Spas - mokar uvid u razbijene rukavice (iliti priča o Psima)

[Jobi]

Priča zapravo nema veze s naslovom, to je samo da vas navučem, uglavnom bilo je to davno, ali i ne tako jako davno (prije nego su svjetla doticala granice, a vode puštale suhoparne tonove). Imao sam dva psa (ili breka kako mi kažemo), zvali su se Kristijan i Delfin. Pitate se sigurno, zašto bi netko netko nazvao svog psa Delfin? To sam se i ja pitao, međutim odgovor na to pitanje nije mi poznat. Pitajte moju babu, mrtvu. Ona mu je dala ime.

Nego da ja pređem na stvar, shvatio sam kako je Kristijan u suštini vrlo privlačan pas, naravno ne ljudima već kujama u kvartu. Prva situacija u kojoj sam to uočio bilo je kraj pekare. Pustio sam Kristijana na lancu zavezanog ispred dok sam išao kupiti jedan i pol polubijeli, jedan kalup i za susjedu raženi (jer je stara pa da ne troši noge više nego što treba). Dok sam čekao red, ovaj tip ispred mene je raspravljao s prodavačicom o štetnosti pizze za ljudske organizme, uglavnom nešto je filozofirao, a slušati se nije dalo nit prodavačici a bogami ni nama šta smo čekali u redu.

Međutim, nekome je u cijeloj toj priči bilo zanimljivije, a to je bio Kristijan. Vidim ja da se on malo zlickao taj dan, gel frizura ovo ono (vješt je u krađi gela iz ormarića u mojoj kupaonici, mada isprva je mislio da je za papati. Tada je završio na ispumpavanju pa je na jedan od mogućih načina naučio lekciju) i taman jedna kujica prošetala i ugleda ga svog onako u najboljem izdanju i naravno mala zaslinila, a pošto je i ona čekala svog vlasnika da izađe iz pekare i usto je bila zavezana i nije mogla prići Kristijanu, sline su samo curile i ispod njenih ustašca stvarala se, malo po malo lokvica vode (no, sline.)

Kako je vrijeme prolazilo Kristijan je bio sve poželjniji, Kujica je bila sve napaljenija i sve je više slinila. Količine sline iz trenutka u trenutak postajale su enormne. Kad ono, njen vlasnik izađe iz pekare (bio je kupio 2 crna kruha jer bijeli su nezdravi) i posklizne se na tu lokvetinu sline šta je brižna (=jadna, za one koji nisu Istrijani) kujica stvorila, ni kriva ni dužna (pa ne može ona valjda upravljati svojom napaljenosti!) E da, a vlasnik joj je naravno bio baš taj šta je bio filozofirao s prodavačicom i zbog koje Kristijanov vlasnik, tj. moja malenkost, nije mogla doći na red na vrijeme. I ništa dok čekam svoj kruh taman pogledam kroz vrata natrag i imam šta vidit, moj Kristijan laje na barbu koji je pao i koji još uvijek sjedi na lokvici sline, a kujica maše repom i vrit i mimo. I meni je bilo smiješno šta je taj tip pao, zapravo malo mi je bilo i drago jer me živcirao al naravno da to neću javno priznat (forum se ne broji jer je ipak anoniman). Uglavnom skoro sam se nasmijao ali ipak mi nije bilo toliko smiješno. Zapravo ono šta mi je bilo smiješno je kad se tipac ustao su mu sve hlače bile mokre od sline.

Onda sam napokon došao na red i pita me prodavačica, "Ča bite, šjor?" i kažem joj ja šta bi, znači jedan i pol polubijeli, jedan kalup i za susjedu raženi, a baš u trenutku kad me pitala "Još nešto?" sam baš ugledao krafnu (ne krofnu) od čokolade koja je bila na akciji, i ja kažem, "i dajte mi još jednu krafnu šta vam je na akciji."

"A znate, šjor, to vam je na akciji samo ako ih pet kupite. Pa onda dobite za deset kuna, pa vam onda dođe svaka dvije kune. Inače su po tri i pol."

I ništa meni se nije dalo davat tri i pol kune na tu brižnu malu krafnicu pa sam ih kupio pet. Četiri ću ih pojest sigurno, a ako mi bude previše jedna će bit i za Kristijana. A ovom drugom psu šta je doma ostao, Delfinu je li, njemu nećemo jer ionako ga ne volim. I mislim da je to zbog imena. Ja inače mrzim simpatizirati određene osobe / pse, ali u ovom slučaju je to bilo tako i ja nisam mogao ništa protiv toga, isto kao šta i se i kujica bila napalila na mog Kristijanića i nije mogla ništa protiv toga.

E da, dakle šta je bilo s tim tipcem šta je pao u lokvu, ma ništa - uglavnom digao se, sve gaće su mu bile mokre od sline, odvezao je svoju kujicu krenuo s njom, ali kujica se nije dala počela je cvilit i otimat se. A vlasnik je već bio onako star dosta pa nije baš imao snage, ali ipak imao je dovoljno da kujicu drži na lancu. I krene on prema doma, al kujica neće pa neće i onda je čak počela režat na njega kako da joj je mamu ubio. I čovjek se prepadne, naravno, slab, skoro infarkt dobio i pusti on nju s lanca, a kujica potrči i drito na mog Kristijana se baci, u tren oka. Onda je skužila da zapravo ona nije muško u cijeloj toj priči, pa su se zamijenili, a Kiki je objeručke prihvatio igru. Naravno koji će drugi položaj nego doggy style ipak je on dog. A fora je bila u tome šta ja taman to nisam vidio (kakva šteta, je li) jer mi je puno vremena i razmišljanja trebalo dok se domislim hoću li te krafne ili neću.

I ništa, ja si razmišljam dal da uzmem 3 od čokolade i 2 od marmelade ili obratno, ili pak 4 od čokolade i 1 od marmelade ili svih 5 od čokolade, jer ipak nekako najviše volim čokoladu. I uzeo sam na kraju svih pet od marmelade jer hoćeš nećeš onaj tip mi je ipak napunio glavu o tome kako je čokolada nezdrava i puna šećera (tad još nisam bio dovoljno pametan da shvatim da to zapravo isto vrijedi i za marmeladu), a kad sam izašao iz pekarnice vidim ja mog Kristijana, baš mi je nekako bio sav čupav i izbezumljen, a opet imao je neki onako osmijeh kao da mu je drago šta me vidi (a zapravo to je bio osmijeh od zadovoljstva nakon parenja ili seksanja, ne znam kako se za pse kaže, valjda isto parenje, samo je problem kad mi netko kaže parenje onda ja prije pomislim na puževe ili gusjenice nego na pse).

[Jobi]

Uglavnom morate priznat da su oni to vrlo ekspresno riješili. I tako ja otišao doma s mojim Kristijanom, a kujica je otišla doma trčeći za svojim vlasnikom filozofom. Tad nisam ni mislio da ću tog tipa filozofa sresti još jednom u životu, ali eto sudbina nas je spojila jer nakon neka dva-tri mjeseca on mi se javio kad me vidio u istoj pekari i rekao mi da njegova kujica je dobila mlade a da sam otac ja. Ja ga gledam u čudu, kao ma koji je njemu, ali onda je i on skužio da je krivo rekao pa se ispravio i rekao mi cijelu ovu pričicu o seksanju/parenju njegove kujice s mojim Kristijanom, a onda je i meni zasvijetlila žaruljica na taj dan, a isto tako mi je zasvijetlila žaruljica i da je taj isti šjor bio pao u lokvu i imao onako mokre gaće, tj. hlače i onda ne znam šta mi je bilo, valjda mi se ta slika urezala u pamćenje i s obzirom da prvi put sam suzdržao smijeh sad mi se sve vratilo i to potencirano i meni je to bilo ful smiješno, a sad zašto, bo, pitaj Boga. I uglavnom smijem se ja liku onako žešće u facu a on me gleda brižan sav u čudu. Uglavnom srećom nije bio neki psihopat pa se i on počeo smijat, iako nije znao čemu se ja smijem, i uglavnom njegovo pitanje je bilo da uzmem 50% štenaca kod sebe, a bilo ih je sedam znači tri i po štenca bi trebao uzet, tj. za ovog četvrtog bismo na par-dišpar.

Ma joj kud baš mene, a već s ovim jednim, tj. s ova dva ako brojim i Delfina, imam toliko posla, ispumpavanje gela iz želuca i tako to. Rekao sam da ću razmisliti, ali čovjek mi je dao do znanja da ta opcija ne dolazi u obzir, prošlost se mijenjati ne može i drugi put moram paziti da ne ostavljam psa za parenje ispred pekare drugim kujama 'na izvolte'. I ništa šta ću, i odosmo ja i Kristijan do kuće od čovjeka da mi da te štence, i naravno čim smo ušli na njegov posjed ispred portuna čekala naša slavna kujica mamica, sva brižna glupa jer nema pojma da će joj netko uzet tri i pol dječice.

A moj Kiki kad je vidio kujicu naravno šta će drugo, vratila im se lijepa sjećanja pa su se odlučili družiti kraj obližnjeg grma i obnoviti iskustva. A ja sam dotle htio s čovjekom odredit tko bi onog četvrtog breka, al tip je rekao da ne zna on šta je to par-dišpar, da bolje da bacamo novčić. I ja bacio novčić, al pošto ja to ne znam baš dobro radit onda mi je pao na pod i to baš u neko blato (i to baš pet kuna sam uzeo, ne pet lipa nego pet kuna sam baš morao, i to zato jer je veća kovanica pa da stari bolje vidi medu kada izgubi okladu). I pošto mi se nije dalo prljat ruke pustio sam tih pet kuna u blatu i vadim ja novi novčić, al kaže barba, ja ću. I on to stvarno lijepo zavrtio onako filmski, ima čovjek stila i naravno pismo došlo i ja morao uzet četiri štenca doma.

A tada negdje sam i uočio da nema nit mog Kristijana nit ove kujice i već su mi se u glavi motala još četiri štenca koja ću dobiti za dva mjeseca.

Ništa, pomalo smo se ja, Kiki i 4 štenca okupili, pozdravili barbu koji nam je tako velikodušno odlučio pokloniti štence, a ja sam potrčao u ljekarnu da kupim pilulu za jutro nakon, jer mi nije bila namjera svaka dva mjeseca obnavljati svoju obitelj s novim štencima, a ubijanje nije došlo u obzir jer ja sam jako dobar i savjestan čovjek.

Kad sam došao u apoteku, žena me onako u čudu pogledala i rekla je, "kao prvo sad vam nije jutro, a kao drugo to vam je za žene." A ja nju pogledam isto tako u čudu ali ne glupavo ko ona (jer očito je žena bila neka glupača, točno joj po izrazu lica možeš vidit, a i po onom šta je rekla) nego onak' frajerski z dignutim obrvama i kažem "No shit, Sherlock!", ali nije skužila šta to znači pa sam joj to preveo po naški kao "Ma dajte!". I onda sam joj objasnio da to nije za mene nego za jednu kuju, ("Kakve to izraze koristite?!", pitala je, ali onda sam joj smireno objasnio da mislim na ženskog psa), a onda me pogledala i rekla je da nije baš sigurna dal ta pilula vrijedi i za pse.

Onda je zvala kolegicu preko telefona a ja sam strpljivo čekao, ali niti kolegica nije baš znala dal bi to djelovalo na pse, ali rekla je da sigurno postoji neka injekcija protiv trudnoće koju može dat veterinar.

I naravno nije puno prošlo, ja i Kiki kod veterinara, a štence smo pustili u autu, jer tko će ih sve unutra nosit, i tek sam se onda sjetio da ta pilula nije za Kikija nego za ženku. Eto budale, a još sam ismijavao onu žensku iz apoteke. I niš, vraćaj se kod barbe po kuju, šta ćeš drugo. Bilo mi je žao što Kristijan nije čovjek pa da ga mogu lijepo oči u oči pitat jel svršio ili nije, ali eto tu konverzaciju nismo baš bili u mogućnosti obistiniti pa sam otišao do gospodina i pitam ga za kuju jer, da sumnjam da je ponovno oplođena. I kao ajde, ajde, dobro vodi ju kad već imaš auto (a nije ni njemu baš stalo da ima punu kuću štenaca pa se nije previše protivio).

Kod veterinara red - ogroman, baš za inat, a štenčići laju iz auta jer bi papali, i ništa idem ja u auto po njih a pustim mog Kikija i njegovu šinjorinu unutra i donesem štence mami. I fino su lijepo sisali, a onda mi je bilo žao da ih odvajam od mame kad su još tako mladi. Nisam ni znao dal se to smije, a onda sam smislio pakleni plan, reći ću da sam čitao na internetu da se nikako ne smije razdvajat štence od majke barem godinu dana (barem!), a do tad ću već neki drugi način smislit kako da ih ne moram uzet.

I ne biste vjerovali, uspio sam mu prodat priču, a stari bio neki lakovjeran, još ja onako sav se pravim načitan, bivši gimnazijalac, kažem mu kad štenci nemaju ljubavi u prvim mjesecima onda kasnije budu bijesni i počnu radit kažin svima oko sebe, a to mu naravno nije bilo drago za čuti.

Vratio se doma, ja i Kristijan sami (morate priznat da sam jako snalažljiv), ali ono što me dočekalo unutra nije baš bilo ugodno, a to je ujedno i druga situacija kad sam shvatio da je moj Kristijan vrlo privlačan pas.. Naime, ne znam da li sam vam spomenuo da imam još jednog psa, zove se Delfin.... (to be continued)

[Jobi]

Vratio se doma, ja i Kristijan – sami (morate priznat da sam jako snalažljiv), ali ono što me dočekalo unutra nije baš bilo ugodno, a to je ujedno i druga situacija kad sam shvatio da je moj Kristijan vrlo privlačan pas. Naime, ne znam da li sam vam spomenuo da imam još jednog psa, zove se Delfin. Ugledao sam ga svog prljavog lica i šapa jer se domogao ženinih krema, šampona i svih onih silnih omekšivača i regeneratora, čega sve ne.

A žena mi je, by the way, bila na poslovnom putu u Njemačkoj i to na šest mjeseci. Imali smo jednu nezgodu kad je odlazila, htjela je ona sve to uzet sa sobom, ali joj nije stalo u kofere, a ja joj nisam dao da uzme više od tri kofera prvenstveno zbog nepraktičnosti. Tako da smo se malo posvađali i nismo pričali neko vrijeme (naravno ne samo zbog toga, ovo je bila samo kap koja je prelila čašu, srž problema bila je, dakako, u mojem nepopravljivom karakteru), ali ipak nas je prošlo nakon nekog vremena.

Nego da se vratim na ono glavno, prvo šta mi je palo na pamet kad sam ugledao taj uistinu zadivljujući prizor je da ću morat ić i s Delfinom na ispumpavanje ali nije mi se baš dalo, a i nekako mi se činilo da on to ipak nije pojeo, već je samo iskoristio svoje umjetničke skolnosti da raznoraznim šarenim kozmetičkim preparatima ukrasi cijelu kupaonicu, uključujući kadu, pola dnevne sobe i dio hodnika do ulaznih vratiju. Srećom mi nije ušao u spavaću sobu inače bi bilo ludila. Još većeg.

Malo se iživciraš kad vidiš tako nešto, ali nekako sam sav bio pun strpljenja taj dan pa sam se skulirao i lijepo sve očistio, naravno nakon što sam si spravio i pojeo dva sendviča za energiju i pogledao na brzinu seriju jer je danas najbitnija epizoda. Trebalo mi je neko vrijeme da ja to sve počistim, a kad sam konačno sve riješio pogledao sam Delfina u oči i pokušao svojim nadnaravnim sklonostima prokužiti je li mu slabo od pojedenog ili nije. Međutim pas me samo tupo gledao s telećim pogledom i nije pokazivao nikakve znakove želučanih tegoba, pa sam s olakšanjem zaključio da ipak nije pojeo ništa krivo.

Ono što nisam skužio je da je Kristijan nestao. Vratio se tek idući dan ujutro. Sreli smo se kad sam izašao iz kuće da kupim kruh i štencima hranu. Sjedio mi je, Kristijan mislim, ispred vrata s onim karakterističnim aftersex pogledom, raščupan i smušen. Nisam mu to uzeo za zlo, mislim ipak mu je sezona kad se tjera, a i sada nitko nije znao tko je i čiji je tako da ako je i više ženki noćas oplodio, mene s tim povezati ne mogu. Sav zadovoljan tom činjenicom, uputio sam se do dućana i s guštom otišao kupiti hranu za štence. Ako budem imao sreće i uspijem obuzdati Kristijana da se pari sa svim i svakim to će biti posljednji štenci koje hranim.

Dok sam kupovao, u dućanu sam sreo, nećete vjerovati, Kolindu Grabar Kitarović. Bila je to svojevremena hrvatska predsjednica koja je bila osobito aktualna zbog svog prezimena, pa su je brojni mrzitelji ismijavali (osobito na društvenim mrežama) s obzirom da u prezimenu sadrži kolokvijalni naziv za muški spolni organ. Htio sam je pitati za autogram, ali bilo mi je neugodno s obzirom da je bila na jednom odjelu usred kojeg bi bilo neumjesno tražiti autogram. Naime kupovala je kobasice na suhomesnatim proizvodima, ne znam bi li se vi usudili tražiti autogram od osobe koja je prije tog upravo izrekla 'molim vas jednu kobasicu'. Namjerno sam sporo prošao pokraj nje kako bi me uočila i namjestio jedan vrlo iskren smiješak, ali žena me nije doživjela. Razočaran, izašao sam iz dućana sa psećom hranom u rukama, no u sebi, ipak mi je bilo drago što sam imao priliku proći pored Predsjednice.

simpa

[Jobi]

Vidim da ste svi željno iščekivali nastavak već dva mjeseca i konačno ću vam ispuniti želju.

Šok me dočekao kad sam kraj mog Kristijana ispred dućana vidio masu djece sa svojim smartfonićima koji su svi od reda slikavali Kristijana. Zanimalo me što je toliko zanimljivo i zatim se probio kroz gužvu. Kiki me pogledao, oči u oči, s najizbezumljenijim pogledom do sada, a atrakcija je bila u tome što su ga ista ova dječurlija prerušili u Lady Gagu, naime obukli su mu haljinu od mesa. Kad sam to vidio na njemu, žešće sam zaridao izazvavši uprtanje svih pogleda klinaca u mene. Naglo se uozbiljih i poslah djecu doma, a haljinu od mesa sam mu dao da jede. Besplatan ručak, kud ćeš bolje. Šteta što se nisam požurio i izbjegao situaciju u kojoj je predsjednica čula kako sam tješio mog Kristijana i govorio mu kako sasvim lijepo izgleda kao Lady Gaga. Hranu za štence sam kasnije odnio onom barbi, vlasniku kuje, je li.

Nakon toga situacija je bila mirna par tjedana, dok mi nisu javili kako je taj barba iznenada preminuo od srčanog udara zbog šoka kad je vidio da mu kuja, doslovno i metaforički, visi s lustera. Bio je to uistinu šokantan prizor. Kuja, koja je bila prilično golema, šapama se hvatala za luster pokušavajući spriječiti pad, baš kao u kakvom komičnom filmu, a štenci su znatiželjnim pogledima od dolje promatrali situaciju. Kako se stari od šoka srušio, njegovo je tijelo kuji postalo podatno za upotrebu u stilu trampolina (kako je ona na to gledala), ili ako ćemo realno, čisto kao materiju koja će joj ublažiti pad.

Kako je kuja završila na lusteru, to je također vrlo zanimljivo pitanje. Naime, štencima i kuji je bilo dosadno svaki dan gledati reprize Teorije velikog praska dok je gazda na poslu, pa su se odlučiti malo drugačije zabaviti i od dnevne sobe napraviti lunapark. Tako je sudoper postao bazen, stol i stolci, uz dodatak staračkog štapa gazdinog oca koji je stajao u kutu, postali su katapult koji je zamišljen kao objekt koji će ih lansirati na luster - završno odredište i smisao njihove popodnevne zabave.

Majka je, naravno, probila led. sjela je na jedan kraj staračkoga štapa koji je bio naslonjen na stolac, a štenci su se popeli na stol i naglo skočili na drugi kraj štapa. Na taj jednostavan način kuja je poletjela i dospjela na luster. Nije dugo prošlo, jer taman se barba vratio s posla i ugledao svoju kuju na lusteru.

No, pustimo sad to. Poanta je bila u tome da su štenci ostali bez vlasnika, a policija je, naravno, nazvala mene, jer sam bio prvi u popisu poziva. Taman sam se bio čuo s barbom u vezi štenaca, kako su postali prilično veliki i da ne zna kud će s njima.

Nisam se ni okrenuo i u mom su stanu već idući dan svi breki bili na okupu. Žena me samo pogledala dignuvši obrve i kratko i jasno mi rekla 'Ja s ovime živjeti neću'.

Ukratko, vlasnik pasa je umro, žena me ostavila, a ja sam ostao u kući sam morajući se nositi s gomilom - dva napaljena psa i njihovim izrodima.

Dani su prolazili, a ja se još nisam domislio što ću. Kristijan i njegova kuja su se parili gdjegod su stigli (osim na lusteru, to im je mjesto bilo nedostižno s obzirom da nisam imao starački štap kojeg bi iskoristili kao katapult) i kadgod su stigli. Nisam imao ništa protiv, bolje to nego da mi rade nered po kući, a kuja je ionako sterilizirana, barem ako je vjerovati ovom barbi šta je umro.

Međutim život je bio težak unatoč tome što nije bilo pretjeranih ekscesa (zanemarimo spremanje i čišćenje kuće svaki dan nakon povratka s posla, na to sam se navikao). Nije mi bilo druge - živjeti se tako nije moglo, srca da ih uspavam imao nisam, i morao sam ih odnijeti svih u šinteraj. Srce me boljelo, ali život mi je bio podređen samo psima. Čak sam bio i u zaostatku sa serijama, i to po 5-6 epizoda, strašno nešto.

(Nastavit će se.)

edit: Čekajte fali mi cliffhanger.

Došao sam sa svim mojim psima do šinteraja, a zatim sam na vratima pročitao da je zatvoren. I to su ga zatvorili još prije 5 godina. Pa tad su još i videoteke radile. Zamišljeno pogledah svog Kristijana u oči i pokušah smisliti izlaz iz ove grozne situacije, kojeg naizgled nije bilo, ali srećom gotovo istog trenutka iznenadio me poziv jedne vrlo korisne osobe na moj fensi smartfon.

[Jobi]

Bio je to gospodin Kovačević koji me obavijestio da sam dobio sedmo mjesto na natječaju za LED TV, što je dakle značilo da nisam dobio LED TV, nego majicu sa Samsungovim logotipom. Razočaran, zahvalio sam mu se, poklopio slušalicu i pogledao mog Kristijana.

Pogled pun beznađa, isti onaj kad više nemate ništa čemu se možete radovati u životu (tome pridodajte činjenicu da mi se žena uskoro vraćala s puta.) Bezizlazna situacija. Dva psa, sedam štenaca i Delfin. Bez LED TV-a. Sam. Žena se vraća za koji dan.

Teško je uopće se zamisliti u toj situaciji, koja meni nikako nije bila smiješna. Kad sam prijateljima spomenuo koliko pasa imam u kući samo su se odvalili smijat'. Ne znam kako ih nije bilo sram.

No, potrebno je bilo malo razuma. Stao sam (doduše nije da sam se maknuo, ali opet), i počeo razumno razmišljati: prodat ću štence na Njuškalu. I to moram učiniti prije nego što mi se žena vrati.

No, vjerovali ili ne, štence uopće nije lako prodati. Prošlo je sedam dana, ja naravno nadoplatio puste pare za promoviranje oglasa, vau-vau extra plus ne znam ni ja.. koliko sam se samo istrošio na to, ima da ljudima moj oglas iskače i kad im je kompjuter zagašen.

Unatoč svim vau vau plus i sličnim nadoplatama, rezultata nije bilo. Bilo je vrijeme za očajnički, ali human i dobroćudan potez: neću štence prodavati, već poklanjati.

Poklanjam štence! Objavio sam na fejsu, kao status na WhatsApp, svugdje; ma nije vam bilo tog čovjeka koji nije znao da poklanjam štence. Nagovorio sam 7 od mojih 700 fejsbuk prijatelja da podijele moj status i da prošire tu informaciju.

Opet se nitko nije javljao, žena samo što nije došla. Dođe li, a štenci su kod mene, ode meni glava. Zato sam morao i dalje raditi na tome da ih se riješim. Napisao sam 'Spasite ove psiće! Ako ih se ne udomi za 48 sati, uspavat će ih!'. Nisam rekao 'ja', nego 'oni', kao, ovi iz šinteraja, je li.

Nekim čudom, to mi je uspjelo. Međutim, prodao sam samo 4 štenca, a još su mi 3 ostala. I što ćemo sad? Oglasi su istekli, štenci su poklonjeni, a što se naroda pita, ova tri što su ostala su uspavana.. Dakle, novi oglasi ne dolaze u obzir. Slijepa ulica. Kakvo li je to bezizlazno stanje, ljudi moji! Nešto što se čini toliko banalno, a čovjeka košta živaca, vremena i mira.

Došla žena, sva sretna, opuštena, puna novih iskustava i života izvan Lijepe Naše. Onda joj se pogled malo raspekmezio kad je vidjela da imam još jednog psa i tri štena, koji su skočili na nju samo tako.

'Ajme, što su slatki!', rekla je. Začudio sam se jer sam očekivao potpuno suprotnu reakciju. 'Otkud ti?'

'Ah', pomislio sam si, 'nije shvatila da su moji.' I zatim sam joj rekao: 'vlasnik je umro i ja sam ih naslijedio.'

Zatim me pogledala kao da sam joj majku ubio, i iako sam očekivao svađu, nije je bilo.

Naime, moju ženu je strefio infarkt. Doslovno. Istog se trena srušila punom težinom (a bilo je nje dosta). Stan se zatresao, navodno su i susjedi mislili da se radi o potresu. Ja sam stao, zaprepašten, gledajući besvijesnu debelu masu moje žene kako leži na podu.

[gosn kroasan]

to be continued? :klap:imaš li možda neki blog, ja bih još da čitam.

[Jobi]

Nemam blog, ali tu znam objavljivati svega. Hvala!

Evo nešto svježe od prije 2 minute.
A imaš i nešto starije.


A ovo će se nastaviti, da, a kad, ne znam, ja to kad me pukne inspiracija.

[Jobi]

07 Posljedice

Gledao sam je u šoku kako onesviještena leži na podu, činilo mi se kao da se još dodatno udebljala otkad je nije bilo, ja stvarno ne znam što je ona tamo jela. U svakom slučaju, to sad nije bilo bitno, zato što joj je život bio u opasnosti. Žena se konačno probudila i okrenula na bok. Salo joj se prelijevalo više s lijeve nego s desne strane, a prilikom okretanja hlače su joj se malo spustile pa sam imao jasan pogled na, recimo to tako, 'razdiljak' između njenih guzova. Ošamario sam se da dođem k sebi, a potom nazvao hitnu koja je odmah došla – taman sam stigao jednu epizodicu serije pogledati dok su došli, ali ne brinite, stigao sam ženi dati vode sa šećerom, a štencima je bilo zanimljivo lizati njeno salo, pa su je i zabavljali.

Dok je došla hitna, ženi je već bilo bolje, ali nakon pretraga rekli su joj da bolje dođe s njima u bolnicu. Htjela je da i ja dođem s njima, ali ja sam rekao da imam nekih obaveza za posao (radim kao profesor fizike i imao sam ispraviti ispite od ponedjeljka.) Štefica je bijesno frknula (tako se zvala, Štefica), ali ja sam se naviknuo da me nije briga, tako da sam joj samo mahnuo.

Kad je Štefica otišla, nisam išao ispravljati ispite nego sam upalio iduću epizodu serije. Kristijan me tužno gledao jer, nakon što je njegova Kuja prodana na Njuškalu skupa s njihovim okotima, njegov život je imao manje smisla. Kad je vidio da ga ne bendam ni 5%, okrenuo je glavu i zajedno sa mnom gledao seriju. Ne znam što je za to vrijeme bilo sa štencima, ali i oni su bili tu negdje. Bilo je sumnjivo tiho, ali serija je bila prezanimljiva da bih ju samo tako zaustavio.

Nakon pet minuta uključio se dimni alarm. Štenci su pregrizli kabel od televizije, tj. jedan je pregrizao kabel, drugi bacio televiziju na pod (rezultat: televizija je pala na pod, razbijena), a treći mislim da se čak i popišao na tu televiziju, ali to nisam siguran, kažem zato jer mi je nešto smrdilo po mokraći kad sam ušao. Četvrti... jel' imam uopće četvrtog? A valjda ne. Ali uglavnom – televizija se zapalila skupa s kablom, mali štenac koji je grizao kabel, njega je malo stresla struja pa mu je faca bila onako nekako izvrnuta, ne znam kako da vam objasnim, znači oči kao da su mu malo previše otvorene, zjenice povećane, a izraz lica nešto između smušenog i priglupog. A osim toga, mislim da mu je par dlačica zgorilo od struje, ali lako za to.

Nisam bio previše iznerviran, zato što se vatra tek počela širiti, znači nije sad to previše nešto gorilo, tako da je bilo još vremena, lijepo sam otišao po aparat za gašenje, ali onda sam imao problema s onim sigurnosnim ručicama, to mi nikad nije baš bilo jasno ali nikad nisam ni proučavao jer, nadao sam se da mi neće trebati, mislim, kolika je šansa da se požar dogodi baš u tvojoj kući?

Uglavnom, nešto sam polomio na toj ručkici, ali je nekako uspjelo funkcionirati. Lijepo sam to pogasio, bilo mi je žao televizije, ali ionako mi je to bila dodatna, ona u dnevnoj mi je glavna. Onda sam skužio da sam jednog štenca totalno zaprašio, skoro se ugušio brižan, ali ful je bio slatki, k'o neki snjegović.

Vratila se žena s hitne i pitala jesam li ispravio ispite i napomenula je da je jako ljuta i da ima srčanih problema (očito), i da kakav sam ja to muž koji ne želi ići s njom na hitnu (ja sam rekao 'lijen' ali to ju je još više razljutilo, nemojte to reći svojoj ženi). Ja sam joj ispričao svoju situaciju s požarom, a ona je otvorila usta od iznenađenja a onda me počela lupati po ramenima i rekla je da joj je ta televizija jako puno značila jer je to još od njegog djeda. Nije mi bilo jasno kako to misli, zato što smo tu televiziju kupili prije deset godina zajedno u nekom shopping centru, a djed joj je tad već bio umro. Ja mislim da je to ona nešto pomiješala, ali nisam se htio svađati.

Pitala me što je za ručak. Rekao sam joj da nisam ništa skuhao jer sam imao problema s požarom. Htjela se naljutiti, ali zapravo sam imao prilično solidan argument, pa je onda samo stisnula usne i rekla 'Aj' naruči pizzu'. Htio sam komentirati da bi se trebala malo paziti, ali nisam. U tom trenutku zalajao je Kristijan i zvao nas da dođemo do sobe. Prizor koji sam vidio teško je opisati riječima.

[Jobi]

08 Dvije miješane

Dakle, u sobi je bio kaos. Štenci su se zaigrali s preostalim prahom od aparata za gašenje požara pa je cijela soba bila bijela. Nadalje, jedan od štenaca se porezao na razbijeno staklo od ekrana pa se i raskrvario, te je krv šikljala iz njegove šape, finom crvenom bojom bojeći zidove, parkete i namještaj. Sve je bilo u bijelo-crvenim tonovima. Božić je ove godine došao ranije. Ni to nije sve. Treći štenac je bio slaboga želuca pa nije uspio u sebi zadržati današnji ručak. Njegova povraćotina presijavala se u tonovima zemljanih boja, fino natopivši sve ispite koje sam morao ispraviti. Štenac se pritom i onesvijestio (ili je samo odlučio sklopiti oči). Za ispite mi čak i nije bilo žao, sad imam opravdanje da ne moram ispravljati.

Žena je razrogačila oči i širom rastvorila usta. 'Isuse!', uzviknula je, povremeno bacivši pogled na mene. Ja nisam imao komentara. Buljio sam u prizor, osjećao sam da me hvata nekakva nervoza zbog razvoja događaja, a onda sam jednostavno okrenuo leđa sobi i pobjegao od izvora stresa. Ionako je žena tu, ona će to sve riješiti. Plan mi ipak nije baš uspio. 'Ivane?! Nisi li nešto zaboravio?'. Pogledao sam ju podignuvši obrve, taman izvlačeći mobitel iz džepa: 'Ne, ne. Taman sam htio zvati da naručim!'. Onda sam malo ubrzao korak, udaljajući se, kako me ne bi ponovno zazvala.

Dok sam izgovarao riječi 'može dvije miješane', osjećao sam da me nekakva sila udarila po zatiljku. To me zapravo žena kresnula sa svojim mobitelom. Ostatka se sjećam u magli, ali idući trenuci obuhvaćali su nekakve visoke frekvencije koje su proizvodile glasnice moje drage Štefice. Ali pizza je ubrzo stigla i bila je prilično fina. Jedino me žena živcirala jer je stalno spominjala kako joj je bilo neugodno da je Kristijan onako požudno skakao na dostavljačevu nogu, meni je to ionako bilo normalno, pa pusti psa da bude napaljen kad već nema ženku.

Pustio sam si najdraži komad za kraj, ali onda sam čuo pseći cvilež u funkciji postizanja žaljenja. Pogledao sam iza sebe u štence, jedan je imao zamotanu šapu u nekakve gaze, jednom su se vidjele one zgorene dlačice od strujnog udara, a trećem je bila ispod ustiju mala mrlja od povraćotine. Ali svima im je bilo zajedničko jedno: imali su neodoljiv pogled. Svaki je od njih imao svoju nezgodu; ja tvrdim da bi svi trebali imati jednake mogućnosti, a s obzirom da sam imao samo jednu fetu pizze, nisam dao nijednome od pasa, jer ne želim da ijedan bude privilegiran.

Tu moju koncepciju je poremetila draga Štefica jer je dala pola fete jednom, pola fete drugom, a trećem je rekla da dam ja. Plus, zaboravili smo na Kristijana, on je malo kasnije došao jer je imao jednu svoju dogodovštinu (to ću vam sad ispričati, čekajte), tako da sam ja na kraju morao svoju fetu ipak podijeliti na dva komada. Bilo mi je jako teško to učiniti jer je pizza izgledala previše primamljivo. Ali eto, da ne kažete da sam sebičan.

A Kristijan je prije toga bio zaposlen u WC-u, naime potrudio se ispiti svu vodu iz školjke, ali to sam zapravo ja kriv jer sam skroz zaboravio dati mu za piti ovih dana, tako da mu ne mogu jadnom zamjeriti. Čak sam mu ponovno povukao vodu da se školjka napuni, pa da ima još malo. I to je isto ispio. Baš mi je drago da ga nisam razmazio, nekima bi znali smetati komadići govančeka sa strane. Pas moje kolegice Elene što predaje kemiju jede samo kupovno, šta imaš od toga, em se on odreće užitaka prave hrane (kosti od svinjetine i slično), em se Elena muči ići do dućana svaki enti dan.

Kad sam već spomenuo Elenu, jednom smo ona i ja imali zajedničko predavanje u vezi fizikalnih i kemijskih svojstava tvari, a nakon toga sata smo se jako zbližili u jednoj ostavi u kemijskom kabinetu. Sjećam se da smo slučajno razbili, u naletu emocija, dvije Erlenmeyerove tikvice, ali uopće mi nije žao, ja ionako ne volim cilindrične vratove u kemijskih posuđa, plus to sve plaća Škola. Poslije toga je čak i zatrudnjela, ali kaže da dijete nije moje, nego od njenog muža. Doduše ja sam malo računao i čini mi se da ipak jest moje, ali dobro nećemo sad komplicirati, rekla je žena da nije, pa nema smisla prepirati se.

E, da, a ja tad nisam bio oženjen za Šteficu još, da ne mislite da sam imao ljubavnicu. Zapravo, nisam sto posto siguran, ali računajte da sam pošten generalno gledano. Ona jest imala muža tada, ali to je njoj na duši. Kažem tada, jer sad ga više nema, ispostavilo se da je gej i sad radi kao pomoćni frizer u dečkovom obrtu.

Imao sam ja još finih zgoda s Elenom, a jednom su nam se čak i psi zbližili, ali ne na onaj način. Naime, zajedno su išli u psećeg kozmetičara-plus (znači ne samo kozmetičar, nego još rade i neke slične stvari za uljepšavanje), Elena je imala neki popust, kupone, šta ti ga ja znam, pa me zvala da donesem Kristijana. Ja pitam što će Kristijanu kozmetičar, a ona kaže da ima i za muške svašta, lijepo mu frizuricu naprave, noktiće srede, operu, očetkaju, možda i izmasiraju, ma ne znam točno nisam ja to baš pratio, meni je bila zanimljivija pomisao na masažu Elene. Njena kuja se zove Vumpica, a ja sam njezinu... jel... nazvao tako da se rimuje s imenom njezine kujice (Pumpica, ali neću sad baš objašnjavati zašto).

Čekajte gdje sam ja ono stao, ah, da, dakle, pizze, pijenje iz školjke, krv, požar, televizija, strujni udar, da, da. Ma da, to je uglavnom to, a što se tiče Elene, ja sam se i dalje družio s njom povremeno, samo što nismo bili bliski na onaj način, s obzirom da nismo smjeli jer sam bio u braku, ali kasnije kad sam ostao udovac, onda da (Štefica je nažalost preminula, to ću vam isto pričati, bilo mi je baš žao). Ako se pitate što sam to onda radio s Elenom ako ne ono, to se i ja pitam, ne znam sad točno, doći će mi valjda.

[Jobi]

09 Kristi

E sad, već znate dosta mojih dogodovština s mojim psićima, ali još vam nisam ispričao jednu izuzetno specifičnu situaciju kad su se moj pas Kristijan i moja tadašnja cura upoznali. Tad sam još bio jako mladi profesor i imao sam curu s kikicama (da, s kikicama) koja se zvala Kristi (da, Kristi.), Kristijan je tad bio jedno malo štene kojeg sam otprilike volio koliko i sada, samo što je bio više sladak jer… pa, štenci, jel'. Štenci su slatki sami po sebi.

Uglavnom, Kristi je bila specifična, osim po tim kikicama, da je imala jedan jako specifičan talent koji se mogao koristiti u različite svrhe. Da pojednostavim, bila je užasno gipka. Nije da nema drugih ljudi koji to ne mogu, pogledajte samo sve one ljude koji jogom pozdravljaju sunce svaki dan u pet ujutro, ali kad vidiš to uživo od svoje cure, onda te nekako to još više fascinira.

Kristi je tako jednom došla na ideju da mi doručak spravi vlastitim nogama sjedeći na stolici. Ja sam je odlučio gledati. Super mi je bilo promatrati kako lomi jaja za kajganu, to zaista ne može svatko, pa ni rukama, a kamoli nogama. Stopala su joj bila prilično glomazna, ali precizna. Znate kako majmuni imaju šake, slično kao mi ali se vidi da je to nama razvijenije. E, tako nekako je Kristi imala noge. Znači, pazite, nije to mala stvar, to je bilo prilično napredno za jednog čovjeka, da ima stopala precizna kao majmun ručne šake.

Problem je nastao u tome da, dok je moja draga Kristi (poslije mi više nije bila draga, prekinuli smo, to ću vam isto ispričati kasnije) meni spravljala kajganu za doručak, tako, s nogama, sjedeći na stolici, zapravo su joj se guzovi prilično naprčili, s obzirom na cijeli taj napor. To je mom malom psiću Kristijanu bilo jako interesantno i on ju je spontano polizao. Cijelom površinom jezika. Kristi se naježila i vrisnula. Pritom je u lijevom stopalu držala ručku od tave, a u desnom kuhaču da bi miješala jaja. Kako ju je mali nevaljalac polizao hrapavim jezikom, u tom trenutku nožni prsti su joj se refleksno raširili, a noge napravile nagli trzajući pokret, svaka u svom smjeru. To se sve dogodilo u djeliću sekunde, zamislite. Uglavnom, s obzirom na trzaj noge i naglo širenje nožnih prstiju, kuhača je odletjela i to prilično daleko, dosta velikom brzinom, razbila prozor i pala negdje vani. I vani se čuo neki vrisak, a sad, je li to kuhača pala nekom na glavu ili se netko jednostavno prepao kad je vidio leteću kuhaču, to je teško reći, jer ja to nisam stigao provjeriti s obzirom da sam bio užasno zauzet cjelokupnom situacijom.

S lijevom nogom je bio još veći problem, na neki način. Tava je bila teža, pa je manje letjela, ali naravno da je pri letu srušila i razbila moj novi blender kojeg sam masno platio da bih zdravo živio i radio si šejk svako jutro od kokosovog ulja, zobenih pahuljica i banana (na kraju to budu čoko-jastučići, nutella i punomasno mlijeko, ali svejedno sam imao finu namjeru kad sam ga kupovao). Nakon što je leteća tava razbila blender, pala je na pod. Pritom su komadići polu-spečene kajgane sletjeli na mene, Kristi i Kristijana. Veći dio kajgane završio je na Kristinom lijevom stopalu.

Mislim da sam zaboravio spomenuti da je Kristi i pala sa stolice, ali čini mi se da se to podrazumijeva. Nastavila je vriskati, što je to bilo?! No nisam joj morao odgovoriti. Kristijan joj se ponosan ukazao pred očima, točno kraj njene noge. Malo je pogledao Kristi u oči i napravio nekakvu čudnu facu koja je nalikovala na namigivanje, ali teško je to opisati riječima, nekako, kao da se sam sebi divi što je učinio, a opet svjestan da ju je razljutio. Zatim je stao s istim onim jezikom oblizivati njene nožne prste koje su bile prepune kajgane. S obzirom na taktilnu osjetljivost njenih stanica na stopalima, Kristi je na ovo lizanje još jače reagirala (ako je to moguće), vrišteći jače, duže i još višom frekvencijom.

Nažalost, ovaj put je to završilo kobno i za mog malog Kristijana. Kristina noga je opet spontano reagirala ošamarivši mog štenca. Sad je mali Kristijan donekle poletio zbog siline udara (ako se to može nazvati letenjem, jer zapravo je samo proklizao kuhinjskim podom koji je bio vrlo, vrlo sklizak jer mi se dan prije prosulo po njemu sredstvo za čišćenje namještaja, a čistio sam zato što je dolazila Kristi kod mene doma). Uglavnom, da se ne prepadnete, nije to sad bila neka ogromna šamarčina, ali dovoljna da cijelu težinu psa pomakne i da on zatim inercijom prokliže kroz pola kuhinje.

Zaderao sam se: „Kristi! Što si mu to učinila?“. Kristi je na to toliko bijesno reagirala da nije mogla uopće uobličiti nekakvu rečenicu, samo su nekakvi zvukovi izlazili iz njenih usta, recimo kao da je pokušala onomatopejom prikazati svoj bijes. Išao sam provjeriti je li Kristijanu dobro. Izgleda da mu je ovo klizanje po kuhinjskom podu baš prijalo. Kad sam shvatio da je on i bolje nego prije, krenuo sam do Kristi.

Nažalost, nisam je uspio pridržati kad sam vidio da se ustaje. Kao što rekoh, pod je bio sklizak. Kristi se pokušala ustati, ali nije ni uspjela stati na noge, a već je ponovno pala. Nekako se vrlo specifično zavrtjela i pala na bok. Žao mi je što nisam to snimio. Mada, inače je grozno kad netko tako padne, ali ovo se stvarno rijetko viđa.

Otišao sam do Kristi nakon njenog pada, ona me pljunula (da, ljudi moji, a ja sam je dotad smatrao princezom) i ošamarila, ovaj puta s rukom, koja joj uopće nije bila toliko slaba. Ostala mi je crvena pljuska na licu još neko vrijeme. Osjećao sam toplinu i trnce. Isprva me to boljelo, ali kasnije sam počeo uživati u tom grijućem osjećaju. Kao što ljudi uživaju u sauni. Zbog toga sam joj rekao hvala, pa sam dobio još jednu, na drugi obraz. Nije mi smetalo, drago mi je bilo da imam simetričan osjećaj u oba obraza.

Da vam skratim priču, ja nisam uspio puno toga reći, a ona se naljutila i bijesno napustila moju kuću. Nisam uspio pojesti doručak. Čak je i Kristijan pojeo više nego ja. Taman sam ga pogledao kada se on trznuo i pogledao iza mene. Jednako naglo i ja sam se okrenuo i vidio kuhaču kako leti prema meni. Nabila me točno u čelo i onesvijestio sam se. Još uvijek mi je misterij kako je ta kuhača doletjela sama od sebe, ali pretpostavljam da ju je netko vani našao i bacio mi je natrag kroz prozor. Vjerojatno nekakav bacač kladiva, jer ne znam na koji bi se drugi način dosegla sila kojom me ta kuhača lupila. Ja sam vam uglavnom na kraju te priče bio crven u oba obraza i uz jednu veliku čvorugu na čelu.

Ako nisam spomenuo, Kristi nije ni znala da imam psa (večer prije je također bila kod mene u stanu ali bili smo zaokupljeni drugim stvarima tako da ona Kristijana nije ni registrirala). Uglavnom tu informaciju je, nažalost, saznala na teži način. Jer ja sam to zapravo drugačije zamišljao. Htio sam da se upoznaju u mirnijim uvjetima i da ona bude ponosna što sam mu dao ime upravo prema njoj.