Suosjećam s svim mamama koje suosjećaju s svojom dječicom koja se iz ovog ili onog razloga nađu u socijalnoj izolaciji ili odbacivanju...
Sjećam se kad sam sama bila curica, isto sam balansirala najčešće između 3-4 cure, i često bih se zbog mojg manjka samopouzdanja dopustila da budem podređena onoj dominantoj. Tako sam se dala i izmanipulirati i zastrašiti i osjetiti povrijeđenom kada bi mi dotična nešto prigovorila ili mi se narugala...
Sjećam se da sam u tom odnosu bila dobar dio osnovne škole, dok se krajem 8 razreda u meni nešto prelomilo i sjećam se da sam dobila neku neobjašnjivu snagu i poriv da ovoj skrešem sve u facu...
Mislim da je uzrok tog mog poriva bilo to što je jedna cura koju sam jako voljela kao prijateljicu oplakala zbog ove rospijice, i nešto je u meni puklo. Sjećam se da sam bila podmukla, došla sam do ove uplakane, rekla joj da ne plače da sam ja od sad njezina prijateljica, da ću se pretvarat još taj dan da sam ovoj frendica dok joj se ne odvažim(ne nađem pravi trenutak) reći što mislim o njoj...I tako je i bilo.
Kad se ukazao pravi tren(ne sjećam se više što se dogodilo), ja sam ovu glasno napala rekavši joj da je zmija, da je zločestica zbog koje se svi ostali svađaju, da mene više neće zafrkavati jer dobro znam tko je i šta je. Ona je bila šokirana, napunile su joj se oči suzama jer takvo nešto je zadnje što bi očekivala od mene. Zadnje sam samo odmarširala do ove curke koju je ranije tog dana zezala, a s kojom sam se baš voljela družiti. I više s ovom zlicom nisam praktički niti komunicirala. Nikako...Popreko bi se pogledale kad bi se srele međutim niti je ona više dirala mene niti ja nju. A s ovom drugom curkom sam se družila godinama, a kasnije i povremeno čula, iako nas je život razdvojio fizički.
Mislim da je djetetu bitno usaditi osjećaj samopoštovanja. Ja sam bila klimava po tom pitanju jer sam živjela u kući u kojoj nisam smjela pisnuti zbog jako strogog oca koji je maltretirao najprije moju majku, ali i nas djecu. Nju fizički i psihički, nas "samo" psihički.
Što da kažem, u životu mu nisam smjela postaviti pitanje "zašto". Sve sam šutke prihvaćala znajući kako mu je moje mišljenje najnebitnija stvar na svijetu. Koje ga može samo razdražiti. Povezala sam izražavanje mišljenja s neminovnim strašnim posljedicama koje iz tog proizlaze i zbog toga sam i u odnosima s djecom zauzimala pasivan stav. Ne želeći nikog naljutiti, razdražiti. Mislila sam da će svi reagirati kao moj tata. A djeca su sebična bića, i kad u društvu imaju "dobricu" koja se ne buni i na sve pristaje, često to znaju dobrano iskorištavati.
Jer mogu.
Jer ih roditelji ne uče bolje.
Mislim da svima treba biti prioritet to da u svom djetetu izazove osjećaj kompetentnosti, sposobnosti, vrijednosti i samostalnosti.
Jako je dobar savjet ovo što su neke mame predložile upis djece u raznorazne aktivnosti. Mislim da izbor koje će to biti svakako trebalo prepustiti afinitetima djeteta, no u što više "kolektiva" dijete ide imat će sve više prilika naučiti se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Sem toga, kad dijete odvedeš na hobi koji doista voli, on će tamo neminovno sresti kolege slične njemu. Po senzibilitetu i afinitetima. A kad već trenira ili pohađa nešto što doista voli velika je mogućnost da će u tome biti i - uspješno. Što će mu posebno jako boostati samopouzdanje i osjećaj vrijednosti.
Kad se krene kuhati negativna atmosfera potrebno je svakako razgovarati s roditeljima djeteta koje se "sili" nad tvojim djetetom. I to odmah, kako bi i ovi ljudi shvatili kako njihovo dijete ne može baš kako i s kim hoće.
Čitam ovu mamu koja je sjedila pored klinca koji je pred njom(i njegovom mamom) "buuu"-ao njenom djetetu u lice.
To si ne mogu ni zamisliti.
To je posebna kategorija bezobraznosti s kojom se doista nikad nisam srela. Mislim da bih se toj devi tak unjela u facu nakon toga da bi me zaobilazila u najširem mogućem luku. Ne tu, pred komšinicama s kojim trača, već sa strane. Kad smo u 4 oka. Nakon takvog prizora ne bih imala više ni truna strpljenja niti volje za dijalozima. Otvoreno dopustiti da ti dijete pred tvojim očima zlostavlja tuđe za mene je dno crnog dna. Budi sretna što ti takav šljam nije "asimilirao" dijete na svoju razinu jer bi tek to bilo ono najtragičnije...
Zar je tragedija da se ne igra s klincima iz zgrade?
Evo mi recimo živimo u zgradi u kojoj djece nema. I moja se djeca igraju s svojim prijateljima u vrtiću. Il s onima u parkovima...Nipošto nisu zakinuti za društvo i ništa im ne fali.
Imaju djeca svoje školske/vrtićke kolektive, djecu s aktivnosti na koje idu, djecu po parkićima...Zašto bi ovisili o troje malih seronja iz zajedničkog ulaza?