Depresija - druženje, razgovori, podrška

[cherryblossomgirl]

da, poznato mi je to trud i zalaganje pa prođeš gore ili isto kao oni koji se ne trude i ne zalažu. u biti, sve bi to bilo ok da je moje samopouzdanje na mjestu.

a što se tiče tvoje depresije, razumijem zašto piješ lijekove, ali ne čini li ti se da bi ipak jednom psihoterapijicom trebao riješavati primarni problem, tj. ono što te stvarno muči?
ponekad se pitam postoji li to nešto što mene ustvari muči i zašto sam nezadovoljna ili su u pitanju jednostavno geni, studentska kriza i sl.
ali svejedno, svaki odlazak psihologici mi je ko melem

ponekad se pitam kakav bi mi život bio bez stalnih strahova koji me muče...al negdje sam čula "kad nestane strah, znači da je nestala i nada", a što smo uopće bez nade?

[antekic]

sad sam napravio onaj test poremecaja osobnosti i stvari ne izgledaju bas ruzicasto.jedino sam bar siguran da nemam shizofreniju.ako koga zanima rezultati su postani na forumu.ajde cini mi e da mi je logicko rasudjivasnje netaknuto al sve je ostalo pomalo zbrkano.izgleda dacu morati malo ozbiljnije kod psihica.depresija mi je izgleda samo jedan od problema.al opet iman osjecaj da se mogu isčupati iz toga samo da je potrebno više volje i malo srece.

[cherryblossomgirl]

hehe....pa to ti je super, šizofrenija je najgora od svega navedenoga - eto vidiš kako si ustvari sretan!

[Astrice]

ja čula da je bpd gori jer shiza se održava lijekovima

[mousse od čokolade]

Evo jos jedne.. znam da je bilo ovakvih postova milijun, ali zasto da se i ja malo ne "pozalim". Posljednjih mjesec dana je situacija katastrofa. I inace imam sklonost depresvinim epizodama (starom mi je dijagnosticirana manicna depresija...), ali kao sto rekoh, posljednjih mjesec dana vise ne mogu izvuci iz sebe nikakvu pozitivnu energiju. Svakodnevno - histericno plakanje, jecanje i hiperventiliranje (iskljucivo kad sam sama, skrivam to od svojih koliko god mogu - trcim u kupaonu, cekam noc da se mogu dobro isplakati itd... da odmah napomenem, razgovor i pomoc obitelji ne dolazi u obzir jer se ionak svi koljemo ). Znalo mi se dogoditi i u setnji gradom, ali bih to cvrsto zadrzavala dok konacno ne bih dosla doma.. To mi je u posljednje vrijeme i svakodnevica, obavim izvan kuce stvari jedino ako MORAM i jedva cekam da se maknem od svih da dodem kuci, uhvatim se svoje dekice i slicno..recept da se druzim i izlazim ne pomaze jer jednostavno nisam u stanju za to. E sad, razlozi? Ima ih, ali niti vise niti manje nego kod prosjecno covjeka.. ljubav, fax (za koji bez obzira sto dajem ispite mislim da mi ne ide i ja to ne mogu), stres koji sama stvaram niotkud.. jednostavno, znate one pubertetske fore - "cemu ja uopce sluzim na ovom svijetu"-jer mi se stvarno sve vise stvara film da nemam nikakve funkcije osim jedenja, spavanja, trosenja love starcima. Eto, ne znam.. osjecam se lose, zeludac mi odlazi k vragu (jedem minimalno-previse pece), ne znam sto bih i kamo bih vise sa sobom...
I na kraju - sve se bojim da nije genetski (stari), jer ako je..ceka me divan zivot krcat apaurinima i sulpiridima. Za psiholosku pomoc nemam snage, volje, zivaca.. probala jesam - efekta nije bilo (a i inace sam tip koji ima blokadu prema otvorenim izljevima duse nekom na analizu).

+ jos.. naravno, kao i vecini: problemi sa spavanjem, ako uopce uspijem zaspati budim se svakih par sati i tak...

Eto, i kaj bum ja jadna sad?

[ciganka]

Negdje sam procitala da ako osoba ima depresivnu/anksioznu epizodu koja je sprjecava u normalnom funkcioniranju vise od dva tjedna, treba potraziti pomoc strucnjaka. S obzirom da imas osobu sa psiholoskim problemima u obitelji, posjet lijecniku bih jos vise preporucila.
Ne mora znaciti da je genetski, ako malo prosvrljas po slicnim temama, kao u pravilu tu su mladje osobe, studenti.

[antekic]

ja bar sa spavanje nemam problema.sto se tice mojih problema sada mi je malo lakse kad vidim da nisam jedini i sam u ovom.onako dok si na ulici i drustvu svi se cine savrseni i zdravi,i i mogu si dopustiti da se bave raznim svakodnevnim stvarima.najbolje je kad mi netko uleti sa komentarom kako je meni super,imas ovo imas ono,ja nista,al nitko iz okoline ne shvaca da bih ja sve mijenjao da budem obican sretan covjek.naravno nikom to nisam priznao pa i nitko nezna kakav sam ustvari.to prikrivam raznim krinkama jer naravno ne smijes se pokazati slabim "kad si musko".nekad bude i smijesno kad se netko pocne svadjati samnom oko nekog mog odabira ili principa,a ustvari ne kuzi da ja to uopce ne mislim,ali jeb... kad si poceo lagati onda moras bar biti principijelan pa se toga drzati.

[back to black]

antekic kaže:

nekad bude i smijesno kad se netko pocne svadjati samnom oko nekog mog odabira ili principa,a ustvari ne kuzi da ja to uopce ne mislim,ali jeb... kad si poceo lagati onda moras bar biti principijelan pa se toga drzati.

ovo nije zgodno

[Antibacterial]

mousse od čokolade kaže:

Evo jos jedne.. znam da je bilo ovakvih postova milijun, ali zasto da se i ja malo ne "pozalim". Posljednjih mjesec dana je situacija katastrofa. I inace imam sklonost depresvinim epizodama (starom mi je dijagnosticirana manicna depresija...), ali kao sto rekoh, posljednjih mjesec dana vise ne mogu izvuci iz sebe nikakvu pozitivnu energiju. Svakodnevno - histericno plakanje, jecanje i hiperventiliranje (iskljucivo kad sam sama, skrivam to od svojih koliko god mogu - trcim u kupaonu, cekam noc da se mogu dobro isplakati itd... da odmah napomenem, razgovor i pomoc obitelji ne dolazi u obzir jer se ionak svi koljemo ). Znalo mi se dogoditi i u setnji gradom, ali bih to cvrsto zadrzavala dok konacno ne bih dosla doma.. To mi je u posljednje vrijeme i svakodnevica, obavim izvan kuce stvari jedino ako MORAM i jedva cekam da se maknem od svih da dodem kuci, uhvatim se svoje dekice i slicno..recept da se druzim i izlazim ne pomaze jer jednostavno nisam u stanju za to. E sad, razlozi? Ima ih, ali niti vise niti manje nego kod prosjecno covjeka.. ljubav, fax (za koji bez obzira sto dajem ispite mislim da mi ne ide i ja to ne mogu), stres koji sama stvaram niotkud.. jednostavno, znate one pubertetske fore - "cemu ja uopce sluzim na ovom svijetu"-jer mi se stvarno sve vise stvara film da nemam nikakve funkcije osim jedenja, spavanja, trosenja love starcima. Eto, ne znam.. osjecam se lose, zeludac mi odlazi k vragu (jedem minimalno-previse pece), ne znam sto bih i kamo bih vise sa sobom...
I na kraju - sve se bojim da nije genetski (stari), jer ako je..ceka me divan zivot krcat apaurinima i sulpiridima. Za psiholosku pomoc nemam snage, volje, zivaca.. probala jesam - efekta nije bilo (a i inace sam tip koji ima blokadu prema otvorenim izljevima duse nekom na analizu).

+ jos.. naravno, kao i vecini: problemi sa spavanjem, ako uopce uspijem zaspati budim se svakih par sati i tak...

Eto, i kaj bum ja jadna sad?

Predispozicija ti stoji depresije,al ti i jesi depresivna sam to neželiš priznati ...sve su to simptomi depresije...nij bitno priznati drugima nego sebi i poraditi na tome što znaći pronaći UZROK i analizirati ZAŠTO je to tak ? i onda KRENI pozitivno ...učini nešto za sebe nešto što te ućiniti sretnom što će te nasmijati pa makar to bilo plaženje jezika,trćanje,čitanje... promijeni nešto na sebi npr. frizuru...
nij bitno sta....isplaći se,vrišti...nemoj skupljati u sebe...Znaš kak ti ja vidim nasu psihu kao ORMAR sa puno ladica i mi stavljamo i stavljamo i stavljamo i odjednom nema mjesta i onda sta ???? "Pucamo...."

Moje osobno mišljenje je da ti psiholog isto nemože pomoći on ti samo može dati smjernicu ili pomoći otkrit problem a na tebi je da poradiš na tome tj. sebi i tvoja je odluka ...tu ti nitko nemože pomoći jedino TI SAMA naravno ak to želiš...a depresija je bolest i to mnogo teža nego fizićka bol to je psihićka bol ...
Shvati to ozbilno i nemoj bježati od sebe,od problema jer sama ćeš ućiniti gore suoći se s tim bez obzira koliko se bojiš bez obzira koliko je to teško... vjeruj mi ipak si ti jaća i vjeruj u sebe ...znas sta ti želim reći...

Sretno!!!

[chardonney]

...mislim da su nas očekivanja drugih ljudi i društva dovelo do takvog stanja da ne možemo funkcionirati bez lijekova..ja ih još ne uzimam...nadam se da neću iako imam problem sa jutarnjim dizanjem i prekomjernom količinom razmišljanja...jel uopće postoje stabilni ljudi ili svi glumimo...????

[Antibacterial]

chardonney kaže:

...mislim da su nas očekivanja drugih ljudi i društva dovelo do takvog stanja da ne možemo funkcionirati bez lijekova..ja ih još ne uzimam...nadam se da neću iako imam problem sa jutarnjim dizanjem i prekomjernom količinom razmišljanja...jel uopće postoje stabilni ljudi ili svi glumimo...????

....ne očekivanja drugih ljudi (nitko ne očekuje ništ od tebe) briga kog ....doveo nas ovaj tempo života "brzina življenja" i socijalna struktura društva (neimaština)... nebih o tome....ima mnogo razloga...

....vjerojatno si opteretila svoj organizam i imaš premalo odmora pa ti ti problemi sa budjenjem ....a vjerojatno si osoba kojoj nije svejedno sve to pa se tvoj mali mozak bavi sa mnogim problemima i "filaš" ga sa puno informacija koje nije u stanju tako brzo "preraditi"...

Šta znaći stabilitet toj širok pojam ? Pa postoji i ti si stabilna zar ne....?

"Život je pozornica a mi smo marionete koje se nalazimo na njoj!"

Pozdrav!

[mousse od čokolade]

@Antibacterial - hvala ti na postu..
nego, sve ja to znam <suociti se s necim koliko god da tesko bilo>, ali jednostavno jos nemam snage za to. a glavni problem je sto nemam tu snagu od ikuda izvuci. i svaki dan mi je jedna te isti...
i ma - trenutno stvarno ne znam sto bih uopce tipkala

[ciganka]

mousse od čokolade kaže:

@Antibacterial - hvala ti na postu..
nego, sve ja to znam <suociti se s necim koliko god da tesko bilo>, ali jednostavno jos nemam snage za to. a glavni problem je sto nemam tu snagu od ikuda izvuci. i svaki dan mi je jedna te isti...
i ma - trenutno stvarno ne znam sto bih uopce tipkala

S vremenom, uz pravilnu terapiju, snaga ce se povratiti i onda ces biti spremna suceliti se sa izazovima, zasada radi samo na tome da se pocnes osjecati ok, ne vjerujem u suceljavanje u trenucima totalnog beda. Mislim da osoba treba skupljati snagu i tek kada prodje odredjeno vrijeme i osjetimo snagu u sebi, onda poceti sa suceljavanjem, ali u malim dozama.

[diki]

Imam jedno pitanje za sve depresivce. Nadam se iskrenim odgovorima. Za početak, iskreno ću napisati da mi se ne da čitati cijeli thread, previše je negativne energije u njemu, a ja sam osjetljiva biljčica, pa vas molim da mi ne zamjerite na tome
Dakle, ne zanimaju me odgovori depresivnih osoba koje same žive, nego isključivo onih koji žive zajedno s obitelji!
No, hajde diki postavi i to velebno pitanje

Kako vaša obitelj doživljava vašu depresiju? Imate li podršku svoje obitelji? Ako smatrate da nemate podršku, mislite li da je to uistinu tako, ili od svog prevelikog i opterećujućeg weltschmerza ne vidite da vam vaša obitelj pomaže onako kako zna...?
Predbacujete li svojim bližnjima da su oni krivi za vaše stanje? Ako da, zapitate li se činite li ih možda time novim kandidatima za razvoj te odvratne bolesti? Jeste li u stanju primijetiti potrebe svojih najbližih?

eto, za početak, to su osnovna pitanja. zahvaljujem na odgovorima

iskreno svoja, diki

[mousse od čokolade]

hej diki
ovako... do nedavno mislila sam da uspjesno to skrivam od svoje familije. medutim, mama je ipak mama.. skuzila je da nesto ne stima pa smo se na kraju "pokefale" jer ja naravno, tvrdoglava kakva jesam, nisam htjela priznati da nesto ne stima.
Ne sumnjam da bih imala podrsku roditelja..zapravo, sigurna sam u to. Mozda bi bilo momenata gdje bi im to vec pocelo ici na zivce, ali mislim da bi me itekako razumjeli i potrudili mi se pomoci...
No ja jos nemam snage s istupanjem u javnost (ko da sam gej ), a tako niti za razgovor s obitelji.. jer mi se zeludac steze pri samoj pomisli na iskrene razgovore, tjesenja, abnormalno puno plakanja.. i tako..
pricekat cu jos s tim.

[diki]

mousse od čokolade kaže:

hej diki
ovako... do nedavno mislila sam da uspjesno to skrivam od svoje familije. medutim, mama je ipak mama.. skuzila je da nesto ne stima pa smo se na kraju "pokefale" jer ja naravno, tvrdoglava kakva jesam, nisam htjela priznati da nesto ne stima.
Ne sumnjam da bih imala podrsku roditelja..zapravo, sigurna sam u to. Mozda bi bilo momenata gdje bi im to vec pocelo ici na zivce, ali mislim da bi me itekako razumjeli i potrudili mi se pomoci...
No ja jos nemam snage s istupanjem u javnost (ko da sam gej ), a tako niti za razgovor s obitelji.. jer mi se zeludac steze pri samoj pomisli na iskrene razgovore, tjesenja, abnormalno puno plakanja.. i tako..
pricekat cu jos s tim.

hvala na odgovoru
a čuj, mislim da razumijem kako je to priznati svoju depresiju. priznati "tu" bolest slično je nekakvom ogoljavanju. ono, kao da skidaš sloj po sloj sebe...valjda.
lijepo je da znaš da možeš računati na svoju obitelj, no, ono što mene zanima jest što bi napravila kad bi rekla svojoj obitelji da patiš od depresije! dok bi im se otvarala, ispovijedala, ogoljavala (nazovimo to bilo kako drugačije) ti bi vjerojatno imala barem nekakva očekivanja od njih. što bi se dogodilo kada oni ne bi ispunili ta tvoja očekivanja?

također, zanima me, jeste li ikada bili u situaciji da mislite da vaša obitelj uistinu ne razumije vašu bolest, dok suprotna strana (vaša obitelj) tvrdi da razumije?
zanimaju me problemi u komunikaciji s kojima ste se susretali u svojoj obitelji zbog jedne i jedine, predivne i čarobne - depresije

[mousse od čokolade]

diki kaže:

hvala na odgovoru
a čuj, mislim da razumijem kako je to priznati svoju depresiju. priznati "tu" bolest slično je nekakvom ogoljavanju. ono, kao da skidaš sloj po sloj sebe...valjda.
lijepo je da znaš da možeš računati na svoju obitelj, no, ono što mene zanima jest što bi napravila kad bi rekla svojoj obitelji da patiš od depresije! dok bi im se otvarala, ispovijedala, ogoljavala (nazovimo to bilo kako drugačije) ti bi vjerojatno imala barem nekakva očekivanja od njih. što bi se dogodilo kada oni ne bi ispunili ta tvoja očekivanja?

evo ovako..kao sto rekoh, mislim da bih naisla na odredeno razumijevanje, posebno ako uzmemo u obzir da mi tata ima manicnu d., pa su on i mama itekako upoznati sa ozbiljnoscu te bolesti. Mislim da bi se moja mama prestravila (ona je inace uzasan panicar.. prebrizna je ), ali ne sumnjam da bi mi pruzila potporu - dapace, mislim da bih vec drugi dan sjedila kod nekog psihica na kaucu, a da bi mi ona kupovala cokoladice i krizaljke (ona misli da to pomaze ).
E sad.. iskreno, ne znam sto bih ocekivala od njih da naprave bas u tom trenutku dok im se ja izjadam. Ne bih zeljela sazaljenje nego bi mi bila dovoljna recenica "Sve cemo mi to proci/rijesiti/preboljeti". Naravno, postoji opasnost da ne ispune moja ocekivanja - i stvarno ne znam sto bih tad napravila, pokusala bih se izjadati prijateljicama (iako vjerujem da je obitelj jedina koja ti nece okrenuti leda), ali vjerujem da bi sve skupa bilo jako tesko...
Ali kao sto rekoh, zbog dijagnoze koju mi ima stari - ne vjerujem da bi me docekala losa reakcija (jedino bi stara pocela histerizirati "ti si kriv! ti si kriv! ti i tvoji geni - to je od tebe pobrala" )

[mousse od čokolade]

eh da, vezano uz depresiju, nervozu, tjeskobnost.. i te sve nakupine stresa, primjecujem novi simptom - titranje desnog oka, koje se sa pojavom nekog problema sve vise pojacava i postaje ucestalije (mislila sam da to ima veze s manjkom vitamina b, medutim nije....)

hmmmmmm....?

[Antibacterial]

mousse od čokolade kaže:

@Antibacterial - hvala ti na postu..
nego, sve ja to znam <suociti se s necim koliko god da tesko bilo>, ali jednostavno jos nemam snage za to. a glavni problem je sto nemam tu snagu od ikuda izvuci. i svaki dan mi je jedna te isti...
i ma - trenutno stvarno ne znam sto bih uopce tipkala

....imas al sam je ne prepoznajes tvoja je snaga u "volji življenja" tvoje volje i kad to osjetis onda ces moci ...

pokusaj sa jednom terapijom otprilike ide ovako da uzmes olovku u onu ruku sa kojom nepišeš i pokusaj komunicirati sa sobom tj. davati pitanja i na ta pitanja ces pisati (nevjerojatno) al istinito i dobivati odgovore....

...toliko .... znam daj teško al bitno se pokrenuti..... al polako i bez sile....

[dr blue]

pozdrav diki, evo sta se tice moje obitelji u pocetku su mislili da sam umisljeni bolesnik, ali napokon su shvatili neke stvari. Sta se tice podrske moram rec da je ja bas doma i nemam, dosta me kritiziraju, npr ako polozim najtezi ispit na faxu i dobijem 4 oni ce mi rec da sam glup. Nije bas lako kad moras bit sam sebi oslonac. sad planiram se zaposlit i zivit s frendovima, jedva cekam
Al ono otkako idem na terapije ne gledam sve tako crno, moglo bi se rec da mi ne rastu bas ruze u vrtu, al briga me glavno da sam zdrav i ja sam sretan,