Stojim ja tako u redu u Dioni, čekam da napokon dođem do blagajne (zatvorio nam se konzum pa sad svi navalili u dionu), već vidim lice nadasve simpatične prodavačice u ranim 50-ima, srednje duge kose, žute boje, 2 cm crnog izrasta, trajne koja je trebala već davno biti zakonski zabranjena za starije od…. Ma za sve!..... I dok me tako zaokuplja prizor njene malo jače ljevice kojom užurbano grabi proizvode i mrmlja si nešto u bradu (i ne, ne mislim metaforički….), začujem dvije mlade djevojke iza sebe kako si međusobno prepričavaju kako su provele prošlu subotu… Što su odjenule (a bijaše to jedan vrlo kratak popis odjeće), što su obule, kako su se našminkale, kako su izravnale kosu, s kime su išle do tamo, s kime su ušle unutra, s kime su se *khm,khm* družile tamo i tako…. Naravno, ne bih ja inače nikad prisluškivala takav razgovor, ali mlada dama koja je stajala pored mog lijevog uha, odjevena u crvenu plišanu trenirku, sa Guči torbicom i Dior naočalama, je imala neobično visok glas koji je imao tendenciju probijati ne jedan, nego 7 bubnjića odjednom….. i tako, nakon dobrih 10 minuta te uživancije shvatim gdje su one zapravo bile…. Famouse….allmighty…..the place…. Bijahu u …..ROKU!
Budući da nisu prve od kojih čuh to infamouse name , predložih ja svojima da odemo i mi jednom to nadasve popularno i uzvišeno okupljalište mladih intelektualaca današnjice….. naravno, prijedlog je bio jednoglasno odbijen….. Ali nakon čašice, dvije….sedamnaest….. išetasmo mi iz Krivog Puta i pravac Jarun! Ne znam koliko nam je trebalo do tamo, bila sam preushićena i svaka sekunda mi se činila kao vječnost prije nego ću nogom ,odjevenom u nekoć bijelu starku, sada više nekako krem, kročiti u to sveto mjesto subotnjeg izlaska…..
I da, došao je i taj trenutak, stojimo mi u masi mladih, nekima zgodnih, nekima odbojnih šminkera i čekamo da nadasve ljubazni zaštitari odluče dali će nas pustiti ili ne…… do you feel lucky?..... nego, jedan me jako podsjećao na onu prodavačicu iz dione….. isti brčići, iste snažne ruke…. Naravno, budući da smo svi mlađi od 18, odjeveni o odjeću koja ne otkriva previše mesa, u starkama, crnim majicama i, i tu i tamo koji lanac, NARAVNO DA SMO UPALI UNUTRA....
I tako…. Nakon kojih sat, sat i pol lunjanja Jarunom, jave se nama kolegice iz razreda da su one u ROKU! «E neš ti upast a ja ne» kolektivna je misao projurila našim glavicama…..
(inače, avanture sa kafićima/diskotekama na jarunu su posebna priča, o tome ćemo neki drugi put kada se malo slegnu emocije….)
I tako, u znak protesta mi se ponovo vratismo do tog in mjesta, ponosno uzdignute glave promarširamo pored sekjuritija [č. skrivajući se iza 4 dvometraša nadasve opakog izgleda kojima se sekjuritiji nisu htjeli približiti] i…… UĐOŠMO!
Nakon tolike muke, poniženja, činjenice da je sav alkohol do sada već ispario, ponosno uletimo (to je sada metaforički rečeno) u ROKO. I što nas dočeka? MARE I KATE DI SU DA SE VRATEEEEEEEEEEE…… Plećati mladići u rozim košuljicama, znojni od glave do pete, drži se u kolu i iz sveg glasa sa puno sluha i ritma pjeva dotičnu pjesmu….nažalost, ne pod utjecajem alkohola….. dobro ajde, neki su imali i baby plave košuljice…..
Pogled koji smo si svi međusobno uputili, i misao koja nam se opet kolektivno javila bilo je dovoljno da se na petama okrenemo prema izlazu (nikako drugačije i nije moguće budući da su nas sa svih strana okružili i spljeskali znojni i naporni mladi cajkaši a.k.a šminkići)….
Bili smo zarobljeni….pjesma postaje sve glasnija….narod sve jače drma kolo…. Sve manje zraka…. PANIKA!!
Jer još trava nije nikla
tamo gdje je stala moja štiklaaaaaaaaa……!!
……
Oj da da da da, oj da da da…..
……
sssssex…..
…..
tika taka, oko pola tri,
štipnut ćeš me da se ne vidi…….
Znate ono kad kažete da nešto ne može biti gore nego već je, i ne kucnete u drvo 3 puta? E pa onda se gadno ureknete [č.zajebete]…… Da, počela je Štikla…..
Shvatili smo da smo sad tu zarobljeni i da se van ne može, eventualno se možemo lagano probijat s jednog kraja Diska Godine do drugo i tako si skratiti vrijeme….. u jednom trenu sam se osjećala posebno avanturistički i čak krenula prema malom ženskom mjestu…. Naravno da nisam uspjela doći do tamo, ali barem su me moji gledali sa nekim posebnim divljenjem jer sam se okuražila barem probati……
Colonija
Lana Jurčević (rekli su mi da se tako zove, ali…. Who da fuck is that??)
ET
Netko domaći kome ne znam ime
Netko domaći kome ne znam ime
I onda je lagano krenula normalna muzika (nisam nikad mislila da ću ovo reći ali…..); krenula je strana komercijala…. Bogu hvala…. I tako nekih sat, sat i pol, može biti čak i dva nisam ziher, svirala je komercijala, koju sam čak i ja znala (i to sam bila veri praud na sebe), ekipu je lagano popustio onaj entuzijazam koji sve obuhvati kada svira nešto domaće… nešto domaće što vuče na turbo folk…… nešto domaće što….ma, ko ga jebe, ak ste shvatili, shvatili ste…. I tako, na kraju ostasmo mi jedni od rijetkih koji su plesali, ostali su lagano klatarali u ritmu, neki više neki manje uspješno…više ih je bilo koji su manje uspješno…. Onda su primijetili kako smo obučeni pa su malo začuđeno promatrali (vjerojatno u iščekivanju da nam odnekud provire tetovaže pentagrama ili ožiljci od samoranjavanja
)…. Uglavnom, nakon što su se lagano razišli ljudovi oko nas, nakon što je počela komercijala, i nije bilo baš tako strašno….
Al bojim se da mi s scena oznojenih košulja koje pritišću uz mene i štikle u pozadini urezala dublje od male Samare iz Kruga….
Uglavnom, alternativo moja, falila si mi prošlu subotu…….
kad je ekipa super, klizit ću do šanka 45min ak treba 
Linearni mod
