Partner - psihički bolesnik

[redmond]

Da li neko ima iskustva sa ovakvom situacijom? Do sada sam se uglavnom bavila njegovom situacijom i problemom, medjutim sve vise uvidjam da i sama zapadam u neko cudno, tesko stanje. Kako da pomognem sebi jer se plasm da uskoro necu biti u stanju ni to, a samim tim ni da pomognem njemu. Ukratko osjecam se napeto, frustrirano, nervozno, imam problem sa spavanjem i iskreno sanjam da se odmorim od njega, barem na par dana. To mi onda stvori osjecaj krivice, dodatno pojaca gore navedene simprome i tako u krug. Bilo kakav savjet bi dobrodosao

[Sri]

Dobro bi bilo da sama potražiš pomoć nekog psihoterapeuta koji će ti pomoći da se nosiš s tom situacijom. Sama očito više ne možeš...

[redmond]

Naravno to je potpuno logicno, ali tesko ostvarivo iu trenutnoj situaciji (okolnostima). Ono sto me dodatno porazava jeste cinjenica da me inace zivot nije bas mazio, ali sam se nekako uvijek uspijevala nositi sa problemima. Medjutim, ono sto situaciju cini drugacijom za mene je cinjenica da imamo dijete. Da smo sami nekako bih se snasla, ali ovako... Svjesna sam da moram da malo mislim i na sebe u prvom redu zbog svog djeteta, ali prosto vise ne znam kako.

[Azz]

redmond kaže:

Da li neko ima iskustva sa ovakvom situacijom? Do sada sam se uglavnom bavila njegovom situacijom i problemom, medjutim sve vise uvidjam da i sama zapadam u neko cudno, tesko stanje. Kako da pomognem sebi jer se plasm da uskoro necu biti u stanju ni to, a samim tim ni da pomognem njemu. Ukratko osjecam se napeto, frustrirano, nervozno, imam problem sa spavanjem i iskreno sanjam da se odmorim od njega, barem na par dana. To mi onda stvori osjecaj krivice, dodatno pojaca gore navedene simprome i tako u krug. Bilo kakav savjet bi dobrodosao

moj bivši je border. 10 godina sam nekim čudom izdržala i bila na rubu ludila. u psihijatriji ti je poznat pojam "ludilo u dvoje". e pa ja mislim da sam bila blizu toga. ostavila sam ga i preporodila se. neka mu je sa srećom, ali ne bi ti više ni minutu provela s nekim takvim a kamoli gradila život s njim.
kasnije sam išla sebe sređivat u psihijatra jer mi je došlo iz guzice u glavu da ni ja nisam najnormalnija ako sam toliko dugo trpjela to što sam trpjela...bilo je tu raznog maltretiranja, ucjenjivanja, mannipuliranja i ostalih gadarija što je, kasnije sam doznala, tako svojstveno borderima. što dalje od njih - to bolje.

[JustForFun]

A o kojoj dijagnozi je kod njega rijec?
Mislim bez terapije i za tebe, da ce te to satrati
I zbog djeteta trebala bi potražit pomoc

[dire Dawn]

iz perspektive osobe koja ima problema - bježi. mogu ja to obrazložit i upakirat u šareni papir, no ukratko - bježi. radi sebe i radi njega.

[VitaliK]

Ja bi ti savjetovala samo se nemoj javljat psihijatrima jer oni nista ne naprave, samo te kljukaju tabletama. Mozda bi ti privatni pomogao, ali opet zbog zarade, samo bi ti rekao da dolazis. (prijateljicu su u vrapću još više dokrajčili, sestra ju je izvukla od tamo jedva i sad je sve ok s njom)

Odi psihologu ili psihoterapeutu, a tipa bolje ostavi radi zdravlja tebe i djeteta.

[Almost Rosey]

vitality kaže:

Ja bi ti savjetovala samo se nemoj javljat psihijatrima jer oni nista ne naprave, samo te kljukaju tabletama. Mozda bi ti privatni pomogao, ali opet zbog zarade, samo bi ti rekao da dolazis. (prijateljicu su u vrapću još više dokrajčili, sestra ju je izvukla od tamo jedva i sad je sve ok s njom)

Odi psihologu ili psihoterapeutu, a tipa bolje ostavi radi zdravlja tebe i djeteta.

Bilo bi zgodno da naučiš tko su i što su psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti te koje su razlike između tih pojmova prije nego kreneš dijeliti savjete.

[redmond]

Da odlazak je bio jedna od opcija koju sam na kraju odbacila iz sledecih razloga. Ukoliko ja odem, sta onda? Njegova porodica nema ni senzibiliteta, a sudeci po onome sto vidim svih ovih godina, ni interesovanja za njegovo stanje. Nikada nisam dozivjela za sve ove godine da pitaju bilo sta - kako mu je, sta kazu doktori, kakvu terapiju uzima itd. itd... sve ono sto bi se meni cinilo prirodnim. Cak i u nekim akutnim situacijama, kada sam ih molila da ga pripaze barem na par sati (da ne kazem koji dan) dok terapija ne pocne djelovati, samo i iskljucivo iz razloga da dijete to ne gleda desavalo se da me zovu poslije pola sata uz obrazlozenje da bi on kuci i sl. (to sta bi on u akutno psihoticnom stanju je po meni glupo i za pricati, ali eto njima je to bilo dovoljno da me zovu da dodjem po njega, jer pobogu on to zeli, a oni mu kao ispunjavaju zelje). Sve to me poprilicno udaljilo i od njih i shvatila sam da smo prepusteni sami sebi. I sad, ako ga napustim sta onda? Racunam da moze biti samo gore nikako bolje. I da ce u perspektivi postati problem svog djeteta, a to je nesto sto nikako ne zelim. Zelim da barem dijete ima koliko toliko normalan zivot, da odraste i ako treba zauvjek ode od nas, cini mi se da bih i to lakse podnijela nego jos jedan upropasten zivot. Pogotovo zivot svoga djeteta. I tako... To mi je neki plan. Bar za sada ne vidim bolji. Biti tu i nadati se da cu moci da izguram. Ali ima dana kada mi se cini da cu totalno puci. I znam da ni ovo nije dobro. Da koliko god se trudili napetost i losa atmosfera je prisutna i dijete to neminovno osjeca. I samo se vrtim u krug. Imam prilicno zahtjevan posao, ali kad krenem kuci, umjesto da se radujem, meni se stomak sveze u neki cvor i zlo mi je od pomisli da cu uci i ponovo ga vidjeti u jednoj te istoj pozi kako bleji u kompjuter....Ne znam... Mislite li da je izvodivo ovo sto sam zamislila? Mislite li da covjek to moze izdrzati? Ima li neko slicno iskustvo?

[Azaleja]

Iz perspektive osobe koja je rekla to mi se ne moze dogoditi ,dogodilo se i meni ,upala u krug, tako da sutra mozete biti i vi al.prvo bi rekla da skupa potrazite pomoc

[radical change]

redmond kaže:

Da odlazak je bio jedna od opcija koju sam na kraju odbacila iz sledecih razloga. Ukoliko ja odem, sta onda? Njegova porodica nema ni senzibiliteta, a sudeci po onome sto vidim svih ovih godina, ni interesovanja za njegovo stanje. Nikada nisam dozivjela za sve ove godine da pitaju bilo sta - kako mu je, sta kazu doktori, kakvu terapiju uzima itd. itd... sve ono sto bi se meni cinilo prirodnim. Cak i u nekim akutnim situacijama, kada sam ih molila da ga pripaze barem na par sati (da ne kazem koji dan) dok terapija ne pocne djelovati, samo i iskljucivo iz razloga da dijete to ne gleda desavalo se da me zovu poslije pola sata uz obrazlozenje da bi on kuci i sl. (to sta bi on u akutno psihoticnom stanju je po meni glupo i za pricati, ali eto njima je to bilo dovoljno da me zovu da dodjem po njega, jer pobogu on to zeli, a oni mu kao ispunjavaju zelje). Sve to me poprilicno udaljilo i od njih i shvatila sam da smo prepusteni sami sebi. I sad, ako ga napustim sta onda? Racunam da moze biti samo gore nikako bolje. I da ce u perspektivi postati problem svog djeteta, a to je nesto sto nikako ne zelim. Zelim da barem dijete ima koliko toliko normalan zivot, da odraste i ako treba zauvjek ode od nas, cini mi se da bih i to lakse podnijela nego jos jedan upropasten zivot. Pogotovo zivot svoga djeteta. I tako... To mi je neki plan. Bar za sada ne vidim bolji. Biti tu i nadati se da cu moci da izguram. Ali ima dana kada mi se cini da cu totalno puci. I znam da ni ovo nije dobro. Da koliko god se trudili napetost i losa atmosfera je prisutna i dijete to neminovno osjeca. I samo se vrtim u krug. Imam prilicno zahtjevan posao, ali kad krenem kuci, umjesto da se radujem, meni se stomak sveze u neki cvor i zlo mi je od pomisli da cu uci i ponovo ga vidjeti u jednoj te istoj pozi kako bleji u kompjuter....Ne znam... Mislite li da je izvodivo ovo sto sam zamislila? Mislite li da covjek to moze izdrzati? Ima li neko slicno iskustvo?

Otvorila si jednu jako kompliciranu temu. Moje mišljenje je da o tome trebaš razgovarati sa psihijatrom, jer je osim tvom mužu i djetetu i tebi potrebna pomoć u svakom obliku, u psihičkom naročito. Ti ne možeš samo pružati i staviti i dijete i muža samo na svoju grbaču. Rijetki ljudi to mogu ali to svakako uvelike smanjuje kvalitetu tvog života i mogućnost da se kvalitetno skrbiš za dijete. Iako obećamo i u dobru i u zlu to ne znači da sebe moramo upropastiti zbog nekog drugog. To nikome nismo obećali niti smo to nekome dužni. Granicu ćeš sama morati postaviti prema onome što možeš i želiš i prema onom što tvome djetetu treba.
Nitko za nas nije prikačen pupčanom vrpcom i velika je stvar kada se radi o funkcionalnoj osobu sa nekim lakšim psihičkim poremećajem ili o nekoj težoj dijagnozi. Ja ti savjetujem da u svom užasu kojeg proživljavaš malo gledaš i na sebe, jer si ti presudna i za zdravlje i uspjeh vlastitog djeteta i za liječenje i život svog supruga. I tebi treba pomoć, potraži ju od bilo koga tko ti ju je u mogućnosti pružiti. Sama ne možeš sve...

[Azaleja]

Evo imam ja jedno pitanje funkcioniras normalno,u skladnoj vezi se ili braku i dogodi se laksi psihicki poremecaj,sta onda napraviti,sta je sa obecanjem u dobru i zlu,sto je sa iskrenoscu ,povjerenjem i ostalima, zar ne bi partneri trebali potraziti pomoc pa vidjeti,ako.ide,ako ne ide i.itd

[Azaleja]

radical change kaže:

Otvorila si jednu jako kompliciranu temu. Moje mišljenje je da o tome trebaš razgovarati sa psihijatrom, jer je osim tvom mužu i djetetu i tebi potrebna pomoć u svakom obliku, u psihičkom naročito. Ti ne možeš samo pružati i staviti i dijete i muža samo na svoju grbaču. Rijetki ljudi to mogu ali to svakako uvelike smanjuje kvalitetu tvog života i mogućnost da se kvalitetno skrbiš za dijete. Iako obećamo i u dobru i u zlu to ne znači da sebe moramo upropastiti zbog nekog drugog. To nikome nismo obećali niti smo to nekome dužni. Granicu ćeš sama morati postaviti prema onome što možeš i želiš i prema onom što tvome djetetu treba.
Nitko za nas nije prikačen pupčanom vrpcom i velika je stvar kada se radi o funkcionalnoj osobu sa nekim lakšim psihičkim poremećajem ili o nekoj težoj dijagnozi. Ja ti savjetujem da u svom užasu kojeg proživljavaš malo gledaš i na sebe, jer si ti presudna i za zdravlje i uspjeh vlastitog djeteta i za liječenje i život svog supruga. I tebi treba pomoć, potraži ju od bilo koga tko ti ju je u mogućnosti pružiti. Sama ne možeš sve...

Ali ovo je jako dobar post

[Azaleja]

Evo imam ja jedno pitanje funkcioniras normalno,u skladnoj vezi se ili braku i dogodi se laksi psihicki poremecaj,sta onda napraviti,sta je sa obecanjem u dobru i zlu,sto je sa iskrenoscu ,povjerenjem i ostalima, zar ne bi partneri trebali potraziti pomoc pa vidjeti,ako.ide,ako ne ide i.itd

[Azaleja]

Radical jako dobro gleda na stvari

[radical change]

Azaleja kaže:

Evo imam ja jedno pitanje funkcioniras normalno,u skladnoj vezi se ili braku i dogodi se laksi psihicki poremecaj,sta onda napraviti,sta je sa obecanjem u dobru i zlu,sto je sa iskrenoscu ,povjerenjem i ostalima, zar ne bi partneri trebali potraziti pomoc pa vidjeti,ako.ide,ako ne ide i.itd

Čemu četiri posta..?

Brak i veza su zajednice dvoje ljudi sa sličnim interesima, temeljena na podršci, ljubavi, poštovanju.
Problema u braku ima jako mnogo, kao i u životu i probleme je potrebno rješavati. Ponekad je za to potrebna i pomoć savjetnika, psihijatra i slično jer neke probleme ne možemo sami riješiti. Bitno je da ljudi daju sve od sebe da pronađu način kako da probleme zajedno i riješe. No ponekad se ljudi zaista nepomirljivo razilaze u stajalištima i interesima. U tom slučaju mi nismo dužni nositi nekoga na našim leđima i trpjeti samo zato da bi prividno održavali vezu. U slučaju bolesti ljudi iz ljubavi i poštovanja ostaju uz partnera, to je njihov izbor a ne obveza. Neki ljudi mogu više pružiti, neki pak manje. Pri tome mi moramo sačuvati vlastito psihofizičko zdravlje i dostojanstvo. To je individualna granica koju ne treba prelaziti jer time ne činimo dobro ni sebi ni drugima. Što kada mi obolimo, kako ćemo se mi o sebi brinuti? Naš je život isključivo naša stvar i naša odgovornost. Postoje ljudi koji mogu cijeli život proživjeti uz bolesnog partnera, postoje i oni kojima je takav teret jednostavno pretežak. Nije za osudu, niti se takvim ljudima može suditi, svatko ima pravo na svoje izbore i na svoju sreću.

[Azaleja]

4 posta su slucajno otisla

[redmond]

Sve ste u pravu i svega sam toga svjesna... Pokusavam i trudim se sebi pomoci koliko mogu... pokusavam se zainteresovati za razne stvari, pa tako imam periode posvecenosti citanju, pa periode posvecenosti vjezbanju, pa onda opet zapadnem u apatuju svjesna da su to samo pokusaji da se nesto premosti, a da se sustinski nista ne rjesava, pa onda nastupe periodi tuge i apatije (kao sada mozda) i tako u krug, u krug...Pokusavam biti raspolozena, odrzavati socijalne kontakte, druziti se, pozivati prijatelje (ne bi li se i on malo druzio sa ljudima za koje znam da im je stalo), pa onda i to pocne da me smara jer goste neko mora animirati, razgovarati, a njemu je sve uglavnom ili dosadno ili je cuo te price po stotinu puta ili ovo ili ono.... Nisam ja bas toliki mazohista i sigurno ne toliki altruista da me drzi to "i u dobru i u zlu" (pitam se sta je sa mojim dobrim i zlim) nego jednostavno najvise se plasim za buducnost djeteta, a vidim da i tu biram samo manje od dva zla. Ono sto me ponukalo je to sto znam osobu mojih godina koja ima oca koji je psihicki obolio. Majka se razvela, djeca su normalno ostala sa majkom, ali otac naravno nije mogao nestati iz njihovih zivota. I sjecam se kako je ova znala pobjeci na drugu stranu ulice kad ga vidi i podrugljivih komentara i sl. I sada kad smo odrasli i kada taj covjek prakticno nikoga osim djece nema, sta da rade? Da ga ostave na ulici? Ovako ili onako postao je njihov problem i obiljezio im zivote zauvjek. A mene jeza hvata od posmisli da se to desi mom djetetu, koje je jos uvijek relativno malo, ali tako dobro i pametno...Onda citam razne knjige, studije, clanke... i svi potenciraju kako su prognoze mnogo bolje ako bolesna osoba zivi u porodici, ako se socijalizuje, ako radi, ako ima koliko toliko sigurno okruzenje i zbog toga se plasim da bi se, kada bih ga ostavila, prije ili poslije potpuno slomio. Ovako zivotarim, kao pored nekog neprijatnog cimera jer intimnosti izmedju nas prakticno vise ni nema ni fizicke ni psihicke (nije da nisam pokusala, ali kad vas neko odbije jedno 500 puta jos vam je gore. Mislim i ja sam ziv stvor i nema tog samopouzdanja koje bi izdrzalo toliko odbijanje). i eto, ja se bas izjadah jer obkjektivno nemam kome. Svi moji prijatelji su prakticno i njegovi, pa mi glupo sa njima razgovarati o tome

[ray of light]

koliko dugo ste zajedno? kad si saznala za njegovu dg.? uzima li on redovito lijekove i kako tada reagira? je li radno nesposoban? ima li invalidski status? je li bio kada hospitaliziran? koliko godina ima dijete? ima li i koliko često periode kad nije loše? jesi li u takvim periodima pokušala s njime razgovarati? odlazi li redovito psihijatru?

[redmond]

Dugo smo zajedno, prakticno pola nasih zivota. Prije nekih petnaestak godina desila se jedna jako tragicna stvar (da ne ulazim u detalje, ali po njega jako tragicna) i on je imao slom koju su doktori proglasili akutnom psihozom, propisali mu terapiju koju je pio nekih godinu dana, bio pod stalnim konreolama i tako je to okoncano. Tada su nam objasnili da je to najvjerovatnije samo prolaznog karaktera, reakcija na nemili dogadjaj itd, itd... Stanje mu se tada brzo popravilo, bio je na minimalnim dozama AP-a i AD-a tih godinu dana, redovno isao na kontrole i to je bilo to. Svi su imali jako dobre prognoze i sve je zaista izgledalo da ce biti dobro. Nastavili smo zivjeti normalno, doslo je i dijete i sve je bilo ok do prije neke tri godine. Ponovo smo imali neki problem i on je nakon par dana sekiracije i nespavanja ponovo poceo da ispoljava cudne simptome. Ponukana prvim iskustvom odmah smo reagovali, opet ista terapija i opet brz oporavak (brz u smislu nestajanja barem onih pozitivnih simptoma psihoze - u smislu poremecaja misljenja, sumanutih ideja i sl. Halucinancije nije imao barem on to tako kaze). Redovno ide na kontrole i uzima terapiju. Vode ga pod dijagnozom nespecificne, neorganske psihoze, ali iskreno nemam dojam da se ljekar nesto previse smara sa tim. Kontrolni pregledi se svode na pitanja kako ste, spavate li i sl., propisu se novi recepti i to je to. Medjutim, to vise nije to. Sa njim se vise gotovo ne moze razgovarati, pokusala sam milon puta, ali uglavnom se problemi ili negiraju ili se ja oznacavan kao krivac. A ja sam barem trenutno na izmaku snaga. Radim, gotovo sve kucne poslove obavljam sama, radim i honorarno sto zbog para, sto da se zaokupim kao necim, on dane provodi na relaciji fotelja kauc uz blejanje u kompjuter kao stalnu zanimaciju. Vecinu vremena je nezainteresovan i ravnodusan prema svemu. Obrazovan je i ima posao koji nije narocito zahtjevan po pitanju angazmana i vremena, pa ga valjda kako tako obavlja, ali vjecito nezadovoljan i njime jer smatra da nije adekvatno nagradjen itd. itd. Uzgred koliko vidim jedina stvar koja ga jos moze nasekirati je taj posao, tj. situacije kada smatra da ga je neko tamo ispalio, zaobisao u necemu i sl. Slazem se da mozda nije dobio onoliko koliko je zasluzio, ali ko od nas jeste. Kao da mene po cio dan tapsu po ramenu, hvale i tetose. Dijete je na ulasku u pubertet, dobro dijete, ali dijete kao dijete, ponekad napravi i glupost, ponekad ga moras i iskritikovati, nekad nesto i zabraniti i te neprijatnosti iskljucivo dopadaju mene jer on niucemu sto se desava nama u kuci ne vidi nista strasno, po njemu ja sve preuvelicavam, hocu sve da kontrolisem itd. itd. (ali zato kad dobije mail od nekog kolege zna ga analizirati po pola sata, citati izmedju redova i cesto biti jako nervozan zbog toga). Shvatam da je nezadovoljan tim segmentom svog zivota, da nije ispalo onako kako je ocekivao i kako je trebalo da bude, ali svi smo mii imali neke zelje i cesto za njih imali i potpuna opravdanja pa nista - znamo kako danas stvari idu u tim krugovima. Nisam ni ja presrecna svojim statusom pa sta da radim. Ima i bitnijih stvari u zivotu, ali njemu izgleda ne. Znam da zvucim grozno, ali nekad imam osjecaj da dodjem i da saopstim da se desila ne znam kakva katastrofa, da ga to ne bi potreslo koliko ga potrese neka glupost sa posla. Plasim se da cu pokvariti i odnos sa djetetom jer sam vjeciti "bed cop", a neko mora biti jer se on previse ne uplice i njemu je tu manje vise sve ok i kad jeste i kad nije. Ne mogu reci da je los roditelj i djete ga voli, ali pretpostavljam da je pogodan za taj uzrast jer nista ne pita, ne gnjavi, manje vise sve moze, a ja se plasim da to nije tako sto je on fin i dobar, vec da je to posljedica njegove ravnodusnosti. Trudila sam se stvarno jesam najbolje sto sam ja znala da ga ucinim srecnim ali ne ide. I bas sam u nekoj losoj fazi, valjda mi se vise nakupilo toliko rog stresa, straha, usamljenosti u svemu ovome i umora da ne znam kako cu pronaci jos snage.