Stambeno pitanje djeteta - dužnost roditelja ?

[mandy]

jebozovna kaže:

moje pitanje glasi: jesu roditelji dužni djetetu osigurati stambeno pitanje? odnosno, kupiti djetetu stan ili sagraditi kuću tako da on/a ne treba razmišljati o tom materijalnom problemu.

nisu

jebozovna kaže:

što ako postoji razlika u mišljenju kod partnera. jedan je za, drugi nije. recimo, jedan je dobio od svojih roditelja kuću/stan, pa želi to isto i za svoje dijete. dok drugi partner nije i nema takvo mišljenje.

i drugi je partner dobio (ne direktno ali živi sa partnerom koji je dobio) i to je sigurno olakšalo situaciju stambenog zbrinjavanja, danas najteža stvar u životu za rješiti i po meni takav stav nije fer.

jebozovna kaže:

jesu li loši roditelji koji žele dobro svojoj djeci i žele im pružiti tu mogućnost, a jednostavno nemaju financijske mogućnosti?

roditeljstvo se ne procjenjuje prema financijskim mogućnostima.....dakle zbog toga nikako ne mogu biti loši roditelji

jebozovna kaže:

ili su to oni roditelji koji imaju mogućnosti, a ne žele to pružiti?

nisu ni oni

jebozovna kaže:

javlja se problem - da li će djeca koja dobiju osigurano stambeno pitanje uistinu to znati cijeniti? poštovati? što ako će očekivati da i roditelji plaćaju režije? svakako je bitan odgoj, savjest. jer nekome (u ovom slučaju djetetu) dati sve na gotovo nije mala stvar.

to je stvar odgoja....

jebozovna kaže:

hoće li ti roditelji imati uvjete? vjerojatno hoće. možda do te mjere da uvjetuje budućeg partnera.

da ja svom djetetu kupujem stan/kuću ne bi imala uvjeta...pogotovo ne ovih navedenih

jebozovna kaže:

koliko je vas bilo u takvoj situaciji? da su vas roditelji materijalno zbrinuli.
hoćete li i vi isto postupiti? smatrate li da je to pametno?
vaša mišljenja, molim.

zbrinuti jesmo (imamo dio kuće koji djelimo sa mojim bratom)...al to nije rješeno stambeno pitanje...zasad smo zahvalni što ne moramo plaćati podstanarstvo.
Ako budemo u mogućnosti (u što čisto sumnjam jer jednog dana kad rješimo svoje stambeno pitanje biti ćemo u kreditu do 60-e) djeci bi rješili stambeno pitanje.

[anin1]

Evo, svi su se složili da ne možemo reći da su roditelji baš dužni djetetu rješiti stambeno pitanje...Kad bi takvo što išlo pod "dužnosti roditelja" tko bi se uopće, osim rijetkih, usudio imati djecu..
Ali, ako imaju financijskih mogućnosti, osobno smatram da je dobro da im barem pomognu pri rješavanju stambenog pitanja..Zašto?? Objasnit ću...Da bi netko uopće dobio kredit za stan, treba biti kreditno sposoban, a to znači imat neka pristojna primanja + ugovor na neodređeno...Rijetki danas to imaju prije tridesete...A do tad bi trebali živjet kao podstanari i odvajat znatan dio plaća za podstanarstvo pritom bez ikakve šanse za rješavanje stambenog pitanja (ono, podstanarstvo= lova u vjetar)..To bi bilo potpuno ludo, ako već roditelji imaju mogućnosti pomoć...To ne znači da su "mladi" lijeni, gotovani ili neodgojeni, već eto...da imaju male plaće ili nemaju ugovore za stalno...Također, imati mogućnost pomoći a ne iskoristiti ju, dok moje dijete u kreditu do 60-te zapravo i nije vlasnik stana kojeg otplaćuje,smatram ...

[mio mao]

Bilo bi jako lijepo da su mi roditelji mogli riješiti stambeno pitanje, ali eto, nisu, i naravno da mi ne pada na pamet da im to zamjeram. Da su kojim slučajem bili u prilici kupiti mi stan, ne bih ga odbila. Ne bih, jer unatoč tome što radim posao u struci, sa VSS, nemam plaću kojom bih mogla pokriti ratu stambenog kredita, što je sramota za ovu zemlju.

Tako da živimo kod muževih staraca, doduše u stanu od 150 kvadrata, ali ipak, bila bih puno sretnija da smo sami. Da su kojim slučajem njegovi starci nekakvi luđaci o kakvima se može mnogo čitati i na ovom forumu, ja bih već bila u Vrapču. No eto, živi se tako kako se živi, do daljnjega, jer da mm i ja sa svojim plaćama idemo u stambeni kredit, bili bi svega željni.

Svom ću djetetu, poučena svojim iskustvom o važnosti samostalnog života, pomoći koliko god budem mogla (stambenu mu uplaćujem od kad se rodio).
Ne mislim da moram, ali želim mu pomoći koliko god mogu (radije nego da mi jednog dana dofura ženu doma...)

[nemam pojma]

lehaha kaže:

Meni je užasna politika roditelja "ako smo se mi mučili morate i vi da znate cijeniti". Ne uči se cijeniti neimaštinom i oskudicom več odgojem.

upravo tako ...ja razmišljam suprotno (što isto nekada nije najbolje ) - ako sam se ja mučila, dat ću sve od sebe da se oni ne muče

[ann@]

Ne mislim da im se mora dati sve gotovo u zivotu ali ako budem imala mogucnosti kupit cemo jos jedan stancic ali kakva su vremena cisto sumnjam. Meni i MM je konkretno pomogla baka od MM, znaci zena nam je dala dio novaca za stan a ostalo otplacujemo jos 20g,njegovi roditelji nam nisu dali ni kune jer oni sto god zarade potrose na gluposti a zaradjuju mjesecno oko 6000 eura, ja im niti ne zamjeram nisu nam ni duzni dati. Moji roditelji jedva spajaju kraj s krajem i ja i brat mjesecno imamo neku svoticu koju im damo. ja i Mm se ionako namjeravamo vratit na selo i naravno da ce stan ostat deckima e sad voljela bih stvarno kupit jos jedan.

[Patsy Cline]

dobrica31 kaže:

Smatram da roditelji ne moraju riješiti stambeno pitanje svog djeteta.

Moja dužnost,želja i volja je školovati ju (osnovna,srednja,faks),osamostaliti za život,ali dati joj sve na pladnju, ne pada mi na pamet.

Moji roditelji su u bili u mogućnosti meni kupiti stan (kćer jedinica sam) ali im nisam dopustila. Kupila sam si ga sama kad sam se zaposlila na kredit na 25 god. Kada sam se udala mm došao k meni,a kada sam ostala trudna shvatili smo da će nam 2-sobni stan postat premali. Prodala sam ga (zaradila na njemu dosta love),zatvorila kredit,a od ostatka digli puni kat i potkrovlje njegove obiteljske kuće i uredili. Sad imamo 90 m2 + potkrovlje.

Moji roditelji su htjeli nekako sudjelovat u tome pa smo im dozvolili da kupe parkete. To je sve što sam oristala od njih uzeti.

Imam 2 ruke i 2 noge,obrazovana sam i sposobna mlada žena koja ima i takvog muža kraj sebe i ne mislim da bi mi bilo lakše i bolje da sam dobila stančinu na pladnju.

Nadam se da ću i ja svoju kćer tako odgojiti!

Iako, moj tata joj je već prepisao svoj 3-sobni stan tak da je mala osigurana bez obzira na mene

Meni je ovo prestrašno! Prvo si sama kupila stan da se dokažeš kako možeš. Onda si stan prodala i vrlo rado prihvatila obiteljsku kuću svojeg muža da na njoj podignete kat i potkrovlje i još nisi dopustila svojima da u gotovo ničemu ne sudjeluju.

Znači muževi roditelji su dovoljno "dobri" da ustupe svoju kuću (ako sam dobro shvatila njihova je kuća?) ali tvoji nisu da sudjeluju financijski? I sad živite sa njegovim roditeljima ili? Nije li bilo pametnije prodat stan, prihvatiti pomoć tvojih roditelja i kupiti malo veći?

Svojoj djeci ću kupiti pa makar garsonjeru a ne da se sami snalaze, dižu kredite i kopaju rukama i nogama za vlastitu egzistenciju dok ću ja u penziji trošiti novce na ne znam kakve ekskluzive jer je moja obaveza samo odškolovati dijete. Oprostite ali meni to zvuči preokrutno, ako smo se muž i ja napatili kao mladi da si nešto stvorimo zašto onda da tu istu patnju namjerno osiguram i svojoj djeci?

[KatarinaRi]

Nije rečeno da ćete uskraćivanjem postići to da djeca postanu supersposobna i da dobro žive, niti ćete ako nekome osigurate stan ili već nešto od njih napraviti razmažene gotovane. Ono što mene najčešće okružuje su ljudi koji su dobili vjetar u leđa i to dobrano nadogradili. Ja sam krenula od ničega, bilo je to lijepo i romantično, ali moja djeca nadam se neće to morati.....a najgorea mi je vrsta koja nešto dokazuje roditeljima koji ih nisu maltretirali na bilo koji način, okolini naravno uredno objašnjavaju kako su im starci barutirani, a onda kad ipak zagusti(a uvijek zagusti) sjete se da oni ipak imaju koga pitati Osim toga ekonomski je potpuno glupa i nepotrebna odluka da se plaćaju kamate na stambene kredite, ako ih možeš kupiti za keš. Sve ovo što pišem vrijedi pod uvjetom da vam staraci nisu budaletine koje će nabijati na nos ono što su dali i tražiti da im zbog toga polažete račune..u takvim slučajevima i ja bi rađe prala stubišta.

[Lali Puna]

nisu dužni, to je njihova dobra volja.

ipak, ne mislim da netko svoju samostalnost i vrijednost treba dokazivati kategoričkim odbijanjem stana od roditelja. MM i ja živimo u stanu koji je on dobio, ne mislim da smo išta manje sposobniji, samostalniji ili odgovornije nego da on nije dobio taj stan. samo nam je financijski mrvu lakše. dobili smo od njih još jedan stan, u roh-bau stanju, uredit ćemo ga sami. nisam nezahvalna i ne pada mi na pamet glumiti ponos, odbijati stan i dizati kredit od 150.000 eura umjesto od 50.000 eura. tako dokazivati svoju samostalnost i sposobnost je nezrelo.

mislim da živimo u vremenu kad nikom nije baš super kul dizat kredit za koji će sljedećih 30 godina davat trećinu plaće najmanje.

[kim possible]

ja mislim da pravi roditelji kupovinu stan, jasno ako su u mogucnosti, dozivljavaju kao svoju "duznost". i dok god budu u stanju micati jednom trepavicom, smatrat ce se "duznima" pomagati svojoj djeci. onako kako mogu i onoliko koliko mogu.

a stan se ne kupuje trogodisnjem djetetu, koje tada odlazi u samostalan zivot, pa se nije naucilo vrijednostima postivanju roditelja. stan se kupuje kad djeca postanu zrela za samostalan zivot, dakle negdje oko 20-e. ako se do tada nisu naucili pravilno cijeniti roditeljski trud, uskracivanje stana ih nece preodgojiti i usmjeriti "na pravi put". ako jesu, ta ista kupovina ih nece pokvariti. samo ce jos vise povecati zahvalnost i odgovornost.

kakav je to roditelj koji ima mogucnost, a ne zeli olaksati zivot svome djetetu. kakva je to osoba koju bas veseli da mu se dijeteb celici po podstanarskim stanovima, da se ne moze odluciti radjati djecu, jer nema sigurnosti u onom osnovnom smislu - da se ima gdje skloniti s ulice. kakav je to roditelj koji misli da je to u redu da mu dijete jednu placu odvaja za kredit, a o osnovnim "uzicima" poput kazalista, godisnjeg odmora na moru, tu i tamo vecere u restoranu, moze samo sanjati. sta tu ima sto ce ga nauciti da cijeni zivot? meni se vise cini da u tom slucaju treba biti zabrinut hoce li takva mlada osoba do boljeg zivota nastojati doci nekim laksim, ne bas sasvim postenim putem.

svi smo svjedoci da oni mladi ljudi koji u startu imaju bolju financijsku situaciju, lakse uspijevaju u zivotu, ostvaruju jos vise, bolje napreduju, a cini mi se i da bolja financijska situacija uzrokuje manje razmirica kod mladih parova. vec samo to dostatan je razlog da se vlastitom djetetu nastoji osigurati sto bolji pocetak

[higijeničarka]

Ne, nisu dužni osigurati djetetu stambeno pitanje.

Međutim, žali bože roditelja koji skrbi za i o svom djetetu samo i isključivo unutar okvira propisanih dužnosti.

[TincH]

Lali Puna kaže:

nisu dužni, to je njihova dobra volja.

ipak, ne mislim da netko svoju samostalnost i vrijednost treba dokazivati kategoričkim odbijanjem stana od roditelja. MM i ja živimo u stanu koji je on dobio, ne mislim da smo išta manje sposobniji, samostalniji ili odgovornije nego da on nije dobio taj stan. samo nam je financijski mrvu lakše. dobili smo od njih još jedan stan, u roh-bau stanju, uredit ćemo ga sami. nisam nezahvalna i ne pada mi na pamet glumiti ponos, odbijati stan i dizati kredit od 150.000 eura umjesto od 50.000 eura. tako dokazivati svoju samostalnost i sposobnost je nezrelo.

mislim da živimo u vremenu kad nikom nije baš super kul dizat kredit za koji će sljedećih 30 godina davat trećinu plaće najmanje.

Slažem se s boldanim Ma s cijelim postom

Čak štoviše, ti koji najgorljivije zagovaraju samostalno stjecanje imetka obično prvi dobiju bilo kakvu roditeljsku pomoć, i svesrdno je prihvaćaju.

Nije sramota priznati da ne možeš sam, pogotovo danas, kad svi znamo kakva je situacija.
Nikad ne bih odbila stambenu pomoć od oca, tim više što mi je sam nudi. I to bi bio jedan vid bezobrazluka i prgavosti. No također ne očekujem pod obavezno da mi pomaže. Ako bude mogao bit će mi drago.

Ja sam podstanar, solo sam, imam veliki stan maltene u centru u kojem mogu živjeti s ocem i bratom, no odlučila sam otići. Otac mi svaki mjesec financijski pomogne koliko može jer je to njegova želja. Ne sramim se toga i vrlo sam mu zahvalna

[Orleanska I.]

Mislim da roditelji nisu dužni osigurati kuću/stan djetetu. Druga je stvar ako to žele i ako to mogu. Moji, nažalost, to nisu mogli, ali sad nam pomažu sitnicama koliko god mogu.
Naravno da bih željela jednoga dana djetetu pokloniti krov nad glavom, ali ne znam koliko će to financije dopuštati.

[Aruena]

jebozovna kaže:

pozdrav svima. mislim da je ovaj podforum primjeren za ovu temu.

moje pitanje glasi: jesu roditelji dužni djetetu osigurati stambeno pitanje? odnosno, kupiti djetetu stan ili sagraditi kuću tako da on/a ne treba razmišljati o tom materijalnom problemu.

što ako postoji razlika u mišljenju kod partnera. jedan je za, drugi nije. recimo, jedan je dobio od svojih roditelja kuću/stan, pa želi to isto i za svoje dijete. dok drugi partner nije i nema takvo mišljenje.

jesu li loši roditelji koji žele dobro svojoj djeci i žele im pružiti tu mogućnost, a jednostavno nemaju financijske mogućnosti?
ili su to oni roditelji koji imaju mogućnosti, a ne žele to pružiti?

javlja se problem - da li će djeca koja dobiju osigurano stambeno pitanje uistinu to znati cijeniti? poštovati? što ako će očekivati da i roditelji plaćaju režije? svakako je bitan odgoj, savjest. jer nekome (u ovom slučaju djetetu) dati sve na gotovo nije mala stvar.

hoće li ti roditelji imati uvjete? vjerojatno hoće. možda do te mjere da uvjetuje budućeg partnera.
koliko je vas bilo u takvoj situaciji? da su vas roditelji materijalno zbrinuli.
hoćete li i vi isto postupiti? smatrate li da je to pametno?
vaša mišljenja, molim.

1."Duzni" nisu,nije mi poznato da je po Zakonu tako.Ali mi je najnormalnija stvar da se roditelj pobrine i za taj dio,ako moze.Radije cu svojoj djeci kupiti po stan,nego ici sa muzem na putovanja.Stvar prioriteta,meni su djeca najvaznija.
2.Vjerojatno moze biti gadno,ako se oko toga ne slazu,jer je ipak velika investicija u pitanju.
3.Ako neko zeli,a ne moze naravno da nije kriv.Nisu svi ljudi sposobni steci ili usparati.
One koji imaju mogucnosti,a ne zele pruziti,smatram-sebicnima.
4.Ima svakakve djece-dobre i lose.Ne bih to nuzno povezivala sa naslijedstvom,vec odgojem/neodgojem.
5.Dobila sam kao studentica stan od roditelja.Naravno da to cijenim-mogli su taj novac potrositi drugacije,ali su ga ulozili u moj stan.
Kasnije sam sa muzem kupila puno veci, onaj roditeljski je pretvoren u poslovni prostor,tak da se zbog naslijedstva ne smatram nesposobnom da zaradim i steknem.
Naravno da cu se truditi i djecu stambeno obezbjediti,a ujedno ih odgojiti da i sami nesto u zivotu steknu.

[shtefy]

Patsy Cline kaže:

Meni je ovo prestrašno! Prvo si sama kupila stan da se dokažeš kako možeš. Onda si stan prodala i vrlo rado prihvatila obiteljsku kuću svojeg muža da na njoj podignete kat i potkrovlje i još nisi dopustila svojima da u gotovo ničemu ne sudjeluju.

A što je tu tako prestrašno?

Znači muževi roditelji su dovoljno "dobri" da ustupe svoju kuću (ako sam dobro shvatila njihova je kuća?) ali tvoji nisu da sudjeluju financijski?

Mislim da je prilično otužno kada se počne razmišljati u kategorijama "tko je dovoljno dobar za ovo, a tko za ono nije". Rješavanje stambenog pitanja nije niti tako olaka niti tako isprazna stvar da bi se čovjek vodio ovakvim mislima.

Nije li bilo pametnije prodat stan, prihvatiti pomoć tvojih roditelja i kupiti malo veći?

Možda njima nije. Ti bolje od drugih znaš njihovu specifičnu situaciju?

Svojoj djeci ću kupiti pa makar garsonjeru a ne da se sami snalaze, dižu kredite i kopaju rukama i nogama za vlastitu egzistenciju dok ću ja u penziji trošiti novce na ne znam kakve ekskluzive jer je moja obaveza samo odškolovati dijete. Oprostite ali meni to zvuči preokrutno, ako smo se muž i ja napatili kao mladi da si nešto stvorimo zašto onda da tu istu patnju namjerno osiguram i svojoj djeci?

Lijepo od tebe ako možeš. Ali velika većina ljudi ne može. Jesu li okrutni zato što ne idu u ubožnice samo da svojoj djeci kupe stanove? Nekako mi se ne čini da u ovoj državi penzići (bar oni koji su mirovinu pošteno zaradili) imaju za trošiti na kojekakove ekskluzive. Moja mater konačno u penziji ima priliku uživati u nekim stvarima u kojima nikada prije nije imala priliku, u putovanjima, u nekim sitnicama koje za naše prilike i nisu tako sitne, ogromne novce troši na svoje zdravlje i privatne liječnike. I ja da joj kažem: čuj, možeš se ti liječiti i kod socijalaca, a tu lovu sprži na mene, da si kupim adekvatniji stan.

Lali Puna kaže:

nisu dužni, to je njihova dobra volja.

ipak, ne mislim da netko svoju samostalnost i vrijednost treba dokazivati kategoričkim odbijanjem stana od roditelja.

Naravno da ne. Ali isto tako mislim da je sramota uzeti nešto što sam savršeno sposobna sama sebi priskrbiti.

Mi živimo u stanu koji je dragi naslijedio od bake, preciznije naslijedio je zidove (što ni u kom slučaju ne podcjenjujem). U uređenje stana smo ulupali ogromne novce, počevši od izmjene instalacija pa do apsolutno svega ostalog. I drago mi je da je tako. Mogli smo, iako nam ni najmanje nije bilo lako, ali sada smo neopterećeni.

I naravno da ću ja pomoći svom djetetu ako budem mogla. Ali neću ni rezati vene ako ne budem, meni se čini važnije da joj dam odgoj i obrazovni temelj na osnovu kojeg će ona biti jednog dana sposobna sama sebi priuštiti sve što treba.

[Amrićak]

Moji roditelji imaju nekoliko nekretnina.Jedna kuća namijenjena je sestri i meni.Ja u njoj živim,a i sestra će jednoga dana.Ovo su vremena kad je jako teško doći do nekretnine.I smatram da nemam zašto,ako već imam sreće odbiti to što su nam dali jer dali su nam da bi imale.I uvijek kažu da je to naše,da neće sa sobom u grob ponijeti.Mi bez obzira na to štedimo,uplačujemo stambene jer planiramo kad budemo mogli kupiti zemlju i napraviti sami svoju kuću ili kupiti stan pa smjestiti u njega podstanare koji bi nam taj kredit pomogli odplatiti.
E sad ako budem u mogućnosti,pružit ću svom djetetu materijalno što god mogu i olakšati mu život,kao što su meni moji koji su radili za to da njihove kćeri imaju svoj krov,da budu stambeno neovisne.
A odgoj su usadili u nas dobar,stoga nismo niti nezahvalne niti neradnice.
Smatram da bi bilo blesavo 2000 kn bacati u podstanarstvo(jer sad nemogu ništa raditi po rješavanju "svog" stambenog pitanja) a da mi kuća propada.Uostalom i mojima bi bila to velika uvreda.Ono što ću moći svom djetetu pružit,pružit ću.Ako ne budem mogla,neću sebe kao ni druge smatrat imalo lošijim roditeljem koji je zakazao jer je to apsurdno.

[chrissy]

Ne smatram da je dužnost roditelja da osiguraju stan/kuću djetetu, ali ako imaju mogućnosti, zašto ne!?
Osobno (ako budem imala djecu) bi radije djetetu osigurala novac za rješavanje stambenog pitanja pa si nek on riješi sam na način na koji njemu odgovara (kupnja stana ili izgradnja kuće mi je na neki način nametanje moje volje a to mi se ne sviđa)...
I to naravno bez ikakvih uvjeta... Ili tak ili ne bi dala lovu...

Čula sam za puno slučajeva kad roditelji kupe stan djetetu pa se onda ponašaju ko da su gazde, određuju kakav namještaj ide unutra, tko će živjeti u stanu (kak tu vidim i biraju bračne partnere - užas), banu na vrata nenajavljeni... sorry al to ne bi tolerirala, pa isto tak ne bi to ni radila...

[larazg]

koje gluposti??
pitajte vaše majke/očeve da li su njima njihovi roditelji išta osiguravali... jesu vraga...

više manje svi bili siromašni i sve što su naši roditelji stekli stekli su svojim radom....

svom Cvrčku sam dužna pružiti roditeljsku skrb, bezuvjetnu ljubav, obrazovanje, njegu... a što od imovine život donese donese...

da dobijem na lotu.. sigurno bi joj od tri mjeseca života kupila stan i upisala u zemljišnu knjigu ali ne zato što sam dobar roditelj.. već da izbjegnem porez na drugu nekretninu

gluposti... obveza djejetu pružiti stan?!

pa nemaju svi dobre plaće, pa velika većina grca u stambenim kreditima sad i ovog trena..a sa čim i kojim parama kupiti još djetetu stan?!

[larazg]

kupiti stan... što je onda dalje.. kupiti diplomu? kupiti joj radno mjesto? dogovoriti brak iz interesa....

i što da očekujem? Da li će Cvrčak uopće imati želju da išta napravi sama kada joj je njezina mama sve pružila?

[Lali Puna]

shtefy kaže:

Naravno da ne. Ali isto tako mislim da je sramota uzeti nešto što sam savršeno sposobna sama sebi priskrbiti.

e, sad...definiraj 'savršeno sposobna sama sebi priskrbiti'.
mi smo savršeno sposobni sami sebi priskrbiti stan. na kredit pa da za ratu do penzije skoro dajemo četrvtinu mjesečnih primanja.
stvarno nije da ne bi imali od čega živjet da dignemo stambeni kredit.

ovak te novce možemo dati za zajedničke gušte, izlete, putovanja, buksati za njezino obrazovanje, općenito bolju kvalitetu života.

jel bi se trebali sramiti što smo uzeli što nam se nudilo?

[shtefy]

Lali Puna kaže:

e, sad...definiraj 'savršeno sposobna sama sebi priskrbiti'.

Draga, žao mi je, ali nećeš me natjerati da budem defanzivna...

Meni to znači da bi me bilo sramota da se moji ili njegovi roditelji moraju ičega odreći da bi nama "pomogli" za nešto što sam si u stanju sama priuštiti. Bio to stan ili nove cipele.

mi smo savršeno sposobni sami sebi priskrbiti stan. na kredit pa da za ratu do penzije skoro dajemo četrvtinu mjesečnih primanja.
stvarno nije da ne bi imali od čega živjet da dignemo stambeni kredit.

ovak te novce možemo dati za zajedničke gušte, izlete, putovanja, buksati za njezino obrazovanje, općenito bolju kvalitetu života.

Ne želim uspoređivati kupovinu stana s onim što smo mi radili (počevši od čupanja starih instalacija sa zidova, guljenja zidova svježe obojenih nekim masnim čudom od valjka što ostvalja cvjetiće, mijenjanja podova, okretanja vrata i sl.). Ali nije nam bilo lako. I ja ću se još dugo jebavati sa kreditom, nije baš četvrtina plaće, ali bih svejedno znala što drugo da radim s tim novcem.

I ne putujem više ni četvrtinu koliko sam prije. Ne kupujem ni toliko obleke, drugačije prevrćem svaku kunu. Ali zato mi je drago kada moja mater koja je rintala kao konj cijeli život konačno sebi može priuštiti neke stvari koje prije nije mogla. I da ja njoj to zbog svoje komocije oduzmem, a nije mi turska sila, osjećala bih se kao drek.

jel bi se trebali sramiti što smo uzeli što nam se nudilo?

Ne znam. Ti se osjećaj onako kako ti misliš da treba...