Socijalna fobija - opća tema

[Vitalina]

Splićankaa kaže:

Zanima me da li je ovo znak socijalne fobije.

- U velikoj dvorani, npr. Kino, ne mogu sjesti po sredini, nego na rub, tako da ako me uhvati napad panike da mogu izletiti, dakle osjecaj gusenja ako mi osobe sjede i slijeva i s desna.
- Izbjegavanje druzenja s ljudima, izlazaka, trazenje opravdanja (nisam oprala kosu,a vani je ladno, necu stic, zakasnit cu pa bolje da ne idem).
- Olaksanje kad shvatim da netko ne ide samnom, lakse mi je ici sama.- Sjedim u drustvu ljudi i pocnem zijevat od dosade, osjecam se kao da "odradivam to" i jedva cekam ici (iako idem ciljano na nesto sto me zanima).

Linija manjeg otpora. Nisi prisutna.

Dio u kojem navodiš da sjediš na rubu je više fobija od zatvorenog prostora.

Drugi dijelovi - više mi djeluje da ti ne odgovara to određeno društvo (ako se u sva tri slučaja radi o istim osobama)

Boldani dio je možda odgovor na tvoje pitanje. Događa li se to sa svim ljudima ili samo određenim?

[Splićankaa]

Vitalina kaže:

Linija manjeg otpora. Nisi prisutna.

Dio u kojem navodiš da sjediš na rubu je više fobija od zatvorenog prostora.

Drugi dijelovi - više mi djeluje da ti ne odgovara to određeno društvo (ako se u sva tri slučaja radi o istim osobama)

Boldani dio je možda odgovor na tvoje pitanje. Događa li se to sa svim ljudima ili samo određenim?

samo s odredenim ljudima.

[PolucijaZraka]

Splićankaa kaže:

Zanima me da li je ovo znak socijalne fobije.

- U velikoj dvorani, npr. Kino, ne mogu sjesti po sredini, nego na rub, tako da ako me uhvati napad panike da mogu izletiti, dakle osjecaj gusenja ako mi osobe sjede i slijeva i s desna.
- Izbjegavanje druzenja s ljudima, izlazaka, trazenje opravdanja (nisam oprala kosu,a vani je ladno, necu stic, zakasnit cu pa bolje da ne idem).
- Olaksanje kad shvatim da netko ne ide samnom, lakse mi je ici sama.
- Sjedim u drustvu ljudi i pocnem zijevat od dosade, osjecam se kao da "odradivam to" i jedva cekam ici (iako idem ciljano na nesto sto me zanima).

Mislim da su ovo više karakteristike introverta, nego socijalne fobije. Meni je samo hodanje po cesti ponekad zbilja neugodno i lakse mi je kada sam sa nekim u društvu.

[PolucijaZraka]

Nekad ni sam sebi nisam jasan. Isti dan, u cekaonici mi treba 20 min da se usudim pitati osobu pored sebe npr. :"koliko dugo cekate?", da bi sat vremena kasnije na razgovoru na posao bio pun samopouzdanja -drzao eye contact, dobar govor tijela, cak i rekao koju salu. Ono wtf

[The Maystor]

Treba koristit puno prilika za bilo kakvo {pa i kratko } pricanje s ljudima. Ponekad je dovoljno otiċ u random kafiċ i traźiti ċaśu vode

[s4l4t4]

Pozdrav ekipi.
Vec sam jednom postavio nekoliko pitanja, al ocito cu na kraju morat, sam sebi dat odgovor ili da pokusamo ponovo ?

Sta to tocno znaci klinicki psiholog i cime se bavi ?
Da li na odjelu za psiholosku medicinu na Rebru, nakon narucivanja kod psihologa, jel obavezno se savjetovati i sa psihijatrima u istoj ustanovi ?
Definitivno bi htio zaobici ove druge. Nihove metode me ne interesiraju.

[juventuzer]

Lijep pozdrav svima koji čitaju ovu temu!
Prije par godina sam prvo sebi priznao pa i svima drugima da se borim sa socijalnom fobijom. Godinama sam se loše osjećao, bio uvijek u grču, depresiji, u borbi s alkoholizmom jer nisam znao što mi je, smatrao sam da je to samo faza, ali godine su prolazile a ništa se nije mijenjalo. Kako su godine prolazilo a moje psihofizičko stanje je bilo sve gore i onda sam odlučio da ću neke stvari mijenjati. Kada sam priznao sam sebi i drugima da imam problema i kad sam otišao kod psihijatra potražiti pomoć, dobio sam samo osude od prijatelja i društva jer taj problem nitko nije ni želio niti pokušao shvatiti a kamoli da netko pokuša sa mnom popričati o tome. Tada sam zapao u još teže stanje jer sam dobio nažalost etiketu luđaka jer sam se usudio potražiti pomoć, totalno odbacivanje od većine bivših ¨prijatelja¨, a fobija mi se se samo pojačala zbog svega toga. Trebale su mi dvije godine da skroz prihvatim svoju situaciju, da prihvatim da nitko od ¨prijatelja¨ ne želi pričati o takvim stvarima i takvim problemima jer mislim da jedino uz pomoć prijatelja i dragih ljudi možeš riješiti, da shvatim da moram promijeniti sredinu pošto dolazim iz male sredine i neki stavovi se u takvim sredinama nažalost se neće nikad mijenjati. Nedavno sam preselio u glavni grad u potrazi za srećom, u potrazi za novim prijateljima koji me neće osuđivati nego razumjeti jer razumijevanje je ono što nam svima treba i što svi moramo raditi jer je to ključ uspjeha našeg društva. Puno sam se razmišljao kako bi mi bilo u životu da nemam SF, ali mi je danas drago što je to dio moje osobnosti, što su moje emocije veće nego kod većine ljudi i što sam po tome poseban. Naučio sam se kao takvog voljeti i kroz probleme sad puno lakše prolazim, na početku tridesetih sam sad i tek sam nedavno uvidio da su najbolje godine ispred mene, da zatvorim svoju prošlost krenem koračati prema budućnosti.
P.S. Volio bih da mi se netko (naročito kakva djevojka) iz ZAGREBA koja ima slične probleme i slična razmišljanja javi na PM radi dopisivanja i budućeg upoznavanja.
Ne grizem

[Hostija]

juventuzer kaže:

Lijep pozdrav svima koji čitaju ovu temu!
Prije par godina sam prvo sebi priznao pa i svima drugima da se borim sa socijalnom fobijom. Godinama sam se loše osjećao, bio uvijek u grču, depresiji, u borbi s alkoholizmom jer nisam znao što mi je, smatrao sam da je to samo faza, ali godine su prolazile a ništa se nije mijenjalo. Kako su godine prolazilo a moje psihofizičko stanje je bilo sve gore i onda sam odlučio da ću neke stvari mijenjati. Kada sam priznao sam sebi i drugima da imam problema i kad sam otišao kod psihijatra potražiti pomoć, dobio sam samo osude od prijatelja i društva jer taj problem nitko nije ni želio niti pokušao shvatiti a kamoli da netko pokuša sa mnom popričati o tome. Tada sam zapao u još teže stanje jer sam dobio nažalost etiketu luđaka jer sam se usudio potražiti pomoć, totalno odbacivanje od većine bivših ¨prijatelja¨, a fobija mi se se samo pojačala zbog svega toga. Trebale su mi dvije godine da skroz prihvatim svoju situaciju, da prihvatim da nitko od ¨prijatelja¨ ne želi pričati o takvim stvarima i takvim problemima jer mislim da jedino uz pomoć prijatelja i dragih ljudi možeš riješiti, da shvatim da moram promijeniti sredinu pošto dolazim iz male sredine i neki stavovi se u takvim sredinama nažalost se neće nikad mijenjati. Nedavno sam preselio u glavni grad u potrazi za srećom, u potrazi za novim prijateljima koji me neće osuđivati nego razumjeti jer razumijevanje je ono što nam svima treba i što svi moramo raditi jer je to ključ uspjeha našeg društva. Puno sam se razmišljao kako bi mi bilo u životu da nemam SF, ali mi je danas drago što je to dio moje osobnosti, što su moje emocije veće nego kod većine ljudi i što sam po tome poseban. Naučio sam se kao takvog voljeti i kroz probleme sad puno lakše prolazim, na početku tridesetih sam sad i tek sam nedavno uvidio da su najbolje godine ispred mene, da zatvorim svoju prošlost krenem koračati prema budućnosti.
P.S. Volio bih da mi se netko (naročito kakva djevojka) iz ZAGREBA koja ima slične probleme i slična razmišljanja javi na PM radi dopisivanja i budućeg upoznavanja.
Ne grizem

Ovaj zadnji dio je za oglas, pa radije tamo potrazi nekog.

[juventuzer]

Hostija kaže:

Ovaj zadnji dio je za oglas, pa radije tamo potrazi nekog.

znam da je za oglas ali želim da mi se netko javi s istim problemom ako je moguće

[Hostija]

juventuzer kaže:

znam da je za oglas ali želim da mi se netko javi s istim problemom ako je moguće

Ma vise sam mislila da nije fer na temu kojoj je svrha rjesavanje problema doci traziti drustvo. Osobno mi je draze procitati neciji detaljni izvjestaj o napretku u rjesavanju problema nego trazenje drustva sebi slicnog, a slicnog samo po onom problematicnom. Treba mi nesto da me "digne", a to nije "volite se takvi kakvi jeste". U svakom slucaju, sretno.

[juventuzer]

Hostija kaže:

Ma vise sam mislila da nije fer na temu kojoj je svrha rjesavanje problema doci traziti drustvo. Osobno mi je draze procitati neciji detaljni izvjestaj o napretku u rjesavanju problema nego trazenje drustva sebi slicnog, a slicnog samo po onom problematicnom. Treba mi nesto da me "digne", a to nije "volite se takvi kakvi jeste". U svakom slucaju, sretno.

Nisam neki forumaš pa ne znam ta nepisana pravila, čak mi je i problem pisati pod lažnim imenom jer mi i za to treba hrabrosti. Ja sam trenutačno u takvoj fazi i stvarno samo želim nekog upoznati s istim problemom. Sory ako sam te na nekakav način uvrijedio s tim da želim nekog upoznati tko razumije moje probleme. Obrisao bih post da mogu jer ionako od njega nikakve koristi.

[Hostija]

juventuzer kaže:

Nisam neki forumaš pa ne znam ta nepisana pravila, čak mi je i problem pisati pod lažnim imenom jer mi i za to treba hrabrosti. Ja sam trenutačno u takvoj fazi i stvarno samo želim nekog upoznati s istim problemom. Sory ako sam te na nekakav način uvrijedio s tim da želim nekog upoznati tko razumije moje probleme. Obrisao bih post da mogu jer ionako od njega nikakve koristi.

Ma cime bi me uvrijedio? Svaki post na ovoj temi je koristan. Imam i ja bolje i losije dane i znam kako je to.

[Hostija]

Kako god kritična bila situacija i okolnosti u kojima se nalazite, nikada ne očajavajte; u prilikama kad se treba bojati svega, ne treba se bojati ničega; kad smo okruženi svim opasnostima, ne treba ustuknuti ni od jedne; kad nemamo nikakvo oružje, treba računati na sva; kad smo iznenađeni, trebamo i sami iznenaditi neprijatelja.

Super mi je ova mantra.

[love-joy diver]

Pozdrav!

Vec nekoliko godina unazad osjetila sam da imam poteskoca u nekim svakodnevnim aktivnostima koje ukljucuju neki socijalni aspekt. Nisam sigurna da li je bas klasicna SF jer se u dosta stvari koje pisu u uvodnom postu nisam bas doslovno nasla. Nemam problema ici medu puno ljudi ako to ne zahtjeva neku konkretnu komunikaciju, tipa hodanje po ulici, razgovor s prodavacicom, itd mi je sasvim ok... moj problem nastaje kada se iz nekog izricitog razloga moram sastati s nekom nepoznatom osobom - recimo prodavanje stvari na oglasniku koje zahtjeva nalazenje s tom osobom ili sad dok sam citala kako je netko spomenuo nalazenje i pricanje o SF-u (dize mi se kosa na glavi), javljanje na mobitel nepoznatim, a cak i nekim poznatim brojevima mi je nocna mora... Kad znam da imam tako nesto, vec dan unaprijed razmisljam i analiziram o tome, a znam da se nista lose nece dogoditi, ali jednostavno taj osjecaj je i dalje tu. Osoba s druge strane nista ne moze primjetiti jer sam vrlo vjesta u prikrivanju, a i kad zapocnem razgovor obicno taj strah i prodje (sve dok nisam opet sama i pocnem preanalizirati), zapravo najvise me ljuti to pretjerano razmisljanje s kojim se samo mucim i koje mi odmaze da radim puno normalnih stvari bez tog loseg osjecaja...

[Hostija]

love-joy diver kaže:

Pozdrav!

Vec nekoliko godina unazad osjetila sam da imam poteskoca u nekim svakodnevnim aktivnostima koje ukljucuju neki socijalni aspekt. Nisam sigurna da li je bas klasicna SF jer se u dosta stvari koje pisu u uvodnom postu nisam bas doslovno nasla. Nemam problema ici medu puno ljudi ako to ne zahtjeva neku konkretnu komunikaciju, tipa hodanje po ulici, razgovor s prodavacicom, itd mi je sasvim ok... moj problem nastaje kada se iz nekog izricitog razloga moram sastati s nekom nepoznatom osobom - recimo prodavanje stvari na oglasniku koje zahtjeva nalazenje s tom osobom ili sad dok sam citala kako je netko spomenuo nalazenje i pricanje o SF-u (dize mi se kosa na glavi), javljanje na mobitel nepoznatim, a cak i nekim poznatim brojevima mi je nocna mora... Kad znam da imam tako nesto, vec dan unaprijed razmisljam i analiziram o tome, a znam da se nista lose nece dogoditi, ali jednostavno taj osjecaj je i dalje tu. Osoba s druge strane nista ne moze primjetiti jer sam vrlo vjesta u prikrivanju, a i kad zapocnem razgovor obicno taj strah i prodje (sve dok nisam opet sama i pocnem preanalizirati), zapravo najvise me ljuti to pretjerano razmisljanje s kojim se samo mucim i koje mi odmaze da radim puno normalnih stvari bez tog loseg osjecaja...

Presijeci ta razmisljanja. Fokusiraj se na nesto drugo.

[Qanimal]

Kako si natjerati kod psihologa ili psihijatra nisam bas osoba koja sam rijesava probleme vise ocekivam od drugih bija sam jedam put kod psihologa i nikad vese zapravo kod njih tri ali uvijek me uhvati nelagoda da na kraju neznam sta sam rekao pa odustanem

ja imam neku SF ali zato jer prije sam bija u nekom svom svijetu i nisam pu o obraca na okolinu i sad ne volim zalaziti u poznatu okolinu jer zapravo nisam toliko upoznat pa da se nebi osramotija bilo bi super da mi se javi psiholog na privatno ......... ako ima koji

[La Rochelle]

Pozdrav!

Imam socijalnu fobiju. Željela bih steći bar neko poznanstvo na faksu, a ne znam kako da s nekim ostvarim kontakt. Već godinu dana nisam slušala predavanja na faksu jer sam sve odslušala i otuđila sam se od ljudi. Za to vrijeme išla sam povremeno na neka događanja koja sam si našla preko fejsa, ali to mi nije bila dovoljna socijalizacija. Inače i prije si nisam mogla naći društvo na faksu, a sad mi je još gore po tom pitanju što sam izgubila ono malo samopouzdanja što sam imala. Jel postoje neka pravila kak da se ponašam i ne ponašam? Dosta sam utonula u depresiju i ne govorim baš puno. Jedine stvari koje mi padaju na pamet o kojima bi s nekim na faksu mogla pričati je o predmetima, učenju i sl., a što onda dalje pričati? U biti, sjećam se ja i prije da nisam imala o čemu pričati, pa je uglavnom pričala poznanica, a ja se samo ubacivala. Stvar je u tome da sam jako zabrinuta i iskompleksirana time što imam panične napadaje i zbog toga ne mogu ići na neka mjesta i događaje na koje bi željela. Primjerice poslije 17, 18h me strah otić do centra na neki događaj jer me strah mraka i onda moram nekoga voditi da ide sa mnom. Ima jedno mjesto na koje me nije toliko strah otići po noći jer mi nije toliko daleko i nekako sam se udomaćila tamo. Hoću reći da mi je taj strah opsesija i zbog toga što me sprječava da radim stvari koje bi htjela nemam o čemu pričati s drugima. Jer inače ako pričam s nekim pričamo kaj tko radi. Ja sam si stvorila mišljenje da većina ljudi na faksu ima već društvo pa nebi htjeli pričati sa mnom, zato me strah uopće započeti razgovor s nekim. Jel mi može netko dati primjer dijaloga za razgovor s nekim prvi put?Znam da zbilja zvuči glupo, ali eto.
Trebam promijeniti svoje životne navike, to sam već zaključila puno puta, trebam više čitati ili gledati o stvarima koje me zanimaju. Ali dosta puta sam odustala jer sam bila preokupirana svojom samoćom i depresijom. Ja sam tip osobe koju počnu zanimati stvari tek kada s nekime pričam o nečemu. Makar sad sam si odredila da ću svaki dan pročitati bar 2 zanimljivosti o nečemu. Što da još promijenim kod sebe?
Molim vas za savjete kako i kaj da promijenim, kak da se ponašam? Inače prešla sam 25-u, da ne mislite da sam neka klinka.

[dire Dawn]

Kao prvo - sve će bit okej.

Prvi korak do rješenja je osvjestiti da uopće imaš problem, a sad kad smo to riješili, ajmo na konkretne stvari .

Sramežljivija si i to je okej.
Nisu svi ljudi rođeni govornici niti se osjećaju ugodno kad ih sluša 5-6 drugih ljudi.
Evo, ja ću ti 1 na 1 verglat kao da mi život ovisi o tome da ti ispričam sve ikad, a ak ti pak idući put pozoveš neku svoju frendicu (ili još gore dvije ) onda ću se povuć, tu i tamo nešto dobacit-ubacit i biti sretna ako me nitko ništa ne pita .

To što si malo pogubila koji su tvoji interesi bi trebalo tebi biti bitno radi tebe same. Zaboli te jesi zanimljiva ljudima oko sebe (jer uvijek će biti nekog kome ćeš biti, vjeruj mi, pa makar pričala o učenju i faksu ), bitno je da se ti osjećaš dobro.
I zato je bitno da poradiš na pronalasku vlastitih interesa i produbljivanju znanja radi sebe same. Da bi ti na kraju dana ustvari mogla vidjeti da si super osoba i da bi mogla imati dobro mišljenje o sebi.

Cilj nek ti bude da na kraju dana ti osjećaš ugodu i pozitivu.
Dobre reakcije ljudi neće izostati, ali da i izostanu, pazi sad plot twista - neće ti to biti toliko bitno jer ćeš biti sretna i zadovoljna sama sa sobom .

Savjet za prvi korak je reddit. Pogotovo ako ne znaš što te interesira i čime bi se htjela zanimati u slobodno vrijeme.
Primjera radi - netko ti preporuči da počneš plest. Super, dobra ideja, ali za to ti trebaju neke stvari i moraš potrošit određenu svotu novca da bi potencijalno shvatila da to ipak nije tvoj đir . Takve stvari mogu izazvat bad feel jer ono, potrošila si pare i šta sad? Oćeš igle i polu-potrošeno pletivo prodavat na Njuškalu? Il ćeš to bacit? Il ćeš zgurat u neku kutiju, pa kad naletiš na nju se opet prisjetit bad feela? Kužiš?

Reddit je odlično mjesto jer fakat postoji subreddit za sve. I onda možeš polako početi čitati stvari koje te zanimaju, pa ako shvatiš da ti je nešto super - ubaciš se u raspravu, ili si van reddita kupiš knjigu, odeš na predavanje o xy stvari.......

Meni je jako zanimljiv askreddit gdje ljudi odgovaraju na postavljena pitanja. Dok čitaš tuđa iskustva, nerijetko će netko spomenut neku knjigu ili pjesmu ili nešto dvadeseto i onda se možeš prebacit na čitanje o tome... Evo nedavno je bila tema o manje poznatim velikim događajima u povijesti koje je javnost zgurala pod tepih... I primjeri su bili od genocida u Ruandi, do psiholoških istraživanja. Tko god je htio, mogao je upast u "zečju rupu" guglanja o tome samo tako jer fakat je bilo ponešto za svakog.
Slično je kod mene izazvala i tema "napišite koji je najmanje koristan fun fact koji znate" .

Kroz takve teme pokupiš neke detalje, ako te više interesira nastaviš čitat o tome, ako te pak ne zanima preskočiš sasvim i dobro .

Naravno da je endgame svega da te se pokrene i da kreneš sa svojim novim (sa)znanjima u svijet, ali po meni je internet dobro mjesto za počit prikljupljati to sve.

Uživo možeš upisati neki sport (ja jedva čekam krenut na kickbox više ), učlaniti se u neku Udrugu, volontirati, upisati se na neku radionicu... Kreći se među ljudima, makar ne komunicirala s njima, jer i komunikacija je na neki način vještina, pogotovo nama kojima ne dolazi sasvim prirodno pričati sa strancima .

I za kraj, stvari koje su meni pomogle/pomažu da ne budem ucviljeno, depresivno čeljade koje ne zna kud bi sa sobom - iliti kako sam postigla da to budem samo iznutra .


1. prehrana
- koliko god banalno zvučalo, ali dobra prehrana fakat puno znači. Smanji šećer i prestani njime šokirati tijelo. Zbog njena raspoloženje ide u spajkovima u nebesa, a onda se strlovali brzinom munje u istu onu crnu rupu gdje si i počela. No me gusta

2. meditacija
- imaš vođene meditacije online i ja ih za sad koristim jer još uvijek ne mogu sama baš to sve izvest (previše mi misli lutaju), ali to ti je onak 10 minuta dana na nešto što fakat opusti i isprazni mozak.
Meni 10 minuta bez misli o ičemu osim lijepom, zelenom proplanku fakat pomogne za sve one ostale minute kad sam okružena crnilom i sranjem

3. vježba
- ne samo da ćeš se osjećati bolje kad vidiš rezultate i tog komada u ogledalu, nego će i tijelo odradit svoje lučenjem dopamina. Osjećaš ćeš se bolje, izgledat ćeš bolje i gdje ćeš bolje?

4. me-time
- koliko god posla imala, izdvoji malo vremena samo za sebe. Što god da te veseli, pa makar to bilo buljenje u prazan zid. Uzmi si 10-15 minuta ili sat vremena - koliko možeš izdvojit, da samo i isključivo sebi ugađaš. Pleši u 4 ujutro donjem vešu na Taylor Swift ako je to tvoj đir ili plači na Mozarta u 5 popodne ak ti dođe.

5. budi produktivna
- "me time" se odnosi na period kad imaš puno obveza, a "budi produktivna" na onaj suprotan - kad si slobodna da slobodnija ne možeš biti i svo vrijeme je tvoje. Svejedno radi nešto produktivno/korisno jer vjeruj mi, osjećat ćeš se puno bolje nakon toga. Potreban je balans tih dviju stvari da bi bila fakat zadovoljna.

6. odjebi ljude
- one toksične i loše naravno. Koliko god možda zvučalo krivo osobi koja se osjeća usamljeno da odjebe ikog, toliko je to najispravniji put. Toksični prijatelji (makar nam bili jedini ljudi u životu) stvarno rade više štete nego koristi. Nemaju našu dobrobit u vidu, često nam ruše samopouzdanje i nakon druženja s njima se osjećamo gore umjesto bolje.

I sretno.
Mlada si, fakat imaš cijeli život ispred sebe, a samim time i doooosta vremena da se pronađeš .

[56923]

La Rochelle kaže:

Molim vas za savjete kako i kaj da promijenim, kak da se ponašam? Inače prešla sam 25-u, da ne mislite da sam neka klinka.

Pa kako izgledaš? Jel držiš do sebe? Imaš možda problema s viškom kila? Ili s anoreksijom? Ili možda imaš neki fizički defekt, govornu manu, staromodno se oblačiš, sram te financijskog ili socijalnog statusa ili nešto slično? Jesi imala dečka kad? Opiši se malo, pa budu i odgovori precizniji. Možda nije u pitanju samo ovaj strah od mraka.

[La Rochelle]

Hvala ti na savjetima dire Dawn. Nisam uopće čula za reddit, baš ću pogledat. Manje više sve ove savjete kaj si navela ih se pridržavam, osim što trebam počet meditirat i vježbat. Inače baš sam se prijavila za volontiranje, starčekima ću pokazivat osnove rada na računalu.