Splitski načelnici i gradonačelnici

[zuni9]

SPLITSKI NAČELNICI I GRADONAČELNICI:

Na internetu je teško, gotovo nemoguće pronaći cjelovit popis općinskih poglavara Splita u razdoblju od početka XIX. stoljeća do danas, pa sam stoga odlučio popuniti tu, meni neshvatljivu prazninu (budući da se ipak radi o gradskim funkcionerima drugog po veličini i važnosti grada u RH, među kojima je bilo i istaknutih, danas mahom podcjenjenih i zanemarenih osoba) i dati, doduše nepotpuni, pregled splitskih načelnika i gradonačelnika koji su sukreirali i rukovodili sudbinom Splita u rečenom razdoblju.

Budući da je lista nepotpuna, a ponegdje (moguće) i neprecizna, molim one koji raspolažu s detaljnijim podacima da unesu ispravke. Također, u nemogućnosti konzultiranja kvalitetnijh i detaljnijih izvora, moguće su greške kod razdvajanja načelnikovanja po epohama.

Istaknuti općinski poglavari (bilo svojim zalaganjem za grad ili općenito) boldirani su.

NAČELNICI ZA FRANCUSKE UPRAVE (1805-1813):
Jakov pl. Cindro (1806–1809)
Petar pl. Alberti, v.d. načelnika (1809–1810)
Antun Sarti, v.d. načelnika (1810)
Nikola pl. Ivelio, v.d. načelnika (1810)
Petar pl. Alberti, v.d. načelnika (1810–1811) = opet
Josip pl. Cindro (1811–1813)

NAČELNICI ZA AUSTRIJSKE UPRAVE (1813/14-1918):
dr. Karlo Lanza, v.d. načelnika (1813–1814)
......
dr. Leonard pl. Dudan (1848–1853)
Šimun de Michieli-Vitturi (1853–1859)
dr. Ante Bajamonti (1860–1864)
dr. Frano pl. Lanza (1864–1865)
dr. Ante Bajamonti (1865–1880) = opet
Alessandro Nallini, komesar (1880–1882)
Emil Ragazzini, komesar (1882)
dr. Dujam pl. Rendić-Miočević (1882–1885)
dr. Gajo F. Bulat (1885–1893)
dr. Ivan Manger (1893–1897)
Petar Katalinić (1897–1899)
Vinko Milić (1900–1906)
dr. Ante Trumbić (1906–1907)
dr. Vicko Mihaljević (1907–1911)
Vicko Katalinić (1911–1912)
dr. Teodor Šporn, komesar (1912–1913)
Vicko Katalinić (1913–1914) = opet
dr. Franjo Madirazza, komesar (1914–1917)
dr. Vicko Niseteo, v.d. komesara (1917)
dr. Teodor Šporn, komesar (1917–1918) = opet
dr. Josip Smodlaka (1918)

NAČELNICI ZA KRALJEVINE SHS (JUGOSLAVIJE):
dr. Ivo pl. Tartaglia (1918–1928)
Petar Bonetti, komesar (1928)
dr. Josip Berković (1928–1929)
dr. Jakša Račić (1929 –1933)
Mihovil Kargotić (1933–1938)
dr. Mirko Buić (1938)
dr. Vlado Matošić (1938–1939)
Ivan Zlatko Vrdoljak, v.d. načelnika (1939)
dr. Stjepan Spalatin, povjerenik (1939–1940)
dr. Josip Brkić (1940–1941)

NAČELNICI ZA VRIJEME 2. SVJETSKOG RATA I PORAČA:
dr. Bruno Nardelli (1941)
Antonio Tacconi (1941–????)
Ivo Amulić (1942)
Ivo Tijardović (1942–1943)
dr. Josip Smodlaka (opet) (1943) = opet
dr. Petar Vitezica (1943–1944)
Umberto Fabris (1944)
Ante Mrduljaš (1944–1947)

NAČELNICI ZA KOMUNISTIČKE JUGOSLAVIJE:
Marko Šore (1947)
Ivo Raić (1947–1949)
Paško Ninčević (1949–1952)
Ivo Senjanović (1952–1955)
Rade Dumanić (1955–1963)
Ante Zelić (1963–1965)
dr. Ivo Perišin (1965–1967)
dr. Jakša Miličić (1967–1974)
Vjekoslav Vidjak (1974–1982)
Dragutin Matošić (1982–1983)
Ante Kovač (1983–1984)
Božidar Papić (1985–1986)
Drago Urličić (1986–1987)
Gordana Kosanović (1987–1990)

NAČELNICI PRED RASPAD SFRJ I ZA SAMOSTALNE RH:
dr. Onesin Cvitan (HDZ) (1990–????)
dr. Petar Slapničar (HDZ) (????–????)
mr.Nikola Grabić (HSLS/HDZ) (1994–1997)
Ivan Škarić (HSLS) (1997–2001)
Slobodan Beroš (SDP) (2002–2003)
Miroslav Buličić (LS) (2003–2005)
Zvonimir Puljić (HDZ) (2005–2007)
Ivan Kuret (HDZ) (2007–….)

[zuni9]

Dr. Antonio Bajamonti (1822-1892)

Jedan od najpoznatijih, ali ujedno i najosporavanijih načelnika grada Splita bio je autonomaš i prikriveni talijanaš, dr. Ante Bajamonti koji je kao pravi gospodar (narod ga je zvao conte i čača) vladao splitskom Općinom i gradom, uz prekide, od 1860. do 1880. godine.

Rođen je u splitskoj građanskoj obitelji Bajamonti koja je u XVIII. stoljeću doselila u Split iz Italije (Bergamo) ili iz Istre (Poreč).

Premda je bio prilično kontroverzna osoba, koja je do kraja života bila u sukobu s hrvatskom nacionalnom idejom, Bajamonti je imao više zasluga za grad Split. Između ostalog, popločavao je ceste, uredio park, izgradio kazalište (Teatro Bajamonti), Prokurative, lukobran, crkvu sv. Petra na Lučcu (danas porušena), uveo je plinsku rasvjetu na ulice, osnovao veći broj javnih i kulturnih društava itd. Međutim, iako su mu i narodnjaci priznavali zasluge za grad koji je želio učiniti "gradom budućnosti", njegova autoritarna vlast i netrpeljivost prema Hrvatima, pridonjele su njegovom padu, ali i negativnom ocrtavanju njegova lika i djela što traje do danas.

Godine 1864. smijenjen je s položaja načelnika zbog svoje opozicije prema austrijskoj birokraciji i pokrajinskim vlastima, da bi na sljedećim izborima, 1865. godine, ujedinjen zajedno s narodnjacima u Liberalnoj Uniji (Unione liberale), ponovno osvojio vlast u gradu i riješio se svojih saveznika (1866.).
Na općinskim izborima 1868. ponovno je osvojio izbore, u velikoj mjeri i zbog nasilja koje su njegovi tolomaši izvršili nad narodnjacima.

Nakon što su narodnjaci 1870. dobili većinu u Dalmatinskom saboru (Dieta Dalmata), pokušali su srušiti Bajamontija s vlasti, no on se uspio opravdati pred saborskom delegacijom na famoznom mitingu u kazalištu (1872.), prvom narodnom skupštinom (Prima assemblea popolare di Spalato), gdje je pred 3000 ljudi postigao pobjedu i učvrstio pokolebano povjerenje puka, što mu je omogućilo daljnju upravu nad splitskom općinom.

Godine 1875. doživio je novi udarac kada caru Franji Josipu, koji je bio u posjeti Dalmaciji, nije uspio predočiti Split kao drevni talijanski grad. Zbog toga je pokrenuo još žešće nasilje nad narodnjacima koje su vršili njegovi tolomaši, inače, i sami Hrvati.
U ožujku 1880. godine narodnjaci su uspjeli nagovoriti bečku vladu na pohrvaćenje splitskih škola, što je rezultiralo novim sukobom između narodnjaka i Bajamontijevih bersaljera, a to je, uz nezakonito poslovanje općinske uprave i "Dalmatinske udruge" (Associazione Dalmatica) bio glavni razlog smijene kompletne gradske uprave na čelu s Bajamontijem 31. listopada 1880. godine. Time je s vlasti zbačen nedodirljivi gospodar Splita koji je gotovo dva desetljeća vedrio i oblačio nad Splitom.

[zuni9]

Gajo F. Bulat (1836-1900)

Odvjetnik Gajo Bulat, rođen na Braču, bio je nakon odlaska dr. Koste Vojnovića u Zagreb (1874) vođa splitskih narodnjaka, koji je poveo neumoljivu borbu protiv dotadašnjeg splitskog načelnika, nepokolebljivog autonomaša i protivnika narodnjaka, dr. Ante Bajamontija.

Sredinom 70-tih žestoko je napadao Bajamontijevu "Associazione Dalmatica" razotkrivajući financijske malverzacije u tom društvu. Kao opunomoćenik biskupa Strossmayera koji je uložio 40 000 forinti u to društvo, Bulat je dobio uvid u poslovne knjige tog društva što mu je kasnije poslužilo prilikom rušenja Bajamontija s vlasti.

Godine 1882. dr. Bulat je odigrao presudnu ulogu u pobjedi narodnjaka na izborima u Splitu, nakon čega je grad Split nakon stoljeća tuđinske vlasti ponovno pohrvaćen.

Prvi načelnik hrvatske splitske općine bio je dr. Dujam Rendić-Miočević, međutim, već tada je Bulat imao presudan značaj u općini. Bulat je funkciju načelnika obnašao 1885-1893 i za vrijeme svoje uprave zalagao se za uvođenje hrvatskog jezika u škole i urede i za izgradnju željezničke veze između Dalmacije i sjeverne Hrvatske. Podupirao je kulturno-prosvjetna društva u Splitu, bio je inicijator gradnje novog općinskog kazališta,danas splistki HNK (1893.), a potakao je i osnivanje kreditnog zavoda.

[zuni9]

Ako netko ima podatke o splitskim načelnicima između 1814. i 1848. molio bih da ih postavi. Također, primam i sugestije o relevantnoj literaturi gdje bi se ti podaci mogli pronaći.

[manaus]

Zuni neznam koje bi knjige preporučio, mislim da se nijedna ne bavi striktno splitskim načelnicima.
Imam nekoliko pitanja.
Ako su tolomaši od Bajamontija bili, ajmo reć njegova privatna "garda", zanima me gdje su bile institucije Austro-Ugarske u to vrijeme, odnosno dali je postojala žandarmerija ili slično, i što podrazumjevaš pod nasilje tolomaša, jeli bilo mrtvih u Splitu?

Za taj period treba spomenit i tvornicu cementa Gillardi-Betizza, prvu "pravu" splitsku tvornicu. Izgrađna je do 1880.

[zuni9]

manaus kaže:

Zuni neznam koje bi knjige preporučio, mislim da se nijedna ne bavi striktno splitskim načelnicima.
Imam nekoliko pitanja.
Ako su tolomaši od Bajamontija bili, ajmo reć njegova privatna "garda", zanima me gdje su bile institucije Austro-Ugarske u to vrijeme, odnosno dali je postojala žandarmerija ili slično, i što podrazumjevaš pod nasilje tolomaša, jeli bilo mrtvih u Splitu?

Za taj period treba spomenit i tvornicu cementa Gillardi-Betizza, prvu "pravu" splitsku tvornicu. Izgrađna je do 1880.

Nisu tolomaši bili njegova "privatna garda". Tu ulogu su kasnije imali bersaljeri. Svi privrženici Bajamontija koji su ponajviše bili etnički Hrvati i koji nisu znali gotovo riječi talijanskog, nazivaju se tolomašima. Oni su se u njegovo ime obračunavali s "puntarima", odnosno pripadnicima Narodne stranke i njihovim simpatizerima.

Bilo je štogod mrtvih, ali mnogo više pretučenih, a u sukobima su mnogo stradavali i gradski objekti.

Žandarmerija je podržavala Bajamontija i nije se mnogo pretrgnula kako bi očuvala mir u gradu, što se na kraju Bajamontiju obilo o glavu.

Značajne poduzetničke korake napravio je i Vid Morpurgo koji je, osim što je bio knjižničar, bio i značajan poduzetnik (imao je tvornicu pića i dr.).

[zuni9]

Ivo Tartaglia (1880-1949)

Ivo Tartaglia spada u red najznačajnijih gradonačelnika Splita, ali njegov značaj nadilazi granice rodnoga mu grada, iako njegovo mjesto u hrvatskoj historiografiji (gdje je potpuno marginaliziran) to ne sugerira.

Izdanak je poznate splitske plemićke obitelji čiji korijeni sežu još u XII. stoljeće.

"Zaslužan je za izgradnju Ličke pruge 1925. godine, kojom je Split povezan s unutrašnjošću Hrvatske. Interesantno je da tadašnja država nije htjela financirati izgradnju pruge, pa je animirao poduzetnike, štedionice i banke da podrže taj projekt. Za njegovog mandata obnovljena je Riva te su zasađene palme, bez kojih je ona nezamisliva, otvoren je zoološki vrt, proširena i modernizirana luka, izgrađena meteorološka postaja na Marjanu, Oceanografski institut, Zavod za javno zdravstvo. Kao ban pokrenuo niz projekata u Primorskoj banovini, izgradnju bolnice u Biogradu n/m, isušivanje močvara, unaprijeđenje poljoprivrede, itd.

Poznat kao veliki mecena , ljubitelj umjetnosti , bibliofil i kolekcionar. Najzaslužniji za osnivanje Galerije umjetnina u Splitu 1931., kojoj je donirao oko 300 djela. Veliki prijatelj Ivana Meštrovića. Jedan od osnivača 1922.,a od 1929. do 1941.i predsjednik Jadranske straže, organizacije koja je osnovana u cilju promicanja pomorske orijentacije tadašnje države i kao brana talijanskim teritorijalnim pretenzijama na istočnu obalu Jadranskog mora. Zadnji predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti do početka rata".
(izvor: wikipedia; )

Između 1929. i 1932. bio je ban Primorske banovine sa sjedištem u Splitu, a život je skončao 1949. u Lepoglavi pod optužbom da je pomagao diktatorski režim kralja Aleksandra.

[marjanko]

zuni9 kaže:

Nisu tolomaši bili njegova "privatna garda". Tu ulogu su kasnije imali bersaljeri. Svi privrženici Bajamontija koji su ponajviše bili etnički Hrvati i koji nisu znali gotovo riječi talijanskog, nazivaju se tolomašima. Oni su se u njegovo ime obračunavali s "puntarima", odnosno pripadnicima Narodne stranke i njihovim simpatizerima.

Bilo je štogod mrtvih, ali mnogo više pretučenih, a u sukobima su mnogo stradavali i gradski objekti.

Žandarmerija je podržavala Bajamontija i nije se mnogo pretrgnula kako bi očuvala mir u gradu, što se na kraju Bajamontiju obilo o glavu.

Značajne poduzetničke korake napravio je i Vid Morpurgo koji je, osim što je bio knjižničar, bio i značajan poduzetnik (imao je tvornicu pića i dr.).

Pa nebi se baš složio sa zunijevim postom o Bajamontiju. Bajamonti je bio vrlo važan gradonačelnik u splitskoj prošlosti, toliko bitan da ga se i dan danas spominje, iako je umro 1891. Kao prvo on je dolazio na vlast izborima, a pošto su Hrvati bili većina stanovništa , znači da ih je veliki broj glasao za njega.Nemojte zaboraviti vrijeme u kojem je Bajamoti djelovao, to je bilo u vremenu kada je Split praktički bio potpuno zaostao i na marginama tadašnje Austro-Ugarske monarhije. Dolaskom na vlast postavio je sebi za cilj iz temelja promjeniti takvu situaciju, pri čemu nije štedio i vlastiti novac, a bio je u to vrijeme jedan od najbogatijih Splićana. Npr. uložio je vlastitih 350 tisuća forinti u izgradnju vodovoda od ušća Jadra do Splita, što je tada bio grandiozni pothvat, vlastitim novcem je podigao kazalište na mjestu gdje sada kino Marjan, koje je moglo primiti 1300 gledatelja, itd. To kazalište je izgorjelo u požaru 1885. Novac koji je uložio u Split nikada nije niti tražio da mu se vrati, toliko je on volio svoj grad. Bio je vrlo popularan i među Hrvatima i držao je do dobrog odnosa sa splitskim težacima , kojima je redovno bio kum kod rođenja djeteta i sl. Što se tiče sukoba tolomaša i narodnjaka, treba reći da nikada nije dolazilo do sukoba sa smrtnim posljedicama, već kada bi se to dogodilo onda je bi to redovno ostalo na razini tuče. I na kraju zamislite Split bez Prokurativa, kuće Dešković ( ex. Bajamonti ), bez crkve Sv. Frane itd.. I na kraju nemojte zaboravit da je na umro kao siromah, njegova supruga je morala prodavati namještaj iz stana kako bi ga mogla sahraniti. Kakva suprotnost u odnosu kada znamo kako je politika vrlo unosan biznis. I njegovi politčki protivnici, narodnjaci nikada nisu osporavali njegove zasluge za razvoj Splita. Sramota je da ga se marginalizira samo zato što je sa stanovišta današnje politike, ai one prije 90-tih nepoćudan.

[dotur tonci]

Umro je Jakša Miličić, po mnogima najbolji gradonačelnik Splita, znanstvenik, sveučilišni profesor i nekadašnji političar. Doživio je 98 godina

[rustaveli]

dotur tonci kaže:

Umro je Jakša Miličić, po mnogima najbolji gradonačelnik Splita, znanstvenik, sveučilišni profesor i nekadašnji političar. Doživio je 98 godina

Nepopularno mišljenje: Miličićeva razvojna bonanza je Splitu stavila uteg oko noge za budući razvoj.