Otrovni roditelji

[dektiva]

mogu li prijaviti roditelje za ove slučajeve ako su se djela počinjena prije niz godina kada nastupa zastara? nadalje uvrede, ponižavanje, zanemarivanje djece, izgladnjivanje, fizički napad, zatim prijetnje, npr navedem sve što se dogodilo u prošlosti jer u to vrijee nisam bio svjestan da su to kaznena djela tj mislio sam da ne mogu prijaviti roditelje. Dali se to uzima u obzir?
__________________

[gđica]

dektiva kaže:

mogu li prijaviti roditelje za ove slučajeve ako su se djela počinjena prije niz godina kada nastupa zastara?

Ovisi koliko ti je godina, čini mi se. A i pri prijavama obično se javlja treća ,,neturalna" strana. Kako to ide kada su sama djeca u pitanju, ne znam.

[moonsoon]

žacko11 kaže:

(...)Mislim,da tu "školovan" mnogo i ne pomaže,znam da je na poslu vodio ogorman odjel,veliki teret,a doma nesklad sa ženom,koji se na meni obično projicirao,...jer je bi nemočan u bilo kake verbalne ekrobacije ulaziti sa svojom ženom nenadlajavom ,koja imade britku jezičinu.A,očito je svoje frustracije morao negdje "izbaciti"..ugl. ne zamjeram mu,morti jedino da se pokušao sa ženom suočiti,pa kako bilo da bilo,kažem bio je prof. deformirana opusa ponašanja,,.

ovako sam i ja proživjela svoje tinejdžerske godine. s kretenskim ocem, visokobrazovanim, intelektualcem, koji me je nazivao kurvom (iako nisam uopće izlazila, i nisam imala ni prijatelje, a kamoli dečka),šamarao me, prijetio mi, oduzimao mi mobitel,nije mi davao džeparac (zbog mog 'lošeg' ponašanja, iako sam bila odlikaš u gimnaziji i kako sam napisala, kretala sam se na relaciji kuća-škola, svake prijestupne bih otišla na kavu, ali ne, bila sam loša jer nisam oribala kuću, jer nisam skuhala ručak njemu i mami i ne znam šta sve ne). uglavnom, nije imao nikakvu kontrolu nad mojom majkom, iako je bio opsjednut time pa sam zato ja nastradala. majka mi se uopće nije miješala u to, iako je znala što je na stvari, nego me je i ona trenirala sa svoje strane (primjerice, insinuirala mi da se u 16 i pol ševim sa svojim 20 godina starijim profesorom VJERONAUKA zato što je nakon probe zbora prvo odvezao saksofonista doma, a tek onda mene - tj. vozila sam se njim NASAMO).
uglavnom... moji su roditelji oboje vrlo inteligentni i vrlo pametni ljudi. uopće ne znam njihovu dijagnozu, i ne mogu ni pretpostaviti, a naravno - oni su iznimno funkcionalni u društvu,krasni ljudi, ne bi ni mrava zgazili. ali zato mene jesu, svakodnevno.

[moonsoon]

gđica kaže:

Mislim da svaka osoba reagira drugačije. I jasno, efektira se na nju svaki događaj drugačije. Najžalosnije od svega što mnogi ljudi uporno traže opravdanje za svoje nemogućnosti i vlastiti neuspjeh i na koncu okrive roditelje. Svi imamo roditeljima nešto za zamjeriti, zar ne?
Ne mogu se sjetiti gdje sam to pročitala, bit će neka knjiga, karikiram - ne postoji dobar odgoj.
I tu se slažem.
Naposljetku, svako odbijanje čokoladice u dućanu na naš: mama kupi mi, ostavilo je negativne posljedice, tako da koliko god tema bila ozbiljnog i osjetljivog karaktera toliko i nije. Znam dosta ljudi koji umjesto da krenu dalje i da puste ranu da zacijeli, oni ju uporno nanovo otvaraju i sami produbljuju nešto što je iz početka bilo površno.
Koliko god imala roditeljima za zamjeriti (realno), toliko sam im i zahvalna jer im nije bilo lako i ponekad bi se trebali staviti u perspektivu roditelja.
Dosta obiteljskih drama proizađe iz financijskih nemogućnosti. Dostojevski je i sam pisao da bijeda izvlači najgore iz ljudi, da bijeda uzima i ono zadnje humanosti što ostane u čovjeku.
Svakako treba sve raspraviti s roditeljima, sve ono što osjećamo mirno izraziti, ako osoba teško prima kritiku - napisati pismo. Onda nema prekidanja i tada vas nitko neće omesti u izražavanju osjećaja.
Osoba koja radi probleme je i sama u problemu i treba vidjeti kako možemo pomoći toj osobi.
Ako se situacija baš nikako ne može riješiti, kao što je već netko napisao - emocionalna distanca.

ja bih isto rekla da postoje neke pogreške koje roditelji,koliko god bili angažirani, vođeni dobrim namjerama i puni ljubavi i razumijevanja - neće moći izbjeći. stvar je i u djetetu, jer ne reagiramo svi isto na svaki podražaj.konkretno, susretala sam se i s roditeljima koji su se trudili oko svoje djece,žrtvovali se za njih i posvetili im se maksimalno, a djeca su im na kraju svejedno predbacivala da nisu dali sve od sebe, da su im uskratili ovo ili ono,krivila ih zbog svojih neuspjeha i slično.
i ne, nema idealne djece, nema idealnih roditelja, nema savršenih relacija jer ljudi su nesavršeni i dobro je što je tako. pa ipak,kao što ne bismo trebali očekivati da su roditelji tu da odrade sve za nas i uvijek podmetnu svoja leđa, isto tako roditelji ne bi trebali donositi djecu na svijet da ih maltretiraju i da na njih konstantno prebacuju odgovornost za '(ne)sreću obitelji' (kao što su meni moji znali), za njihovu osobnu nesreću i sve ostalo. i pročitala sam tu negdje na forumu da je loših roditelja daleko više nego što se priznaje, i s tim se u potpunosti slažem. ovo ovdje ni u kojem slučaju nisu uobičajene roditeljske pogreške.ovo je nešto puno mračnije.

[dektiva]

Najžalosnije od svega što mnogi ljudi uporno traže opravdanje za svoje nemogućnosti i vlastiti neuspjeh i na koncu okrive roditelje. Svi imamo roditeljima nešto za zamjeriti, zar ne?
Ne mogu se sjetiti gdje sam to pročitala, bit će neka knjiga, karikiram - ne postoji dobar odgoj.
I tu se slažem.
Naposljetku, svako odbijanje čokoladice u dućanu na naš: mama kupi mi, ostavilo je negativne posljedice, tako da koliko god tema bila ozbiljnog i osjetljivog karaktera toliko i nije. Znam dosta ljudi koji umjesto da krenu dalje i da puste ranu da zacijeli, oni ju uporno nanovo otvaraju i sami produbljuju nešto što je iz početka bilo površno.
Koliko god imala roditeljima za zamjeriti (realno), toliko sam im i zahvalna jer im nije bilo lako i ponekad bi se trebali staviti u perspektivu roditelja.
Dosta obiteljskih drama proizađe iz financijskih nemogućnosti. Dostojevski je i sam pisao da bijeda izvlači najgore iz ljudi, da bijeda uzima i ono zadnje humanosti što ostane u čovjeku.
Svakako treba sve raspraviti s roditeljima, sve ono što osjećamo mirno izraziti, ako osoba teško prima kritiku - napisati pismo. Onda nema prekidanja i tada vas nitko neće omesti u izražavanju osjećaja.
Osoba koja radi probleme je i sama u problemu i treba vidjeti kako možemo pomoći toj osobi.
Ako se situacija baš nikako ne može riješiti, kao što je već netko napisao - emocionalna distanca.[/QUOTE]



kako ćemo znati prepoznati da opravdanja za svoje nemogućnosti i vlastiti neuspjeh tražimo u roditeljima i drugima?

[dektiva]

gđica kaže:

Ovisi koliko ti je godina, čini mi se. A i pri prijavama obično se javlja treća ,,neturalna" strana. Kako to ide kada su sama djeca u pitanju, ne znam.

pa ako te netko ignorira i ponaša se "ne zanima me" zašto bi ti takvim osobama prešao preko njihovog očito bahatog ponašanja , možeš ih dresirati da shvate da i ti imaš dvije strane

[Mantis Religiosa]

*LoLa* kaže:

Da.
Vjerovatno mnogi od nas koji su imali teško djetinjstvo znaju one trenutke u kojima se u kući odvija drama, a ti si u kutku svoje sobe sklupčan poput malene kornjače u suzama. Jedva čekaš da sve završi, a cijelo vrijeme misliš da je sve samo ružan san.
Da, bojala sam se za sebe.
Da, čuvala sam mlađu sestru i brinula da ona što manje vidi, zna, osjeti.
Sve je to ostavilo trajne posljedice na moje postupke i moje ponašanje.
Da mogu mijenjala bih prošlost, ne bih nikome poželjela slično, jer koliko god takvi događaji nas ojačali, toliko su me i poremetili...

a, sta sada imas od toga jednostavno u zivotu krenes dalje, ne
mnogi su imali takvo djetinjstvo pa su prezivjeli
ne vrijedi se vracati unatrag , nemas nista od toga

[admin1]

otrovni roditelji su sve nabrojeno ovdje na forumu i, u knjizi, nekome manje, nekome tako.
ali, usprkos njihovoj otrovnosti, svako dijete, za sebe osobno mora znati da postoji netko, na cijelom ovom Planetu Zemlji i, da ceka upravo nju/njega i da ga/ju voli - to treba bit zvijezda vodilja, neka unutarnja ljubav kako uspjesno sacuvati sebe u takvim okolnostima. jer, ni otrovnost nije svemocna pred ljubavi.
- puno srece svima koji su imali otrovne roditelje! - imala sam ih i ja i moja zvijezda me dovela u prekrasnu obitelj, s puno ljubavi i pažnje.

[Omaha]

Mantis Religiosa kaže:

a, sta sada imas od toga jednostavno u zivotu krenes dalje, ne
mnogi su imali takvo djetinjstvo pa su prezivjeli
ne vrijedi se vracati unatrag , nemas nista od toga

Zaista mi nije jasno kako mogu djeca nastaviti živjeti po modelu svojih roditelja?
Ja nisam niti jedan moj roditelj, ja sam druga osoba.
Kako je moguće da ja na svojoj djeci primjenjujem ista ponašanja kao moji roditelji? Mislim tu na one "otrovne" roditelje. Da li je to lijenost, linija manjeg otpora, što?
Čemu obrazovanje, čemu vlastita iskustva, čemu sve ostalo?
Ovim tempom, čovjek nikad neće naprijed.

[Leonardo247]

Ja jedva čekam da zavrsim srednju skolu i odmah u njemačku(mannheim) da se baram malo izvučem iz pakla-tate.... >.<

[*LoLa*]

Mantis Religiosa kaže:

a, sta sada imas od toga jednostavno u zivotu krenes dalje, ne
mnogi su imali takvo djetinjstvo pa su prezivjeli
ne vrijedi se vracati unatrag , nemas nista od toga

Ne vraćam se natrag, samo je to ostavilo posljedice na moje ponašanje prema drugima. Sama sebe se ponekad bojim. Bojim se posljedica, bojim se promjena, bojim se da ne ostanem sama. Ne znam voljeti...

[Diego Rivera]

čuo sam da mi sami biramo svoje roditelje. Ako sam izabrao i maćehu, gadno sam se zajebo.

[Martian7]

dr. diego kaže:

čuo sam da mi sami biramo svoje roditelje. Ako sam izabrao i maćehu, gadno sam se zajebo.

Možda ti je loše iskustvo s maćehom omogućilo brže napredovanje i sazrijevanje koje bez toga iskustva ne bi bilo moguće. Nemoj me krivo shvatiti, suosjećam s tobom što ti je maćeha zagorčala život, ali možda će ti biti malo lakše ako pokušaš stvari sagledati iz drukčije perspektive. Inače, ne znam je li i u kolikoj mjeri to bio tvoj izbor, svakako je puno izravnije bio izvor tvoga oca.

[Diego Rivera]

Martian7 kaže:

Možda ti je loše iskustvo s maćehom omogućilo brže napredovanje i sazrijevanje koje bez toga iskustva ne bi bilo moguće. Nemoj me krivo shvatiti, suosjećam s tobom što ti je maćeha zagorčala život, ali možda će ti biti malo lakše ako pokušaš stvari sagledati iz drukčije perspektive. Inače, ne znam je li i u kolikoj mjeri to bio tvoj izbor, svakako je puno izravnije bio izvor tvoga oca.

Da, moga oca definitivno. Mogu ja i nju shvatiti, ima i ona svojih problema. Ali, ona je uvjerena da nas je (mene, i polu-braću) ispravno odgajala. Jednom mi je rekla da moja mama ne može njoj nikako konkurirati kao žena. U svakom slučaju, živčana je i arogantna.
Baš sam sada bio na misi, i glavna tema je bila oprost. Hoće li mi biti lakše ako im oprostim? Moji psihički problemi potječu izravno iz lošeg odgoja. Tata je svojim odlukama upropastio moj život, a mogu reći i život moje mame. Kako mu to mogu oprostiti?

[žacko11]

A jbg. Diego ...ako već ne znaš praštati(poradi sebe,..već)...nauči, tada proklinjati..

[Mantis Religiosa]

*LoLa* kaže:

Ne vraćam se natrag, samo je to ostavilo posljedice na moje ponašanje prema drugima. Sama sebe se ponekad bojim. Bojim se posljedica, bojim se promjena, bojim se da ne ostanem sama. Ne znam voljeti...

neces ostati sama, jako puno ljudi je imalo koma djetinjstvo i prezivjeli su

svatko zna voljeti samo sto to svi ne iskazuju na isti nacin

ne vrijedi se vracati i otvarati stare rane, ne vrijedi analizirati i zamjerati roditeljima nista , zivot jednostavno ide dalje i oni su samo ljudi

ne shvacam zasto i dalje imas tako nisko misljenje o sebi ???

[Mantis Religiosa]

Omaha kaže:

Zaista mi nije jasno kako mogu djeca nastaviti živjeti po modelu svojih roditelja?
Ja nisam niti jedan moj roditelj, ja sam druga osoba.
Kako je moguće da ja na svojoj djeci primjenjujem ista ponašanja kao moji roditelji? Mislim tu na one "otrovne" roditelje. Da li je to lijenost, linija manjeg otpora, što?
Čemu obrazovanje, čemu vlastita iskustva, čemu sve ostalo?
Ovim tempom, čovjek nikad neće naprijed.

pravo, ti neces raditi pogreske koji su radili tvoji roditelji, nego ces ti raditi neke nove pogreske , mozda i u najboljoj namjeri, ali ipak pogreske

mislim, dok se toliko pitas da nema sanse da budes svoji roditelji

ali neki ljudi koji su imali izuzetno tesko djetinjstvo padaju u zamku i pronalaze si cesto neadekvatnoga partnera koji ih upravo podsjeca na neke njihove traume. Tako da osvjestis da nije nuzno da ces ti biti orovan roditelj svojoj djeci, no cesto si mozes zagorcati zivot takvim "propustima "

[*LoLa*]

Mantis Religiosa kaže:

neces ostati sama, jako puno ljudi je imalo koma djetinjstvo i prezivjeli su

svatko zna voljeti samo sto to svi ne iskazuju na isti nacin

ne vrijedi se vracati i otvarati stare rane, ne vrijedi analizirati i zamjerati roditeljima nista , zivot jednostavno ide dalje i oni su samo ljudi

ne shvacam zasto i dalje imas tako nisko misljenje o sebi ???

Ovo će zvučati prebedasto, ali nije tako stalno.
Imam faze kada sam totalno na dnu kad smatram da sve što radim nije dobro i kada se osjećam manje vrijednom, optužujem druge da su krivi, tjeram ih od sebe, i onda ponovo pokušavam popraviti stvari i normalno živjeti.

Da, preživjela sam. No to ne znači da ne nosim ožiljke sa sobom.
Ne znam kakvo si ti djetinjstvo imala, doista se nadam ispunjeno i sretno, jer onakvo kakvo sam imala ja, i moja seka, nije za poželjeti nikome. Makar čitajući forum, vidim teže slučajeve i čudim se kako ti ljudi uopće žive. Svaka čast.

[Diego Rivera]

žacko11 kaže:

A jbg. Diego ...ako već ne znaš praštati(poradi sebe,..već)...nauči, tada proklinjati..

misliš da će mi to pomoći?

[*loner*]

Živim u obitelji koja bi se po svim površnim kriterijima smatrala sređenom; ono što smatram nesređenim bio bi moj odnos prema članovima i to prije svega prema ocu. Ukratko, otac mi je dobar, požrtvovan i radišan čovjek ali što dulje živimo skupa sve mi je više jasno kako mi se neke stvari gade. Ovo što sada iznosim moje je subjektivno viđenje stvari. Uglavnom, otac si je sam postavio visoke standarde u svom poslovnom životu i svako malo ta njegova potreba za prestižom dolazi na vidjelo i u privatnom te tu dolazim do problema zbog kojeg se javljam. Moj dosadašnji izbor djevojaka gotovo uvijek je završio s njegovim negodovanjem iz razloga što te djevojke nisu bile izrazito atraktivne dok se mene inače smatra zgodnim dečkom. Ne bi ovdje niti bilo nekog problema jer na koncu djevojku biram za sebe a ne za starce ali ono što mene smeta jesu očeve suptilne provokacije. Moja sadašnja djevojka ima nekoliko kilograma viška te kada god otac i ja prolazimo pored punijih cura, on ima običaj prokomentirati kako mu nije jasno kako se tako mlade cure mogu zapustiti i na što će one ličiti kada će biti starije. A onda bude situacija primjerice kada se tijekom razgovora s njim slučajno spomene neka naoko nepovezana tema, primjerice ljubomora pa onda on pripomene kako u ljubavnom životu neki partneri nemaju razloga takvi biti ali da opet ima i onih, osobito ženskih, koji su ljubomorni jer znaju da su ružniji od svog muškog pratioca. I meni i njemu je u tom trenutku jasno kakvu to igru igramo. Nekoć sam znao burno reagirati i iz toga bi proizašle žešće svađe koje ne bi nikamo vodile ali i kada se pravim ravnodušan, on i dalje s jednakim žarom provocira te se tada osjećam frustriran što se lažno ponašam normalno i uljudno a u sebi sam ljut. Na koncu, otac mi ima Joker kartu jer uvijek kaže iskreno što misli od samog početka te ako mu se neka osoba ne svidi bilo po karakteru ili po izgledu, to odmah kaže te navodi kako on smatra da je mnogo bolje da mi bude iskren i kaže da imam curu koja nije lijepa nego da mi mulja u oči. U neku ruku, ja to mogu shvatiti i poštivati ali s druge strane se pitam zašto se onda priča da roditelji trebaju biti potpora djeci. I nije da ja tražim potporu u smislu da mi sada ide lagati i govoriti kako mu se moja cura sviđa, ali koji je smisao u tome da mi svako malo mora davati do znanja kako je on razočaran. Tim više što niti jedna od mojih cura nije bila nakazna već jednostavno tip za kojom se neće baš svatko okretati.
U trenucima kada me on počne provocirati kako bi mi nanovo iskazao svoje nezadovoljstvo (ili me možda čak natjerao da otvorim oči i nađem si lijepšu curu), hvata me neka dubinska mržnja prema njemu i potreba da jednog dana prekinem svaki kontakt s njime.

Dal sam ja ovdje preosjetljiv, dal bih trebao biti čvršći i natjerati se da me takve stvari ne diraju? Razgogovor s njime neće nikamo voditi jer svi naši razgovori na koncu završavaju u duhu solidarnosti ali zato odnosi i način ophođenja ostaje isti.