Pale sam na svijetu

[topkatarina]

vanessa1982 kaže:

Po tvome pisanju vidi se da ti je dosta svega.
koliko dugo ste vi u vezi/braku i koliko imate godina?

po svemu ovdje on mi djeluje kao mamin i tatin sin. Njega zaista nista ne smeta i sve mu je super. Bez obzira sto je u kuci -5 stupnjeva njemu je toplo jer su mu valjda mama i tata objasnili da je toplo a ti kao izmisljavas.

Imas li priliku na par dana otici sama sa malim negdje kod rodbine,frendice ili nekoga. Malo da se maknes od svih i svega i od cijele te situacije. Da u miru razmislis o svemu. Da vidis gdje grijesis/grijesite i sto uciniti da bi popravili vas odnos. Ali pusti price o svemu sto je bilo nemoj o tome ni pricati tih par dana i pusti forum. Sama sa sobom popricaj i mozda dokucis u cemu je stvarno problem i kad malo maknes se od svega toga.

i opcenito nemoj se vise vracati na ono sto je bilo prije, sto ti je svekrva, muz ili netko treci rekao... pusti to okreni se buducnosti. Pokusaj uciniti sve kako bi spasila sta se spasiti da. Nemoj muzu nabijati stvari iz proslosti na nos, okreni se buducnosti za dobrobit svoje male obitelji ali i za dobrobit sebe same. Ako ovako nastavis obolit ces a imas ipak sina koji zaista treba majcinu ljubav i brigu. Kreni naprijed proslost ostavi iza vas.

Uskoro se vracas na posao i to ce ti dobro doci da budes okupirana i necime izvan kuce. A gle ako zaista ne ide uvijek ostaje opcija strpit se do useljenja u novi stan ali ako zaista ne ide i ako mislis da ce ranija selidba rijesiti bar dio problema ucinite i to. Rekla si da je muz voljan se preseliti nadam se da zaista to i misli da ne bi bilo kad tebi prekipi on ipak odluci ostati kod svojih u kuci.

Samo cu ti se zahvaliti. Ovo boldano mi je trebalo.

[Absolutely*]

topkatarina kaže:

Na ovo sam zaboravila...
Kad je bila prije mjesec dana kod mene rekla sam joj da vise ne ocekuje od mene da cu ju zivkati svaki dan i laborirati svoje dogadaje tokom tog istog.
(...)
I sta da ja njoj kazem? Evo sta sam rekla: mama, pa ti cijeli dan provedes na sapunicama koje su meni ne zamislive pa ti nikada nista ne prigovorim za to. Ako volis gledaj. Ja citam, ako tebi to smeta nemoj me gledati.

Ovo ti je dosta dobar primjer osnovnog problema koji imaš, i sa svekrvom i sa materom i sa mužem. Znam da je to teško čuti, ali još uvijek si kao dijete- tražiš odobravanje, a kad dobiješ suprotno, opsesivno razmišljaš zašto, kako, što, kad bi ti samo htjela da oni budu dobri prema tebi. Neće bit. Neće i gotovo, pomiri se s tim, odrasti i nauči da te MORA bolit kurac za njihovo mišljenje.
Jako je teško prestati razmišljati tako i žderati se oko svake sitnice koju ti kažu, pogotovo kad si odrasla s roditeljima koji su te takvom napravili. Ne slušaj. Odbijaš i gotovo. Šta ti imaš mater zvat, nedjeljom ili uopće? Tko te tjera? Ona počne srat i prigovarat, a ti reci hvala doviđenja. Ako je kod tebe u kući, pokaži joj vrata. Ako si kod nje u kući, idi doma.

Moja mater je točno taj tip, liječi frustracije na drugima, u idealnom slučaju na svojoj djeci, pa je svejedno morala naučit na teži način. Možeš jebat onog tko ti se da jebat, ja se više ne dam. Kad zove, ja telefon dam kćeri, prema njoj je ok. Ako hoće mene- spavam. Kad dođe kod mene i uhvati je huja pa se obezobrazi, zamolim je da se smiri ili može ići doma. Bogme je i otišla nekoliko puta, sva uvrijeđena- nije pričala sa mnom po nekoliko mjeseci.

E koji mir je bio tih nekoliko mjeseci

A ja kod nje ne idem. Jednom u dvije godine odem, na 2-3 sata, to joj nije dosta da je ćopi histerija, a ako je ćopi, ehh...žurimo kući

Samo, priznajem, svakih godinu-dvije zaboravi na prisilni odgoj koji je dobila, pa pokuša opet provodit svoju volju, ali i to se lako liječi. Evo ti primjer, ovo ljeto je nešto pomahnitala pa je došla u posjet i rekla- "Znam ja zašto vi ne idete na more, zato što imaš odvratnu tetovažu pa te sram skinut se."
Rekla sam joj da sam očekivala više kulture od odrasle žene, ali ako se nije sama upristojila budem je ja. I da se njoj može tetovaža ne sviđat, ali je molim da zadrži mišljenje za sebe, kao što sam ja zadržala za sebe svoje mišljenje o njenih novih 15 kila viška. Jer sam fina

Eto je od ljeta je ljubazna Računam do Božića negdje, onda ću je morat podsjetit na manire, ali šta ćeš, nitko nije savršen.

Općenito ti je najbolje funkcionirati na sljedećem temelju: za svaku osobu se zapitaj- da mi ta osoba nije mama/svekrva/brat/mali Isusić, kako bih se ponašala prema njemu/njoj? I onda se tako počet i ponašat. Čime te vežu za te ljude, lancima? Ne bih rekla.

[rosita22]

topkatarina kaže:

Quotam ti samo da ti se zahvalim na podrsci i razumijevanju.
Hvala ti.

Znam kako se bilo tko osjeća kad je u blizini takvih ljudi, bilo privatno, bilo poslovno. Ne uspiješ zdravo razmišljati, kao da te napada jato divljih pčela.

Ako ikako uspiješ realizirati vanessin prijedlog za par dana time outa, to bi bilo izvrsno. Drž´ se!

[megran]

Absolutely* kaže:

Ovo ti je dosta dobar primjer osnovnog problema koji imaš, i sa svekrvom i sa materom i sa mužem. Znam da je to teško čuti, ali još uvijek si kao dijete- tražiš odobravanje, a kad dobiješ suprotno, opsesivno razmišljaš zašto, kako, što, kad bi ti samo htjela da oni budu dobri prema tebi. Neće bit. Neće i gotovo, pomiri se s tim, odrasti i nauči da te MORA bolit kurac za njihovo mišljenje.
Jako je teško prestati razmišljati tako i žderati se oko svake sitnice koju ti kažu, pogotovo kad si odrasla s roditeljima koji su te takvom napravili. Ne slušaj. Odbijaš i gotovo. Šta ti imaš mater zvat, nedjeljom ili uopće? Tko te tjera? Ona počne srat i prigovarat, a ti reci hvala doviđenja. Ako je kod tebe u kući, pokaži joj vrata. Ako si kod nje u kući, idi doma.

Moja mater je točno taj tip, liječi frustracije na drugima, u idealnom slučaju na svojoj djeci, pa je svejedno morala naučit na teži način. Možeš jebat onog tko ti se da jebat, ja se više ne dam. Kad zove, ja telefon dam kćeri, prema njoj je ok. Ako hoće mene- spavam. Kad dođe kod mene i uhvati je huja pa se obezobrazi, zamolim je da se smiri ili može ići doma. Bogme je i otišla nekoliko puta, sva uvrijeđena- nije pričala sa mnom po nekoliko mjeseci.

E koji mir je bio tih nekoliko mjeseci

A ja kod nje ne idem. Jednom u dvije godine odem, na 2-3 sata, to joj nije dosta da je ćopi histerija, a ako je ćopi, ehh...žurimo kući

Samo, priznajem, svakih godinu-dvije zaboravi na prisilni odgoj koji je dobila, pa pokuša opet provodit svoju volju, ali i to se lako liječi. Evo ti primjer, ovo ljeto je nešto pomahnitala pa je došla u posjet i rekla- "Znam ja zašto vi ne idete na more, zato što imaš odvratnu tetovažu pa te sram skinut se."
Rekla sam joj da sam očekivala više kulture od odrasle žene, ali ako se nije sama upristojila budem je ja. I da se njoj može tetovaža ne sviđat, ali je molim da zadrži mišljenje za sebe, kao što sam ja zadržala za sebe svoje mišljenje o njenih novih 15 kila viška. Jer sam fina

Eto je od ljeta je ljubazna Računam do Božića negdje, onda ću je morat podsjetit na manire, ali šta ćeš, nitko nije savršen.

Općenito ti je najbolje funkcionirati na sljedećem temelju: za svaku osobu se zapitaj- da mi ta osoba nije mama/svekrva/brat/mali Isusić, kako bih se ponašala prema njemu/njoj? I onda se tako počet i ponašat. Čime te vežu za te ljude, lancima? Ne bih rekla.

svaka ti čast
kako ljudi ne shvaćaju da i roditelji mogu bit zli
ne kužim zašto se svi boje išta im reć
prestrašno

ovo što si napravila,spasila si sebe a i svoje dijete

[Chevalier]

topkatarina kaže:

Uf... Ne znam od kud poceti... Idem od kraja...
Zahlađeni odnosi između mene i muža zbog netrpeljivost između mene i njegove majke, sve više izlaze na vidjelo. Nezadovoljna situacijom svaki drugi dan pokusavam muza navesti da mi se isprica, da mi kaze kako mu je zao što u datim trenucima nije bio uz mene. To radim na nacin da mu svaki puta pokusam predociti svoje osjecaje i pokusam staviti njega u tu poziciju ne bi li shvatio koliko mi je potreban.

Jedna napomena, iz muškog kuta, kada sam ovo pročitao odmah mi se formirala misao: "kakva užasna žena".
"Pokušavam muža navesti da mi se ispriča..." ? wtf? To je tvoje shvaćanje stvarnosti?
Kako bi se ti osjećala da tebe netko svaki dan pokušava natjerati da mu se ispričaš iako ti situaciju, očigledno, ne vidiš takovom ?

I drljanje po svekrvi, arhetipski sukob bez nekih jakih motiva...

Ne se srditi, ali jedan od onih postova u kojima odmah vidiš da je sam poster u krivu i da je problem puno više u njemu, nego u drugima.

Naravno, ja možda sasvim griješim, procjenjujući nekoga na temelju par rečenica, ali ipak razmisli malo.

Što tražiš od tih ljudi koji su takovi kakvi jesu?

Daješ li im jednako ili više ljubavi i uvažavanja nego što tražiš ?

[EmiliaK]

Moje iskustvo na temu je konacna rastava braka od jedne takve slicne porodice.

[Funny Queen]

topkatarina kaže:

Da zamisli i ja sad trebam zivjeti s jednim takvim dok nas smrt ne rastavi.

??? Nadam se da je ovo bilo samo ironično jer se u životu ništa ne mora.

[EmiliaK]

pozitivax kaže:

Mislim da ga baš iskreno ne prihvaćaš niti voliš...sada. On ti je bio koristan.
Tebi treba muškarac ne strašljivi dječarac kaj ne ?
To od njega ne buš dobila jer je on mamin i tatin sin.
Pokušaj ga proihvatiti i zavoljeti i izbrisati ružne stvari.

Da, mogla bih ga zavoljeti ako se on promjeni na bolje, ali ako ona jos uvijek vidi onaj strah u njegovim ocima zbog roditelja ili vidi da on oklijeva i trazi izgovore..lose situacije ce se stalno ponavljati I ona ce ispasti pobunjenik koji ne zeli mir u porodici. Odnosi izmedju nje I muza ce se stalno pogorsavati.

[Pero2014]

Panga kaže:

topkatarina.......

Ovo su stvarno dobri savjeti, poslušaj ih Topkatarija. Muž ti je p.č.i.a, i nemaš ti problem sa svekrvom nego sa mužem.
Sretno!

[tvrtko81]

topkatarina kaže:

Da zamisli i ja sad trebam zivjeti s jednim takvim dok nas smrt ne rastavi.

sama si birala

[kikalila]

Prošlo je mesec dana, nadam se da je Katarina potpuno rešila problem. Ali za sve one koji možda nisu a imaju sličan, jedino je rešenje (za takvu taštu, majku i sve slične rođake "prijatelje") distanciranje, ništa drugo. Organizovanje života mimo njihovih torova...

Što se tiče muža, očigledno je da je bio nezreo, ali stvarno je to čest slučaj. Možda premlad, ali ne mora ni to biti razlog. Naviknut na neopiranje, poslušan, možda dobroćudan, ne voli konfrontaciju, izbegava sukob, pa ispada slabić. Sasvim slučajno sam dospela na ovaj post, ali zainteresovao me je zbog mnogih sličnosti sa mojim nekim doživljajima, iskustvima. Moj muž je bio sličan po pitanju tog straha od suprotstavljanja.

Došla sam u njegovu kuću sasvim blesava od zaljubljenosti i ubeđena da su njegovi divni ljudi. Međutim dok sam se okrenula, i dok mi se pogled odmaglio, završila sam u svekrvinoj mašineriji. Postalo je pravo ponižavanje i maltretiranje. Isto sam oklevala da reagujem, izgledalo mi je nepristojno u prvo vreme, i kao nešto što bi on trebao da reši. Dok nisam skužila da sam ja ta koju maltretiraju, pa sam počela da rešavam. Prošlo je skoro godinu dana, potpuno nepotrebne patnje i rmbanja (na primer, pranje veša na ruke iako postoji mašina, ali "mašina je skupa, da je ne pokvarim" itd).

Kada sam povukla crtu (bilo je nažalost potrebno i da pretim razvodom da bi moj muž skupio koncentraciju da se dovoljno osamostalimo na žalost u okviru iste kuće, nemamo sredstava za drugu opciju), bukvalno sam se izmakla od svekrvinog stiska. (Sećam se čak da se u momentu kada sam uspela konačno sasvim da joj se izmaknem od muke razbolela. zaista. bukvalno od besa što ne može vise da me kontroliše, jako je u tome uživala, pre mene je to radila svojoj ćerci, ali ova je zbrsiala nekoliko godina ranije)...

Razni drugi problemi koje su nam pravili njegovi, (baš bezrazložno, iz samoživosti i neke čudne potrebe da otežavaju, umesto da pomognu) na kraju su doveli do toga da je i moj muž morao da prelomi i počne da reaguje. Bio je na strašnoj muci sećam se... Ista ta panika u pogledu, zato što nikada ranije nije sam sebi stao u odbranu, zauzeo se za sebe, navikao je da ovo dvoje vitlaju i naređuju. To ih je držalo u nekoj iluziji da su još u punoj snazi, mladi valjda, a on njihov klinac, a te su godine davno prohujale.

Ali kada se prvi put odvažio da se pobuni zbog nekakve budalaštine kojom su nam uporno zagorčavali život, bukvalno je nešto u sebi prelomio. Shvatio da može, da se ništa loše nije desilo, nego se naprotiv rešila neizdrživa situacija (iako su oni dramili nekakvu uvređenost neko vreme) i posle toga više nije imao problem da izrazi svoj stav, i zauzme se za nas. To je kao neko prestrojavanje prioriteta. Do tada važeći, a strahom uobličeni prioriteti preformirali su se u neke realne, koji se tiču nas, naše porodice, koja je jednaka realnost, i to naša, koju smo sami izabrali. Potrebna je hrabrost za taj korak, podrška, možda čak i ucena. Ali ne može drugačije. Majka bi trebala da zna dokle može da ide u životu svog sina...

Ako ne želi da prihvati njegov izbor, i da pomogne, bolje je onda je izbegavati. Ja samo hoću da podvučem nešto što se tu samo provuklo, a inače ljudi su skloni da omalovaže značenje toga: neverbalna komunikacija, gestovima tonom, samom energijom... žene su mnogo osetljivije na ovakvu komunikaciju, uostalom i dokazano je, da više pažnje obraćaju na emotivan podkontekst, govor mimike, tela itd.
I kao što znaju da čitaju, znaju na taj način i da "pričaju" i da kinje time ako im se hoće. a to je posebno iritirajuće jer muškarcima ostaje potpuno "nevidljivo", ne primećuju, ne registruju, i to zaista, prosto nemaju taj čip. (i oni to ponekad upijaju ali nesvesno...) i onda, onaj ko trpi negativnost na taj način ispoljenu, nema, jel, dokaz za istu. e pa nije potreban dokaz, i nikom ništa ne treba objašnjavati. onaj ko truje vrlo dobro zna da to radi, njemu se dakle direktno treba i obratiti, i preseći to.

I ponavljam, ograditi se maksimalno, sopstvenom samostalnošću, sopstvenim svetom, svojim ličnim prioritetima od svakog takvog u suštini nasilništva spolja.

[rosita22]

kikalila kaže:

Prošlo je mesec dana, ...
Ja samo hoću da podvučem nešto što se tu samo provuklo, a inače ljudi su skloni da omalovaže značenje toga: neverbalna komunikacija, gestovima tonom, samom energijom... žene su mnogo osetljivije na ovakvu komunikaciju, uostalom i dokazano je, da više pažnje obraćaju na emotivan podkontekst, govor mimike, tela itd. I kao što znaju da čitaju, znaju na taj način i da "pričaju" i da kinje time ako im se hoće. a to je posebno iritirajuće jer muškarcima ostaje potpuno "nevidljivo", ne primećuju, ne registruju, i to zaista, prosto nemaju taj čip. (i oni to ponekad upijaju ali nesvesno...) i onda, onaj ko trpi negativnost na taj način ispoljenu, nema, jel, dokaz za istu. e pa nije potreban dokaz, i nikom ništa ne treba objašnjavati. onaj ko truje vrlo dobro zna da to radi, njemu se dakle direktno treba i obratiti, i preseći to. I ponavljam, ograditi se maksimalno, sopstvenom samostalnošću, sopstvenim svetom, svojim ličnim prioritetima od svakog takvog u suštini nasilništva spolja.

Mislim da bi u životu trebalo biti upravo ovako kako si ti opisala u tvom postu. A nije tako zato što "na ovim prostorima" još uvijek vlada ona štetna tradicija, lažni obziri i pogrešno shvaćeno poštovanje starije generacije. Sve pogrešno i iskrivljeno, kada se šutnja i trpljenje smatra dobrim ponašanjem.

Kikalila, posebno mi se svidio dio o neverbalnoj komunikaciji jer je nepogrešivo istinit.

U mojem slučaju je taj neverbalni dio bio potkrijepljen i lažnim verbalnim dobrohotnim iskazima o svekrvinim dobrim namjerama, tako da je onaj dio o dokazivanju loših namjera bio malo teži za dokazati.
Unatoč svemu, svoju sveki ne mrzim, prihvaćam je takvu kakva jest, ali sam postavila svoje granice.
Srećom to je iza mene i išlo je dosta glatko u odnosu na mnoge priče s ovog podforuma, ali ipak trebalo bi to napisati kao grafit ispred svake crkve ili matičnog ureda. Zlu ne trebalo!

[Vhampirelly]

Topica Katarinica,

vidim se pomalo u tvojoj koži (moj ima i drugih problema izuzev svoje majke)...


On je MAMIN SIN!

[topkatarina]

prošlo je i više od dva mjeseca a meni izgleda kao godina a imam osječaj da se nisam pomaknula sa mjesta.
još uvijek sam u nevjerici zbog cijele situacije, muči me ljutnja, preispitujem se da li je moglo biti drukčije? jesam li pretjerala? mislim da je največi problem u meni što sam takva kakva jesam i vjerujem da je netko drugi, netko možda snalažljiviji bio na mom mjestu, da bi to odradio skroz drukčije i da bi cijela situacija danas bila puno "mirnija".
a eto, nije. bar ne za mene i za moju dušu. osječam se kao najgori pobunjenik, izdajnik, da sam sa svojim načinom riješavanja situiacije nezahvalna za sve ono što je bilo čak i dobro.
a onda se opet sjetim nekih scena pa se vratim na onu ljutnju i tako se vrtim u krug. i pitam se hoće li to ikada proći?

Inače... sa svekrvom sve ok. zaključavam se i dalje. nekad zna doći ali rijetko. ali svejedno ju ne pustim u kuću.
za božić su bili kod nas i kad smo ih pratili do vrata zaboravila sam zaključati pa je iskoristila priliku i za pet min se nacrtala gore. ušetala bez kucanja. ali dobro. sama sam si kriva što sam zaboravila zaključati. a to je bilo čak i dobro da muž vidi da i dalje postoji potreba za zaključavanjem.
ona isto ima dane kada je ljuta a ima i kada pokušava biti i pristojna. a ja sam uvijek totalno distancirana. tako mi za sada odgovara. tj. drukčije ne mogu.

kikalila ovo za neverbalnu komunikaciju
super si to objasnila
kod mene je isto kao i kod rosite
" neverbalni dio bio potkrijepljen i lažnim verbalnim dobrohotnim iskazima o svekrvinim dobrim namjerama, "

s mužem ima dana kada ide na bolje. ako usporedim cijelu prošlu godinu sa ova zadnja dva mjeseca, onda moram reći da je bilo više dana bliskosti sada nego u cijeloj prošloj godini.
puno više pričamo o svemu, pa i o međusobnim odnosima sviju nas.
što se tiče onih mojih očekivanja od njega.. tu se nisam pomakla sa mjesta.
njegov moto je i dalje "oni nisu ništa loše htjeli, mislili, željeli"
da malo sada objasnim moje osječaje i shvačanje toga...
od mog poteza zaključavanja i onog razgovora za stolom moj muž je postao puno bliskiji sa svojima. ide gotovo svaki dan kod njih. prije svega ovoga išao bi možda jednom u dva tjedna na desetak min a sada sjedi dole i do sat vremena gotovo svaki dan. mene to navodi na razmišljanje...
čemu takva nagla promjena? pa je moje mišljenje da se on vjerovatno na taj način iskupljuje kod njih za moje ponašanje. možda i griješim. a ako ne griješim, mene onda takvo njegovo ponašanje navodi ponovo na moje preispitivanje. a to me ljuti. ljuti me zato jer ako nije mogao se "boriti" za mene nemaš se onda šta niti "ispričavati" za mene.


dogodilo se nešto na badnjak.
bili smo kod njih na ručku. bili smo jako kratko jer smo bili ograničeni s vremenom, pa mi je to dosta olakšalo. bila sam skroz ok prema njima i oni prema meni. sve fino, pristojno, sa pohvalama, osmijehom. nije bilo nikakvog glumatanja finoće. bar ne s moje strane. zahvalili se na odlasku i krenuli gore po stepenicama. moj muž je doslovno trčao za mnom sav sretan pokušavajući me poljubiti. on je bio sretan kao dijete, samo zato što sam ja taj dan za stolom bila jako fina prema njegovima. meni je to stvorilo veliko opterećenje.
iz aviona se vidi da on nije sretan što ja nisam mogla sve to što se dogodilo prešutiti. on se trudi svima ugoditi i sve izbalansirati.

rekla sam mu odmah da mi to nije sjelo. i da zašto inače nije tako sretan i tako me silno želi poljubiti. šutio je. nije ni bio svjestan svog stanja.
po ovome moj recept za sretan brak bi bio da ja sve zaboravim i da njegove prigrlim kao da se ništa nije dogodilo a ako se budu opet događale nekakve "situacije" jednostavno ne reagiram.
ja to možda i bi da znam kako. a ne mogu.

ta moja ljutnja nije zdrava. a ja je se ne znam riješiti.

treba oprostiti, treba okrenuti drogi obraz, treba se pokloniti
treba, znam, ne zbog drugoga nego zbog mene same, zbog mog mira. a kako?

[kikalila]

pa da, zbog sebe i deteta najviše. onu sreću koju uskraćuješ sebi zakidaš i njemu...
pa prvo, ODMAH prestani da mučiš sebe tim razmeravanjem svoje krivice! šta je bilo bilo, i tačka. nisi samo ti uzrokovala taj niz događaja, emotivna si, nisi mašina i reagovala si. gard ti se digao jer te je nešto povređivalo. i tačka. to ti je još od majčine lobotomije sa nabacivanjem osećaja krivice ostala inercija da si kriva, i onda, jer je nepravda, besna i sve u krug. mani se. počni NOVI dan!

znam to za muža kako je, zato što je takav lik da mu je tenzija najnepodnošljivija. i nisi fer ako se duriš zato na njega. tebe muči krivica a jasno ti je šta se dešavalo, (dok ne izgubiš nit), a zamisli kako je njemu a pri tom ni ne kapira sasvim problem. i ne može.
zato prestani da se jedeš...i lepo uhvati ritam. šta te briga, eto, naučila si ih da vrata mogu biti zaključana, i to je ogroman napredak za tvoj mir. on ako voli da izigrava pokajnika, nek ide, šta mu možeš...pusti ga, nemoj da se kačiš za to, fokusiraj se na nešto drugo, ne na bes. gledaj tv, ili radi već nešto što ti je na listi... a sa svekrvom, eto, naučila si i ti to površno u suštini druženje da možeš da izvedeš. ako je on zbog toga veseo što ti je uspelo, nemoj da ga mrziš što te voli, zaboga, i što mu je drago... to je sebično, da mu ( a i sebi! i to posle tog konačno dosegnutog opuštenog osećaja i svoje vrste uspeha u komunikaciji!! ) uništiš dobro raspoloženje!! to sad iizgleda kao da si jednostavno LJUBOMORNA na njihov odnos, a to je glupo. to isto može da bude da projektuješ svoj problematičan odnos sa svojom majkom na njega. da podsvesno želiš da i on (kao iz neke solidarnosti) ima loš odnos sa svojom... to bude čest slučaj, to je nesvesno.. pa eto, nemoj. nije fer. zamisli da tebe neko ruši kad se konačno oraspoložiš. navike, direkcije razmišljanja i emotivnog reagovanja jako se teško menjaju, ali MOGU se promeniti. jednostavno uporno se koriguj i obuzdavaj. nemoj sebi da dozvoliš da budeš zloća. ali svoj mir čuvaj! dakle, ok, resetuj odnos, i eto, kao kad je ok, budi i ti ok, ali na distanci. ne uključuj se ne investiraj se emotivno u taj odnos. ona nije sposobna da bude u dubokom odnosu sa tobom, takva je, i pomiri se sa time, i tim vise ne moraš da se jedeš što je bilo tako kako je. a sve to iskreno i duboko čega si željna imaćeš sa svojim detetom, i kad se smiriš malo, i sa mužem... posveti se vašoj udobnosti.

[Rory Delap]

topkatarina kaže:

Uf... Ne znam od kud poceti... Idem od kraja...
Zahlađeni odnosi između mene i muža zbog netrpeljivost između mene i njegove majke, sve više izlaze na vidjelo. Nezadovoljna situacijom svaki drugi dan pokusavam muza navesti da mi se isprica, da mi kaze kako mu je zao što u datim trenucima nije bio uz mene. To radim na nacin da mu svaki puta pokusam predociti svoje osjecaje i pokusam staviti njega u tu poziciju ne bi li shvatio koliko mi je potreban. On uporno tvrdi da njemu ne smeta ako ja nisam dobra sa njegovom mamom ali sve to sto je ona napravila i rekla, nije napravila njemu i ne moze sad on nju odbaciti jer je prema njemu dobra. Ja mu po stoti puta ponavljam da on nju ne mora odbaciti niti ju ne voliti nego samo da mi da za pravo da je sve to bilo zlocesto od nje. On pak veli da je ako je to tako bilo. I onda se vtrimo u krug. Jer on nju ne poznaje kao takvu o kakvoj ja pricam.
Inace dogovor je izmedu mene i njega da njegova mama dok sam ja u kuci nema sta dolaziti gore a kad je on sam neka i prespava nije me briga.
Pa evo danas. Idemo u obilazak grobova, stanemo kod njegove sestre, tamo su njegovi roditelji. Malo se zadrzimo i idemo kuci. Dolazimo kuci a njegovi su vec tamo. Ulazimo u stan, zakljucavamo i pet min kasnije netko kuca. U tom renutku ja prevrcem ocima i govorim na glas: sta sad hoce. (Toliko sam opsjednuta, kako on kaze, sa tom situacijom da jednostavno ne izdrzim a da ju "namjerno" na takav nacin ne popljujem.) on joj je otvorio vrata, pitao sta hoce, ona rekla svoje, i hvala lijepa i dovidenja. Nakon toga on sjeda na kutnu, zalostan, razocaran, mozda ljut. Ne znam kakav ali promjena raspolozenja je vidljiva. Pustim ga neko vrijeme. Pa ga pitam. Zasto je bio takav? On odgovara da zato jer sam ga ranije taj dan malo bacila van takta. Ja pitam zasto? On veli ne sjeca se. Malo sutnje pa opet ja: ne vjerujem ti. Ispricam mu u detalje dogadaj od kucanja njegove mame i velim da mislim kako je njegovo raspolozenje povezano s tim. On nijece. Dam mu dobre argumente da laze te da samo ne zeli razgovarati. (Koliko ga poznajem, on kad ga ja bacim van takta njegova ljutnja traje pola sata sat, nikada nema zakasnjelu reakciju) po meni je ocito da ga je povrijedila moja reakcija ili je stara mozda imala suzne oci kada je dolazila. U glavnom on ne zeli uopce o tome razgovarati, niti me razuvjeriti, prevrce ocima, ide jesti kao da se nista ne dogada i evo ide spavati.
E sad sta ja zelim od vas? Ne znam niti sama. Teska situacija jer mene ždere.
Evo jedna situacija onako za usporediti.
Kada smo poceli zivjeti skupa, on je mene doveo u kucu svojih roditelja i prve dvije noci proveo kod kuma na playu. Pa dvije noci radio, pa dvije noci kod kuma i tako dva tjedna dok nisam puuuuukla. Ali to nije bio kraj. On je to vidio samo kako sam ja jos jedna zena u nizu koja mu sad nesto brani pa ce on to malo smanjiti. U glavnom nisam mu oprostila sve dok jednom nakon godinu dana nije vidio kako se tresem radi toga sto on ne shvaca u cemu je problem. A problem je u tome sto ja ne mogu vjerovati da ti prvu nasu zajednicku noc zelis provesti s nekim drugim. Onda mi se onako od srca ispricao i zao mu je bla bla bla nije on to tako gledao bla bla bla i eto oprostila sam. Nisam zaboravila vec sam zbilja oprostila.
A ovo jos uvijek ne mogu. Jer on misli da ja previse sve uzimam k srcu da previse gledam sta ce mi oni reci i bla bla bla.
Sta je tako tesko meni priznati i reci : gle kate, ocito je da tebe moja stara ne voli, ne bi volila ni severinu da ju dovedem kuci, bezobrazna je i nemoj se upoce obazirati na ono sto kaze jer ja tebe volim bez obzira na nju. I onda joj samo jednom reci kada me bocka ili kada dolazi gore: mama, nemoj traziti vraga tamo gdje ga nema. I to je to. Koliko to moze biti tesko?
Ne mogu samo tako preci preko toga

A da ti naucis igrati Playstation? Pa moras se i ti malo potruditi, za vezu je potrebno dvoje.