Traume iz djetinjstva... posljedice sada

[Lily_]

Franooe kaže:

Imam i ja sličnu priču al jbg, vrijeme ti lječi sve rane. Nije lako, to iz djetinjstva ostane jako upečatljivo al samo guraj. I budi bolji prema svojoj djeci, nauči iz toga.

VeronikaN kaže:

Gore glavu,pogled u budućnost,ne osvrčite se prečesto na ono što je bilo,jer moguće je živjeti svoj o roditeljima neovisan život,moguće je biti sretna osoba uprkos proživljenog!

Slažem se s ovim.

Nemojte pretjerano prožvakavati prošlost, to će vas samo stalno vrtiti u krugu boli. Živite za (svoju) sadašnjost i budućnost, prvenstveno se potrudite biti neovisni o roditeljima i učite na njihovim greškama. Bit ćete bolji ljudi od njih, a vaša će djeca upoznati ljubav i roditeljsku odgovornost, ono što vi niste upoznali.

[pavaogc]

VeronikaN kaže:

No moguć je!

Danas mogu bez bola i povrijeđenosti pogledati unazad,vlastito teško djetinjstvo,shvačam zašto su moji roditelji bili takvi kakvi jesu,što ne znači da neke događaje mogu zaboraviti ili pak oprostiti,ali patnje više nema.
Svi oni koji mogu biti samostalni,trebali bi kao prvi korak udaljiti se iz dohvata i po potrebi komunikacije s roditeljem zlostavljačem,barem na nekoliko godina,da sami sebi omoguće mir i pronalaženje načina samoizlječenja,sa ili bez tuđe pomoći.
I to treba učiniti bez ikakve grižnje savjesti ili potajne želje za priznanjem ljubavi roditelja zlostavljača,te se istom stalno vračati ili tražiti kontakt.
Zlostavljači nikada neće moći ili htjeti dati objašnjenje zašto su to što jesu,
Jer da su shvatili nebi ni bili takvi.
A zlostavljana djeca obično čine grešku da traže od njih objašnjenja.

Svako zlostavljano dijete i kad odraste osjetljivo je i teško prima povređivanje i sa strane drugih ljudi,a na njih nailazimo u svakom danu i svakom segmentu življenja.
Što znači treba izgraditi samopoštovanje.
I nikad ne idealizirati ljude niti previše očekivati od njih.
Jer bit čemo uvijek ponovno povrijeđeni.
Nepovjerenje prema ljudima ili određenom spolu,također je jedna od posljedica trauma.No onaj tko nauči promatrati ljude,brzo će moći razlučiti kome se i do koje granice može ili ne može vjerovati.
Težak zadatak za nekog tko vuče traume iz djetinjstva,ali moguće je!

Svima vama koji ste već ovdje pisali i koji čete pisati o svojim traumama:

Gore glavu,pogled u budućnost,ne osvrčite se prečesto na ono što je bilo,jer moguće je živjeti svoj o roditeljima neovisan život,moguće je biti sretna osoba uprkos proživljenog!

Potpisujem.

S tim da je najteža stvar ne idealizirati ljude.

A o bijesu koji nastaje kad te netko neprestano vara, ne samo netko, već živiš u takvoj obitelji gdje ti je jasno da je takav manje-više odnos isti svakog prema svakome, a na ego kleptomanke i patološkog lažova tko djeluje u rukavicama ili je udarao, nema pomoći ni od toga. Da su batine ikoga naučile pameti volovi bi bili najpametnija bića na zemlji (poslovica s Madagaskara). Potrebno je distancirati se ma koliko bilo teško i zadržati nadu u srcu, izgraditi zrelost, psihologija još nema odgovore, ne dozvolite niti da vas izigraju psiholozi i psihijatri, ali kažem, pomalo stvari napreduju, pa ne dozvolite niti da vam izvore spoznaje sakriju religije i sekte i političari. Način da se živi kao čovjek postoji, makar bilo malo ljudi u pravom smislu te riječi. Sve možete izgubiti, ali sačuvajte čisto srce da bi mogli vidjeti.

[dalmacija77]

normlano rješenje je samo okružiti se dobronamjernim ljudima i međusobno si pomagati i odmah si zadovoljniji ali ako ti je u blizini nekto tko te vara ili nije iskren, ti patiš. polako ali sigurno te uništava. treba odmah radikalno prekinuti kontakte i tražit nove ljude tako da osoba ima osječaj sugurnosti i da kontrolira situaciju!

[chokopralina]

Evo... Čitam temu i, ne mogu a da ne napišem ponešto o svom djetinjstvu. Prepoznala sam se u nekima od forumaša, i također želim iskoristiti anonimnost koju pruža forum i na neki način izjadati se. Imam ja prijatelje, ali oni nemaju slična iskustva pa me vjerojatno ni ne mogu u potpunosti razumjeti.
Imam 21 g, ali osjećam se kao da imam 50, jer mi je toliko toga već na leđima. Cijeli život moj otac je bio alkoholičar, nasilan, psihički i fizički maltretirao mamu, mene, moje sestre ne jer su bile premale kad su se napokon razveli. Gledala sam kako tata mamu baca o zid i šamara ju, a onda bi se obrušavao na mene, i često puta me znao natjerati da izaberem šibu kojom će me tući. Tjerao me da idem po selu žicati rakiju, i kad mi nitko ne bi dao, dobijala bih batine.
Gledala sam i kako mi stric, jednom prilikom dok su bili kod nas, pokušava zaklati strinu nad kadom u našem kupatilu. Puno smo se selil tijekom mog djetinjstva.
Kad sam imala 12 g tata mi je bio radio u inozemstvu i to je bilo relativno mirno vrijeme za nas, nije bilo vike i nasilja. Majka se u međuvremenu spetljala s čovjekom iz susjedtsva, jednog jutra je zaspao pa sam ga zatekla u maminom krevetu. Šok. Mislila sam nije bolja od tate. Da dodam da me mama rodila jako mlada, sa 16 g, i bila je bolesna na živce, imala epilepsiju. Bezbroj puta sam ju spašavala dajući joj tablete i vukući je do kreveta kad bi imala napadaj i srušila se, dok netko ne bi došao i zvao hitnu. Kad se tata vratio kući, napokon su se razveli , a ja pod dojmom mamine nevjere izabirem tatinu stranu i njegovu tada nevjenčanu suprugu (koju je brzo našao) da živim s njima. Tamo sam bila gladna. Jako mršava i neuhranjena. Djeca u školi su me zadirkivala, psihički me maltretirala, unatoč tome imala sam dobre ocjene u školi. Maćeha me se riješila tako da je prilikom jednog pregleda, (imala sam jake glavobolje i napadaje panike) ostavila u bolnici pod izlikom da sam jako histerična i nasilna te da me se boji, i naravno zadržali su me na neuropsihijatriji, a otac u inozmestvu. I ne zanima ga. Majka me jedva izvukla otamo. Zajednički život sa očuhom nije bio bajan, on je dobar čovjek, ali uvijek sam ga držala na distanci. On bi radio po cijele dane, ja bih išla u školu, kao i moje dvije sestre, i kad bismo došli kući nije bilo ručka, ničega, kuća u neredu... Sve sam morala ja. Ona je bila tabletomanka, narkomanka. Slaba. Nesposobna da vodi brigu o sebi, a kamoli o djeci. Očuh je sve držao na okupu.
I tako sve do moje 18-te, kad sam se nakon završene srednje škole odselila.
Mama mi je ostala trudna, i unatoč tome što nije dobrog zdravlja, odlučila je dijete zadržati. Umrla u sedmom mjesecu trudnoće. Dva dana prije svog 36. rođendana. Doktori su za dijete rekli da neće preživjeti, a i ako preživi da će bit retardiran, međutim nije. Zdrava je jednogodišnja beba. Majka je ostavila iza sebe to dijete, curice od 13 i 11 g, i mog očuha koji se sam o svemu brine. Imali smo velike probleme oko skrbništva... dodatni stresovi.

Kako da se brinem o dvoje djece kad ne mogu maltene ni o sebi???
Riješili smo i to.
Otac mi se razbolio ubrzo nakon razvoda. Od silnog alkohola rak jetre. preklinjao me da mu dođem u bolnicu prije jedne operacije da mu oprostim, ako ne preživi. Nisam željela. Preživio je. Nakon nekoliko godina umro je. Ostavio iza sebe nas tri, o kojima nikada nije vodio računa, godinama smo se natezali na sudu oko alimentacije, mama me tjerala da idem na ročišta iako mi je to bilo odvratno. Svaki puta bi me vukao za rukav, i govorio: kćeri, molim te.. Nisam mu željela ići na sahranu. Ne znam gdje mu je grob. Osuda od obitelji, svi misle da sam čudovište. Ja sam čudovište???!!!
Ostavio je također i još dvoje djece koje je imao s maćehom, i njenih troje iz prethodnih brakova. Katastrofa.
Imam noćne more, ispade bijesa, ...
Psihijatar mi dao antidepresive, ali nisu mi pomogli, samo sam bila uspavana. Tri vrste tableta. Ne. Ne želim bit tabletomanka kao mama. Sve sam ih bacila. Napadi panike i tuge nisu jako česti, ali kad ih ima, gadni su. Izgubim se. Pijem. Ali opet... ne želim završiti kao otac. Stvarno su me sjebali.

Posebno mi je ostalo u sjećanju jednom prilikom sam dirala lampu u spavaćoj sobi mojih roditelja kad su još bili u braku, da me stresla struja poprilično i oteturala sam van, do kuhinje, a tata se divljački izderao na mene, da koju pičku materinu sam to dirala, posjeo me na malu drvenu stolicu i odvalio šamarčinu te sam tako od siline zamaha udarca lupila još i glavom o zid. Također se jasno sjećam i zgode u kojoj me otac držao u krilu pijan i pjevao kako je on to znao, a meni je nešto bilo tvrdo u njegovom krilu, tad nisam znala što to znači, ali se sjećam majčinog plača i riječi: pusti dijete... Sad znam od čega me spasila. Tijekom njohovog razvoda svi smo živjeli neko vrijeme u našoj kući, u jednoj sobi mama i očuh, a u drugoj tata i maćeha. Svakodnevne svađe, nasilje, prepucavanja preko mene, i vrlo ružne riječi. Reci mami onoj kurvi da ću je zaklat. Reci tati onoj pijanici da ću ga otrovat na spavanju. Itd. Nijedno me nije pitalo šta ima u školi, kako sam, i jesam li gladna. A bila sam.

I sad je teško reći da će to sve s vremenom proći, ne razmišljam o tome svemu svaki dan, ali opet mi se vraća. I uz sve to čega se sjećam, ima i puno stvari kojih se ne sjećam, a trebala bih. Imam crne rupe u memoriji.

Nadam se da će me netko ovdje razumjeti.

[tonkica27]

chocko pralina, ako si ovo sve izdrzala, ti možeš sve. za tebe je sve što te čeka ništa, budi hrabra i dalje! negdje te čeka tvoja sreća..a po meni, odgovorna si samo sebi!

[tonkica27]

Sjećam se kako sam jednom došla iz škole i našla mamu s razbijenom usnom. Noge su mi se odsjekle. Ne znam jeli bilo gore to ili kad bi bila prisutna tom događaju.
Vječna vrijeđanja preko nas, djece. Mama bi govorila da se ne trebamo bojati, a tata da će ubiti mamu. tako da je ta njegova rečenica zvučala prilično uvjerljivo. Uvijek kad bih se vraćala iz izlaska bojala sam se u kojem ću agregatnom stanju zateći mamu. Sjećam se mržnje i straha koji sam osjećala prema tom čovjeku, tati. Sramila bih se sama sebe kad bih nekad poželila da je mrtav.

Danas su oni fini ljudi. smirili se. tata se smirio, navodno više ne radi takve stvari. nije mu jasno zašto mi se ne razgovara s njim kad se njemu razgovara...ni zašto ne mogu ostvariti normalnu vezu s čovjekom koji će me voljeti, situirati i biti dobar prema meni. često se zapita, kroz humor, što nije u redu sa mnom. Mama misli da jos ima nade da nađem nekog, zato što sam, kaže ona, dobra osoba.
Sestra je u svom kuršlusu. brat je bio mal. njega smo sestra i ja sačuvale većine toga, i ima naznaka da će biti pravi normalni dečko.

[chokopralina]

tonkica27 kaže:

chocko pralina, ako si ovo sve izdrzala, ti možeš sve. za tebe je sve što te čeka ništa, budi hrabra i dalje! negdje te čeka tvoja sreća..a po meni, odgovorna si samo sebi!

Hvala.

Istina je da se ja uopće ne nerviram nekim stvarima kojima se nerviraju moji vršnjaci, jer iskreno, čuvam živce.

A ima i jedna pozitivna stvar, u vezi sam već 3 godine, i dobro mi je, ali bilo mi je teško otvoriti se toj osobi jer sam bila u strahu da ako se nekome otvorim da će pobjeći glavom bez obzira jer nitko ne želi za partnera i nestabilnu osobu ili nekakvog pacijenta. Ali nije tako. Ne zna on sve, ali zna dosta, i velika mi je podrška. Bolje je biti iskren.

[tonkica27]

tako je chocko, vjerujem. želim ti svu sreću ovog svijeta

[chokopralina]

Hahah... tonkice, sve znam. Mene su se baka i tetke zamalo odrekle (i to s mamine strane!) kad sam rekla da mrzim tatu i da on za mene ne postoji, i da me ni ne zanima što ima rak, i da je to sigurno zaslužio, jer ne vjerujem u boga ali vjerujem u karmu. I njima nije bilo jasno zašto. Pogotovo baki koja bi mamu svaki put otjerala nazad tom čudovištu u šake kad bi od njega pobjegla i došla majci. Govorila je da će se on smiriti i da si je sama kriva. Da, sama si je kriva što nitko ni nju nije odgajao kako spada pa je došla u situaciju da joj je tamo neki stariji frajer prijetio da će joj ubiti tatu koji je tada bio smrtno bolestan, ako ne pobjegne s njime, i sama je kriva što ju nitko nije tražio ni pokušao zaštititi od takvih stvari i što je ostala trudna sa mnom pa je onda zapela s njime i ebački najebala. I sama je kriva što ju ni godinama posilje obitelj nije željela razumjeti i pomoći joj. Užas... Sve to ima korijene daaaleko..

[chokopralina]

Tonkice, i ja tebi želim sreću. Naposljetku, sve je to u glavi... Kako si posložiš. I klonit se droge. Iz iskustva. A bome i alokohola. Ne rješava probleme.

[E65A3]

tonkica27 kaže:

Sjećam se kako sam jednom došla iz škole i našla mamu s razbijenom usnom. Noge su mi se odsjekle. Ne znam jeli bilo gore to ili kad bi bila prisutna tom događaju.
Vječna vrijeđanja preko nas, djece. Mama bi govorila da se ne trebamo bojati, a tata da će ubiti mamu. tako da je ta njegova rečenica zvučala prilično uvjerljivo. Uvijek kad bih se vraćala iz izlaska bojala sam se u kojem ću agregatnom stanju zateći mamu. Sjećam se mržnje i straha koji sam osjećala prema tom čovjeku, tati. Sramila bih se sama sebe kad bih nekad poželila da je mrtav.

Danas su oni fini ljudi. smirili se. tata se smirio, navodno više ne radi takve stvari. nije mu jasno zašto mi se ne razgovara s njim kad se njemu razgovara...ni zašto ne mogu ostvariti normalnu vezu s čovjekom koji će me voljeti, situirati i biti dobar prema meni. često se zapita, kroz humor, što nije u redu sa mnom. Mama misli da jos ima nade da nađem nekog, zato što sam, kaže ona, dobra osoba.
Sestra je u svom kuršlusu. brat je bio mal. njega smo sestra i ja sačuvale većine toga, i ima naznaka da će biti pravi normalni dečko.

Tako je i kod mene jednom se sjećam kad sam došao doma, nikog nije bilo, a vidio sam tragove krvi po vratima, nakraju sam vidio i jako krvave vate u smeću. Imao sam možda osam, devet godina, nisam znao što da radim, bolje da ne pričam što mi je kroz glavu prolazilo. Nakraju su se vratili, onda te još više preplave emocije osjećaš bijes, sreću, strah, ljutnju, ne znaš ni sam. Isto tako jednom ju je pijan naganjao okolo naokolo po stanu, prijetio svim i svačim i tako desetak minuta, nakraju je stara totalno pukla psihički odjednom, to još nikad nisam vidio, valjda psihički slom ili što već, onda je on prestao, ali ona nije prestajala se ponašati ko luđak. Nisam znao što da radim, sestra je stavila nekakve slušalice i rekla da ju ne zanima jednostavno nitko od njih više, ja sam se bojao nazvati policiju, pa sam nazvao tetu poskrivečki, a ona praktički ništa (a i što će..), jedino mi je rekla da zovem policiju ako se nastavi, na kraju je bilo ok.

A najgore što su se sutradan svi skupa pravili kao da ništa nije bilo. Ono stari dođe iz dućana ko obiteljski čovjek, mama napravi doručak sa smješkom na licu, a meni se bljuje od svega toga, ono nije mi jasno tko je tu lud. I tako je sve to trajalo do negdje mojih 14 godina ili tako nešto, kad je prvi put nešto rekao mami, a ja sam mu izvrnuo stol sa kojeg je jeo i počeo mu prijetiti da ću ga baciti kroz prozor i neka ju ostavi na miru ili tako nešto. Uglavnom tad je mama to smirila, poslije toga je on meni jednom razbio šakom tanjur dok sam jeo, tad se uglavnom isto smirilo. Uglavnom tad je prestao piti potpuno, a doma su nastali još neki gluplji odnosi. Ja ni on nismo pričali valjda par godina, stara kao da je bila ljuta na mene jer eto do tada je sve bilo savršeno, a tad sam ja pokvario odnose jer sam se usprotivio tome svemu. Kasnije smo se uglavnom non stop svađali i to oko gluposti, jer sam mu non stop kontrirao. Onda sam i ja shvatio lagano da to nema smisla, sad jedva da i pričamo, o tome što se događalo uopće ne, tu i tamo neke trivijalnosti, on se postavlja sad ko neki pacifist, dijeli savijete kapom i šapom (istina svi su pozitivni, ali svejedno mi se to ne sluša od takve osobe), ja ga ni ne slušam. I tako..

A i ova priča od chokopraline me stvarno šokirala, stvarno život piše svakakve sudbine. Što reći nedajte se ljudi

[tonkica27]

je. to mi je bilo najgore. a ujedno i najbolje. idući dani, ono kad se lagano smiruje sva ta situacija, i oni kao normalni. kao sad je sve ok. do idućeg puta...

i isto se sjećam tog olakšanja kad bih shvatila da su se pomirili...nekako je uvijek tinjala nada da se neće ponoviti, a onda ono gorko razočarenje kad se ponovi..
ali ja se sjećam da sam ja uvijek bila u niskom startu za obranu. i isto bih ušetala čim bih čula te naznake svađa ili dreku. a onda bi tata napao mamu da koristi nas da joj on ne bi nesto napravio, i moja bi ga pojava jos gore uzrujala. onda sam sklupčana i s rukama na ušima, pustila da se svađaju, a uskakala samo kad bi doslo do fizičkog obračuna.

danas sam izrazito senzibilna i osjetljiva. strpljiva i pažljiva. bojim se braka histerično. svakog skeniram čuči li u njemu potencijalni zlostavljač. i svaki mi tako izgleda..želim miran život i ljubav više od svega..ali nikako..

[E65A3]

Da, da, a koliko je samo puta došao u sobu, poljubio mene i sestru i rekao da su on i mama pričali i da on prestaje piti, naravno do sljedećeg puta. Što je najgore ja sam se uvijek naivno veselio (dobro bio sam i mlađi), a sestra je shvaćala tada da samo laže.

A i da, koliko sam puta spavao na kauču do njihovog kreveta, kao pod izlikom da bi gledao televiziju, a u biti sam samo htio da se prekine što prije i da ju prestane maltretirati. I slične stvari.

Ili isto (kad se već prisjećamo ), najgore mi je bilo kad bi otišao ujutro po kruh i mlijeko, mama radi, a onda me zove u 11 mrtav pijan da dođem po kruh u birtiju koja je iza ugla zgrade. Mislim koliko jadan moraš biti, a nikad nije meni htio dati novce da odem u dućan, nego sam morao gladovati dok se junak ne sjeti po što je uopće krenuo.

I da, uvijek mi je bilo bed da nitko slučajno ne dođe doma ili da čak me ne zove, pogotovo ne predvečer, jer nikad nisi mogao znati kakva je doma situacija i jel luđak ponovo u elementu. I onda se bezveze distanciraš od ljudi, iako to ne želiš, a oni misle da si ti kriv, a sram me reći što se stvarno događa.

Policije se sjećam dvaput doma, ali niti da bi ga priveli na triježenjenje u postoju ili nešto slično, popisali bi uglavnom, on se pravio veseljak koji je malo popio i to je to, a stara nije htjela ni pričati uglavnom. Nakraju smo se bili odselili i to pod okriljem noći, još sam morao krasti i putovnice koje je bio negdje spremio kod sebe pazeći da ga ne probudim, ali to je trajalo par mjeseci, u to vrijeme je prijetio, pa se pomirio, pa molio, pa se kao prijavio na lječenje obećao da više neće, pa smo se vratili, al normalno sve po starom kasnije..

A ovo za danas, ma nemam pojma iskreno što sam uopće, senzibilan i osjetljiv sam sigurno puno više bio od ostalih, al sad sam nekako ravnodušan, možda neka mini depresija, ali ne vjerujem jer se osjećam ok. A brak mislim da nikad neću ni imati, nije da se bojim, nego mi je osjećaj jednostavno kao da mi se to ne da jednostavno, ne želim o tome ni razmišljati uopće. Mislim da ne znam uopće što želim od života, uvijek sam govorio ne znam, koju ću srednju upisati, ne znam, svejedno mi je, koji faks, svejedno mi je, pa što bi htio raditi svejedno mi je. Jednostavno tad jedino što sam htio je da to sve prestane i da mogu živjeti u miru i to je sve što sam tražio, ostalo mi je bilo nebitno. A sad kad je to sve prestalo, onda tek shvatiš koliko si propustio, koliko nisi razmišljao o sebi, o svojim postupcima.

A s druge strane, danas mi je opet teško razlučiti što je što, htio bi se vratiti tamo gdje sam jednom stao pod utjecajem straha i prisjetiti kakav sam bio, ali opet onda sam bio dijete, ne mogu sada s 23 glumiti pubertet iako bi to jako htio, baš bi da imam 15 i da mi je super!

Inače što se tiče tvog straha htio bi ti reći da ti uvijek imaš izbor, nemoj to zaboraviti. Ona možda nije znala za drugo, nije znala kako to prekinuti, kako se postaviti, možda se bojala. Ali ti možeš, nije više srednji vijek, ako i krivo odabereš, nije da nema povratka. Bar tako ja to shvaćam, taj papir ništa ni ne znači, bitno da ti je lijepo i ugodno, kad prestane biti, imaš pravo to i prekinuti! Uopće ne vjerujem u ono "u dobru i u zlu", ne znam zašto bi netko trpio nečije zlo jer ga nije na vrijeme prepoznao ili što već!

[Marril]

@chokopralina
Jako mi je žao zbog svega što si prošla. U dosta tvojih stvari se mogu naći.

@E65A3
Ti me podsjećaš na mene. Isto, sve radim suprotno što oni kažu (većinom on), ništa neću...

@tonkica27
Poznato mi je ovo s pravljenjem da je sve u redu idući dan.

Samo još da kažem da nemam nikakvu namjeru da se udam jer ne želim da mene netko tretira tako. Iako su većina mojih vršnjaka imala već dečke, ja se još nisam ni poljubila. Ne mogu, ne želim riskirati ako dečka ne znam. Imala sam priliku biti s jednim, no... Ne poznjem ga i tu je sumnja.

Najgore mi je da kada i priznam da trebam pomoć, oni misle da sve umišljam. Pretvorili su me u osobu kojoj sve smeta i koja se ne brine za druge, osim za sebe. Mislim, zabrinuta sam za prijatelje i to i spremna sam pomoći, no uvijek sebe stavljam na prvo mjesto. Uvijek sam si ja prva, čak i kad ne bih trebala biti.

Kod već spomenutih napada bijesa misle da želim biti centar pozornosti, no zapravo je suprotno. Samo želim da me se ostavi na miru. Htjela bih bar jedan dan bez da se posvađam s njima i da mi bar jedan dan za nešto ne prigovore. Tražim li previše?

[tonkica27]

Marril kaže:

@chokopralina
Jako mi je žao zbog svega što si prošla. U dosta tvojih stvari se mogu naći.

@E65A3
Ti me podsjećaš na mene. Isto, sve radim suprotno što oni kažu (većinom on), ništa neću...

@tonkica27
Poznato mi je ovo s pravljenjem da je sve u redu idući dan.

Samo još da kažem da nemam nikakvu namjeru da se udam jer ne želim da mene netko tretira tako. Iako su većina mojih vršnjaka imala već dečke, ja se još nisam ni poljubila. Ne mogu, ne želim riskirati ako dečka ne znam. Imala sam priliku biti s jednim, no... Ne poznjem ga i tu je sumnja.

Najgore mi je da kada i priznam da trebam pomoć, oni misle da sve umišljam. Pretvorili su me u osobu kojoj sve smeta i koja se ne brine za druge, osim za sebe. Mislim, zabrinuta sam za prijatelje i to i spremna sam pomoći, no uvijek sebe stavljam na prvo mjesto. Uvijek sam si ja prva, čak i kad ne bih trebala biti.

Kod već spomenutih napada bijesa misle da želim biti centar pozornosti, no zapravo je suprotno. Samo želim da me se ostavi na miru. Htjela bih bar jedan dan bez da se posvađam s njima i da mi bar jedan dan za nešto ne prigovore. Tražim li previše?

nisi ti ribice upućena na sebe. kao nitko od nas tko nije imao normalno djetinstvo. i normalni roditelji bi bili sretni da si si ti na prvom mjestu, jer tome teže svi. a tko bi ti trebao biti na prvom mjestu? naravno, oni i njihovi problemi (da imas bracu ili seku, rekla bih), ali ovako?

evo reci cu ti nesto. zivi iz dana u dan i ugađaj si koliko mozes. nijedna krajnost nije dobra, zato se posveti stvarima prikladnim tvojoj dobi. škicaj dečke i nekog dobrog proberi , budi dobra prijateljica i imat ćes ih i ti, a oni će lagano gubiti na važnosti..pola puta si prešla, još malo i sama ćes sebi odgovarati

[Marril]

Neće biti lako, ali probati ću... Hvala na dobrim željama

[someproblems]

svi ste vi jako hrabri.

nakon svega što se prođe,ovi svakidašnji problemi postaju dosadni,jel tako?
...i svi oni koji se hvataju za banalne probleme,postaju mi dosadni.

...ovo s godinama se slažem,osijećaš se koju 10-ku više,a možda i 20.

...teško je to razdijeliti,pogotovo kad ste emocionalno jako vezani.vrtite se u krug...i tako u nedogled.Barem je meni tako.

...o braku specifično mišljenje.hm ne dolazi u obzir.

...i postaneš osoba da se previše o drugima brineš,a o sebi puno manje.

slažete se?

[kismet21]

Pročitajte temu što kad odrasteš kod roditelja koji te ne vole.... ima puno teških priča.
Ne da mi se pisati ponovo o tome...
Sad ne mogu zamisliti da imam svoju djecu, od straha da bi se mogla ponašati kao on

[chokopralina]

Sve dirljive priče. Ali moram reći da se ja ne bojim braka, štoviše, planiram se udati iduće godine, ili možda godinu iza te... Jedino što si nikad ne bih dozvolila da me muškarac takne, u smislu fizičkog zlostavljanja, mislim da bi se pretvorila u čudovište s nadljudskom snagom i prebila ga. Inače se dobro kontroliram u društvu i u razno-raznim situacijama, staložena, strpljiva i mirna za druge koji me ne poznaju, ali ako negdje ne reagiram to se nakupi i puknem na neku najbanalniju stvar i teško se smirim. A ne bih rekla da sam previše osjetljiva, naprotiv. Znam se zauzeti za sebe, izboriti se, imam poprilično samopouzdanja. Ali također teško stječem povjerenje u ljude.

[khari]

Nevjerovatno koliko tužnih i nesretnih djetinjstva, uništenih dječjih mladih neiskvarenih i dobrih srca, velika nepravda. U neku ruku mi je i drago što vidim da nisam jedini nesretnik koji je gledao i doživljavao grozotu,kao "tiješi me to" s druge strane jako jadno i to govori koliko mnogi nedužni pate.

Vidim, ima vas dosta koji ste podijelili sa svima svoja bolna iskustva iz djetinjstva. Ima li tko iskustva sa liječenjem postojećih smetnji ?? Naime, ja imam nekih smetnji al sam razočaran samim pristupom i liječenjem psihijatara. Oni (bar su moja iskustva takva) površno tome pristupaju i bez previše razgovora pripisuju tablete i samo na tome ostaje. Ja mislim da to nije dovoljno.
Više niti ne vidim smisla natezati se s njima, ponašaju se totalno rutinski i šablonski, kao da su svi slučajevi jednaki i kljukanje tableturinama jedino riješenje. Ne kužim???