine duha su ležale tik uz mene. Iza je moja Aladinova lampa, a ja sam bogat čovjek koji često koristi atribute da bi izrazio dojam. Držim da je u pitanju moja nemoć, nespolne naravi. Drugi to često ne razumiju, ali ja razumijem sam sebe. Zemljani su mi ionako oduvijek bili čudni i strani. Nisam zemljanin, ja volim Izu.
Budila se i ona. Budio se i svijet jer je tako moralo biti.

Slike njene prabake, slikarice Zdenke Pexidr-Srića, gledale su nas sa zelenih zidova stana u Preradovićevoj 39, treći kat, vrata lijevo. Nepravilno složene po zidovima, zahvaljujući njenoj baki Kseniji, remetile su zelenu boju zidne plohe i podsjećale me na sinkopu. Smiješno i apsurdno, ali u konačnici točno, naime ja sam ta referenca koja određuje kako će se što zvati. Usuđujem se, naime, i osjećam se dobro kada to činim. Kada se usuđujem.

Iza kaže da zato ne voli jazz, zbog sinkopa. Valjda volim slike njene prabake, zato što ona ne voli jazz i naravno, sinkopu.

Njenu je prabaku navodno volio Matko Peić. Ja volim njenu praunuku. U pitanju je čista harmonija prostora i vremena. Harmonija treba biti samo i jedino takva, čista i svježa. Tada lijepo miriše.
Iza lijepo miriše također. Mirisom nekog voća i spokoja.

Gleda me svojim lijepim plavim očima u kojima vidim valove, onako malo veće s bijelom krestom, kao na razglednici. Apsurdom u stvari mjerim količine osjeta i kvalitetu percepcije.
Ti valovi me hlade, meni je toplo, čak vruće, a ona i dalje prede. Zagrebačko jutro postaje zreo dan, a mi smo oboje već potpuno budni.
Sve je tako tiho. Jako tiho. Vrijeme je lamentacije. Vrijeme je imperfekta. Doslovno i nesvršeno još uvijek.

Odlazimo zajedno u kupatilo. Iza sjeda u fotelju. Ja u kadu. To je prvo kupatilo u kojoj sam našao fotelju i prvo u kojoj sam našao Izu. Osjećam se pionirski otkrivajući novo. Koliko traje novo ? Koliko uopće nešto traje?
Vijek trajanja je sintagma koju nikada nisam volio.
Uzela je svoj notes i želi da joj diktiram tekst.
- Hoću, rado - odgovaram. Diktiram iz kade.

Gleda mi u ruke. Kaže da imam grube ruke, ali nježnu dušu.
Ležim u kadi ispunjenoj toplom vodom. Stavila mi je nekakve mirišljive kuglice. Namačem se i razmišljam o njenim riječima. Desnu sam nogu oslonio na brid kade. Atmosfera je mokra i kontemplativna. Upalila je i svijeće.
Slušam svoje riječi kako klize zrakom. Moje su riječi baloni.

-Točno je da imam grube ruke, a duša? Duša je metafizička kategorija, dakle gotovo nonsens. Duša je laž - ne vjerujem da je imam. Ne vjerujem u metafiziku. Ne vjerujem u dogmu. Pomalo vjerujem u logos. Ostaci studentskih dana. Ne znam što bi Wittgenstein rekao na to. Ne bi se složio.
Zaljubljena je u moje riječi i često se pitam zašto je to tako. Ne vjerujem svojim riječima. Ali vjerujem njoj. Iza je muza i na mojoj je strani. Iscjeljuje me. Ona je početak. Ona je i kraj. Dualnost kojom mjerim, kojom određujem. Kojom postojim.

Pisac Houellebecq također je u Zagrebu, a ja sam u kadi i koristim priliku za izležavanje i kontemplaciju. Nisam peripatetik, već ležeći mislilac. Ili, bolje rečeno, nemislilac, samo patetik. Vodeni patetik.

U kadi su perspektive vrlo mokre. Završavaju negdje kod ruba mojih nožnih prstiju. Kao na slikama Fride Kahlo. A perspektiva je bitna.
Ona je obukla mrežaste čarape i to mi skreće pažnju sa mojih nožnih prstiju i perspektive. Ali u stanju sam dobro apstrahirati. Houellebecq je kontroverzan,ja sam mokar, i imam Izu. Perspektiva me spašava.

Iza kaže da je izvrsno, ono što diktiram, a ja dvojim, trojim, i postojim. Nisam siguran što to uopće znači. Riječi su medij i način koji mi pomaže da shvatim. Da budem i bivam.
-Jako dobro ljubavi, upravo izvrsno - ustala je iz fotelje i počela me ljubiti. Kaže da je sretna. Apostrofiram njene riječi zbog fonetike i zvučnosti.
- Sretna sam – veli.
- I ja sam Izo - dodajem zbog interferencije. Zbog superpozicije valova.

Prebacio sam lijevu nogu na lijevi brid kade, bahato zbog njena blagoslova. Voda je element pročišćenja, ali i bahatosti, kod nevjernika poput mene.
U kadi postaje hladnije i mutnije. Dovoljno sam se namakao. Izlazim iz kade. Iza me briše ručnikom. Govori mi da je ona Penelopa, a da sam ja Odisej. Čekala je dugo da se vratim. Konačno sam došao.
Dignuo mi se na njene riječi, klasična sinkopa. Ipak obukao, umio i oprao zube. Idemo napolje.

Uzeo sam je za ruku i spustili smo se do prizemlja. Otvorio sam vrata haustora, izašli smo u naš grad. Odlazimo na capuccino. Zagreb nam se smije i ima pravo na to. On je naša Itaka, ona moja Penelopa. Ja sam Odisej. Iz zemlje Jamesa Joyca.

Kasno je podne, držim Izu za ruku. Veljača je, sveti Valentin je za zemljane već prošao. No mi nismo zemljani dok koračamo Preradovićevom ulicom.
Negdje, kod nekog broja prema Cvjetnom, otpustio sam luk. Neće mi više trebati. Vratio sam se. Negdje.

[gajto gazdanov]

tek sam sada primjetio neke greške. stoji: Ipak obukao, umio i oprao zube.

a treba: ipak, obukao sam se, umio i oprao zube

[gajto gazdanov]

jedna kratka crtica što sam je stavio na forum. sada je stavljam ovdje. tema je bila: kada ste zadnji put osjetili ljubav?


s antonijom, u parku, pored palainovke.

antonije je imala oči boje tamne čokolade. one fine, skupe. pristajale su joj uz njenu smeđu kosu. bio je mrkli mrak. bez mjesečine i bez zvijezda. bez klišeja.
imala je tople i pune usne. još ih i sada osjećam. 42 stupnja u mraku. vrlo topao park.
i drvena klupa. na njoj smo sjedili.
ja sam bio student prava. ona je išla u jezičnu. i njene ruke. i njene noge. i njene haljine.
lijepo su joj stajale.

sjeli smo na klupu. njene oči boje tamne čokolade. njene tople usne. crvene od mraka, i od parka. njene ruke. koje su zapravo bile moje. njene noge. koje su hodale u jezičnu gimnu.
želio sam biti njena cipela. tako bi uvijek bi hodali zajedno. ili njena pidžama. budili bi se zajedno. ali nisam. sjedio sam pored nje. držao je za ruke. za prste. osjećao kako drhti. da, drhtala je zapravo. tremor? vjerojatno sam i ja. ili nisam? nije ni važno.

sjećam se njenih rečenica. govorila ih je tiho. možda zbog noći. noći su tihe. pogotovo u parku pored palainovke.

sjećam se njenog mirisnog daha. mirisao je na neke žvakače gume. pepermint možda? osvježavajuće svakako. u tom toplom dahu, u mraku, ljubio sam antoniju. 42 stupnja, groznica. gorjeli smo oboje.
znam što znači gorjeti.
sretneš oči boje tamne čokolade. koje idu u jezičnu gimnu. i tiho govore. na nekoj drvenoj klupi. u mraku. pored palainovke.
nasloniš usne na pune usne. i drhtiš. od dodira. do dodira. do nekog kraja. koji dolazi.
sjećam se da je nosila kaput. dakle, bila je zima. i prošla je. davno.
otprilike je bilo tako.



i jedna pjesma. recimo da ima ritam.


lutao sam gradom
jutros
negdje oko osam
s cigaretom u ustima
i rukama u džepovima
običan klošar
u džinsu
i bijeloj košulji
koja popravlja
ukupni dojam
iz promukle pjesme
recimo edith piaf
kada sam je ugledao
kako prilazi
ulicom
ispod stabala lipa
one mirisale su
po njoj
lipe k'o lipe
što one znaju
tko na što miriši
a ja sam ustajao
po dimu cigareta
coltraneu
i jazzu alabama
još od sinoć
a i po umoru
i ostarjeloj žudnji
koja se ne gasi
u pepeljari
ili bilo gdje
i mislio
kako bi bilo lijepo
napojiti se
u fontani
na njenim
lipovim ustima
de trevi
i kako bi još
bilo lijepo
zagrliti je
i nikada je više pustiti
da hoda sama
ispod ovih lipa
balerina
što ne mogu plesati
na prstima
poput nje
što hoda
derući usput
nehajno
i slučajno
srce (koje to nije)
metaforu klošara
koji pada
kao lipov zastor
na matineji
ponad njenih
jutarnjih nogu

[gajto gazdanov]

još jedna stara priča. nikada dovršena.


glazbena podloga


Ajša

Ova priča nastala je na jednom neobičnom mjestu. Na Anabelinim ružičastim bradavicama. Još ih i sada osjećam na vrhu jezika i među usnama. Kiselkasto slatko, kao malinu.
Napisao sam je za vrijeme jednog vremena. Kada se dariva. A sama priča, možda i nije nastala tada, već mnogo godina ranije, na jedroj sisi moje nane Ajše. Othranjena njenim mlijekom.

Anabelu sam sreo na književnoj večeri. Na predstavljanju nove knjige jednog pisca. Pušila je. Približio sam joj pepeljaru. Tako smo se upoznali.

- Anabela kažeš. Lijepo ime.
- To reci mome ocu. A ti? – upita me ona.
- Što ja? - upitao sam i ja nju.
- Što ti radiš ? Ovdje uglavnom zalaze pisci. Jel si i ti pisac?
- Zar se to ne vidi na meni? - rekoh.
Nasmijala se i odvratila - Naravno da se vidi. A što pišeš?
- Pišem priče.
- Hoćeš li meni napisati priču?
- Hoću, kada dođe vrijeme. Moraš je zaslužiti. Ja ne izmišljam priče.


Pričali smo dugo. Književna večer približavala se kraju.
Nastavili smo je na trgu. Uz kuhano vino i žamor sa susjednih stolova. Noć je promicala brzo, prebrzo, a mi smo se tek načeli. Jedna logična opcija, bila je njen stan. Naravno, ispoštovali smo logiku.

- Što hoćeš da stavim, klasiku, evergreen, rock, jazz, reci.
- Stavi klasiku, nešto prigodno.
- Može li...recimo Strauss? A piješ što?
- Pijem vino. Imaš li?
- Imam.

Krenuo sam redom. Prvo sam kušao vino, zatim nju. Oboje je bilo predikatno. Fina, kasna berba, prosinačka.
Tročetvrtinski takt valcera pridonosio je raspoloženju. Zaspali smo na lijepom plavom Dunavu.

Probudio sam se sa glavom na njenim sisama. Jutro je bilo ružičasto. Poput njenih nabreknutih bradavica. U sobi je svirao valcer. Još od sinoć.

- Zamišljen si. jesi li uvijek takav kada se probudiš? – upita me Anabela.
- Nisam, samo, rano je.
Promatrao sam je.
Ima čistu kožu. Mekanu. Mirisnu. Sise su joj malene i tople.
Nježna je. Djeluje krhko. Poput djeteta.
Promatrala je i ona mene.
- Razmišljaš? O čemu?
- O čemu? Zapravo se sjećam. Jutra su dobra za sjećanja. Sjetio sam se Ajše.
- A tko je Ajša? – upita me isčekujući.

Šutio sam.



Ajša je bila moja nana. Otac mi nije često pričao o njoj. A i kada je pričao, ta priča je više ličila na neki porodični mit nego na istinu.

Dojila je oca do pete godine života. Hvalio se stalno time. Premda mi nije jasno zašto. Ne znam. Psihijatri bi rekli, pretpostavljam - produžena oralna faza.

Znao sam ga zamišljati kako je drži za sisu. Njenu bradavicu punu mlijeka u njegovim ustima. Njega kako siše. Banket bradavice i djeteta.

Sisao ju je dok se nije razboljela. Nije se nikada oporavila. Dojenje je tada bilo naporno.
Nedostajala mu je majčina sisa čitavog života. Nije to govorio, ali meni se tako činilo. U stvari, nije mi se činilo. Ja sam to znao. Možda je zato postao sebičan. Jer nije znao da gladne treba hraniti. Nije ga Ajša uspjela naučiti. Zato je naučila mene.

Govorio je da je bila neobično lijepa žena. S dugom, poput ugljena crnom kosom. Bila je toliko lijepa da se u našem kraju pričalo o njenoj ljepoti. Moja lijepa nana.

Kada ju je moj djed prvi puta ugledao, zarekao se da će biti njegova žena.
No neke želje znaju biti teške, kao neke sudbine.

Djed je umro također. Znao sam ga samo po očevim pričama. U prvom svjetskom ratu izgubio je jednu nogu. Dobio je zamjensku, zajedno s gorčinom, u ratnom paketu. Utjehu noge.
Bio je i u drugom ratu. Nakon njega dobio je mjesto prodavača u trafici. Prodavao je cigarete na komad. U pušački nastrojenoj Bosni. Majci patnje. Tada su ga prozvali građaninom.

Od svog oca, a mog pradjeda, naslijedio je, staru drvenu kuću. Čardak, ni na nebu, ni na zemlji. Tu sam se ja rodio. Dobio je i jednu kuburu. S njom je otišao po Ajšu. Prvo je jebao majku svim ukućanima redom. Po dobroj bosanskoj navadi, a onda, s kuburom u ruci pretražio kuću. Našao ju je. Nitko ga nije uspio spriječiti. Bojali su ga se. Tako ju je oteo.

Rodila mu je troje djece. I ostala s njim. Do svoje rane smrti. On se ženio još tri puta. Ali nije ju nikada nije zaboravio. Volio ju je najviše, od svih svojih žena. Tako je barem, stari govorio.

I on je umro. U jednom mjesecu lipnju. U jednoj sobi. u jednom tamnoplavom odijelu. S bradom, koju je nosio otkako ga pamtim. S kravatom na pruge. Posve demode umiranje.

- Ajša je bila moja nana. – konačno sam odvratio - Tako se kaže za baku u Bosni - nana. Ispričati ću ti jednom. Neki drugi put. Sada sam daleko. Negdje.

A bio sam još u jednoj davnoj noći. Čuo sam tihi rumor kiše.

Gledao sam Ajšu kako plače. Djeda, gdje je vuče, za njenu dugu crnu kosu. po bosanskom tlu. Kako se dere, i jebe majku njenima. Kako steže kuburu, taj produžetak falusa, hvaleći se onim što nema. Ali kako bi on to tada znao. Nije svaki djed mogao biti Freud.

Vidio sam izmučeno lice moje nane. Oca kako je drži za sisu, i siše.
Bijelo majčinsko mlijeko na dječjem obrazu.

Na Anabelinim bradavicama. U jedno ružičasto jutro. Uz Straussa.


- Mogu li sada dobiti kavu? - upitao sam ju. Vratio sam se.

- Naravno, idem ti napraviti - promatrao sam ju gdje odlazi u kuhinju. Doći će ubrzo, s kavom. I bradavicama. Onim čajnim. Proustovim. Kiselkasto slatkim.

Anabela je puna sadašnjosti. Ja živim u prošlosti. Dobro je da smo se sudarili. Naš veliki Big Bang. Izroditi ćemo budućnost. Kao pravi ljubavni dijalektičari, puni najdubljeg znanja.

Napisati ću joj priču. Vrijeme je sjećanja. Vrijeme je darivanja.
Darove je teško odabirati.
Priče nije. One odabiru nas. Same.
Jer znaju ono što mi ne znamo.
Tko ih je zaslužio, a tko nije.

[gajto gazdanov]

Pajo

Sastavljen sam od mozaika. Tipa opus vermiculatum. Onoga u kojem se ne vide fuge ni spojevi. A ima ih. Naravno, vješto zakrpanih. Iskustvom i racionalizacijom.
Jedan od dijelova koji se uklapa u taj mozaik je i Pajo.


Vjerujem da dišemo zajedno sa svemirom. A on diše zajedno sa nama. Između ostalog zbog njega.

Pajo je lud. Ne metaforički. On je potpuno lud. Kao košulja. Njegovo stanje više se nikada ne može popraviti. Neizlječivo. Blažen je u toj ludosti. Manje pati. A svemir je lakonski riješio problem.


Znamo se iz osnovne škole. Iz prvog razreda. Kada je otac sjedio sa mnom u klupi. A on nije imao oca.

Sjećam se kada je otišao u Francusku. U Pariz. Tražiti ljubav svog života. S malo novaca i s velikom željom. Auto-stopom. I pravo na St. Denis. Tražio ju je među kurvama. Bio je u pravu. Često se tamo nalazi. Među izgubljenima. Tamo je stanište ljubavi. U vapaju. U kriku. U gladi. I nije ju našao. Ipak nije. Pa se vratio. Bez ljubavi i bez novaca. S putnom torbom uspomena.

Mjesecima poslije pričao mi je o Parizu. O Montmatreu, St. Denisu. O parižankama. O svjetlima velegrada. O kurvama. O ljubavi. O potrazi. O svojoj gladi. Više je uživao sjećati se, nego doživljavati. Njegova sjećanja bila su takva da sam ih osjećao na koži. Kao odijelo. I dugo smo nosili to odijelo. Obojica. Dok se nije iznosilo.

Uvijek je bio jedan od najpametnijih u razredu. Pogotovo u matematici i fizici. Ali obilježenima pamet ne pomaže. Ništa ne pomaže. Pamet je breme, ako je ne znaš nositi.

Nekoliko godina nakon Pariza, bacio se pod auto. Bizaran način samoubojstva. I nije mu uspjelo. Preživio je. Slomljenih ruku i rebara. Uspio ih je zaliječiti. Ali dušu nije. Ona se slomila zauvijek. Pukla je i razbila se na milijune komada. Kristala. Tako se razbijaju duše. Poput stakla.

Danas Pajo skuplja plastične boce po kantama za smeće. Traži one sitne komade. I na žalost, znam da ih nikada više neće uspjeti sastaviti.

[smiling]

gajto gazdanov kaže:

Pajo

Sastavljen sam od mozaika. Tipa opus vermiculatum. Onoga u kojem se ne vide fuge ni spojevi. A ima ih. Naravno, vješto zakrpanih. Iskustvom i racionalizacijom.
Jedan od dijelova koji se uklapa u taj mozaik je i Pajo.


Vjerujem da dišemo zajedno sa svemirom. A on diše zajedno sa nama. Između ostalog zbog njega.

Pajo je lud. Ne metaforički. On je potpuno lud. Kao košulja. Njegovo stanje više se nikada ne može popraviti. Neizlječivo. Blažen je u toj ludosti. Manje pati. A svemir je lakonski riješio problem.


Znamo se iz osnovne škole. Iz prvog razreda. Kada je otac sjedio sa mnom u klupi. A on nije imao oca.

Sjećam se kada je otišao u Francusku. U Pariz. Tražiti ljubav svog života. S malo novaca i s velikom željom. Auto-stopom. I pravo na St. Denis. Tražio ju je među kurvama. Bio je u pravu. Često se tamo nalazi. Među izgubljenima. Tamo je stanište ljubavi. U vapaju. U kriku. U gladi. I nije ju našao. Ipak nije. Pa se vratio. Bez ljubavi i bez novaca. S putnom torbom uspomena.

Mjesecima poslije pričao mi je o Parizu. O Montmatreu, St. Denisu. O parižankama. O svjetlima velegrada. O kurvama. O ljubavi. O potrazi. O svojoj gladi. Više je uživao sjećati se, nego doživljavati. Njegova sjećanja bila su takva da sam ih osjećao na koži. Kao odijelo. I dugo smo nosili to odijelo. Obojica. Dok se nije iznosilo.

Uvijek je bio jedan od najpametnijih u razredu. Pogotovo u matematici i fizici. Ali obilježenima pamet ne pomaže. Ništa ne pomaže. Pamet je breme, ako je ne znaš nositi.

Nekoliko godina nakon Pariza, bacio se pod auto. Bizaran način samoubojstva. I nije mu uspjelo. Preživio je. Slomljenih ruku i rebara. Uspio ih je zaliječiti. Ali dušu nije. Ona se slomila zauvijek. Pukla je i razbila se na milijune komada. Kristala. Tako se razbijaju duše. Poput stakla.

Danas Pajo skuplja plastične boce po kantama za smeće. Traži one sitne komade. I na žalost, znam da ih nikada više neće uspjeti sastaviti.

Pročitala sam gotovo sve...Angeli zamjeram što nije izdržala...ja bih ...vratio si me u neka moja prošla vremena koja sam bila gotovo zaboravila...jer nisam pisac...ja umjesto da pišem...brišem...jer jedino tako mogu...neopterećena, naprijed...Dubok si...predubok i svoj ...definitivno...kao što sam ja svoja, na neki drugi način ... sviđa mi se tvoje pisanje...prelazak sa kopna na more, posebno mi je dirljiv....i ja sam putnik... cijeli život- nemir i traganje...

[gajto gazdanov]

hodam preko trga. bijeli kamen. jato golubova šeće kamenim pločama. to je golubinja promenada. zaokružio sam ih i u laganom luku zaobišao. promatram ih kako se igraju. prave žive figure ptičjim tijelima. pričaju. šapću. ljudi se ne obaziru.

umiruju me golubovi. kada hodam preko trga. imao sam i jednu ženu.

prešao sam trg. ona dolazi prema meni. figurom koja skreće pažnju. ne samo moju. ne promatram je samo ja. no ona prilazi meni. pravocrtno. euklidovski. najkraćim pravcem koji povezuje. mene i nju. bez dvoumljenja. ne skreće sa svoje putanje. uskoro ćemo uslijediti.

izgleda kao balerina. pobjegla s neke slike. impresionistička ona. pastelna ona. obojana svjetlošću. obučena u prekrasno tijelo. obučena u požudu. poezija joj je skrivena između nogu. tercine i kvatrine. soneti. i lorca.


hoda na vrhovima prstiju. rekoh već, balerina. u cipelama s petama. stari motiv koji odzvanja kamenom. u ritmu njenih koraka.

kreće se prvo bokovima. oni polaze, sjeku zrak. elektriziraju ga. ioni, anoioni, kationi, njeni bokovi, pa tek onda tijelo. pa tek onda ona. u stvari, pleše. ne hoda. ona pleše. ona je isidora duncan i josephine baker. moja balerina. ima banane oko struka ali to nitko ne primjećuje osim mene. ima i šal oko vrata. ali nema jesenjina. ima mene.

obučena je ,ali izgleda kao da je potpuno gola. male grudi joj se tresu i vibriraju. bradavice su joj stalno napete. u stanju pripravnosti. erektivne. služi se njima kao oružjem. toplim. ima atribute koji čine stratega. ona je amazonka i vojskovođa, žena orleanska. razoružava me. čini slabim. toliko puta do sada. potpisujem kapitulaciju. predajem se. na milost. i još jednom. i još jednom. vratili smo se na trg. okružen golubovima. svjedocima. opet se došaptavaju. konspirativni su.

vodim je u stan. uvertira u prvi čin. i sve ostale. u operu. kakva bi to opera bila bez uvertire. ovo je opereta, lažem. ovo je opera buffa. samo seks. ovo je buffa. samo želja. električna struja. smijemo se.

uronio sam u nju. kao u obale. erozija je vrijednosti slične kao erotika. prodire. razgrađuje. troši. trošim i ja nju. do kraja. do mora. do umora. do predaha. do potpunog mira.

okrenuo sam joj leđa i zaspao. mirno poput janjeta. bez snova. ona je to isto učinila meni. zaspali smo.
ona pored mene a ja, pored nje. bila je moja balerina. ja nisam bio impresionist. ipak, umirivala me je. kada nisam hodao preko trga.

[zuikaku]

Odlično!

Nemam riječi....

[gajto gazdanov]

zuikaku kaže:

Odlično!

Nemam riječi....

zahvaljujem.