Contra punkt

[contra rationem]

Absence

Najjače opozvani s igrališta prekinutih voznih redova ni nijemih gradova. Ruke rečene i ograde. Mirisi ohrabrenih hijena i šakala. Grozdovi tegoba, pokajanja nespašenih i praznih hranilica za ptice.

Nosioci reklama i utješeni zviždači.

Odustali smo i buljili tupo u rugobne prolaznke, kao i one lijepe. Ostavljajući metamorfozu groblja, gdje jednom bili smo sretni.

[contra rationem]

Trgnula sam rakiju. To nije pomoglo. Nisu živjeli na ulici potomci prevarenih hijena. Moje ime bilo je uzvaničko. Svi su to znali. Neizglednost bezbrojnih boja koje su se sve unazad pretvarale u crno-sivu. Ružičnjak je bio odsutan, kao i korisnici mojih latica jer vrijeme je proticalo kao da nisu oduvijek dopirali ispod vlažnih perina krici abortirane djece. Nisam razumjela ništa. Trebalo me je digitalizirati. Nikog nije bilo unutar beskraja neumitnog gnjiljenja što je širilo svoje vitraje i vitice bršljana po odronima kojima sam klizila ne poduzimajući ništa.

Nije te bilo. Zadnje što sam od tebe dobila bila je porukica na zgužvanom računu od kutije Dunhilla iz trafike na kojoj je pisalo: "Žao mi je što nisi uspjela. Vjerovao sam da ti možeš bolje!" Čuo se još hropac smijeha koji je odzvanjao po vlažnim zidovima dok su moja stopala gubila oslonac, a ogledalo koje su mi pružale tuđe oči nije govorilo ništa dobro. Nisam više čula umilne glasove ni glazbu. Udaljilo se sve osim porazne praznine i potpune tišine koja me obuzimala beskrajnim očajem.

"Tako ti i treba!", dovikivala su mi ciganska djeca. A oni još zlobniji, a koji su me dobro znali, veselili su se onome što će tek uslijediti...

[contra rationem]

zato

ubij me
rekla sam ti
a ti nisi učinio ništa

čekajući to vučje gladno vrijeme
da uništi ono što je bilo
i što će biti

ubrzano sam padala
okrivljena za šarenu lažu
policijskih kolačića
psihijatrijskih izbjeglica
ne znajući
da nespašenih
kolutovi dima
odnose
još jedno veče

ubij me
ponovila sam
ali te više nije bilo

[contra rationem]

Mirisom pokidanih veza, ne tješeći se istim. Radnički nezvani, kao i nijemi. Ručna kočnica. Izgon iz Raja. Bez svijesti. Zidovi. O slikama iz tamnice, mentalnih zidova. Zorom rečeno, uveče neizbavljeno.

Ni to nisi bio Ti.

[contra rationem]

Zauzvrat sam otišla. Rukujući se s grobljem. "Bolje ne izlaziti", rekao si, ne mičući usnicama. "Do ovakve zabune ne bi došlo da nije bilo nijemih", razmišljala sam glasno.

To je bio uvod za prekapanje po kontejneru. Princ lepre, nazivala sam te, osramoćen istim pogubnim osjećajem za nepriliku i tamu. Bezbožno nepravedan, ukradenog žezla.

I ja sam htjela na igralište, makar je pao mrak. "Igra u igri", pušio si opušak za opuškom, pokupljenih u pepeljari ispred Konzuma.

Vrijeme mlijeka pada mi teško.

[contra rationem]

Neke se greške ne daju pribrojiti mišomoru noći... Iako iz očajanja rastu grozdovi smrti niz paličnjake otvorenih prozora. A mi, neuki, snujemo opozive letećih tepiha, preko granica istovarišta duge. Znam da mi se smiješ, sluteći porobljavanje ravni, krijući novonastale svodove nestanka. I? Ništa! Silovane su naše osmatračnice i vođe oplakuju nedošlo sutra. Origami neprikosnovenih oblaka. Za uzvrat tramvaju čežnje... Nikad neraspušteni glas... Odzvanja u pristaništu tuđinca. Znam da ovdje nema zvona i miris oporučnog pisma izvan jeke. I mi?

Ovo još uvijek nisam ja.

A ti?

Odsutni beton naših nemoćnih jadanja o stagnirajućim i rezignirajućim čajankama, ispirući naše mea culpa o prostor. Vice versa. I tako razborito odsutan, s druge stranice orošenih tijela, naših konfuzija i barki...

I nema više energije
za još jedno oplakivanje bijega
neosnovanih horizonta
okradenih volumena
PADA


blješte zakovice
s žutih marinaca
evangelizacije
i resotonizacije
i cijelog čopora
šutljivih marioneta
lavova i zlata
o blagoslovu holokausta
viseći kao krpena lutka
ja
ništa ništa

[contra rationem]

molitelji svježe ukopanih
pokladni glumci mezimca
jalovi tornjevi
kriške kruha
gadljivog ko što je svaki kruh
gadljivog ko što je svaka voda
meni meni meni
glasolalijom šiparica
starijih dama
blijedo oko grada
psi-hik-jatrijskih redara
mnogoznačnih F-
utamničenih
vani je kredom iscrtano sunce
odagnalo svaki pokušaj mirenja
s palim borcima
na vinskom polju

[mimma7]

contra rationem kaže:

molitelji svježe ukopanih
pokladni glumci mezimca
jalovi tornjevi
kriške kruha
gadljivog ko što je svaki kruh
gadljivog ko što je svaka voda
meni meni meni
glasolalijom šiparica
starijih dama
blijedo oko grada
psi-hik-jatrijskih redara
mnogoznačnih F-
utamničenih
vani je kredom iscrtano sunce
odagnalo svaki pokušaj mirenja
s palim borcima
na vinskom polju

lusi! lucika!

sretna sam da si tu. još mi samo fali bhavi, pa da zjepemo ovu žabokrečinu.

[contra rationem]

mimma7 kaže:

lusi! lucika!

sretna sam da si tu. još mi samo fali bhavi, pa da zjepemo ovu žabokrečinu.

...dugo me nije bilo... ispala sam iz štosa... bila sam na drugoj planeti, nimalo miroljubivoj....

[mimma7]

contra rationem kaže:

...dugo me nije bilo... ispala sam iz štosa... bila sam na drugoj planeti, nimalo miroljubivoj....

nisi nimalo ispala iz štosa, bolja si mi nego ikad.

[contra rationem]

Poštovani,

Trujući vrijeme vinom i razglednicama iz oborina otežalog i obespravljenog kaosa i ničim izazvanim porobljavanjem, što nas štuju iz unutrašnjosti zvijezde na krhkim koritima istrošenih ljubavnika. kao i onaj prokleti crveni kišobran iz deja-vua! mrzim cipele i tijesno složene rečenice, kojima mi se priljubljuju nezvani gosti, nikad, omatajući novo doba u razvikane vječne gradove prepune farizeja i kamenovanih ljepotica. žao mi je zbog tebe. žao mi ljubičastog. i ova noć će proći, zasnivajući protivničko pleme i nelagodu razbojnika po drumovima. strah me, drugari! recite mi kamo da idem??! iz ovih podzemnih kanala neuspjele neutažive utjehe i neuglednog novca. Braćo po nemoći, naša domovina je otežala jalovošću mrtvih i onih po roditeljskoj skrbi na križu. oh ne, bespovratni krediti na ivici jednog jurišajućeg sna, zvanog počelo ljubavi. a mrzite me, potanko opisujući tankoćutnu oholost koju ljupko nosim ne štedeći ni pljuvačku, a niti zemlju...

Mi, autisti postmoderne, što ne dišemo bez slamčice zvane cigareta: "Molim vas, udijelite nam koji novčić!"

Bilježim se sa štovanjem!

[mimma7]

ej luce, ti si ptičica ^^ ^^ ^^

se sjećaš?

[contra rationem]

mimma7 kaže:

ej luce, ti si ptičica ^^ ^^ ^^

se sjećaš?

doživjela sam amneziju i totalnu pomrčinu sunca...



Angelic Life

... okružena sam demonima

[mimma7]

e nisi!

[contra rationem]

Otrovan robot ne noćiva na noćurku. Bijeda kovanica u žutom. Rasipnički iskovani mačevi. Mrtvi mušketiri. Rozo je rozo. Obamrli let računđije na izmaku slova. Strojari u bravi. Pouzdana lutnja na okrutnom kaputu gospodičića. Vinogradi mrtvih. Rano je za pjesmu. O novim i starim središtima, pozivam na greben groblja. Ručak je spreman! Ti i ja - ti: očima oduzet svijetu; ja: lažnim bolom okovana. Sigurni kraj jedne jezive zabave. Noćima ne umiru ptice.

"Pleši medo! Pleši medo!", zluradim osmijehom si mi dobacio!...

"U noćima kao što je ova, nisam ti obećala spas", odgovorno sam slegnula ramenima.

[contra rationem]

Iako je ispod močvarne površine zarobljenika, izmaglica odagnala želju za žaljenjem, naši su dopisnici izvještavali o silovanjima bataljonskih mezzosopranistica i njihovih klavirista omotanih u bijele plastične plahte. Kako sam ostala bez oka i ruke, mezimica crnog poveza i kuke, nastranim sam sladostrašćem hranila pionire Patrije. Neki su me uhodili, pokušavši mi oduzeti Otpusnicu sa žigom F-25.2 i špricom Rispolepta Conste od 25 ml, s napomenom da me bez odlaganja treba hospitalizirati, ukoliko se udostojim odbijati terapiju.

Zvonilo je u ograncima legionarskih dočekuša u poznim i umornim dvorištima starih zgrada u centru grada.

kokice
rasipni brodostradalnici
novčići izgubljenih
lutajuće duše
duhovi su spremni i potiču strah među buržoaziojom u nestajanju.

"Sila mi je na zahod", kukao si, spreman da napraviš u gaće.

Nakon pokradenih mi prstenova, rariteta poznatog Markiza de Mimara i vještičjeg oklopa, pohotnih providnih očiju, kojima su ukradene i posljednje pepeljarke, marširajući marseljeznu pokladnicu, gurala sam se kroz gomilu, koja je lizala sladoled i zelenom zastavicom davala posljednji znak da su pri kraju s cigaretama i da tako više ne može ići...

"Idemo dalje!", vikali su raspojasani starčići, koji su imali štamtiš u lokalnoj birtiji na Peščenici i zaigrali Šija Šete!

"Eč ketr harm NEĆ!!!", bilo je sve što sam im znala reć.

"A lozinka???"

"Ja sam ubila John Lennona", hladnokrvno sam im priznala!

[contra rationem]

"Bevor Sie als Passagier kontrolliert werden, überprüfen die Sicherheitsleute!!!", u posljednji čas užasnuto mi je doviknuo!

Prije nego li sam udahnula posljednji dim posljednje cigarete, pri ulasku u A.T.O.M. ispala mi je Conversica, jer ju nisam dobro zažnirala špigetama i u taj zlokobni čas, ispušni ventil Luftballona popustio je i novoizgrađene kule u oblacima rasplinule su se poput zahrđale vjetrenjače, čiji me pijevac negda budio s krova moje dobro skrivene kuće...

"Nitko ništa ne zna...", volio si mi šaputati, dok bi me gladio po kosi, no sve zaludu jer je na psihijatrijskom nalazu svaki put stajalo ono: TRAŽI SE POJAČANO PRAĆENJE. Iako sam imala dioptriju minus 6, otišla sam na pregled vida za pilote. Duboko u šumi, očnjaci vukodalka blještali su pod jasnim svjetlom mjeseca...

Najzad sam spašena! Ležala sam vezana stezuljom za metalni krevet u jednoj od mnogobrojnih europskih psihijatrija... Tražit ću preko svojih kontakata premještaj na jednu od psihijatrija u Rodeziji, planirala sam tako odstupnicu...

"Vežite se, polijećemo", brujalo je iz slušalica. Teleskopom sam dotle promatrala konstelaciju zvijezda, posebno Oriona, koji je hiromantijom bio ispisan na mom dlanu.

Vrijeme je da se krene... Možda ovaj put za Avalon... Vrijeme je bilo obećavajuće, ne prevruće i sipila je lagana kišica. "Malo magle svakome dobro dođe", volio je glumiti moj djedica, puneći lulu duhanom mirisa vanilije...

[contra rationem]

Normabel
Nakana
Naknada za štetu
Kašnjenje
Pregršt ništica
Bolovi u križima
Kronični nedostatak cigareta


i sve isto tako polako utonulo u dosadu i beznađe, krevet prionuo neskladu i mirisna obala krmeljavog krvotoka. posvuda igle.

Lađama privinuta osami, na ispušnom ventilu lopovskih obećanja. "Ništa. Nikad, nikad, ništa!" ponavljao si, mašući bucmastim ručicama.

A sada???

[contra rationem]

Dominus Exit

"Nikad nije bilo tako", uzdisala sam gušeći malog crnog mačića na izlasku iz kuće. Obješena o rame mornara, hvatajući se za njegov zavrnut rukav, mornarica mu odavno potopljena, a poslijednja kriška Mjeseca prožvakana sa žaljenjem.
"Nije ljeto, pa da se smiješ", ubrzano si govorio, dahčući, pazeći na grobno mjesto bake, čije je igralište i gluvarenje, kao i gljivarenje, na Dotrščini bilo već naveliko poznato. Oni pogubljeni između 1941. i 1945. imali su omčasto nemiran san, pripremavši meni isti takav...

Budući da je isteklo vrijeme hrabrosti i nisam mogla napustiti jutenu vreću, što mi je služila kao spavaćica, odala sam se grijehu, dok si ti prelistavao prošlogodišnji broj Playboya, negdje između dvaju strana halapljivo oglodane jabuke, nevezano na Edenski vrt.

"Ovo posljednje ti je skroz jadno!", ružičastim si ružem narumenio obraze i još jednom pogledao na opustjeli šumarak.

"Važno je tješiti mrtve", pozivala sam te na još jedan skandalozni lom linije svijesti na nezvaničnom groblju, ovaj put uz pomoć zadrtih zagovornika zagrobnog života među kroničnim ateistima.
"Pokušavam dobiti paranoidnu šizofreniju", objašnjavala sam ti, iako odavno nisi bio ovdje.

Neki dan, dok još nije bilo mučenika, kao i obraza obijesnih maski i anđela na ropotarnici Disneyevog Mickey Mousa, koji je svaku priliku koristio u sezoni iščašenih spomenika na površnom zadovoljstvu nepročitanog štiva. Rajske ptice, kao i krljušti riba, rezanci u juhi i još štošta. Mrzio si me.

Važno je zrna ne mljeti, prije no što proklija i posljednji izdanak između redova zluradih i slavohlepnih podanika traljavo odigranog igrokaza, uvijek istim tonom, i pohotnim spaljivanjem vještica u noći s petka na subotu, dlan o dlan trljajući i brojeći novčanice, dok pilje u svakodnevicu.
"Ko ti je kriv!", odbrusio si, "Više nisam mornar, sad sam avijatičar..."
"A ja sam Rebecca i sotonistica sam."
"Super!", dobacio je Mickey Mouse, "Mi ovdje na groblju baš takve volimo!"

Ali ja vam zapravo nemam reći ništa, samo mi je dosadno i ostala sam bez svog središta, a indijski mirišljivi štapići ne pale se ni Hitlerjugendu, a kamoli židovskoj nedonošćadi.

"Mrzim tvoje lavove!", frknuo si.

U svojoj komotnoj jutenoj spavaćici odala sam se vježbanju hatha yoge i upravo sam iz kobre, krenula na labuda...

"Ali meni to nije dovoljno da dezertiram i počnem napokon voditi miran život", jadikovao si.
"Nemaj drugih bogova, osim mene", nisam ti mogla dovoljno puta ponoviti.
"Six, six, six", još sam pokušavala na tebe baciti urokljivo oko...
No sve što si ti uspio razaznati, bilo je: "Sex, sex, sex".......

"Nedovoljno si paranoidan i nisi mi više zanimljiv", zarežala sam! Moja kratkovidnost time je progresivno rasla. Zaludu je progoniti mrtve, kad ni očekivanja onih naoko živih ne prizivaju prošlostoljetnu utrku, prekršenih obećanja i malo prekrojene mode.

I nije tako! I ne bi tako!
I to više nisi bio ti.
Zvona su zvonila u daljini. U blizini grada prolazio je jedan Stranac...

[contra rationem]

Proglašeno je doba svjećnjaka.

Jadikovka mrtvima mogla je započeti:

moje ime
u obličju mjesečevih zvona
na istoku
i razvratni oslonci
pretrpanih bisaga na izvanjskom oku
mrtvom kutu ravnodnevnica
zaludu objašnjavati okovanima
i onima što okove štuju
lađarice su prešle rijeku
a nasred raskrižja na šumskom putu u obliku Y
objesila se jedna samotna jabuka
nitko ne pjeva na izlazu iz crkve
leđima okrenut vječnom vrtu