Osjećaj bivanja

[kor-im]

ovih dana sve češče mi se dešava da duge periode osječam čistu frustraciju, doslovce mi je muka iznutra na van i izvana na unutra od svakog osjeta i svake misli i svakog podražaja, i tada naravno provaljuju prilično agresivni obrasci negativnog mišljenja, ustvari nameče se očaj i kukanje izraženi kroz raznorazne iracionalne misli, a rezultat toga je osječaj mržnje prema životu kao takvom, nakom mržnje prema sebi, pa mržnje prema vlastitoj materi jer me rodila itd...

kad uspijem to sve maknuti na stranu, kad uspijem kontrolirati te iracionalne misli, ostaje naprosto taj osječaj bivanja, naprosto osjet organizma koji biva živ, sam po sebi, i odvratno je, odvratno, odvratno, odvratno

sve što zaista mogu je trpiti taj osječaj, mogu ga umrtviti na neko vrjeme ovim ili onim supstancama, pa čak i na moment zaboraviti, ali dugoročno on jednostavno ne odlazi

pijem antidepresive itd... pomažu kolko tolko, sve je to ok, samo, šta da radim? kako da se rješim tog osječaja?

[zoki89]

Nije problem u osjećaju bivanja - poznajem mnoge pojedince koji obožavaju taj osjećaj. Problem je u tvom stavu prema životu i osjećaju bivanja. Sigurno ti se dosta toga nakupilo, pa bi trebao početi polako rješavati izvore problema, a ne još više bježati od sebe.

[kor-im]

pa izvor problema je manjak serotonina i zato pijem ljekove ali osječaj je i dalje odvratan, neznam koji stav bi trebao imati prema nečemu od čega mi je naprosto muka, kad se sve makne ostaje samo to da sam živ i osječam da sam živ i osječaj je odvratan i to je naporno, nepotrebno, frustrirajuče i besmisleno toliko da samo sebe obezvrjeđuje a ja nemam kurčevog pojma šta da radim stim

ja znam da bi se osječao drukčije kada bi mi mozak funkcionirao drukčije ali ja naprosto ne vjerujem da ču ikada moči vidjeti život drukčije, eventualno ču samo postiči da me više nije briga

veči problem mi je što sam u konstantnom konfliktu, jednostavno nemogu prihvatiti, osječam se očajno, grintavo, sve je toliko nepotrebno i besmisleno da me direktno iritira i raspižđuje, osječam da sam zarobljen, da mi je sve to od nekog nametnuto, bjesan sam zbog toga, mrzim sve to

[Daracpoparac]

kor-im kaže:

pa izvor problema je manjak serotonina i zato pijem ljekove ali osječaj je i dalje odvratan, neznam koji stav bi trebao imati prema nečemu od čega mi je naprosto muka, kad se sve makne ostaje samo to da sam živ i osječam da sam živ i osječaj je odvratan i to je naporno, nepotrebno, frustrirajuče i besmisleno toliko da samo sebe obezvrjeđuje a ja nemam kurčevog pojma šta da radim stim

ja znam da bi se osječao drukčije kada bi mi mozak funkcionirao drukčije ali ja naprosto ne vjerujem da ču ikada moči vidjeti život drukčije, eventualno ču samo postiči da me više nije briga

veči problem mi je što sam u konstantnom konfliktu, jednostavno nemogu prihvatiti, osječam se očajno, grintavo, sve je toliko nepotrebno i besmisleno da me direktno iritira i raspižđuje, osječam da sam zarobljen, da mi je sve to od nekog nametnuto, bjesan sam zbog toga, mrzim sve to

probaj psihoterapiju, jer psihijatar ako nije jako dobar ni neće s tobom nešto posebno dugo pričati, a na psihoterapiji će oni pretpostavljam probati osvjestiti tvoje emocije i pomoći ti da izađeš na kraj s njima, ja isto pijem antidepresive i osjećam se mrtvo i zarobljeno u glavi

[Lachen]

kor-im kaže:

ovih dana sve češče mi se dešava da duge periode osječam čistu frustraciju, doslovce mi je muka iznutra na van i izvana na unutra od svakog osjeta i svake misli i svakog podražaja, i tada naravno provaljuju prilično agresivni obrasci negativnog mišljenja, ustvari nameče se očaj i kukanje izraženi kroz raznorazne iracionalne misli, a rezultat toga je osječaj mržnje prema životu kao takvom, nakom mržnje prema sebi, pa mržnje prema vlastitoj materi jer me rodila itd...

kad uspijem to sve maknuti na stranu, kad uspijem kontrolirati te iracionalne misli, ostaje naprosto taj osječaj bivanja, naprosto osjet organizma koji biva živ, sam po sebi, i odvratno je, odvratno, odvratno, odvratno

sve što zaista mogu je trpiti taj osječaj, mogu ga umrtviti na neko vrjeme ovim ili onim supstancama, pa čak i na moment zaboraviti, ali dugoročno on jednostavno ne odlazi

pijem antidepresive itd... pomažu kolko tolko, sve je to ok, samo, šta da radim? kako da se rješim tog osječaja?

tako se i ja osjećam.
ali ne pijem lijekove.
jer lijekovi ne čine ništa smislenim.
jednom kad postaneš svjestan odvratnosti svega, to je kraj. iako je tek to pravi početak. budući da tek tad postaneš budan. a život je moguć samo dok spavaš. dok si budan, sve je odvratno. to svi znaju. zato se omamljuju i umrtvljuju raznim metodama. cilj života nam je umrtviti se. ako ne znaš sam, psihijatri ti daju lijekove. i to je sve.

[Daracpoparac]

Lachen kaže:

tako se i ja osjećam.
ali ne pijem lijekove.
jer lijekovi ne čine ništa smislenim.
jednom kad postaneš svjestan odvratnosti svega, to je kraj. iako je tek to pravi početak. budući da tek tad postaneš budan. a život je moguć samo dok spavaš. dok si budan, sve je odvratno. to svi znaju. zato se omamljuju i umrtvljuju raznim metodama. cilj života nam je umrtviti se. ako ne znaš sam, psihijatri ti daju lijekove. i to je sve.

nažalost dijelim to razmišljanje s tobom, nekako živimo u vremenu u kojemu se svi manje više pretvaraju da im je dobro u životu, ali s rjetko kime možeš imati kvalitetan i savjestan razgovor, ljudi se samo vuku, uzimaju što im padne pod ruku, tablete su tu da pomognu, a s druge strane te čine zombijima i ne dopuštaju ti da uživaš u životu, današnja razmišljanja ljudi o onima koji uzimaju tablete, ma on nije normalan, on je odmah lud, a nažalost je danas rjetko tko normalan i što vrijeme odmiče sve mi se čini da će biti gore i gore, ali to nije zato što sam depresivan već zbog toga što nitko ne želi priznati da je depresivan i preuzeti odgovornost za svoju depresiju, a uostalom život i je vrlo velikim dijelom depresija, ako ne i u potpunosti jedna besmislena borba za ništa , novac koji je potrošna roba i ljude koji misle da je sve u novcu, a to je 90% ljudi. još pogotovo kada pogledaš svu krizu i bombardiranje medija negativnimi vijestima stvarno se pitam kako postati optimističan , normalan i povoditi se za nekakvim vrijednostima kada ljudi vide ono samo što žele vidjeti, a to je obično nešto negativno

[zoki89]

Prošao sam određenu vrstu depresije, i izvukao se iz toga. Nije bilo gadno kao kod vas, ali ipak razumijem da vam je teško. No zaista, život nije samo preživljavanje i borba za ništa. Ima mnogo ljepota u njemu, ali treba uvježbati um da ih primjećuje, baš kao što mnogi cijele živote uče primjećivati negativno. Meni je pomoglo u promijeni stava upravo to da sam vodio neku vrstu dnevnika pozitivnosti: pisao lijepe stvari i citate koje sam vidio, lijepe događaje, ugodne razgovore, male i velike razloge za zahvalnost itd. I čim sam više pisao, više sam toga primjećivao, te postajao sretniji. Fizička aktivnost također može dosta pomoći.

Naravno, ovo je samo jedan iskorak, jer imate dosta problema koje treba postepeno rješavati, ali upravo malim svakodnevnim koracima postepeno dolazite do velikih životnih promjena.

[Daracpoparac]

zoki89 kaže:

Prošao sam određenu vrstu depresije, i izvukao se iz toga. Nije bilo gadno kao kod vas, ali ipak razumijem da vam je teško. No zaista, život nije samo preživljavanje i borba za ništa. Ima mnogo ljepota u njemu, ali treba uvježbati um da ih primjećuje, baš kao što mnogi cijele živote uče primjećivati negativno. Meni je pomoglo u promijeni stava upravo to da sam vodio neku vrstu dnevnika pozitivnosti: pisao lijepe stvari i citate koje sam vidio, lijepe događaje, ugodne razgovore, male i velike razloge za zahvalnost itd. I čim sam više pisao, više sam toga primjećivao, te postajao sretniji. Fizička aktivnost također može dosta pomoći.

Naravno, ovo je samo jedan iskorak, jer imate dosta problema koje treba postepeno rješavati, ali upravo malim svakodnevnim koracima postepeno dolazite do velikih životnih promjena.

meni bi bilo mnogo jednostavnije kada bi znao šta raditi, ako krenem bilo koji posao raditi znam da će to završiti pod grčem i stresom prvenstveno, a i vrlo vjerojatno neću uživati u bilo čemu tak da ni neću biti dovljno dobar u tome a takav sam da brzo odustajem, kada bi se probudio jednoga dana i shvatio evo ja ću biti doktor, jebiga dao bi sve od sebe da odem studirati medicinu , prokrvario bi do kraja i to bi bilo to, vrlo vjerojatno bi na kraju bio ponosan i zadovoljan svojim poslom, ovako ću biti samo u grču i pod stresom bilo šta radio budući da i sam brzo odustajem a i imam problema sa samopouzdanjem , a općenito se ne vidim ni u jednom poslu jebiga, čak sam probao i pjesme pisati za gitaru pa sam skontao da mi se ne sviđaju i podero ih :P nekako mi se čini da se zbog ovakvog razmišljanja i držanja nisam ni trebao roditi, tak se i osjećam cijeli život manje više

[kor-im]

zoki89 kaže:

Meni je pomoglo u promijeni stava upravo to da sam vodio neku vrstu dnevnika pozitivnosti: pisao lijepe stvari i citate koje sam vidio, lijepe događaje, ugodne razgovore, male i velike razloge za zahvalnost itd.

ne razumijem šta ti je to moglo značiti pa da ti je to pomoglo, na šta uopče misliš, sex, hranu, droge, koji bog?

[hullu]

kor-im kaže:

ovih dana sve češče mi se dešava da duge periode osječam čistu frustraciju, doslovce mi je muka iznutra na van i izvana na unutra od svakog osjeta i svake misli i svakog podražaja, i tada naravno provaljuju prilično agresivni obrasci negativnog mišljenja, ustvari nameče se očaj i kukanje izraženi kroz raznorazne iracionalne misli, a rezultat toga je osječaj mržnje prema životu kao takvom, nakom mržnje prema sebi, pa mržnje prema vlastitoj materi jer me rodila itd...

kad uspijem to sve maknuti na stranu, kad uspijem kontrolirati te iracionalne misli, ostaje naprosto taj osječaj bivanja, naprosto osjet organizma koji biva živ, sam po sebi, i odvratno je, odvratno, odvratno, odvratno

sve što zaista mogu je trpiti taj osječaj, mogu ga umrtviti na neko vrjeme ovim ili onim supstancama, pa čak i na moment zaboraviti, ali dugoročno on jednostavno ne odlazi

pijem antidepresive itd... pomažu kolko tolko, sve je to ok, samo, šta da radim? kako da se rješim tog osječaja?

zaljubi se, nabaci smiješak, pusti tablete, pusti psihijatra, ko ti želi dobro ne traži lovu za uslugu.

osim ako nisu zbilja došla vremena kad je cijena na sve obišena.

u tom sl. uvik moš popričat sam sa sobom

ja znam da bi se osječao drukčije kada bi mi mozak funkcionirao drukčije ali ja naprosto ne vjerujem da ču ikada moči vidjeti život drukčije, eventualno ču samo postiči da me više nije briga

nema potrebe da život vidiš drugačije, ako mene pitaš.

zašto da se lažeš?

da se uklopiš u masu?
u stilu: dobro je, a ako nije dobro, bit će bolje, iako vidimo da ide na gore?

veči problem mi je što sam u konstantnom konfliktu, jednostavno nemogu prihvatiti, osječam se očajno, grintavo, sve je toliko nepotrebno i besmisleno da me direktno iritira i raspižđuje, osječam da sam zarobljen, da mi je sve to od nekog nametnuto, bjesan sam zbog toga, mrzim sve to

šta ne možeš prihvatit? prihvati sve.

šta ti drugo preostaje sad?

ne možeš nazad u blaženo stanje, znaš ono, prije nego te neki k izbacia iz vlastite majke, u ovo, duboko bolesno društvo.

i nije ti mater ništa kriva, voli mater. ne moraš obavezno i pričat s njom.

al tila san nešto drugo napisat.

da,

zarobljen i jesi.

pomiri se s tim.

kad se pomiriš s tim, oslobodi se.

eliminiraj sve šta ti u životu ne paše, pa ćeš znat šta te čini sretnim.

imaš li ciljeve?

i svoje i nametnute ili samo jedno od to dvoje?

eliminiraj nametnute, pa makar ostaneš bez ijednog cilja.

al najvažnije od svega je, ipak, zaljubi se.

u ogledalo za početak, i ti si unikat.

i biraj bit sretan,
sve ima smisla osim toga da ti dopuštaš okolnostima da ti u toj mjeri kvare rapoloženje.

znaš šta to znači?

da Ti svjesno daješ jedinu slobodnu volju koju imaš drugima u ruke.

kad vratiš tu volju nazad i eliminiraš sve šta ti ne paše, virujen da će ti ostat samo sloboda.

ja sam vratila volju, eliminirala sam sve osim društvenog pritiska.
ali imam još dovoljno vrimena da i to eliminiram.

ali ne na način da me se hvali na račun moje prosječnosti, pa sad da je đira; blago ti se, sidiš u kancelariji svaki dan 8 sati pod klimom za 2ooo eu.

već na način da ih se ušutka.

a to je život potpuno različit od, kako bi forum reka, opće prihvaćenih civilizacijskih normi, jel.
koje nemaju druge svrhe sim sortiranja i malih i velikih umova u raznorazne psihološke profile podložne apsolutnoj kontroli u kojoj um više i ne registrira očito.

ja odbijam bit tu. nisam ja poma, jbte, pa da me se sortira.

i virujen da je tu moja sreća.

di je tvoja? sad si bisan, i neka si. al i to je prolazno, ako dopustiš i želiš da prođe.

al za kraj isto imaj na umu.. da možda nisam u pravu, ipak puno serem.

[addx]

kor-im kaže:

ovih dana sve češče mi se dešava da duge periode osječam čistu frustraciju, doslovce mi je muka iznutra na van i izvana na unutra od svakog osjeta i svake misli i svakog podražaja, i tada naravno provaljuju prilično agresivni obrasci negativnog mišljenja, ustvari nameče se očaj i kukanje izraženi kroz raznorazne iracionalne misli, a rezultat toga je osječaj mržnje prema životu kao takvom, nakom mržnje prema sebi, pa mržnje prema vlastitoj materi jer me rodila itd...

kad uspijem to sve maknuti na stranu, kad uspijem kontrolirati te iracionalne misli, ostaje naprosto taj osječaj bivanja, naprosto osjet organizma koji biva živ, sam po sebi, i odvratno je, odvratno, odvratno, odvratno

sve što zaista mogu je trpiti taj osječaj, mogu ga umrtviti na neko vrjeme ovim ili onim supstancama, pa čak i na moment zaboraviti, ali dugoročno on jednostavno ne odlazi

pijem antidepresive itd... pomažu kolko tolko, sve je to ok, samo, šta da radim? kako da se rješim tog osječaja?

S obzirom na to kako si postavio pitanje smatram da je tvoj odgovor budizam. Tvoj opis tvog stanja poprilicno odgovara budistickom terminu Dukkha

http://en.wikipedia.org/wiki/Dukkha

Dukkha (Pāli; Sanskrit: duḥkha; Tibetan sdug bsngal) is a Buddhist term commonly translated as "suffering", "anxiety", "stress", or "unsatisfactoriness".[a] The principle of dukkha is one of the most important concepts in the Buddhist tradition. The Buddha is reputed to have said: "I have taught one thing and one thing only, dukkha and the cessation of dukkha." The classic formulation of these teachings on dukkha is the doctrine of the Four Noble Truths, in which the Truth of Dukkha (Pali: dukkha saccã; Sanskrit: duḥkha-satya) is identified as the first of the four truths.

Dukkha is commonly explained according to three different categories:
The obvious physical and mental suffering associated with birth, growing old, illness and dying.
The anxiety or stress of trying to hold onto things that are constantly changing.
A basic unsatisfactoriness pervading all forms of existence, because all forms of life are changing, impermanent and without any inner core or substance.

The Buddhist tradition emphasizes the importance of developing insight into the nature of dukkha, the conditions that cause it, and how it can be overcome. This process is formulated in the teachings on the Four Noble Truths.

Ukratko, budizam prepoznaje upravo to sto ti opisujes i stremi ka oslobodjenju od istog kroz razvijanje mentalne i emocionalne discipline i svjesnosti.

[blue bird]

kor-im kaže:

ovih dana sve češče mi se dešava da duge periode osječam čistu frustraciju, doslovce mi je muka iznutra na van i izvana na unutra od svakog osjeta i svake misli i svakog podražaja, i tada naravno provaljuju prilično agresivni obrasci negativnog mišljenja, ustvari nameče se očaj i kukanje izraženi kroz raznorazne iracionalne misli, a rezultat toga je osječaj mržnje prema životu kao takvom, nakom mržnje prema sebi, pa mržnje prema vlastitoj materi jer me rodila itd...

kad uspijem to sve maknuti na stranu, kad uspijem kontrolirati te iracionalne misli, ostaje naprosto taj osječaj bivanja, naprosto osjet organizma koji biva živ, sam po sebi, i odvratno je, odvratno, odvratno, odvratno

sve što zaista mogu je trpiti taj osječaj, mogu ga umrtviti na neko vrjeme ovim ili onim supstancama, pa čak i na moment zaboraviti, ali dugoročno on jednostavno ne odlazi

pijem antidepresive itd... pomažu kolko tolko, sve je to ok, samo, šta da radim? kako da se rješim tog osječaja?

Ima puno nihilista, probaj ga prihvatiti kao human condition, kao filozofski uvid u stanje stvari...meni su tvoji postovi nekako prilično misaoni, da bi psihologijom/psihijatrijom pokušao takve uvide ispravljati...to je tvoja naracija...

[La Baba yaga]

to ti je ono gađenje prema životu koje je opisivao Nietzsche i Buddha i tako. Ah da i Sartre i to. Mučnina. A jesi li vegetarijanac? Nema veze.

[zoki89]

kor-im kaže:

ne razumijem šta ti je to moglo značiti pa da ti je to pomoglo, na šta uopče misliš, sex, hranu, droge, koji bog?

Na sve i svašta iz svakodnevnice: primjećivanje izlaska i zalaska sunca, nečijeg osmijeha, počastiti se nekim novim jelom, isprobati i naučiti nešto zanimljivog, upoznavanje različitih osoba, fizička aktivnost itd. Male stvari čine velike razlike u ljudskim životima, ili barem mogu ako obratimo pozornost na njih.

Daracpoparac kaže:

meni bi bilo mnogo jednostavnije kada bi znao šta raditi, ako krenem bilo koji posao raditi znam da će to završiti pod grčem i stresom prvenstveno, a i vrlo vjerojatno neću uživati u bilo čemu tak da ni neću biti dovljno dobar u tome a takav sam da brzo odustajem, kada bi se probudio jednoga dana i shvatio evo ja ću biti doktor, jebiga dao bi sve od sebe da odem studirati medicinu , prokrvario bi do kraja i to bi bilo to, vrlo vjerojatno bi na kraju bio ponosan i zadovoljan svojim poslom, ovako ću biti samo u grču i pod stresom bilo šta radio budući da i sam brzo odustajem a i imam problema sa samopouzdanjem , a općenito se ne vidim ni u jednom poslu jebiga, čak sam probao i pjesme pisati za gitaru pa sam skontao da mi se ne sviđaju i podero ih :P nekako mi se čini da se zbog ovakvog razmišljanja i držanja nisam ni trebao roditi, tak se i osjećam cijeli život manje više

Razumijem da nije uvijek lako, ali ti unaprijed predviđaš svoje neuspjehe i još neuspješnije reakcije na njih. Takvim stavom postaješ neuspješan prije nego probaš.. Istina je da ti samo treba malo zaigranosti ... da isprobaš različite stvari. Ne da otkriješ što ti zaista odgovara, već jednostavno da se zabaviš upoznavajuči različite stvari. Većina toga će ti doći i proči kroz život, i to je ok. Ali ipak, ako si aktivan, postoji dobra vjerojatnost da prije ili kasnije naiđeš na nešto što će ti se svidjeti više od ostaloga, te što ćeš poželjeti dublje upoznati.

[Daracpoparac]

zoki89 kaže:

Na sve i svašta iz svakodnevnice: primjećivanje izlaska i zalaska sunca, nečijeg osmijeha, počastiti se nekim novim jelom, isprobati i naučiti nešto zanimljivog, upoznavanje različitih osoba, fizička aktivnost itd. Male stvari čine velike razlike u ljudskim životima, ili barem mogu ako obratimo pozornost na njih.



Razumijem da nije uvijek lako, ali ti unaprijed predviđaš svoje neuspjehe i još neuspješnije reakcije na njih. Takvim stavom postaješ neuspješan prije nego probaš.. Istina je da ti samo treba malo zaigranosti ... da isprobaš različite stvari. Ne da otkriješ što ti zaista odgovara, već jednostavno da se zabaviš upoznavajuči različite stvari. Većina toga će ti doći i proči kroz život, i to je ok. Ali ipak, ako si aktivan, postoji dobra vjerojatnost da prije ili kasnije naiđeš na nešto što će ti se svidjeti više od ostaloga, te što ćeš poželjeti dublje upoznati.

ne znam, nervira me to što me ništa na duže od dvije minute ne može odvojiti od očaja, praznine i depresije, kad sam počeo piti tablete mislio sam si jebiga probat ću ih pa šta bude, očekivao sam da ću se ponovno barem donekle sretno osjećati, ali ništa od toga, dani su mi uzaludno potrošeni, ne vidim ništa lijepo u njima osim očaja i beznađa koji me stalno prati, ne dolaze mi nikakve misli na pamet osim suicidalnih i općenito frustracija za koje ili nisam u snazi promjeniti ili ih ne mogu promjenit, nemam motivacije za ništa, oduvijek sam imao jadno mišljenje o sebi i uvijek je ovisilo o drugim ljudima tak da stvarno nemam ideju kak ću ikada napredovati i šta bi mogao raditi. Nemam s kim pričati pošto mi prijatelji ne mogu pomoći jer nemaju dovoljno suosjećanja , a ništa bolje nije ni sa psihijatricom. jednostavno imam osjećaj kao da se život u meni ugasio i sada sam u nekakvom vozilu kojeg bi trebao pokrenuti ali u njemu nema ni volana ni goriva,a kroz prozor samo gledam druge ljjude koij daleko više žive u trenutku i vesele se stvarima, a ja sam totalno odvojen od njih i od života i stvarno nemam ideju kako se vratiti. Vrijeme mi nije prijatelj tak da mi ničega dobroga ne donosi niti nikad nije, ne vjerujem u boga tak da mi ni tu nema pomoći, obitelj mi je isto u depri tak da moš ga jebat

[zoki89]

A gle, budući da ti fali neka podrška i pozitivci, bilo bi dobro da pokušaš pronaći nove zanimljive osobe u stvarnost i virtuali. Vjerujem da čak i sudjelovanje na ovakvim temama može barem malo pomoći.

Kako se odvojiš na te dvije minute od osjećaja praznine i depresije? Od kojim misli i događaja to krene?

[Daracpoparac]

zoki89 kaže:

A gle, budući da ti fali neka podrška i pozitivci, bilo bi dobro da pokušaš pronaći nove zanimljive osobe u stvarnost i virtuali. Vjerujem da čak i sudjelovanje na ovakvim temama može barem malo pomoći.

Kako se odvojiš na te dvije minute od osjećaja praznine i depresije? Od kojim misli i događaja to krene?

dobro to sam malo uveličavao, ako recimo pogledam neki film koji mi je zanimljiv a rjetko pronalazim takve onda mi bude ok tih sat vremena dok gledam film, onda poslije filma slušam glazbu, glazbu nažalost više ne osjećam niti doživljavam ni prbližno kako sam ju prije doživljavao, prije me je pokretala , bila je tu kad sam prolazio kroz različite stvari itd itd, sada mi je glazba manje više dosadna kada ju ni ne mogu osjetiti, pomažu mi razgovori s ljudima i općenito upoznavanje novih ljudi, zato sam i počeo volontirati, ali nače kad sam u kući osjećam se kao da sam u tamnici i nemam uopće ideju kako si ispuniti vrijeme kada mi ništa pametno na pamet ne pada osim onoga što sam ti već napomenio a to je ili suicid, ili razne frustracije koje su se nakupile s vremenom koje vjerojatno ni ne mogu odmah rješiti. Kada sam vani uglavnom me piči blaga paranoja pa sam pod stresom, jedino sam opušten kada nađem ili nešto zanimljivo i kad se tuširam, a budući kak se osjećam teško pronalazim stvari koje mi mogu zaokupirat um nekakvom zanimljivošću. U kući gotovo s nikim ne pričam osim malo s bratom, dnevnik ne gledam jer me bedira i to je to

[zoki89]

Daracpoparac kaže:

dobro to sam malo uveličavao, ako recimo pogledam neki film koji mi je zanimljiv a rjetko pronalazim takve onda mi bude ok tih sat vremena dok gledam film, onda poslije filma slušam glazbu, glazbu nažalost više ne osjećam niti doživljavam ni prbližno kako sam ju prije doživljavao, prije me je pokretala , bila je tu kad sam prolazio kroz različite stvari itd itd, sada mi je glazba manje više dosadna kada ju ni ne mogu osjetiti, pomažu mi razgovori s ljudima i općenito upoznavanje novih ljudi, zato sam i počeo volontirati, ali nače kad sam u kući osjećam se kao da sam u tamnici i nemam uopće ideju kako si ispuniti vrijeme kada mi ništa pametno na pamet ne pada osim onoga što sam ti već napomenio a to je ili suicid, ili razne frustracije koje su se nakupile s vremenom koje vjerojatno ni ne mogu odmah rješiti. Kada sam vani uglavnom me piči blaga paranoja pa sam pod stresom, jedino sam opušten kada nađem ili nešto zanimljivo i kad se tuširam, a budući kak se osjećam teško pronalazim stvari koje mi mogu zaokupirat um nekakvom zanimljivošću. U kući gotovo s nikim ne pričam osim malo s bratom, dnevnik ne gledam jer me bedira i to je to

Volontiranje je super ideja

Možda bi trebao probati poslušati neke nove vrste glazbe. Meni isto brzo dosadi glazba kada slušam duže vrijeme slično. Isto vrijedi i za filmove.

Ja sam si upravo naručio pikado za svoju sobu, i smatram da će mi to odlično doći za ubijanje vremena provedenog u kući. Zapravo, namjeravam spojiti gađanje pikada, sa slušanjem audio knjiga. Opuštajuće i korisno. Možeš se baviti i tjelovježbom, izradom nečega, pa malo zalutaš na forum itd. A kad bude prilika, kreneš van gdje se bolje osjećaš.

[Daracpoparac]

zoki89 kaže:

Volontiranje je super ideja

Možda bi trebao probati poslušati neke nove vrste glazbe. Meni isto brzo dosadi glazba kada slušam duže vrijeme slično. Isto vrijedi i za filmove.

Ja sam si upravo naručio pikado za svoju sobu, i smatram da će mi to odlično doći za ubijanje vremena provedenog u kući. Zapravo, namjeravam spojiti gađanje pikada, sa slušanjem audio knjiga. Opuštajuće i korisno. Možeš se baviti i tjelovježbom, izradom nečega, pa malo zalutaš na forum itd. A kad bude prilika, kreneš van gdje se bolje osjećaš.

ma užasno je živjeti kad si paranoičan, ajd da imam samo s tjeskobom problema to bi bilo ok, kad si paranoičan jednostavno zabrijavaš stvari u glavi koje nisu realne,tipa ako te netko čudno pogleda odmah te strah opiči, stalno si pod stresom, ne možeš se nikako zabaviti, lijekovi su mi tu donekle pomogli, ali još uvijek sam paranoičan dok sam vani, eto našao sam nekakvu udrugu u gradu koja se bavi tim psihozama pa čekam da mi jave kad će nać prostor pa da krenu s terapijama plus idem već na jednu radionicu za depresivne pa se tak mal priča o stvarima, sve je to ok, al paranoja je jebeni vrag, ne znam dal ću se toga ikada uspjet rješiti, vjerujem da je ona nastala ako zbrojim sve ukupnost svojih negativnih iskustva i kak su se ljudi ponašali prema meni u tim situacijama + općenita opterećenost tuđim razmišljanjima + stres koji me je zadaivio na razdoblju fakulteta, a vjerujem da je taj stres glavni uzročnik, jednostavno nisam imao gdje projicirati tu negativnost koju sam skupljao godinama i ona se isprojicirala kroz paranoju, iskreno se bojim da mi se nešto gore od toga ne dogodi ,zbog svojih poremećaja sam skoro prijatelje izgubio , našao sam glazbu koja mi trenutno paše , slušam opuštajuću elektroniku bavim se i trčanjem isto, tu i tamo radim sklekove

[zoki89]

Znam da ti je teško, al važno je da svakim danom radiš te male iskorake prema naprijed. To će postepeno osigurati tvoj napredak. A gubiš samo ako odustaneš od sebe i svog života.