Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.05.2011., 18:32   #2021
Quote:
maliskandal kaže: Pogledaj post
BOK SVIMA! ja sam prvi put na ovom forumu a imam isti problem kao i većina ljudi ovdje. da bi ste možda bolje razumjeli o čem se radi bit ću iskrena jer je to najbolji način. sve je počelo prije jedno 2,5 godine. desilo se to da je moja mama završila u zatvoru,ummrli su mi baka i tata a ja sam s 21 godinom morala sama brinuti o mami koji je bila zatvorena ić na sahrane i ostat jaka za dva maloljetna brata. bila je grozna borba al sa se s tim nosila. nakon bakine smrti jedan dan me uhvatio panični napad koji se nakon toga počeo učestalo događati. odvratan osjećaj, ali ja sam odma znala da to nije ni infarkt nego da je prolem stresa. ošla sam nakon samo 2 tjedna do liječnika opće prakse koja je upoznata s mojim obiteljskim problemom i koja mi je rekla da je to sve normalno došlo usred stresa,da je riječ o anksioznosti i prepisala mi citalon i normabel. nakon par mjeseci stanje se smirilo na terapiji 8 mjeseci i prestala uz dogovor s liječnikom. mama je bila u zatvoru 2 godine i nakon što je izašla ja ponovno dobro jaka, borac.... ali nakon 2 mjeseca od njenog izlaska moja anksioznost se počela manifestirati preko OCD-a. tj. napadi panike koji su prije dolazili iznenada sam ja počela izazivati s mislima kako ću sebi ili ljudima koje volim napraviti nešto. stojim na balkonu,zavrti mi se. ošla sam na jedan put u beč gdje je kriza trajala punih 5 dana. strah od smrti da ću sebi nešto napraviti, konstatno crne misli o samoubojstvu i kako nekog ozljeđujem. odem kod psihijatra nakon samo mjesec dana borbe s tim ispričam ženi sve već spremna da ću ostat ležat na psihijatriji da sam totalno beznadežan slučaj: ona me pogleda nasmije se i kaže mi dušo draga to je opsesivno kompulzivni poremećaj koji je uslijedio od stresa, napada i anksioznosti. žena mi još čestita kolko sam jaka, što završavam magisterij na ekonomiji i prepiše ciprelax i misar od 0,25 po potrebi. mjesec dana nakon terapije ja sjajno puna života i poleta, i skoro godinu dana dobro. No moja mama još kaznu nije odradila do kraja i stiže poziv da se mora vratiti na još par mjeseci u zatvor( rječ je o mitu i korupciji). i kreće ponovno lavina u meni. strah od samoubojstva i ozljeđivanja nije velik kao prvi put jer sam još uvijek na terapiji, ali konstatno je prisutna neka tjeskoba,strah ono jednostavno nelagoda razumjet će svi oni koji se nose s anksioznosti. u meni ponovno šta ako je doktorica pogriješila, što ako bolujem od neke manije, šizofrenije što ako je nešto previdila pa ja nešto napravim. krenem ja na razgovor kod psihologa koja kaže da sam strašno iskrena i pozitivna osoba s kojom je prekrsno raditi. ja ljuta na sebe što to ponovno proživljavam, a ona ljuta na mene što si nedozvoljavam da budem tužna. govori mi šta očekuješ,mama u zatvor ponovno,ti si dvoje sahranila sa svoje 21 godine i ovo je sitnica. da nisi takav borac digla bi već odavno ruke. a ja svaki dan sjedam na bicikl iz sebe izvlačim maksimum,šminkam se izlazim,plačem u sebi i molim boga da mi uvijek da snage i da ostanem normalna i jaka. znam da moj problem nije najveći na svijetu,završavam faks svojim radom, imam 4 godina prekrasnog dečka i pitam se samo kad će ovo sve završiiti i jel to normalno šta mi se događa, iako podsvjesno znam da ni konj nebi mogo bolje od mene ovo izdržat. morala sam ovdje otvoriti dušu eto iskreno i toliko od mene.


Nitko nije pogriješio, ti si sasvim bezopasna i za sebe i okolinu. To je samo anksioznost.
Meni je kad popijem Misar predobro, totalno sam opuštena i NE DA mi se razmišljati na taj bolestan način.
Čestitam na borbi, izdržljivosti.
Ne možeš promijeniti ovo s čime si suočena, ali cijeno ono što imaš- dečka, faks, povećaj dozu ako trebai trebalo bi s vremenom biti bolje.
Samo toliko zasad od mene, jer ni sama sebi ne znam pomoći, a kamoli drugima.
S tabletama relativno dobro funkcioniram i moja obitelj zna za moj poremećaj, čak se i sprdamo s njime, tako da na sve gledam kao na jednu tragi(vrlo)komičnu situaciju. Zašto? Kad mi je dan cura sa strahom od samoubojstva priča o svojim mislima i strahovima, meni to zvuči presmiješno jer znam da je nemoguće. Kad ja njoj pričam o strahovima da ne ozlijedim svoje bližnje, njoj je to smiješno jer samo netko sa strane može vidjeti kojim se mi glupostima zamaramo.
Meni je moja psih jednom prilikom rekla da sam ja vjerojatno malo kvalitetnija osoba od većine, pa samo želim ˝upozoriti˝ druge na ono što se može dogoditi; sve ono čega se sama bojim , zamišljam da upravo ja radim.
Nažalost, nešto, vjerojatno stres, nas je tu dovelo i moramo se s time boriti, ali najvažnije je znati da se to ne ostvaruje.
__________________
I sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti
sofija999 is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.05.2011., 18:43   #2022
Quote:
sofija999 kaže: Pogledaj post
Nitko nije pogriješio, ti si sasvim bezopasna i za sebe i okolinu. To je samo anksioznost.
Meni je kad popijem Misar predobro, totalno sam opuštena i NE DA mi se razmišljati na taj bolestan način.
Čestitam na borbi, izdržljivosti.
Ne možeš promijeniti ovo s čime si suočena, ali cijeno ono što imaš- dečka, faks, povećaj dozu ako trebai trebalo bi s vremenom biti bolje.
Samo toliko zasad od mene, jer ni sama sebi ne znam pomoći, a kamoli drugima.
S tabletama relativno dobro funkcioniram i moja obitelj zna za moj poremećaj, čak se i sprdamo s njime, tako da na sve gledam kao na jednu tragi(vrlo)komičnu situaciju. Zašto? Kad mi je dan cura sa strahom od samoubojstva priča o svojim mislima i strahovima, meni to zvuči presmiješno jer znam da je nemoguće. Kad ja njoj pričam o strahovima da ne ozlijedim svoje bližnje, njoj je to smiješno jer samo netko sa strane može vidjeti kojim se mi glupostima zamaramo.
Meni je moja psih jednom prilikom rekla da sam ja vjerojatno malo kvalitetnija osoba od većine, pa samo želim ˝upozoriti˝ druge na ono što se može dogoditi; sve ono čega se sama bojim , zamišljam da upravo ja radim.
Nažalost, nešto, vjerojatno stres, nas je tu dovelo i moramo se s time boriti, ali najvažnije je znati da se to ne ostvaruje.
Hvala na odgovoru.
ja sam u razgovoru s psihologom došla da se kod mene taj strah od samoubojstva manifestirao zbog odvojenosti od majke. kao u stilu ja sam previše davala sebe i sad ja kroz opsesiju privlačim pažnju preko takvih misli nnaravno sama je rekla da zna da neradim to nnamjerno, ali to je istina i ima smisla. za moj problem znaju moji prijatelji i meni bliski ljudi. također se jako puno zezamo na to npr: dođem kod kuma koji je totalni šaljivđija i vječito mi viče po dvorištu baci se baci se hahahhahaha. ja se naprimjer puno bolje osjećam kad se na račun toga šalim jer onda ta opsesija nema takav intenzitet. a i jedan dečko je na nekom blogu napisao MA ZABOLE ME BRE ZA OPSESIVNE MISLI ODO DA JEDEM PALAČINKE, AKO ĆU DA UMREM MOŽE AL POSLIJE PALAČINKI. i nekako kad mi je teško iznova i iznova čitam tu rečenicu heheheheh
maliskandal is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.05.2011., 18:57   #2023
Ma najgore od svega je što mi i sami znamo da nećemo nikome, niti sebi napraviti ništa.
Ali se uvijek iznova u to trebamo uvjeravati.
I super mi je, držim nož i sestra me zeza: ˝kako si točno zamišljala da ćeš mi zabiti nož? Okomito, u srce, kod pupka?˝
Pa mi pokaže (jer zna) pravilan način za probosti nekoga u srce, ako slučajno poželim to ostvariti
Da se boji , bojala bih se i ja same sebe još više.
Ali svi znaju da ne pauka ne mogu ubiti.
Ali svejedno meni uvijek iznova treba potvrda.
Koje je rješenje?
Ne znam.
Prihvatiti to, olakšati si tabletama, smijati se tome, i probati se praviti da je sve super, pa i kad se javi ona gadna tjeskoba, dopustiti joj da dođe, a isto tako i ode.
Mislim da kad se prestanemo bojati straha, nema ni straha.
__________________
I sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti
sofija999 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2011., 00:51   #2024
Dugo mi nisu dolazile prisilne misli i najgore je kad odjednom krenu. Moj najveći strah je da ne naudim osobama koje mi znače sve u životu. Neugodno mi je pričati o tome. Bojim se da ne postanem psihopat i sl. To su strahovi da ću ozlijediti, nauditi, ubiti mamu, nekada sam objekt ja, a nekada moj pas. Sve te stvari prolazim kroz prihoterapiju: emocionalna ovisnost o majci, dijag. bpd, bla bla. I sve mi je jasno tj. shvaćam i povezujem što je čemu uzrok i zašto, te iako je s vremenom sve bolje, te misli se s vremenom opet jave i kreće taj začarani krug. To su misli u obliku naglih slika u glavi, npr. vidim sbe kako uzimam tablete, lupam psa s staklenom bocom, zabijam nož u mamu i sl. I to je tako užasno i ne želim to više Kada sve povežem, dolazim do zamišljenog scenarija da sam u zatvoru, bez slobode, moja obitelj pati, nikada ništa neće biti kao prije. Nakon toga dolazim do krajnjeg, a to je scenarij i kojemu me nema t. umirem tj. kad me nema više, kad nema mene kao osobe, moje svijesti. I to me isto ljuti, što znam da me jednom neće biti i neće biti i sve lijepo što se dogodilo zapravo time ne postoji jer ja ne postojim više. Ako tko kuži što pokušavam reći. I nikako ne mogu prihvatiti da je to realnost koja nas sve čeka. I na kraju svega, opet ostajem zbunjena i ništa mi nije jasno. Bojim se gubitka kontrole, da ću u jednom trenutku nešto drugome napraviti. Nekada je to išlo u toliku krajnost da sam molila mamu da makne sve oštre predmete iz kuće, da sakrije tablete i sl. Pa sam onda kad bi mi došle te misli pokušala se smiriti time da zamislim suprotno tome, npr. grlim i ljubim svog psa i sl. Bojim se svega toga, a sebe najviše.
kikakm is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2011., 02:23   #2025
Quote:
kikakm kaže: Pogledaj post
Dugo mi nisu dolazile prisilne misli i najgore je kad odjednom krenu. Moj najveći strah je da ne naudim osobama koje mi znače sve u životu. Neugodno mi je pričati o tome. Bojim se da ne postanem psihopat i sl. To su strahovi da ću ozlijediti, nauditi, ubiti mamu, nekada sam objekt ja, a nekada moj pas. Sve te stvari prolazim kroz prihoterapiju: emocionalna ovisnost o majci, dijag. bpd, bla bla. I sve mi je jasno tj. shvaćam i povezujem što je čemu uzrok i zašto, te iako je s vremenom sve bolje, te misli se s vremenom opet jave i kreće taj začarani krug. To su misli u obliku naglih slika u glavi, npr. vidim sbe kako uzimam tablete, lupam psa s staklenom bocom, zabijam nož u mamu i sl. I to je tako užasno i ne želim to više Kada sve povežem, dolazim do zamišljenog scenarija da sam u zatvoru, bez slobode, moja obitelj pati, nikada ništa neće biti kao prije. Nakon toga dolazim do krajnjeg, a to je scenarij i kojemu me nema t. umirem tj. kad me nema više, kad nema mene kao osobe, moje svijesti. I to me isto ljuti, što znam da me jednom neće biti i neće biti i sve lijepo što se dogodilo zapravo time ne postoji jer ja ne postojim više. Ako tko kuži što pokušavam reći. I nikako ne mogu prihvatiti da je to realnost koja nas sve čeka. I na kraju svega, opet ostajem zbunjena i ništa mi nije jasno. Bojim se gubitka kontrole, da ću u jednom trenutku nešto drugome napraviti. Nekada je to išlo u toliku krajnost da sam molila mamu da makne sve oštre predmete iz kuće, da sakrije tablete i sl. Pa sam onda kad bi mi došle te misli pokušala se smiriti time da zamislim suprotno tome, npr. grlim i ljubim svog psa i sl. Bojim se svega toga, a sebe najviše.
znaš šta ja mislim svi naši strahovi bilo da se radi o nametnutim mislima ili prisilnim radnjama kod svih nas su istog intenziteta. ja sam cijelo vrijeme mislila joj da barem ja imam to da me pati ta čistoća da cijelo vrijeme perem ruke samo da nemam taj strah od samoubojstva isto tako i ti misliš samo da je nešto drugo da nije ovo posrijedi. ali iskreno kroz psihoterapiju sam shvatila da svaki strah od svih od nas je istog intenziteta. svako od nas ima nešto što ga plaši ili užasava mislim da je u tvom slučaju povezanost s obitelji roditelji, pas sve su to osobe koje ti najviše voliš pa strah šta ako se njima nešto dogodi ali ideš u onu krajnost od mene što ako im ja nešto napravim. isto tako kod mene je to strah smrt samoubojstvo. ja sam već izgubila par dragih ljudi pa sam nekako imuna postala da se znam ajmo reć nositi s tim njih više nema. ali ja sam bila ta koja sam sebe davala svima njima nisam dobila ni hvala i sad je to ona moja borba sad volim sebe, sad mi je dosta da više volim nekog nego sebe samu pa šta ako nešto sebi napravim. nije teško za skužiti nego je problem naučiti se nositi s tim. što više razmišljaš misli su sve gore i sve te više strah. tj. što im više pažnje pridodaješ. osoba koja je spremna tako nešto napraviti nebe svojoj mami rekla da makne sve oštre predmete a ti si upravo to napravila. ja sam počela na psihoterapiji provoditi vježbe da kad mi se počnu javljati te prisilne misli zamišljam ih poput petogodišnjeg djeteta, da mi ono to sve govori a kako je rječ o nekom ko je u mojoj glavi mal jednostavno i strah i intenzitet straha postaje manji pa probaj nemaš šta izgubiti
maliskandal is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2011., 14:11   #2026
Jel mi može netko na pm (ili ovdje, svejedno) poslati ime nekog dobrog psihijatra u Zagrebu koji je specijaliziran baš za OCD? Pitala sam svoju doktoricu ali ne zna ništa o tome i rekla je da odem na Rebro pa da se raspitam tamo. Ne ide mi se na usrano Rebro da provjerim, a i htjela bih iz prve ruke saznati tko je za to dobar.

Also, jel ja kao studoš mogu ići besplatno kod psihijatra? Već mi je par ljudi reklo da da, preko uputnice samo, valjda zato jer imam dopunsko i sve...(ah, birokracija, vječno sam zbunjena.)

Thanks.
aviatrix is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2011., 14:34   #2027
Quote:
aviatrix kaže: Pogledaj post
Jel mi može netko na pm (ili ovdje, svejedno) poslati ime nekog dobrog psihijatra u Zagrebu koji je specijaliziran baš za OCD? Pitala sam svoju doktoricu ali ne zna ništa o tome i rekla je da odem na Rebro pa da se raspitam tamo. Ne ide mi se na usrano Rebro da provjerim, a i htjela bih iz prve ruke saznati tko je za to dobar.

Also, jel ja kao studoš mogu ići besplatno kod psihijatra? Već mi je par ljudi reklo da da, preko uputnice samo, valjda zato jer imam dopunsko i sve...(ah, birokracija, vječno sam zbunjena.)

Thanks.
Potpisujem. I ja bih molila preporuku- preko uputnice i da se razumije u ocd.
Hvala.
__________________
I sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti
sofija999 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.05.2011., 19:34   #2028
mene zanima koja je terapija najbolja za OCD kognitivno-bihevioralna,geštaub, autogeni trening, revitalitetna.... čula sam za mnoge, pa me zanimalo neko tko je sve ovo prošo kakvu je terapiju primjenjivao i koja možda polučuje najveći uspjeh?
maliskandal is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 14:25   #2029
Quote:
kikakm kaže: Pogledaj post
Dugo mi nisu dolazile prisilne misli i najgore je kad odjednom krenu. Moj najveći strah je da ne naudim osobama koje mi znače sve u životu. (
Neces ti nikome naudit, jedino sebi ces nauditi dok dopustat OCDu da ti kontrolira emocije. Tretiraj ga kao djete, jer strahovi su na razini djeteta koje je jos u nama.
__________________
"Kad bi ljudi koristili metodu osvete "oko za oko", cijeli svijet bi bio slijep" - Mahatma Gandhi
fantazista is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 14:33   #2030
Quote:
luna_park kaže: Pogledaj post
Ja i seks također nismo najbolji prijatelji. Obično me poslije prati taj neki osjećaj krivnje i grižnje savjesti što je dovelo do toga da uglavnom apstiniram (pod apstinencijom dakako ne podrazumijevam masturbaciju). Ali ja sam skloniji vjerovati da OCD nije posljedica mojih seksualnih frustracija, nego njihov uzrok. Naime, ateist sam i nemam razloga osjećati nekakav strah od pakla zbog počinjenog "grijeha". Nego to prije pripisujem nezgodnoj crti karaktera koju obično imaju OCD-ovci: rigidni su i strogi prema sebi i svojim postupcima, sve mora biti pod kontrolom, sve mora biti savršeno, nema mjesta pogreškama.....Seks mi međutim ruši taj cijeli koncept, čini me slabićem i nesavršenim....
Rigidnost je kljucna crta kod osoba s OCD-om. Ja koliko god se trudio, koliko god energije ulagao rezultat kod seksa je isti.

Ja sam ga tretirao kao cin agresije, jer sam podsvijesno imao nerazjasnjenje konflikte iz proslosti. Shvatio sam (konacno) da to nije grijeh, shvatio sam da je seks uzivanje s drugim partnerom.

OCD kao dio mene je to shvacao kao prljav cin, kao zabranjeno voce, jer jednostavno nije "krscanski". To je onaj bivsi rigidini dio mene. Taj dio je zivio kao u 15. stoljecu, gdje je s svojoj rigidnoscu stvorio imaginarni svijet u kojem "ruka Bozja" mene kaznjava za takve radnje. Zbog toga i prvi napad OCD nakon prve mastrubacije. Osjecao sam se kao da sam ubio nekoga, osjecao sam se sramno i spreman da sebe "kaznim" u obliku OCD-a.
__________________
"Kad bi ljudi koristili metodu osvete "oko za oko", cijeli svijet bi bio slijep" - Mahatma Gandhi
fantazista is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 14:36   #2031
OKP

EMI..Pa bilo mi je dobro..jedno 4 godine...ali kad se vratilo...malo po malo...ali uopće nisam skužila...da trebam nešto poduzeti...nego sam puno radila, puno stresa i onda po ljeti kad me zašoralo...još gore, ovaj put sa laganom deprom...ma užas...ali jedno je sigurno od ovoga NEĆEMO NIKADA POLUDITI.

Kad ja nisam poludila u to razdoblju... neće nitko...samo me Bog spasio.

Ja sam to prošla bez doktora i tableta..i grozno je lijepa riječ kako mi je bilo.

Mene zanima da li je ipak lakše s liječenjem i terapijom ? Ili jednostavno taj period treba izdržati jel bi on prošao svakako? Ne znam samo da li se čovjek s "neliječenjem" OKP dovede u još gore stanje i da li je ipak bolje piti tablete?

Jel meni je sve počelo paničnim napadima, tj. poremaćajem. Znači, samih napada je bilo vrlo malo...nego konstatan strah da se ne ponovi i kad će...i to me dovelo do ovoga...

Ja sam godinu dana bila u takvom strahu i tjeskobi, jer nisam ni čula ni znala za panične napadaje niti neke psihičke tegobe, nego sam mislila da ludim i bilo me strah i sram se nekome potužiti...nego sam sve trpila i obavljala i bam onda je došao ovaj horor.

Sada mislim da sam barem tada otišla kod doktora i pričala s nekim tko bi mi rekao da to nije nisšta strašno, pila bi malo AD i sve normalno. Nego, eto gdje je mene to dovelo...

Tako je bilo kod mene...zašto ponekad pomislim da li i sada griješim, što ne odem kod psihijatra...ali sa ovim je puno gore i teže otići nego sa uobičajenim napadima panike... zato ja još uvijek tako guram i trpim, nekad bolje nekad gore i pitam se dokad ću moći ovako...ili ću tako moći ipak cijeli život, odnosno jel to sad stvarno moj život?


Meni ponekad bude tako teško...upravo i zbog činjenice da obitelj ne zna jer nekad kad mi je najgore stanje, sestra me zove da idemo ovdje...i ondje...a ja jedva živim i onda nešto izmislim da me boli glava ili trbuh, a ona se naljuti što se meni nikad ne da. ..tada mi bude teško...jer joj ne mogu reći šta se meni zapravo dogodilo u životu od mamine bolesti i smrti, odnosno s čim se ja borim ... ne želim da se brine i ne spava zbog mene...jer imati okp je malo veći problem u životu ...nije to reći nekome imam napade panike...

Odlučila sam koliko mogu da nikada zbog ovoga ne opterećujem obitelj, i ovu bolest treba prihvatiti kao i sve druge. Puno ljudi je bolesno, neki još i puno gore, pa se bore i žive, jer živjet moramo, kako god.

Nije uvijek lako to imati na pameti, ali treba odlučiti biti pozitivan...jednostavno se ne predavati...

Ovim putem pozdrav fruitloopsu koji mi je puno pomogao...
framaso is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 14:36   #2032
Quote:
maliskandal kaže: Pogledaj post
BOK SVIMA! .....
100% si "dobila" OCD.

Cestitam ti na hrabrosti, nije lako izdrzat cijelu situaciju i mnogi od nas bi poklekli i prepustili se ocaju i beznadju.
__________________
"Kad bi ljudi koristili metodu osvete "oko za oko", cijeli svijet bi bio slijep" - Mahatma Gandhi
fantazista is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 14:43   #2033
Quote:
framaso kaže: Pogledaj post
Pa bilo mi je dobro..jedno 4 godine...ali kad se vratilo...malo po malo...ali uopće nisam skužila...da trebam nešto poduzeti...nego sam puno radila, puno stresa i onda po ljeti kad me zašoralo...još gore, ovaj put sa laganom deprom...ma užas...ali jedno je sigurno od ovoga NEĆEMO NIKADA POLUDITI.
Necemo ubit
Necemo naudit
Necemo promijeniti sex orijentaciju
Necemo promijeniti vjeru
Necemo raditi grozne stvari

SHVATIMO SVI da ono cega nas je strah, to se obistinit NECE, jer znamo da IMA NEREALNU podlogu.

Mene je strah da cu ostat bez posla - Realan strah uslijed gospodarske situacije

Posljedica = Trazenje drugoga posla, napraviti sve u svojoj moci da zadrzimo postojeci posao....

Mene je strah da cu tatu ubit - Iracionalni strah bez realne podloge. Nerealno je da nas je strah svoje nezeljene radnje. Jer ipak znamo da to nikad necemo napraviti.

Posljedica = Tjeskoba, panika, ocaj, agonija, strah od gubitka kontrole.

Uzrok = Agresija cuci u nama, nerijeseni konflikti, zamrseni odnosi.....
__________________
"Kad bi ljudi koristili metodu osvete "oko za oko", cijeli svijet bi bio slijep" - Mahatma Gandhi
fantazista is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 15:56   #2034
Quote:
framaso kaže: Pogledaj post
...

Tako je bilo kod mene...zašto ponekad pomislim da li i sada griješim, što ne odem kod psihijatra...ali sa ovim je puno gore i teže otići nego sa uobičajenim napadima panike... zato ja još uvijek tako guram i trpim, nekad bolje nekad gore i pitam se dokad ću moći ovako...ili ću tako moći ipak cijeli život, odnosno jel to sad stvarno moj život?

Meni ponekad bude tako teško...upravo i zbog činjenice da obitelj ne zna jer nekad kad mi je najgore stanje, sestra me zove da idemo ovdje...i ondje...a ja jedva živim i onda nešto izmislim da me boli glava ili trbuh, a ona se naljuti što se meni nikad ne da. ..tada mi bude teško...jer joj ne mogu reći šta se meni zapravo dogodilo u životu od mamine bolesti i smrti, odnosno s čim se ja borim ... ne želim da se brine i ne spava zbog mene...jer imati okp je malo veći problem u životu ...nije to reći nekome imam napade panike...

Odlučila sam koliko mogu da nikada zbog ovoga ne opterećujem obitelj, i ovu bolest treba prihvatiti kao i sve druge. Puno ljudi je bolesno, neki još i puno gore, pa se bore i žive, jer živjet moramo, kako god.
Mislim da ti to varira od osobe do osobe. Netko je konstantno u tome, a nekome varira ovisno o tome koliko je izložen stresu, recimo. Tvoj je ovaj drugi slučaj, očito. Pusti se tableta, osim ako stvarno ne možeš više sama sa sobom. Ako možeš, probaj smanjiti stresne situacije.

Također, mislim da ti je pametnije da probaš nekome od povjerenja dati do znanja šta ti se događa jer ćeš sama postat svjesnija nekih stvari i olakšati si malo sve skupa, a s druge strane, ne moraš to sve nakupljat u sebi. Pusti taj "neću opterećivat druge" stav. Drugi bi opteretili tebe, budi bez brige.

...

I ljudi, dajte. Šta nitko nije išao kod psihijatra za ovo da može dat neke preporuke? -.-
__________________
There is no spoon.
aviatrix is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 16:49   #2035
Quote:
fantazista kaže: Pogledaj post
Neces ti nikome naudit, jedino sebi ces nauditi dok dopustat OCDu da ti kontrolira emocije. Tretiraj ga kao djete, jer strahovi su na razini djeteta koje je jos u nama.

Jako mi se sviđa ovaj komentar.
Baš to je i moja dijagnoza- da sam iznutra na razini trogodišnjakinje makar socijalizirana i racionalna.
__________________
I sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti
sofija999 is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 20:37   #2036
Quote:
framaso kaže: Pogledaj post
EMI..Pa bilo mi je dobro..jedno 4 godine...ali kad se vratilo...malo po malo...ali uopće nisam skužila...da trebam nešto poduzeti...nego sam puno radila, puno stresa i onda po ljeti kad me zašoralo...još gore, ovaj put sa laganom deprom...ma užas...ali jedno je sigurno od ovoga NEĆEMO NIKADA POLUDITI.

Kad ja nisam poludila u to razdoblju... neće nitko...samo me Bog spasio.

Ja sam to prošla bez doktora i tableta..i grozno je lijepa riječ kako mi je bilo.

Mene zanima da li je ipak lakše s liječenjem i terapijom ? Ili jednostavno taj period treba izdržati jel bi on prošao svakako? Ne znam samo da li se čovjek s "neliječenjem" OKP dovede u još gore stanje i da li je ipak bolje piti tablete?

Jel meni je sve počelo paničnim napadima, tj. poremaćajem. Znači, samih napada je bilo vrlo malo...nego konstatan strah da se ne ponovi i kad će...i to me dovelo do ovoga...

Ja sam godinu dana bila u takvom strahu i tjeskobi, jer nisam ni čula ni znala za panične napadaje niti neke psihičke tegobe, nego sam mislila da ludim i bilo me strah i sram se nekome potužiti...nego sam sve trpila i obavljala i bam onda je došao ovaj horor.

Sada mislim da sam barem tada otišla kod doktora i pričala s nekim tko bi mi rekao da to nije nisšta strašno, pila bi malo AD i sve normalno. Nego, eto gdje je mene to dovelo...

Tako je bilo kod mene...zašto ponekad pomislim da li i sada griješim, što ne odem kod psihijatra...ali sa ovim je puno gore i teže otići nego sa uobičajenim napadima panike... zato ja još uvijek tako guram i trpim, nekad bolje nekad gore i pitam se dokad ću moći ovako...ili ću tako moći ipak cijeli život, odnosno jel to sad stvarno moj život?


Meni ponekad bude tako teško...upravo i zbog činjenice da obitelj ne zna jer nekad kad mi je najgore stanje, sestra me zove da idemo ovdje...i ondje...a ja jedva živim i onda nešto izmislim da me boli glava ili trbuh, a ona se naljuti što se meni nikad ne da. ..tada mi bude teško...jer joj ne mogu reći šta se meni zapravo dogodilo u životu od mamine bolesti i smrti, odnosno s čim se ja borim ... ne želim da se brine i ne spava zbog mene...jer imati okp je malo veći problem u životu ...nije to reći nekome imam napade panike...

Odlučila sam koliko mogu da nikada zbog ovoga ne opterećujem obitelj, i ovu bolest treba prihvatiti kao i sve druge. Puno ljudi je bolesno, neki još i puno gore, pa se bore i žive, jer živjet moramo, kako god.

Nije uvijek lako to imati na pameti, ali treba odlučiti biti pozitivan...jednostavno se ne predavati...

Ovim putem pozdrav fruitloopsu koji mi je puno pomogao...
e vidiš, mene je naprimjer taj stav neću druge opterećivat sa svojim stanjem i doveo do ocd-a. ja sam također ko i ti prvo dobila napade panike od stresa koji je bio nagomilan, ali kasnije od držanja u sebi i razvio se ocd. sada nakon psihoterapije i objašnjenja šta je ocd jel sam prije toga mislila da sam totalno poremećena sam promjenila ploču. da opterečivat ću one koji mene opterečuju, kad mi se nešto radi radit ću to, kad mi se neradi i neda ić nigdje imam ocd i neda mi se i pustite me na miru. cijela moja situacija s mamom je eskalirala da je dovela da meni stanje nije dobro, sad kad mi nešto kaže ili ima velika očekivanja od mene ja prvo gledam seebe- ne zato što sam sebična, jer da jesam nnebi ovo govno ni dobila, nego jer sam ja ta koja treba još dugo koračat kroz ovaj život bit sposobna majka i žena i niko mi neće stat na put da to ostvarim. a na pitanje tvoje dali je to dio našeg života i dali ćemo s tim uvijek živiti neznam. ali iskreno treba nas biti i baš briga, mi sebe ovim ubijamo i draže mi je da je tako nego da sam tip osobe koja svojim postupcima ubijam druge eto s tim ja nebi mogla živjeti. moja preporuka je da kreneš na neki oblik psihoterapije, a lijekovi nisu nužni vidjet ćeš od savjetovanja dobrog psihologa
maliskandal is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2011., 23:09   #2037
FRAMASO kaže:

Quote:
emma 88 kaže: Pogledaj post
Bilo bi ti lakše da odeš na razgovore psihijatru.Ako ti je loše ne bi ti škodili AD.
Kad sam se razboljela nisam odmah tražila pomoć. da bar jesam,možda bi bilo puno lakše to riješiti,jer sam već tada bila gadno zabrijala svoj film. A ovo u zadnje vrijeme ,stvarno mi se pogoršalo, opet nakon 8 godina i uz okp sam imala depresiju.depre više nema,a okp je slabiji.
Inače,povjeri se nekome,bit će ti puno lakše.kad sam kazala mami i tati za traumatski događaj i posljedicu okp,bilo mi je lakše.rekla sam čak i dečku pa što bude.Inača,ja osobno ne mogu bez lijekova.Ova zadnja terapija mi je dobro sjela.Samo nešto mi se često jede od seroquela.morat ću opet na dijetu.

Uglavnom vidim da se boriš i da nisi odustala od borbe,pozitivno.

Zadnje uređivanje Štrikalica : 04.06.2011. at 13:28. Reason: pogreška
emma 88 is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.05.2011., 22:00   #2038
Danas sam grdo opet pukla,zabrijala sam da su hlače prljave i de se to ne da oprati.pošizila sam i rasplakala se.
Eto,nije bilo ništa drastično 4 tjedna i sad opet.
Prokleti mozak.Pucala bih najradije u njega.
Mama mi je rekla da sam luda,baš utješno.
emma 88 is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.06.2011., 14:57   #2039
Quote:
fruitloops kaže: Pogledaj post
Covjece prije mjesec dana sam ti ja govorio da je izljeciv a ti si uporno tvrdio da nije , da nije netko drugi mozda uzeo tvoj username i stavio ovu sliku ovoga neznalice crnoga u MMA-u (nisam rasist) i sada pise potpuno obratne stvari. Ja ne zelim stajati na mjestu naprotiv napredujem svojim metodama takozvanim resetiranjem mozga tako ja to zovem. OCD je nista drugo nego losa navika koju je potaknuo daj dizbalans kemije u mozgu i zbog toga sta su odredeni ljudi preodredeni za to. Ako pobjedis te navike i promjenis percepciju problema OCD nestaje i to je to. Ako si imao neku traumu ona je mozda okidac ali 90 posto drugih ljudi sa istom tom traumom nebi razvili OCD i gotovo.
Sofija di imas te terapije grupne zvuci zanimljivo nisam znao da tako nesto ima u HR.
OCD5 za boga miloga misli jesu kronicne ali tvoja reakcija na njih u negativnom smislu nije. Znaci po tebi su svi ljudi bolesni kronicno jer svi AMA BAS SVI LJUDI IMAJU BOLESNE MISLI SA VREMENA NA VRIJEME SAMO JE PITANJE NJIHOVE REAKCIJE NA NJIH. Oni ih zaborave odmah dok mi nemozemo. ako uspijes se natjerati da ih zaboravis i nastavis dalje pobijedio si i tako dan za danom. Mozak je bez ogranicenja sve je stvar percepije problema , tebi tvoja misao ubit cu si mačku moze unistiti zivot ili te dobro nasmijati glupo bi bilo reci odabir je na tebi jer znamo da nije tako OCD nam to otezava , ali DA postoji nacin da se ta misao iz zagorcavajuce pretvori u smijesnu samo sto nama treba puno truda i muke a ostalim ljudima to dode prirodno.
Nakon nekog vremena te te misli prekinu muciti , a nakon jos vremena one nestaju da postoji mogucnost povratka jer su "kronicne" postoji , ali mora se biti dovoljno jak da ih se opet ignorira i zaboravi na OCD. zato ja i ne provodim tolko vremena na forumu jer sam iz faze ocaja dosao u fazu da na par dana zaboravim da imam OCD a po meni that is what it is all abouth!!!!!!

Pozdrav svima mnogo srece i zdravlja!!!!
slažem se u potpunosti s ovim. stvar je od osobe do osobe na koji će način odreagirati na koju reakciju u svom životu.zato i nisu svi ljudi isti. svi smo unikati. nekog sekira pranje ruku- meni je to smiješno, ali moja opsesija o smrti je vjerojatno smiješna ovom što pere ruke. svaki strah je istog intenziteta jer ga osoba nnebi razvila kao opsesiju. sad ovako ja imam jednu metodu: vožnja vlakom smriti izaziva adrenalin, dozu straha poslije vožnje smo dezorjentirani ali nerazvijamo strah. glavno pitanje je ZAŠTO? zato što smo sami izabrali taj strah sjest, provozat se i dozvolili sebi adrenalin. s druge strane OCD koji ima također popratne simptome paničnog napada, tjeskobe i u trenutku kad smo opsesivni i kompulzivni razvijamo tu dozu adrenalina koju imamo i na vlaku smrti. samo ovaj put mi to sami ne biramo. s toga ja nekad ležim krenu te glupe misli a ja kažem ajmo se provozat vlakom smrti, hoću da misli budu gore, odvratnije, hoću još adrenalina. OCD počinje popuštati, jer sam ja izabrala u tom trenutku da želim taj strah, adrenalin i tu "vožnju". zvuči nevjerovatno ali istinito je. npr. osobe koje imaju kompulzije da moraju prati ruke, brinu oko zaprljanih hlača, ili misle da će povrijediti svoje najmilije pa miču noževe i slično jednostavno bježimo od toga da okusimo taj strah ocd-a. JAKO jako JE TEŠKO primjeniti ovo s vožnjom na vlaku smrti, ali ako pokušate i kažete u svojoj glavi bakterije navalite, ma ajde brate daj mi još ružnih slika nećete se odma osjećati dobro, ali uz dobar trening bit će dana kada ćete se znat nasmijati na stvari koje vas uistinu plaše.
maliskandal is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.06.2011., 15:26   #2040
Vjerujem da postoji neka predispozicija u vidu reagiranja na traume kod svih nas. Međutim, nije korjen svima isti i ne razvija se u istome pravcu. recimo, to sa pranjem ruku ljude drži godinama. Ja sam imala period u kom su mi se stvari činile prljavima, dosta sam ih pobacala, ali sam to relativno brzo prevazišla. međutim, i sada je moja prva reakcija na pomen virusa, epidemije, gljivica, uopće opasnosti - da dezinficiram. Što ne uradim, no moram uložiti svjestan otpor tome, te uspijem izbjeći tjeskobu.

Meni je ocd kao neduhovita igrica - stalno prelazim na sljedeći "level". Svaki gori od prijethodnog. Što hoću reći je, da se ne radujete kada se odreknete jednoga, jer nemanje kompulzija nije rješenje problema. Tu je fantazista u pravu, jer tjeskoba ostaje, a dok je tjeskobe, nama će ocd biti prisutan.

Ja sam recimo stigla odavno u pure o fazu, te nemam kompulzije, niti misli o tome kako ću povrijediti drage osobe ili sebe (čak i kad se sjetim toga, nasmijem se iskreno, bez tjeskobe)

Ono čega se ne mogu riješiti su naizgled banalne stvari. Preispitivanje i analiziranje razgovora, priča, postupaka ljudi oko mene i sa mnom. Strah koji se javlja da ne pogriješim.

Kada je sve dobro, ja, na primjer promjenim svoje ponašanje ili preskočim neku rečenicu ili se trudim misliti dobro kako ne bih pokvarila nešto lijepo što se sprema: tipa, može pasti kiša, ili može moj muž spoznati kako sam ja netko sasvim drugi koga on ne voli (besmislica). neko poznato dijete ide kod ljekara, ja sam izbezumljena da ne uradim nešto, jer bi nalaz mogao biti loš i slične stvari na koje razumski znam da ne utječem, ali ocd mi nameće osjećaj odgovornosti, praznovjerja i ne znam ni ja čega.

Stalan mi je osjećaj krivice i osjećanje manje vrijednosti. Ja sam svijesna sebe i koliko vrijedim, ali stalno sumnjam da sam dobra žena, majka, kćerka, u svom poslu, bilo gdje... To me dovodi do napada panike i straha, jer ne pomišljam na samoubojstvo nikada, samo me obuzme neopisiva tuga pri pomisli kako bi svima bilo bolje bez mene. što sad znam da nije točno, ali u tom trenu sam sigurna da sam samo muka i problem, jer nosim tjeskobu i mrak sa svojim ocd-om.
precizna is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 03:48.