Non nobis, non nobis, Domine

[Bluzara stari]

Simon de Montfort je 1218.godine poginuo za vrijeme opsade Toulousea.
Usprkos tome, pustošenje Languedoca se nastavilo sa kraćim prekidima sljedećih 25 godina.
Do godine 1243. svaki je organizirani otpor, ako ga je ikada i bilo, potpuno prestao.
O katarskoj vojni bi se dalo govoriti stoljećima i opet se ne bi sve reklo.
Do 1243. godine svi su gradovi pali , osim šačice zabačenih i usamljenih uporišta.
Jedno od takvih uporišta je bila veličanstvena planinska tvrđava Montsegur, koja se uzdizala nad okolnim dolinama.
Deset mjeseci su križari opsjedali Montsegur koji je pružao jak otpor.
Na kraju, 1244.godine je tvrđava pala a katarski pokret je nestao, barem prividno.
No, ideje nije nikada moguće do kraja uništiti.

Male enklave heretika nastavile su preživljavati u planinama živeći u špiljama, držeći se svoje vjere i povremeno vodili gerilski rat protiv progonitelja.
U mnogim područjima, pa tako i u selu Rennes-le-Chateauxu, katarska vjera je ostala živa.
Istraživanjem kasnijih hereza - valdenške, husitske, adamitske, anabaptističke i drugih, mnogi su izvore našli u katarskoj herezi.

Za vrijeme katarske vojne i poslije, oko katara je rasla tajnovitost koja traje do naših dana.
Djelomice to možemo pripisati elementima romantike, simpatijom prema gubitnicima pretvarajući ga u ''gradivo za legende''.
Iako se sa lengendama pretjerivalo, niz zagonetki je ostao neriješen.

Jedna od njih je porijeklo katara.
Većina povjesničara tvrdi da su katari potekli od bogumila, sljedbe koja je u 10. i 11. stoljeću postojala u Bugarskoj a čiji su misionari doselili na Zapad.Nema sumnje da je među katarima bilo i bogumila.
Ipak, činilo se da ne potječu od bogumila nego su bili rezultata kohezije hereza osnovanih u Francuskoj na početku kršćanstva.

Postoji još tajni vezanih za katare.
Join de Joinville, u poodmakloj dobi, pisao je o svom poznanstvu sa Louisem IX u 13.stoljeću.
''Kralj mi je jednom ispričao kako je nekoliko ljudi iz redova Albigenza otišlo grofu Montfortu i zamolilo ga da dođe vidjeti našeg gospodina (Isusa Krista) koje se u rukama njihovog svećenika....pretvorilo u krv i meso !!!
Po toj anegdoti, Monfort se malo uplašio tog prijedloga.
Prilično uobraženo, rekao je da njegova pratnja može ići ako želi, ali da će on nastaviti vjerovati po načelima..''Svete Crkve''.
Nije poznato što se dalje događalo niti ima dodatnih objašnjenja.
Ostaje pitanje, kako shvatiti ovaj zagonetan poziv ?
Što su katari radili ?
Što god da se događalo, doslovnost te izjave je uznemirujuća.

Nastavlja se...

[naftali]

Zadržah dah nad neizgovorenom riječi
Među nama, tišina zaglavljena, liječi
Skitanjem.

U Petru, stigoh, kamen da ti objesim o lice
U stradanjima, gdje su zapele nam zlice
Bivanjem.

Što vidiš?

Raspeti osmijeh, mimičnih mišića
Što se slutnjom prevariti mogu?
Pa je noć ostala na pragu
Onog našeg, zajedničkog smisla
Da se obraz uvijek preda Vragu
( Vidi ju nagu ).


Ima još nadanja i strepnje
Nad putovima tragalačke sreće.

Ararat.



Pogledaj one ocijeđene minute iz prastaroga vrča duše, pa mi tek onda reci, da me opet susrest' želiš.
Jer............bitka je to nama, za okrijepit pobjedu nad sobom u osami života.

Imaš vatre?

[naftali]

Bluzara stari kaže:

Katoličanstvo postavlja jednog vrhovnog Boga kojemu je njegov protivnik, Vrag, krajnje podređen.
Katari su pak propovijedali postojanje ne jednog nego dva Boga, više manje izjednačenog statusa.

Dvojstvo u ravnoteži, teži onoliko koliko mi je suza otvrdnjeno nad spasenjskim postojanjem.
Da mi ga je skuhati u varivu nepredvidivih okusa, možda bih ga paletom zvala.

Ali hoće ono meni, skrojit košulju od crno bijelih sudbina, samo da me udvoji i zadvoji, njemu.

Čini se jakim.......

Zapinju kosti u grlima jadnika koji se još mesom rese, a meni će dva kraja užeta, pa da ni jedan ne zavežem.

Dođe i žena da priupita o stanju stvari, svi zamukoše.......

Provalija je to.
Izabrana za neizabrane.

[Templarski red]

Bluzara stari kaže:

Usprkos tome, pustošenje Languedoca se nastavilo sa kraćim prekidima sljedećih 25 godina.
Do godine 1243. svaki je organizirani otpor, ako ga je ikada i bilo, potpuno prestao.
O katarskoj vojni bi se dalo govoriti stoljećima i opet se ne bi sve reklo.

[Bluzara stari]

naftali kaže:

Provalija je to.
Izabrana za neizabrane.

Thx @naftali na predivnom izrazu koje uporno zaboravljamo.
Čovjek se nađe ponukanim pretresti neka pitanja koja su izblijedila s vremenom pritisnutim materijalnim, nametnutim načinim života u kojem se gubi, nestaje, zaboravlja ravnoteža tijela i duhovnog bogatstva kojeg svi imamo, čuvamo u nama.
Kao da duhovnost prihvaćamo na neki neobavezni, usputni osjećaj da to ''nešto'' putuje s nama,dio nas ali sve manje određuje tko smo i što smo.
Ako pomenemo duhovnu preobrazbu, mnogima zatvaramo mogučnost izbora ili odluke.Značilo bi to, da smo zaboravili koliko je duhovni život u nama, u stvari...sami mi.
Zaboravili bi nas.
Umjesto preobrazbe, možda bolje nadopunjavanje, nadogradnja onoga ''JA'' koje sve manje svjesno procjenjujemo a sve radi promjenjenih objekata, percepcije svijeta koji, realno, ne možemo isključiti, odvojiti od duhovnog razvoja.

@Templarski red..odlična fotka čiju ćemo vrijednost naglasiti u sljedećem postu.

[Bluzara stari]

Najveća tajna katara se vrti oko legendarnog katarskog ''blaga''.
Poznato je da su katari bili, možemo reći - bogati.
Normativno, vjera im je zabranjivala nošenje oružja no mnogi su zanemarivali tu zabranu, uz činjenicu da su upošljavali plaćenike uz znatne troškove.
Tijekom katarske vojne kružile su priče o fantastičnom, tajanstvenom blagu katara koje nadilazi materijalno bogatstvo.
Što god da je to blago bilo, pričalo se da je čuvano u Montseguru.
Međutim, kada je Monsegur pao, nije pronađeno ništa od takvog značaja.
A ipak, bilo je nekih događaja vezanih za opsadu i predaju tvrđave.

Tijekom opsade broj napadača narastao je na više od 10 000.S tom golemom silom pokušalo se opsadom opkoliti cijelu planinu i spriječiti svaki ulaz i izlaz sa željom da se branitelji izgladne.Bez obzira na broj ljudi, nije bilo dovoljno za osiguranje cijelog obruča.Neke trupe su bile iz tog kraja i čini se, bile naklonjene katarima a neke su jednostavno bile nepouzdane.
Dakle, nije bilo nemoguće proći opsadne crte.Bilo je mnogo prolaza kroz koje su se ljudi provlačili pa su zalihe našle put prema tvrđavi.
U siječnju, gotovo 3.mjeseca prije pada tvrđave, pobjegla su dva ''savršena''.
Prema nekim podacima, oni su sa sobom odnijeli dio materijalnog bogatstva katara - zlato, srebro, i novac, koji su prvo odnijeli do utvrđene špilje u planinama a poslije mu se gubi svaki trag.
Nikada se više nije čulo za katarsko blago !
Ili možda ipak je ?!
1.ožujka Monsegur je konačno osvojen.Tada se broj branitelja smanjio na oko 400, od kojih su 200 bili ''savršeni'' a ostalo vitezovi, vlastelini te naoružani muškarci i njihove obitelji.
Napadači su im ponudili iznenađujuće blage uvjete predaje.
A to su - potpuni oprost za ranije zločine, odlazak sa svojim oružjem, stvarima i darovima koje su dobili od svojih poslodavaca.
Prema ''savršenima'' je također pokazana neočekivana velikodušnost, pod uvjetom da se odreknu svojih heretičkih uvjerenja i da priznaju svoje grijehe Svetoj Inkviziciji - trebali su biti podvrgnuti samo lakšim pokorama.
Branitelji su zahtijevali dvotjedno primirje i potpuni prekid borbi kako bi razmislili o ponuđenim uvjetima.
Napadači su pristali.Zauzvrat, branitelji su dragovoljno ponudili taoce.Složili su se da u slučaju pokušaja bijega iz tvrđave, taoci mogu biti ubijeni.

Ni jedan ''savršeni'' nije prihvatio ponuđene uvjete.Naprotiv, svi su odabrali mučeništvo.
Tako su sebe osudili na smrt.
15.ožujka, primirje je isteklo.U zoru sljedećeg dana, oko 200 ''savršenih'' je divljački odvučeno u dolinu i u velikoj, improviziranoj lomači sve zajedno spalili.

Upravo se to vidi na slici koju je stavio @Templarski red.U pozadini je tvrđava Monsegur a u dolini spaljuju ''savršene'', sve zajedno u ogromnoj lomači.
Naravno, to nije kraj priče o katarima.

Cessante causa cessat effectus (prestankom uzroka, prestaje i posljedica)

Nastavlja se...

[Templarski red]

Tvrđava Montsegur.

[Bluzara stari]

Usprkos riziku spaljivanja ili mučenja, branitelji su uspjeli među sobom sakriti 4 ''savršena''.
U noći 16.ožujka ta su 4 čovjeka u pratnji jednog vodiča poduzela važan bijeg iz tvrđave.
Strmu zapadnu stranu planine su navodno svladali uz pomoć užeta, spuštajući se nad provalijama i po stotinu metara.(bacite oko na sliku)
Što su ti ljudi radili ? Koja je svrha opasnog bijega koji je povlačio sa sobom rizik za ljude koji su ostali u tvrđavi ?
Sljedeći dan su mogli slobodno izaći iz tvrđave i ostati živi.
Ipak, iz nekog razloga, odlučili su se na opasan noćni bijeg, koji je lako mogao donijeti smrt i njima i njihovim suborcima.
Neki istraživači katarske povijesti i kulture navode da su ta četvorica odnijeli legendarno katarsko blago.
Ostaje važno pitanje, koliko su mogli blaga ponijeti 4 čovjeka na strmim liticama ?
Ako su nešto nosili, čini se očitim da je to moralo biti nešto drugo a ne materijalno bogatstvo.
Što su mogli nositi ?
Možda sadržaje vezane za katarsku vjeru - knjige, rukopise, tajna učenja, neke vjerske predmete, uglavnom - sadržaj koji nije smio pasti u ruke napadača.
To bi na neki način objasnilo zašto je bijeg poduzet.
Ako je to ''nešto'' bilo toliko dragocjeno, zašto nije izneseno prije ?
Zašto su to ''blago'' zadržali u tvrđavi sve do posljednjeg trenutka ?
Datum primirja može dati stanoviti odgovor na ova pitanja.Primirje su tražili branitelji i iz nekog razloga se čini da im je to vrijeme bilo neophodno.
Dobilo se vrijeme do točno određenog datuma.
Taj datum je mogao biti proljetni ekvinocij ili ravnodnevnica koji je vjerojatno imao određenu važnost za katare, no mogao je biti i Uskrs, iako su katari pridavali malo pažnje Uskrsu.
Pretpostavlja se da je 14.ožujka održana neka vrsta svetkovine, dan prije isticanja primirja.
Da li je to što je prokrijumčareno iz Montsegura na neki način bilo važno za održavanje svetkovine ?

Tu dolazimo no novog važnog pitanja - katari i legende o Svetom Gralu.
Općenito se na sv.Gral gleda kao na mit.Teško bi bilo prihvatiti da je Gral nešto više od toga, čak ni ustvrditi da je ikada i postojao.
Čak i da je, svakome bi bilo teško zamisliti da bi kalež koji je ili nije sadržavao Isusovu krv, toliko bio važan katarima - kojima Isus u velikoj mjeri i nije bio važan.
Kako bilo da bilo, kult Grala se zajedno sa katarima razvijao tijekom 12. i 13.stoljeća.
Neki tvrde da su romanse o gralu, one što su ih pisali Chretien de Troyes i Wolfram von Eschenbach zapravo prodor katarske misli skrivene složenom simbolikom ravno u srce pravovjernog kršćanstva.

Consuetudo quasi altera natura (običaj je kao čovjekova druga narav)

Nastavlja se...

[Bluzara stari]

Svaka priča koja se temelji na indicijama može izgledati neuvjerljivo ali uvijek u takvim pričama ima i veliki dio istine.
Tijekom Albigenške križarske vojne, crkveni su dostojanstvenici osuđivali priče o Gralu proglašavajući ih opasnim, pa čak i heretičkim.
U nekim pričama ima izdvojenih dijelova koji ne samo da su krivovjerni, nego su i dualistički, drugim riječima - katarski.

Wolfram von Eschenbach u jednoj svojoj romansi o Gralu tvrdi da je gralski zamak bio smješten u Pirenejima.
Prema Wolframu, ime gralskog dvorca bilo je Munsalvaesche, njemačka verzija riječi Monsalvat, katarskog imena.
U jednoj od Wolframovih pjesama gospodar dvorca zvao se Perilla.
Zanimljivo da je gospodar Montsegura bio Raimon de Pereille, čije ime se pojavljuje na dokumentima iz tog razdoblja na latinskom jeziku kao - Perilla.

Sauniere je kao i svaki starosjedilac pokrajine, morao biti svjestan blizine Monsegura, čija je iznimna i tragična povijest bila prisutna u svijesti ljudi.
Da li je Sauniere otkrio katarsko blago ?
Činilo se nevjerojatnim da bi legende o Svetom Gralu trebalo shvatiti doslovno.
Kako god, to ''nešto'' se moralo negdje odnijeti.
Prema nekim pričama, odnijeli su ga u utvrđene špilje Ornolaca u Ariegeu.
No, u Ornolacu nije nađeno ništa osim kostura.
Kolika je mogučnost da je blago odnešeno negdje u blizinu Rennes-le-Chateaua koji je samo na pola dana jahanja ?
U okolnim planinama špilje izgledaju u obliku saća.Ako je tajna Montsegura bilo ono što je Sauniere poslije pronašao to bi štošta objasnilo.


U slučaju i katara i Saunierea pojam blago označavala je nešto drugo, neku vrstu saznanja ili podatka.S obzirom na odnos katara prema vjeri postavlja se pitanje nije li takvo saznanje ili podatak bio trn u oku Rimske crkve ?!
Da li je bilo moguće da su katari znali informacije vezane za povijest ili podrijetlo kršćanstva a da je to pridonijelo luđačkoj želji crkve da istrijebi katare ?

Podaci o katarima su s vremenom skoro potpuno nestali pa je bilo teško postaviti i radnu hipotezu.
Jedna je u vezi Svetog Grala na koji ću se vratiti kasnije u nekim postovima.
Kroz cijelu ovu priču o katarima, svećeniku Sauniereu, tajnama kršćanstva dolazimo u dodir sa još jednom, ne manjom tajnom a to je priča o Vitezovima Templarima.
Istražujući Templare misterija je dobivala sve veće razmjere ali možda davala i neke odgovore.
Zato ću u nastavku pokušati napraviti više jedan duhovan osvrt na sjaj i slavu Templarskog Reda.
Ovaj dio će posebno biti @Templarskom redu zanimljiv...

Audiautur et altera pars(neka se čuje i druga strana)

Nastavlja se

[Templarski red]

[Templarski red]

Proljeće je kucalo na vrata planine. Doline su lagano zelenile, snjegovi se topili, a sve više karavana je pristizalo u Lhasu. U meni se probudila želja za daljnim putovanjem. I kako to obično biva, kad je čovjek u miru sam sa sobom, želje mu se počinju ostvarivati. Te večeri monasi su me zamolili da jednog njihovog starijeg člana otpratim u maleno selo u Nepalu. Tamo je naime rođen neobičan dječak, te su priče sa svakom karavanom koja je dolazila bivale neobičnije, pa je bilo nužno da se obave neke provjere.
Naravno da sam prihvatio. Nisam mogao zaspati, pa sam jutro dočekao budan, ali miran.

Stari monah se sporo kretao brdskim stazama. Uz to je često zastajao promatrajući biljke i berući listove. Nekad je i sat vremena provodio prebirući po kakvom grmu, a da bi ubrao svega nekoliko listića i par bobica. Pogledao sam prema nebu. Oblaci su se brzo premještali prema zapadu i kiša samo što nije počela. Mala udubina u litici činila se najboljim mjestom za zaklon, te sam krenuo skupljati drva za vatru. Monah je sjedio kraj biljke mrmoreći neki bhajan. I dok su prve kapi gađale moj vrat dok sam se sagibao po jednu granu, sjetio sam se svoje braće koju sam ostavio u Svetoj Zemlji. Zatim svojih roditelja, osobito majke koja me vjerovatno oplakuje, oca koji nikada nije davao emocijama da mu nastane lice. I u tim razmišljanjima krivo sam se oslonio nogom o jedan kamen, te sam u mah poletio glavom prema zemlji udarivši snažno o tlo.

Izgubio sam svijest. Nešto kasnije otvorio sam kratko oči vidjevši samo zelenkasti obris. Polako sam pažnju usmjeravao na vanjski prostor... kišu koju sam osjećao na licu, tvrdu zemlju pod obrazom. Pomaknuo sam malo prste ruku, povukavši istodobno i nogu. Prisjećao sam se puta, udubine u litici, starog monaha... tada mi se učinilo da još čujem kako pjeva bhajan i istodobno otvorim oči, još i dalje nepomično ležeći na mjestu gdje sam pao.

Ono što sam vidio, a što je bilo vidljivo samo iz ove perspektive, teško je opisati riječima. Jer u tom trenutku svjedočio sam nastajanju jednog života, gotovo istodobno Božje ruke su podizale mene i malenu biljku u koju sam gledao. Osjećaj kao da je Bog za trenutak sav svijet ostavio po strani i mene sada uzdiže, uzdižući život u ovoj maloj biljci, pored mene. Neopisivo... neizrecivo...

"Kao niz brzu vodu nekada riječi dođu brzo i još brže odu
Ima ih koje dugo čekaju svoj sanjani čas
Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu
Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu
Riječ je tek tada riječ ako
Za nju i čulo steknemo
Najgolemija je nekad ona
Koju i ne
Reknemo"




Nastavlja se...

[Bluzara stari]

Proučavati redovnike - ratnike nije nimalo jednostavno radi podataka, kojih je malo a i oni dostupni su nepouzdani.
Znamo ih iz filmova američke produkcije kao vitezove - mistike sa bijelim plaštevima s našivenim crvenim križem.
Mnogi pisci ih i danas smatraju tajanstvenom organizacijom, tajnim redom koji se bavio mračnim spletkarenjima, urotama i nejasnim ciljevima.
Vrh svih priča je da su nakon 200 godina postojanja optuženi za poricanje i odbacivanje Krista, za gaženje i pljuvanje križa.
U Walter Scottovom ''Ivenohoeu'' su opisani kao grubijani, pohlepni i licemjerni koji su besramno iskorištavali svoju moć, kao lukavi manipulatori ljudima i kraljevstvima.
Neki drugi pisci ih opisuju kao sotoniste, poklonike Vraga, ljude koji su se bavili svim vrstama heretičkih obreda.
U novijoj povijesti ih smatraju zlosretnim žrtvama, pijunima koji su nastradali u političkim igrama Crkve i države.
Opet, neki pisci smatraju Templare vještim i dobrim poznavateljima mistike, čuvarima tajne mudrosti koje je veće i od samog kršćanstva.

Što je na kraju istina ?

Ako zanemarimo različita uvjerenja, moramo priznati njihov junački žar i njihovu povijesnu ulogu.
Mnogi misle i to opravdano, da su bili jedan od najsjajnijih i najzagonetnijih redova u analima zapadnjačke kulture.
Možda jedna od najutjecajnijih organizacija u kršćanskom svijetu, možda uz iznimku papinstva.
Tko su i što bili Templari ?
Jesu li oni bili ono što se činilo da jesu ili nešto drugo ?
Zašto su stekli određenu tajanstvenost i na taj način postali legenda ?
Da li je postojao neki stvaran misterij povezan s njima ?

Prve podatke, kako je poznato, o Templarima je pružio povjesničar Guillaume de Tyre (William od Tyra) koji je pisao između 1175. i 1185. godine.
Tada je Jeruzalem već bio 70 godina kršćanski grad.
Jeruzalemsko kraljevstvo se zvalo ''Outremer'' ili Prekomorje.
De Tyre je zapravo pisao o događajima koji su prethodili njegovom životu, o događajima koje nije vidio, nije im svjedočio niti ih je doživio, nego je o njima saznao iz druge, treće ruke, na temelju podataka nepouzdane vjerodostojnosti.
Naime, u Outremeru nije pilo ljetopisca od 1127. do 1144.godine sa Zapada.
Zapisi iz tih godina - ne postoje.
De Tyre se oslanjao na usmenu predaju.Postoji mogučnost da je razgovarao sa samim Templarima pa su mu oni prenijeli događaje, no..takva predaja gubi objektivnost.
Ipak, de Tyre je pružio neke osnovne podatke koji su poslužili kao temelj kasnijim izvješćima o Templarima, o osnivanju Reda i djelatnostima.
Kako god, on je bio nesiguran izvor na kojoj bi se izgradila konačna slika o Vitezovima.

Artem non odis nisi ignarus (samo neznalica mrzi umjetnost)

Nastavlja se...

[Bluzara stari]

De Tyrove kronike svakako su korisne, ali je pogrešno, a tome su podlegli mnogi povijesničari, smatrati ih nepobitnim i potpuno točnima.
Čak su i datumi koje de Tyre navodi zbrkani, a u nekim slučajevima potpuno pogrešni.

Znači, de Tyre navodi da je Red Siromašnih Vitezova Krista i Salomonova Hrama osnovan 1118.godine.Osnivač je bio Hugues de Payen, plemić iz Champagne i vazal grofa od Champagne.
Jednog dana se Hugues sa osam drugova pojavio u palači Baudouina I - kralja Jeruzalema, čiji je stariji brat Godfroi de Bouillon, osvojio Sveti grad 19 godina prije, 1099.godine.
Čini se da ih je Baudouin I srdačno primio, kao i jeruzalemski crkveni glavar, vjerski namjesnik novoga kraljevstva i poseban papin izaslanik.
Cilj Templara, po Tyreovom pisanju, bio je ''...koliko im snaga dopušta održati putove i ceste sigurnima...s posebnim naglaskom na zaštitu hodočasnika..''
Ovaj cilj se činio toliko važnim da je kralj ispraznio cijelo jedno krilo kraljevske palače i stavio ga na raspolaganje vitezovima.
Usprkos zavjetu siromaštva, vitezovi su prihvatili ovaj raskošan smještaj.
Predaja govori da su njihove odaje bile sazidane na temeljima drevnog Salomonova Hrama, pa je ovaj poletni Red na taj način i stvorio svoje ime.

Tijekom devet godina , kako govori de Tyre, ovih devet vitezova nije primilo nijednog novog člana u svoj Red.Još su uvijek morali živjeti u siromaštvu - i to takvom siromaštvu da su službeni pečati prikazivali dva viteza kako jašu istoga konja, što navješćuje njihovo bratstvo i siromaštvo.
Ova vrsta pečata često se smatra najpoznatijim i najosobenijim od svih templarskih simbola koji datira iz prvih dana Reda.
Međutim, ovi pečati nastali su stoljeće poslije, kada je za Templare bilo teško reći da su bili siromašni - ako su ikada i bili.

U to doba, ipak, postojao je jedan službeni kraljevski povjesničar, kojega je zaposlio sam kralj.
Njegovo ime je bilo Fulk de Chartres i on nije pisao 50 godina nakon navodnog vremena osnivanja Reda, nego tijekom godina o kojima je riječ.
Vrlo čudno, Fulk de Chartres nigdje ne spominje Huguesa de Payena, njegove pratitelje, ni bilo što ni izdaleka povezano sa vitezovima Templarima
Zaista, gromoglasna tišina obavija djelatnosti Templara u prvim danima njihova postojanja.
Sigurno je da nigdje, čak ni poslije, nije zapisano što su to činili da zaštite hodočasnike.
Možemo se samo čuditi kako se tako malo ljudi nadalo ispunjenju tako velikog zadatka, kojega su sami sebi postavili.
Da devet ljudi štiti hodočasnike na svim putovima po Svetoj zemlji ?
Jaffa, mjesto - luka, gdje su pristajali brodovi sa hodočasnicima je udaljeno oko 70 km od Jeruzalema.
Na koji način su mislili devet vitezova braniti hodočasnike ?

Cave ab homine unius libri (čuvaj se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu )

Nastavlja se...

[naftali]

Templarski red kaže:

Odlazim, licem obješenim nad netaknutim kaležom i čeznem za jednom, jedinom kapi.
Gledam ga izbliza kao majka dijete, pa opet, nema za me ni mrvice pod stolom, ni onoliko, da jezik okrijepim i misao smirim.

Čekati mi je Dan, da mi se On sam udijeli.

Obilazim mramorne oltare kao spomeničku čežnju za onim što drugom pripada, naizgled. Ostadoh bez okusa Onog koji mi se obećao.

Krv ('dam) je život čovjeka ('adam) po ustaljenom redu zemlje (adama), sabijena u Majku svih živih, da se opet spotakne o granu spoznaje.
Tebi je i meni, razotkriti smisao o prolivenosti, jednom zauvijek.

Digao ga je nad stolom Riječi, a meni ostade čežnja neostvarenosti.
Moja krv i moj usud, nepomiješane sudbine, ostavljaju jaz nad provalijom Bezdana, samo da bi ostala Ženom koja ni kapi, ne dobi.

Pri česti, njoj je šutjeti i okovanom biti, mišlju Svijeta. Ratnici joj lice, vidjeti ne mogu..................jer nema Krvi da se ocijedi pod stolom, za njenim nogama.

Tijelo i Krv.......
Krik postojanja.

[Templarski red]

[naftali]

Ti
što prignute glave ostaješ tu, zauvijek
u spisima herojske povijesti
ne zaboravi zbog čega si rasječen
nad kamenom iluzije.

Ti
što istinu diraš po toplim rubovima
pogledaj joj obrise na licima ljudi
dok je vrijeme na tvojoj strani,
a plače ti majka u spomenaru.

Ti
što mačem odvajaš spoznajnu jamu
od raskošnog prostranstva bivanja
digni lice prema Drugim očima
i vidi bespuće svih ljudskih traženja.

Ja
nikad, preteći te neću
ostavit' ti željezo na pleću.......
Jer vjernost moja, suzu će oprati
tvojemu nasljedniku.

U Duhu.

.....III........

[Bluzara stari]

Ipak, nakon devet godina slava Templara proširila se sve do Evrope.Crkvene vlasti veličale su i hvalile njihove kršćanske pothvate.
Oko 1128.godine ili ubrzo nakon toga, nastao je traktat (opširna i detaljna rasprava) u kojemu se hvale njihove vrline i djela, a napisao ga je Sveti Bernard, opat Clairvauxa, glavni predstavnik kršćanstva toga doba.
Bernardov traktat ''U pohvalu novom viteštvu'' (početkom 1130. godine), proglašava Templare jezgrom kršćanske vrijednosti.
Nakon devet godina, 1127.većina spomenutih vitezova vratila se u Evropu, gdje im je veličanstveni doček velikim dijelom priredio upravo Sveti Bernard.
U siječnju 1128.godine sazvan je crkveni sabor u Troyesu, na dvoru grofa od Champagne, vazalnog gospodara Huguesa de Payena - gdje je ponovo Bernard bio duhovni vođa.

Na ovom saboru su Templari službeno priznati i ustanovljeni kao vjersko - vojni Red.
Hugues de Payen je dobio titulu Velikog Majstora.
On i njemu podčinjeni time su postali ratnici redovnici - mistici, koji su strogu pokoru samostana združili sa ratničkim žarom, gotovo fanatizmom - i stvorili ''Kristovu vojsku'', kako su ih u to vrijeme nazivali.
Opat Bernard je bio taj koji je uz oduševljeni predgovor pomogao zacrtati Pravilnik ponašanja ( o kojem će još biti riječi) kojeg će se vitezovi pridržavati a koji se temeljio na pravilniku samostanskog reda cistercita, kojeg nije, kako se misli osnovao Sv.Bernard nego Robert Sv.Alberic i Sv.Stjepan Harding reformiranjem benediktinaca 1098.godine.

Templari su se zavjetovali na siromaštvo, neporočnost i posluh.Bili su obvezni šišati kosu ali bilo im je zabranjeno skraćivati bradu, pa su se na taj način izdvajali od ostalih, koji su u to vrijeme u pravilu brijali lica.
Način ishrane, odijevanja i zadovoljavanje drugih potreba bio je strogo određen, podjednako u skladu sa samostanskim i vojničkim načinom života.Svi pripadnici Reda morali su nositi bijelu odjeću, koja se uskoro svela na upadljiv bijeli plašt po kojemu su Templari postali čuveni.
''Nikome nije dopušteno nositi bijelu odjeću, ni bijeli plašt, osim...Kristovim vitezovima''.
Tako je stajalo u Pravilniku Reda, gdje se razrađivao simbolički značaj ove opreme - ''Svim rečenim vitezovima i zimi i ljeti, dajemo, ako se mogu nabaviti, bijele odore, tako da oni koji su za sobom ostavili mračan život znaju da dušu preporučuju Stvoritelju svojim čistim i bijelim životom''.
Kao dodatak ovim pojedinostima Red je uspostavio labavu hijerarhiju i aparat.
Ponašanje na bojnom polju strogo se nadziralo.
Ako su bili zarobljeni, Templari nisu smjeli moliti za milost, niti ponuditi otkupninu.Bili su prisiljeni boriti se do smrti.
Povlačenje nije bilo dopušteno sve dok ih neprijatelj brojem ne bi tri puta nadjačao.

Dies diem docet (dan je danu pouka)

Nastavlja se...

[Templarski red]

Kiša je prestala u samo predvečerje i udubina u stijeni postala je pozornica naših sjenki, koje je odsjaj vatre nepravilno bacao. Monah mi je prstom crtao neka zviježđa. Čudilo me, kako to da su ljudi baš neke zvijezde povezali, a neke su eto, izostavili. Drvo je pucketalo, i poneka iskra bi se drznula, uz prasak, vinuti u noć. Voda je proključala i starac je ubacio nekoliko listića i par onih bobica koje je putem ubrao.

Ponudio me je čajem i ja sam nevoljko pristao. Prepoznao je to, nasmijao se i rekao kako previše mislim. Tada mi je pričao o rijeci i tome kako sve rijeke krivudaju. Složio sam se, onako na brzinu, dok sam gledao kako malim štapom ocrtava krivudavu liniju u pijesku uz sam rub vatre.
Onda je uzeo moju posudu s čajem i ulio je par kapi u tu vijugavu liniju. One su samo klizle po njoj, da bi uskoro nestale u pijesku ostavljajući vlažni trag.

Dok sam upijao arome i mirise čaja gledajući valovitu liniju, starac je objašnjavao kako voda samo ispunjava korito koje je krivudavo. Takve su i naše misli. Krivudave... jer su naša korita takva. Takva smo ih izdubli.
To je zadnje čega se sjećam te večeri.
Zoru je ispunio cvrkut ptica. Buđenje je bilo lagano, jedno od onih jasnih, skoro opipljivih buđenja. Uskoro smo krenuli dalje.
Nekoliko dana sam ga i nosio na leđima. Bio je lagan kao pero. Lagane su bile i moje misli, sve laganije i nepovezanije, a opet okupljene nekom čudnom silom, kao da sve imaju jednu zajedničku točku, jedan zajednički početak.

“Ne bi li se muzika mogla opisati kao matematika osjećaja, a matematika kao muzika razuma? Njihov duh je isti. Tako muzičar osjeća matematiku, a matematičar misli muziku. Jedna će pojačati osjećaj drugoj kad zasja ljudski um podignut u savršenstvo.”

Nakon dva tjedna smo stigli u selo. Kako su se glasine brzo širile, u selu je već bilo dosta hodočasnika i seljaka iz okolnih sela. Monaha su odmah prepoznali, te su nam odali dužno poštovanje ponudivši nas skromnom, ali srdačnom okrjepom. Uskoro su doveli i dječaka. Monah je tada s nekoliko pokreta rukom ispraznio prostoriju. Ostavši nasamo sa dječakom upalio je nekoliko lumina postavivši ih na stol. Zatim je sjeo do mene pokazavši mi prstom da šutim i mirujem.

Dijete ko dijete, privučeno igrom plamena, prišlo je stolu...

[Bluzara stari]

Godine 1139. papa Inocent II (bio papa od 1130-1143), bivši cistercitski redovnik u Clairvauxu i štićenik Sv.Bernarda, izdao je papinsku bulu (svečana javna papinska okružnica) koja se zvala ''Omne datum optimum''.
Prema toj buli, Templari nisu dugovali odanost nijednoj svjetovnoj niti duhovnoj sili, osim samome papi. Drugim riječima, postali su neovisni od svih kraljeva, prinčeva i prelata ( pretpostavljenih u crkvenoj juridsikciji ), kao i od svakog mješanja političkih i vjerskih vlasti. Postali su zapravo, sami sebi zakonom, neovisnim međunarodnim carstvom.
Tijekom 2.desetljeća što su uslijedila nakon sabora u Troyesu Red se širio nevjerojatnom brzinom i neoubičajenim opsegom.
Kada je Hugues de Payen posjetio Englesku 1128.godine, kralj Henrik I (1068-1135) primio ga je sa velikim štovanjem.
Širom Evrope mladi sinovi plemenitaških obitelji dolazili su stupiti u članstvo Reda a veliki darovi - u novcu, raznim dobrima i posjedima stizali su iz svih krajeva kršćanskog svijeta.
Hugues de Payen darovao je svoje vlastite posjede pa su i novi regruti bili prisiljeni postupiti na isti način.
Sa ovakvom politikom ne čudi što su se posjedi Templara širili. Nakon godine dana od sabora u Troyesu, Red je držao brojne posjede u Francuskoj, Engleskoj, Škotskoj, Flandriji, Španjolskoj i Portugalu.
Nakon 10 godina držali su posjede u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj i Svetoj Zemlji.

Hram je obilato primao ali po načelima stroge politike nije davao.
Kada se Hugues de Payen 1130. godine vratio u Palestinu sa, za ono vrijeme, vrlo velikom pratnjom od 300 vitezova, iza sebe je pod nadzorom drugih regruta ostavio velike dijelove evropskog područja.

Godine 1146.Templari su usvojili prepoznatljivi crveni križ - La croix pattee.
U plaštevima ukrašenim ovim znakom vitezovi su se pridružili francuskom kralju Louisu VII (1120-1180) u 2. križarskom ratu. (1147-1149).
Tada su došli na glas po ratničkoj hrabrosti, bezumnoj smjelosti ali i po svojoj divljačkoj nabusitosti.
U cjelini, bili su sjajno izvježbani - najuvježbanija borbena sila na svijetu toga doba.
Sam francuski kralj je zapisao da su jedino Templari spriječili da se 2. križarski rat, loše zamišljen i loše vođen, ne pretvori u potpunu propast.

Sljedećih 100 godina Templari su postali sila od međunarodnog utjecaja. Stalno su bili uključeni u diplomaciju na visokoj razini među plemićima i vladarima zapadnog svijeta i Svete Zemlje.
U Engleskoj je majstor Hrama redovito pozivan u kraljevski parlament i smatran poglavarem svih vjerskih redova, s pravom prvenstva nad svim priorima i opatima u zemlji.
Održavajući bliske veze sa Henrikom II, kao i sa Thomasom Becketom ( 1118-1170, nadbiskup Canterburya ) Templari su pokušavali aktivno sudjelovati u pomirenju vladara i odmetnutog nadbiskupa.

Divitiarum et formae gloria fluxa est (krhka je slava bogatstva i zlata )

Nastavlja se...

[EliEliLama]

Templarski red kaže:

Kroz ovu temu ću pokušati podjeliti svoja duhovna traženja, sam put i otkrića. Priča će ovog viteza Templara voditi kroz razna povijesna razdoblja i događaje, kao metaforu i kulisu stvarnih životnih događaja, dvojbi, izbora i njihovih posljedica.
Riječi u navodnicima su tekstovi s kojima sam se susretao i koji su na neki način obilježili ovaj moj put. Nisam htio stavljati autore i naslove kako bi sama širina dobila na važnosti.

Ja ću svoju priču, kroz nastavke ispričati do kraja. Prostor između, svima je na raspolaganju.
Kao pozadinu toplo preporučujem.

88% ljudi traži posao jer nemaju kruha...