Dečko počinio suicid

[estrangera]

Osoba s kojom sam bila u vezi tri godine se ubila, objesila se. Rijec je o decku od 24 godine. Zadnjih par mjeseci veze smo se stalno svadjali, predbacivao mi je moje mane sve pod izlikom da je to za moje dobro, kako bi trebala promijeniti neke stvari, da mogu puno vise od onog sto radim, a ja sam zbog tih prigovora uvijek imala osjećaj da mu nisam dovoljno dobra. Imao je pravo u vezi svega, ali i pretjerivao je, ponekad je bio užasno naporan, zadnjuh par mjeseci nismo mogli razgovarati a da on ne pukne i da se ne posvadjamo. S vremenom sam postala indiferentna jer me je odbijao i udaljavao se od mene, nije bio u stanju ni reci mi da me voli, ali opet svo vrijeme me tražio i bila sam mu potrebna. Sve te svadje su bile emocionalno iscrpljujuće, nije da sam ga prestala voljeti, znala sam da mi je jako stalo, ali osjećala sam se praznom. Kada bi se smirio i tražio me, popustila bih, ali opet bi izbila nova svadja i pale bi teške rijeci s obje strane. Imao je težak odnos s obitelji, sin jedinac, tata ga je psihički maltretirao, cak je vlastitu zenu dva puta udario do sada, a majka je bila slabić i uvijek bi izabrala muza, umjesto sina. Vjerujem da je to jedan od primarnih razloga njegovog čina, ali ja nisam znala stvarnu ozbiljnost situacije niti je on meni sve govorio. Veza je bila na daljinu, situacija s roditeljima, svadje s prijateljima (za koje sam saznala od njih, ne od njega), te udaljavanje od mene je rezultiralo njegovom smrću. U životu nisam srela lijepsu i divniju osobu, toliko inteligentnu i sa takvim ukusom, sto se tiče apsolutno svega. to je bila emocionalno ,jako, duboka veza. Ne mogu ne osjećati se djelomično krivom i odgovornom. Večer prije nego sto je to napravio gadno smo se posvadjali, od tada se nismo čuli. Koliko god znam da me je jako volio, ne mogu ne osjećati krivicu. Pustila sam ga da se sam bori sa svime, iako nisam bila svjesna situacije, ali nije opravdanje. Osjecao se sam, bez ikoga. Njegovi prijatelji smatraju da je imao borderline, da to nije bila ista osoba od prije godinu dana . primijetila sam njegovu depresivnost, uvijek je imao tu malo mračniju stranu, zadnjih mjeseci se pogoršalo, ali nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije jer nisam ga imala stalno pokraj sebe. Ne znam kako se nositi sa situacijom, kako dalje, život sam s njime zamisljala, kako se nositi sa osjećajem krivnje... Zbog svih svadja taj period sam imala osjećaj da je gotovo, da nista ne osjećam prema njemu, naravno lazan, jer sam otupila..kada se ovo dogodilo, imam osjećaj da sam se pogubila, prolazila sam kroz razne faze, od smijeha, placa, indiferentnosti, tuposti, užasne boli, imam osjećaj da cesto nesvjesno ignoriram situaciju, pa kad izbije ponovno, bol bude uzasna, najčešće kada ostanem sama. Imam užasne oscilacije sto se tiče osjećaja i ponašanja. Ako itko ima iskustva sa situacijom poput ove molila bih za savjet, jer nitko oko mene me ne može uistinu shvatiti, jedino njegovi prijatelji, ali i to je opet drugačiji odnos od onog koji sam ja s njime imala..

[Essegg]

Žao mi je što ti se to dogodilo. Ali pročitao sam tvoj tekst i ne vidim kako si ti kriva za njegovu smrt... Zašto si ti kriva za njegovu smrt?

[Meadow]

I ja također mislim da ti nisi kriva za njegovu smrt, iako se ti sama osjećaš odgovorno, u smislu: Da sam ja xy napravila drugačije, on bi danas bio ovdje.

Stvar je ovoga: Ti to ne znaš. Ti ne znaš bi li, da si išta napravila drugačije, promijenilo stvari. Jer svi smo mi prvenstveno odgovorni za sebe i svoje ponašanje, ali ne i za ponašanje drugih osoba. On je sam tako odlučio i izabrao.

Sigurno da je situacija jako teška, ali prvenstveno smatram da trebaš "oprostiti sebi" (ako se tu uopće išta treba oprostiti) jer ćeš se u protivnom samo gristi, što je dugoročno pogubno za tebe; a potom i razmisliti: Je li on stvarno bio osoba s kojom bi ti bila dugoročno sretna? Jer i sama kažeš: svađe, nerazumijevanje, njegovi prigovori, vaše udaljavanje.

Nažalost, teško je imati zrelu i duboku emotivnu vezu s pshički nestabilnim ljudima, tako da smatram da ti u ovoj priči sebe ne trebaš kriviti ni za što. Ako itko treba kriviti sebe, to su prvenstveno njegovi roditelji koji mu nisu pružili očito potrebnu psihološku pomoć.

[F.A.Q]

a zasto bi netko morao bit kriv?!

okrivljen?

optuzen?

lincovan?

eee selo moje malo ..

da ne pricam o poznatom stavu javnosti prema samoubojicama i njihovoj sebicnosti

de ljudi .. covjek se ubio .. malo postovanja a? .. nejde ..

Nažalost, teško je imati zrelu i duboku emotivnu vezu s pshički nestabilnim ljudima, tako da smatram da ti u ovoj priči sebe ne trebaš kriviti ni za što. Ako itko treba kriviti sebe, to su prvenstveno njegovi roditelji koji mu nisu pružili očito potrebnu psihološku pomoć.

nazalost je ocito najteze biti covjek - a najlakse sve probleme i POSLJEDICE problema prebaciti na one koji su slabiji .. bolesni .. nemocni .. da ne pricamo o konkretnom slucaju da je covjek bio psihicki maltretiran

[Carpe Diem!!!]

Nazalost, uradio je to sto je uradio ali to je splet njegovih zivotnih okolnosti koje si i ti osjetila. Ti ne mozes biti kriva i nemoj si to raditi.

[Josephine Anne]

Žao mi je da ti se to desilo, da moraš sad sama kroz to prolazit. Nisi ti kriva za njegove postupke, rekla si i sama da si mu puno puta popuštala a to što je on bio grub prema tebi i nije se htio tebi prilagoditi je njegov problem pogotovo kad je netko dugo prema tebi ok a ti uvijek grub. Kazala si da to traje 3 godine, tri godine je "ozbiljna" stvar, da je on išta planirao, mislio on bi se prilagodio tebi il odavno prekinuo s tobom. To su muškarci koji u sebi imaju neke rane, probleme s kojima se ne znaju nositi, zbog kojih su "roba s greškom" i takav čovjek ne može s nikim, vjeruj s nikim ne može funkcionirati niti imati vezu.
Ja znam jednog tipa, nisam s njim bila u vezi ali sam uvjerena da je tijekom djetinjstva bio zlostavljan, prije svega psihički. Sigurna sam u to, njegovo ponašanje to najtočnije pokazuje. Kad se s nekim duže vremena pokušava a ne ide, znam kad nekog voliš nije se lako maknuti, znam iz svog iskustva ali najbolje je što prije otići, takvim ljudima ne možemo pomoći a niti oni sami sebi. Posle svega ostajemo sami, povrijedeni, iscrpljeni, prazni... I pitamo se na što potroši svoje vrijeme. Vrijeme uz zdravlje je najveća vrijednost. Za početak moraš shvatiti da nisi kriva, da bi sebi olakšala nije loše potražiti stručnu pomoć, nekakvi terapeutić... Nije bitno što netko tko će ti znati pomoći.

[Josephine Anne]

Otac je maltretrao njega i on sada nesvjesno/svjesno maltretira djevojku...
Tipično ponašanje. Trebaš krenuti dalje a kad vidiš da s nekim ne ide, govorim iz svog iskustva-bježi! Svatko je odgovoran za svoje postupke, nitko za nas ne odgovora osim nas samih!

[descender]

Josephine Anne kaže:

..znam kad nekog voliš nije (ništa problem?)..
I pitamo se na što potroši svoje vrijeme. Vrijeme uz zdravlje je najveća vrijednost. (a gdje je "ljubav"?)

Ljudi su čudo. Bili bi kolektivni, bili bi povezani; kao primarno, vjerovali bi u humanističke vrijednosti.. u awww LJUBAV!.. .. no zapravo, iskrenije.. samo u određenoj mjeri. Unutar osobne iskoristivosti. Dok se ne kosi ili dok ne prelazi, postavljenu osobnu razinu komfora, ispod koje ništa (nikakva ideologija, moral, ljubav..), osim vremena, nema nikakvu vrijednost. Takvim ljudima, "u najboljoj namjeri" modela u kojem možda nakon određenog perioda postoji mogućnost poimanja, nekako uvijek "poželim" apsolut zdravlja unutar beskrajnog vremena; bez ičega drugog, osim njih samih, u "svojem" vremenu.

"..Imao je težak odnos s obitelji, sin jedinac, tata ga je psihički maltretirao.. Osjecao se sam, bez ikoga.. Pustila sam ga da se sam bori sa svime, iako nisam bila svjesna situacije.. To je bila emocionalno ,jako, duboka veza.. S vremenom sam postala indiferentna jer me je odbijao i udaljavao se od mene, nije bio u stanju ni reci mi da me voli.."

Dosljednost? Čovjek se navodno ubio. Nema ga. Ovi/oni što ostaju, koji su istog, kao, "jako duboko voljeli", no nisu znali koga zapravo vole, te na što i kako (izlazi iz koga) je, voljeni sve spreman i zbog čega.. nisu povodom njegovog samoubojstva mogli napraviti apsolutno ništa. Nisu znali tko je osoba, prije svega, za ikakav "bitniji" utjecaj. Nikakva potreba za traženjem vlastite krivnje. Na taj način. Poimanje interakcije i povezanosti s istom, očito je (moguće nema boljeg primjera/očiglednosti od samoubojstva) samo plod vlastite mašte. Na temelju iste, graditi oltare koji govore o osobnoj žrtvovanosti i na leđa natakarenom križu.. a više nepostojeći, žrtva, kao predmet gradnje oltara.. onako na prvu, na temelju par ne baš dosljednih redaka, "izgleda" nekako.. degutantno. No nije neuobičajeno. Dapače. Kao repetitivno, obrazac primjetljivo, nešto "..ojojjadanja.." nekome drugome.

"Tipično ponašanje-bježi Lola, bježi!"

[radical change]

estrangera kaže:

Osoba s kojom sam bila u vezi tri godine se ubila, objesila se. Rijec je o decku od 24 godine. Zadnjih par mjeseci veze smo se stalno svadjali, predbacivao mi je moje mane sve pod izlikom da je to za moje dobro, kako bi trebala promijeniti neke stvari, da mogu puno vise od onog sto radim, a ja sam zbog tih prigovora uvijek imala osjećaj da mu nisam dovoljno dobra. Imao je pravo u vezi svega, ali i pretjerivao je, ponekad je bio užasno naporan, zadnjuh par mjeseci nismo mogli razgovarati a da on ne pukne i da se ne posvadjamo. S vremenom sam postala indiferentna jer me je odbijao i udaljavao se od mene, nije bio u stanju ni reci mi da me voli, ali opet svo vrijeme me tražio i bila sam mu potrebna. Sve te svadje su bile emocionalno iscrpljujuće, nije da sam ga prestala voljeti, znala sam da mi je jako stalo, ali osjećala sam se praznom. Kada bi se smirio i tražio me, popustila bih, ali opet bi izbila nova svadja i pale bi teške rijeci s obje strane. Imao je težak odnos s obitelji, sin jedinac, tata ga je psihički maltretirao, cak je vlastitu zenu dva puta udario do sada, a majka je bila slabić i uvijek bi izabrala muza, umjesto sina. Vjerujem da je to jedan od primarnih razloga njegovog čina, ali ja nisam znala stvarnu ozbiljnost situacije niti je on meni sve govorio. Veza je bila na daljinu, situacija s roditeljima, svadje s prijateljima (za koje sam saznala od njih, ne od njega), te udaljavanje od mene je rezultiralo njegovom smrću. U životu nisam srela lijepsu i divniju osobu, toliko inteligentnu i sa takvim ukusom, sto se tiče apsolutno svega. to je bila emocionalno ,jako, duboka veza. Ne mogu ne osjećati se djelomično krivom i odgovornom. Večer prije nego sto je to napravio gadno smo se posvadjali, od tada se nismo čuli. Koliko god znam da me je jako volio, ne mogu ne osjećati krivicu. Pustila sam ga da se sam bori sa svime, iako nisam bila svjesna situacije, ali nije opravdanje. Osjecao se sam, bez ikoga. Njegovi prijatelji smatraju da je imao borderline, da to nije bila ista osoba od prije godinu dana . primijetila sam njegovu depresivnost, uvijek je imao tu malo mračniju stranu, zadnjih mjeseci se pogoršalo, ali nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije jer nisam ga imala stalno pokraj sebe. Ne znam kako se nositi sa situacijom, kako dalje, život sam s njime zamisljala, kako se nositi sa osjećajem krivnje... Zbog svih svadja taj period sam imala osjećaj da je gotovo, da nista ne osjećam prema njemu, naravno lazan, jer sam otupila..kada se ovo dogodilo, imam osjećaj da sam se pogubila, prolazila sam kroz razne faze, od smijeha, placa, indiferentnosti, tuposti, užasne boli, imam osjećaj da cesto nesvjesno ignoriram situaciju, pa kad izbije ponovno, bol bude uzasna, najčešće kada ostanem sama. Imam užasne oscilacije sto se tiče osjećaja i ponašanja. Ako itko ima iskustva sa situacijom poput ove molila bih za savjet, jer nitko oko mene me ne može uistinu shvatiti, jedino njegovi prijatelji, ali i to je opet drugačiji odnos od onog koji sam ja s njime imala..

Ne traži od ljudi da to shvate i ne mogu ti dati dobar savjet. Da li itko može shvatiti što osjeća majka koja je izgubila dijete, ili što osjeća djevojka koja je izgubila dečka na ovako ružan način? Činjenjica da je on svjesno sebi presudio a da si ti bila tu pored njega (bliže ili dalje) stavlja veliki osjećaj odgovornosti i ogromnu krivnju na tebe. Niti jedan čovjek ne može preko te krivnje olako prijeći pa ne možeš nit ti jer si ga jako voljela. Kriviš se nenormalno mnogo, to je i za očekivati i zbog toga imaš psihičke poteškoće koje trebaš rješavati.
Zbog toga ti savjetujem razgovor sa stručnom osobom. I to privatno, sa psihijatrom. Uzmi termin, uloži par stotina kuna i popričaj sat vremena o onom što osjećaš i što te muči. Psihijatrima je to posao i uopće se nemoj toga plašiti, neće ti biti neugodno. Psihijatri imaju iskustva sa tim stvarima i znaju kako pomoći da se riješiš krivnje i loših emocija. Ta ti pomoć treba i savjetujem ti da što prije kontaktiraš psihijatra, ako ga nemaš u bližoj okolini tada odi u neki veći grad.

Morat ćeš shvatiti da mi ne odgovaramo za tuđe živote i njihove loše odluke, već samo za svoj i da je taj čin kojeg je napravio jako jako sebičan. Umjesto da se osloni na tebe i potraži pomoć on je odlučio biti sebičan, misliti samo na sebe i tebi i svojoj obitelji i prijateljima ostaviti ogromnu bol sa kojom se svi vi morate nositi.
Na tome treba raditi, rješiti se krivnje i uspješno preboljeti, jer bi te inače taj dečko i ta trauma mogla pratiti u svim budućim vezama...

[plavi-safir]

Kao netko,tko je to pokusao,zelim ti reći iz svog kuta..
Ne,ne mozes ti biti kriva.
Nisi ti digla ruku na njega,on je sam donio svoju odluku za sebe.
Vise nije znao mogao sa svojim demonima,nije vidio izlaz-ma da ih je i tristo ispred njega..
Covjek dodje do te odluke,odjednom samo ili duze razmisljajuci,a onda mu je samo tako malo-rjec,dogadjaj potreban da samo sklizne s ruba..
Moj savjet je da ako mozes potrazis za sebe pomoc,bilo u vidu nekih razgovora sa psihologom ili slicno tome..
Ljudi bliski isto trpe posljedice toga čina isto kao bliski od ljudi koji nisu birali umrijeti..

[descender]

Prođe čovjek i "gore" stvari.. i repetitivno, slijedom, više njih uzastopce.. no ne "shvati" iz istoga nužno, svoj neupitni udio. Posebice na razini načina i potrebe modela nošenja se s istim, kao osobne traume za prebroditi, ostaviti iza sebe, zaboraviti, potisnuti.... Bitnost ili značajnost osobe koju se na neki način uzdiže, do razine osobne traume.. ne postaje, ostaje.. u drugom planu. Crtica vlastitog života u kojem je interakcija s dotičnom, igrala, ovaj put, osobno, statistički, sumirano.. neku ne baš beneficijarnu ulogu. Koliko je moguće ili vjerojatna, iznenadnost ili zapanjenost nepoznavanjem mogućnosti ili toka misli do razine samoubojstva.. u "pravoj, iskonskoj, neopisivo dubokoj i emotivnoj vezi"? Što uopće to "duboko i emotivno" znači? Posebno iz te/takve perspektive? Za dragu osobu koja """mi se""" ubila, znao sam zašto. Tada nisam razumio, no znao sam za strukturu misli. Poštovao, bez umetanja svojeg ja koji ne razumije, koji po nerazumijevanju ili možda bolje, neosjećanja, isto smatra xyz. Moguće da je bez ili izvan, "partnerske duboke veze".. moguće biti *krajnje intiman* s ljudima. Ponekad. Možda. Čak i bez lupanja štambilja "prijateljstva". Moguće je i sjetiti se "takve osobe" ponekad.. ili češće.. te bez "tragedije" usmjeriti tok misli na sve ono, moguće daleko bitnije, što nije imalo nikakve veze sa "mračnom stranom" koja "je" okrunila ili trajno zasjenila, prefarbala sve ostalo. Po istome prepoznati se fragmentom ostavštine dotičnog/dotične, koja je ovako i/ili onako, utjecala ne na samo moj, preveliki moj život. Dozvoliti joj da bude i boravi i dalje, kao dragi gost, kada god se pojavi. Da živi i dalje, bez obzira na to što je odavno, više nema (u mojim, samo mojim, prebitnim mislima). Memento mori.

"Žao mi je da ti se to desilo, da moraš sad sama kroz to prolazit."

Čemu to služi? U kojem obliku i mjeri ti je žao? Stvar uvodne, generičke, rečenice, bontona, manira..? Nije kritika. Sasvim jednostavno pitanje. Ne moramo li svi-sve, kako god da se okreće, na početku i kraju sami prolaziti i proći. Nije li ta *trajna samoća*, koja se ponekad sasvim jasno.. možda.. ukaže na ovakvim "okrutnijim obrascima".. mogući poticaj za pokušaj usmjerenijeg primjećivanja okoline, te na "vlastitom iskustvu".. pokušaja-pokušaja nekakve iskrenije.. "dublje".. interakcije s istom. Manje površnije, manje govora, toleriranja tuđeg po čekanju na svoj red.. više slušanja i obraćanja pažnje na izrečene, napisane.. redove i između istih? Manje "ja", više (istinitije, otvorenije, dozvoljene..) "mi".. kao sve popularnija paradigma pri pokušaju usporavanja, ako već ne, zaustavljanja inercije individualizma.......? Manje otuđenosti u kojima.. kao takvima.. kao *pop*.. -1.. oduzeo/la se.. nitko ne zna (samo "ja" naricaljka se čuje) zašto. Zašto nitko ne zna zašto? Da li je uopće bitno, s obzirom koliko nas je? Da li nam je žao što se to desilo? Što se *to desilo*? Zašto se *to dešava*? Da li je bitno za održavanje koncepta humanističkih vrijednosti, koje opet.. koliko vrijede ako nitko od dragih mu/joj.. zapravo ne zna zašto se.. *pop*.. samo-oduzeo...... Sizif kotrlja mrcinu. Jadojadajada....

[old-soul80]

Uh, jako teška tema. Emotivne povezanosti, pa smrt, gubitak, osjećaj krivnje, bol koju teško može shvatiti netko tko to nije prošao. Imam osjećaj da sve što kažem bih rekao zbog sebe i nekog pametovanja, pa ću ovo probati izvesti sažeto.

Nisi kriva. Krivac ne postoji, no osjećaš se krivom jer misliš da si to mogla spriječiti. Očito niti ti, niti drugi oko njega nisu bili svjesni što će napraviti, pa samim time nisi kriva niti ti, niti oni.

Ovo društvo je često prema mnogima bešćutno. No, sve je isto tako dvosjekli mač. Da si uz nekoga, daješ mu se, trpiš ga i pomažeš mu, taj te može povući u ponor zajedno sa sobom. Da nisi uz nekoga, taj odluči otić u ponor sam. Onda možda katkad bolje da nisi uz takvu osobu zbog vlastitog zdravlja.
Osobno smatram da ćeš na ovo jedan dan gledati kao na životnu školu kako i ja gledam na sve loše odnose koje sam imao u životu. Nešto sam naučio iz njih i postao pametniji.
Tebi sada treba biti bitno misliti na samu sebe. Umjesto toga vrtiš filmove koji se svode na "što bi bilo kada bi bilo" i to je razumljiva reakcija, no time ćeš se uništiti. Pričaj s nekime tko nije kreten makar to bio prijatelj, psihijatar, roditelj. Preporučam ti da se prepustiš tuzi i svime što dolazi s time. Isplači se i ne opiri se tim osjećajima. To je nešto što mora proći kroz tebe. To je proces. Ništa ne potiskuj.

I da se osvrnem na to što je on tebe htio "mijenjati na bolje". To je klasičan primjer projiciranja vlastitih kompleksa, frustracija i osjećaja nedostatnosti na drugu osobu. Sve što je tebi prigovarao je u stvari kod sebe smatrao nedostatkom. To skoro da nema osobe na svijetu koja ne radi drugima na ovaj ili onaj način. Trpjeti to na duge staze je besmisleno i štetno. Jedno je nastojati pomoći nekome da bude to što jest (to je ljubav), a drugo je zajebavati ga našim iluzijama što bi taj drugi trebao biti (to je sebičnost).

[Josephine Anne]

@old-soul80
Jako dobar savjet

[kikakm]

Čovjek je umro, nema ga više. Ono što osjećaš je u redu, krivnja se prirodno javlja, jer je to nešto svojstveno ljudima. Osjećaj krivnje kao odraz ljudskosti, ne nužno. Predlažem da ovo traumatično iskustvo proradiš sa stručnom osobom. Netko tko se može, barem približno, staviti u tvoj položaj, je netko tko je ili imao pokušaj/e suicida ili netko tko je bio povezan, emocionalno, dublje, kakogod (roditelj, partner, prijatelj...) sa samoubojicom. Kao netko tko je u mladosti imao pokušaje suicida i kao netko do danas radi sa suicidalnim osobama, mogu potvrditi i ono što je safirka napisala, osoba koja je počinila suicid ne želi da itko osjeti krivnju zbog njezine/ove odluke. Samo želi da njegova/ina patnja završi. Nekome izvana nečija patnja može djelovati bezveze, besmisleno, neobično i sl. I to je u redu, jer nitko ne može uistinu shvatiti nešto oko čega nema iskustva nekakvog, ikakvog. Ono što nije u redu, je to da se takve osobe osuđuju, vrijeđaju, ismijavaju i sl. Kada netko odluči počiniti samoubojstvo, jednostavno to učini. I onda isplivaju naslovi po novinama kako, zašto...e pa zato jer dok živimo ne brinemo jedni za druge, ne razumijemo, niti ne pokušavamo, a kad osoba umre, onda jedino "uživamo" u osobnoj patnji. Živjeti u iluziji da poznaješ nekoga, da ga voliš i sl., je sveprisutno oko nas, širi se kao kakav virus. Mnogo je suicidalnih osoba, koje samo žele da ih netko, nekako, potegne van iz mulja u kojem se guše. Da ih malo pogura naprijed, ako zna pokaže ili savjetuje kako. Ne ih voditi za ručicu kroz život, već im pokazati kako da sami uspravno koračaju.

radical change kaže:

Ne traži od ljudi da to shvate i ne mogu ti dati dobar savjet. Da li itko može shvatiti što osjeća majka koja je izgubila dijete, ili što osjeća djevojka koja je izgubila dečka na ovako ružan način?

Otužno, ali istinito. Ta silna nemogućnost tj. ograničenost ljudskog uma da išta, istinski shvati, pogotovo kad se radi o drugim osobama.

descender kaže:

Čemu to služi? U kojem obliku i mjeri ti je žao? Stvar uvodne, generičke, rečenice, bontona, manira..?
...iskrenije.. "dublje".. interakcije...Manje površnije, manje govora, toleriranja tuđeg po čekanju na svoj red.. više slušanja i obraćanja pažnje na izrečene, napisane.. redove i između istih?
...Ne moramo li svi-sve, kako god da se okreće, na početku i kraju sami prolaziti i proći.

Kak to nije jasno. Žena je (ili cura, da bude po bontonu jel jer je možda jako mlada) imala slično iskustvo kao autorica teme, pa je u najjednostavnijoj rečenici napisala jednostavno da joj je žao...nije objasnila kako, zašto. Nije možda ni bitno da je objasnila. Možda je bitnije to da je u tom trenu iskazala neki vid suosjećanja (možda nije) nevezano za ikakav bonton ili manire. Možda su stvari baš tako jednostavno najjednostavnije. Ako živimo u svijetu u kojem svi žele da budu saslušani, da ih se čuje i sl. onda kad i drugi reagiraju, opet nije dobro. Kako bi to ljudi trebali komunicirati da bude dublje, iskrenije? Čini mi se da pišu iskreno, kako osjećaju i razmišljaju. To što imaju različit sustav vrijednosti, ideala, čegagod, je nešto sasvim drugo, iako posljedično, iz toga ide usmjerenje ljudske komunikacije.

[Pringles]

Ljudi, ovo je osobna, a ne opća tema, autorica ju je otvorila zato što traži savjet kako da se nosi sa situacijom. Molim vas da se toga držite. Postovi u kojima se raspravlja na općenitoj razini prebačeni su ovdje: https://www.forum.hr/showthread.php?p...7#post63139517 Postovi koji provociraju su obrisani. Ako se ponove idu kartoni i banovi.

[Azz]

zao mi je, primi moje saucesce...

nemoj se zatvarati, pokusaj ono sto osjecas podijeliti s nekim kome vjerujes, tko ce te saslusati i biti ti potpora. tesko je to sto prolazis i bilo bi dobro da nisi sama u tome.
svako zalovanje ima svoje faze i ne mozemo ih preskakati. sjecanje na njega i to sto ste imali nikud nece nestati, to ce i dalje zivjeti u tvojim sjecanjima. nece ni praznina koju osjecas, ali ces se s vremenom bolje nositi s njom.
moras znati da nisi odgovorna za njegovu odluku. to je odluka pojedinca i obicno ima korijen mnogo dublje nego se na prvu cini. i stogod mislis da si trebala napraviti, to ne bi znacajnije utjecalo na njega, jer on je ocito na mnogo dubljem nivou osjecao bol, tugu i nezadovoljstvo. takve odluke se bas i ne donose afektivno, vec ljudi razmisljaju o tome, pripremaju se, planiraju to. i u konacnici, pomireni sa svojom odlukom to i naprave.

daj si vremena - za tupilo, negiranje, izgubljenost, suze...na sve emocije koje ce se ponekad izmjenjivati u samo jednom danu.

prosla sam smrt bliskih ljudi (medju njima je nasilno, brutalno ubojstvo), prosla sam i pokusaj oduzimanja svog zivota...sve to nas oblikuje i ma koliko god neprihvatljivo bilo u datom trenutku...s vremenom "legne", splasne i bude prihvaceno kao takvo.

budi dobra prema sebi i nastoj se ne izolirati od sebe, svijeta, zivota. a sjecanje na njega nosi sa zadovoljstvom i budi sretna sto si imala pored sebe nekog tako bliskog

[F.A.Q]

old-soul80 kaže:

Da si uz nekoga, daješ mu se, trpiš ga i pomažeš mu, taj te može povući u ponor zajedno sa sobom. Da nisi uz nekoga, taj odluči otić u ponor sam. Onda možda katkad bolje da nisi uz takvu osobu zbog vlastitog zdravlja.

aaa sta ako si ti ta osoba pa ne zelis biti uz sebe zbog vlastitog zdravlja?

sto je sa njegovom stranom price .. nema je .. nitko nezna nista .. mozda je ona njega odvela u ponor da nije ni svjesna .. to nije nista osobno nego realno .. iz iskustva su mi poznate razlicite price/verzije istih situacija/"istina"

a kako tek licemjerje okoline mogu odvuci covjeka u ponor .. ?

[old-soul80]

F.A.Q kaže:

aaa sta ako si ti ta osoba pa ne zelis biti uz sebe zbog vlastitog zdravlja?

sto je sa njegovom stranom price .. nema je .. nitko nezna nista .. mozda je ona njega odvela u ponor da nije ni svjesna .. to nije nista osobno nego realno .. iz iskustva su mi poznate razlicite price/verzije istih situacija/"istina"

Njegovu stranu priče nismo čuli. Iz njenog opisa, on je ispao baba koja ju je stalno kritizirala. Da, možda ga je ona odvela u ponor, možda posao, manjak posla, roditelji, susjedi, možda određeni psihički poremećaji, a možda sam sebe.

a kako tek licemjerje okoline mogu odvuci covjeka u ponor .. ?

Sve može odvući čovjeka u ponor, a najviše on samoga sebe ako to dopusti. Društvo definitivno ne pomaže nikome u teškim situacijama jer društvo ne mari. Svatko misli da je najpametniji i da zna sve. Mnogi ljudi misle da je depresija izmišljena bolest. Sit gladnome ne vjeruje i ljudi jedni drugima pristupaju automatski kao neprijatelji, a i često svoje komplekse i frustracije liječe na drugima.
Da, trebalo bi se svima na ovom svijetu pomoći jer svi smo potencijalni samoubojice, no to ne činimo. S druge strane, postoje oni koji vole povući i druge za sobom u ponor, pa često nastojanje da se nekome pomogne završi tako da i druga strana najebe. Upoznao sam dosta ljudi koji su uživali u svojim užasnim stanjima jer im je to bila "sigurnosna zona" koliko god oni toga ne bili svjesni. Postoje ljudi koji su me uvjeravali u grču i bjesnilu da je ovaj svijet pakao dok sam im nastojao pomoći da si ne rade to što si rade. Mene su nastojali uvjeriti da sam i ja nesretan.
Gdje to vodi? Nigdje.

Ne, ne znamo njegovu stranu priče, a sada nije niti bitna jer je vjerojatno na boljem mjestu.

[descender]

old-soul80 kaže:

Nije moguće, nešto previše "kriptično". Ili, možda, uopće..

old-soul80 kaže:

Ne, ne znamo njegovu stranu priče, a sada nije niti bitna jer je vjerojatno na boljem mjestu.

Na boljem mjestu? Čakula (najosobnijeg tipa) s crvima, "i to"..

- a kako tek licemjerje okoline mogu odvuci covjeka u ponor.. ?

A jako. No.. ne odvlače ga nigdje. Po istome; kronici istog.. samo je. Tamo. Od uvijek/za uvijek.. dok je uvijek. "Bijeg" od "tamo"; kao ne baš možda najracionalniji.. ili možda da.. tko zna kakvo je to "bolje mjesto; negdje drugdje".. odabir mjesta ne/boravka. Prisila je majka motivacije.

[tvojneko]

Dobra vecer, primi moju iskrenu sucut.
Zao mi je moras prolaziti kroz ovu bolnu situaciju ali se isto tako nadam da ces biti dobro - kad za to sazrije vrijeme.
Nakon perioda soka i tuge, slijedi krivnja pa tuga pa ljutnja pa opet tuga - no na koncu svega se nalazi opustanje.
Htjela sam se izraziti sa "oprost" ali ne vidim svrhu oprosta sebi (jer nisi sta lose napravila) a svom decku i nemas sto oprostit. Ne kazem da te njegov postupak nije povrijedio i smatram da imas razloga osjecati se tuzno ali zamisli koliko je tek njemu bilo lose kad je odgovornost za svoj zivot odlucio preuzeti na ovaj nacin.
Ovo je bio njegov izlaz, njegov prestanak patnje u "stvarnom" svijetu - on u datom trenutku nije znao bolje!

Nista lose napravila niti si ista kriva kao sto ni tvoj decko nije nista kriv jer se na taj nacin odlucio izboriti sa svojim mislima. Krivnja koju osjecas je sasvim normalna stvar i normalan proces, no bitno je osvijestiti da ti tu apsolutno nista nisi kriva kao sto nisu krivi ni njegovi roditelji ni prijatelji. Svatko od nas (nadam se) ima mogucnost izbora, mogucnost da prihvati odgovornost za svoj zivot i da prihvati/promjeni stvari koje ga sputavaju. Ne ulazeci dublje u obiteljske probleme koje je tvoj decko imao i koji su vrlo vjerojatno ostavili posljedice na njegovo zdravlje, kljucna stvar je upravo to - svi smo odgovorni za vlastiti zivot i za vlastite odluke. To trebamo osvjestiti - drugi nikad nisu krivi.
Svi mi nosimo u sebi okidace iz podsvijesti, bilo da smo ih dobili tokom odgoja, nekim traumama, bolnim prekidom i sl. - ali nasa je odgovornost kako cemo dopustiti da to upravlja nama.

Opustiti znaci prihvatiti da je on tako odlucio, da je to bio njegov izlaz i njegovo rjesenje. Do tog stupnja se postepeno dolazi, ali prvi korak koji moras osvjestiti je taj da je i osjecaj krivnje normalan, a potom osvjestiti da ti (a i nitko drugi) nije kriv za nastalu situaciju.

Iskreno, i iz vlastitog iskustva, tesko je nastaviti dalje. Osjecas se izdano, ostavljeno, jadno - imas sto upitnika povise glave a nijedan odgovor. Nocu te ponekad progone slike, svaki spomen tog imena izaziva trnce i suzu u oku, mislis da neces prezivjeti..... Ali iskreno, hoces. I kad prezivis, izaci ces kao bolja i kao jaca osoba, spoznat ces neslucene razmjere snage u sebi i volju i energiju. Spoznat ces dubinu ljubavi, definiciju ljubavi koja sama po sebi ne prestaje ni smrcu.
Samo disi duboko i idi polako, iz dana u dan.
Na kraju ce sve, biti dobro!