Album tjedna Guided By Voices - Alien Lanes (1995)

[FassGoHard]

Osmi studijski album američkog indie-rock benda Guided By Voices njihov je vjerojatno najradikalniji studijski uradak.

Snimljen 1994., a objavljen 1995. nakon po sudu mnogih jednog od najboljih albuma 90-ih, briljantnog Bee Thousand, sastavljen je od 28 pjesama u trajanju od 41 minute, mnoge od kojih ostavljaju dojam nedovršenosti, no radi se o svjesnom postupku - dok vas većina glazbenika "davi" ponavljanjima, ova bi ekipa nerijetko završila pjesmu već nakon jedne strofe.

Ipak, držim da su u pravu oni koji smatraju da je Robert Pollard najveći skladatelj u svijetu indie-rocka - dovoljno je samo preslušati remek-djela kalibra Game Of Pricks, Weedking, I Am A Scientist ili Gold Star For Robot Boy.

O skladateljskim i stihovnim finesama ovih majstora indieja i lo-fija kasnije, a za uvod, ostavljam 3 među najvećim zicerima s ovog meni jako dragog i jako nesavršenog albuma, koji je u dobroj mjeri za mene odličan baš zbog tih nesavršenosti.

A Salty Salute

My Valuable Hunting Knife

Watch Me Jumpstart

[billy walsh]

čista desetka od albuma,jedan od najboljih rock albuma devedestih.meni su ovdje i bolji od svojih velikih uzora The Who.

[FassGoHard]

Under The Bushes Under The Stars je već bio izašao kad su održali ovaj nastup, ali radi se o istoj eri benda, s podosta pjesama s Alien Lanes na setlisti. Nemojte se začuditi što Pollard postaje sve pijaniji, to je normalno.

https://m.youtube.com/watch?v=swsE0YYvLMg

[FassGoHard]

Ne nalazim kompletan Alien Lanes na YT-u, već samo zbir pojedinačnih pjesama:

Alien Lanes

Vjerojatno najslavnija stvar s ploče i jedna od 10 meni najdražih GBV himni, Game Of Pricks.
Netko je dobro napisao da zvuči kao pjesma koju su Beatlesi zaboravili napisati, nešto kao And Your Bird Can Sing indieja 90-ih, s genijalnim stihom u refrenu "You can never be strong, you can only be free."

Premda govorimo o određenom albumu, nema razloga da ne napravimo skok u 2004., na album koji je trebao biti posljednji u karijeri ove ekipe, Half Smiles of the Decomposed, i prvu pjesmu koju sam uopće čuo od njih, baš u vrijeme njegovog izlaska, a to je
Everybody Thinks I'm A Raincloud (When I'm Not Looking).

[majstor s mora]

Ugodno iznenađen albumom valjda jer nisam previše očekiva(ruku na srce nisam ni zna šta očekivat) pa je zasigurno i to odigralo ulogu kod stvaranja mog dojma. Ovako na prvu svidia mi se sam zvuk benda dok na tekstove nisam previše obraća pozornost pošto sam nešto drugo radia usput, al priko uva šta sam načua i taj segment djeluje solidno odrađen. Mada za neku konkrentiju ocijenu u vezi toga triba bi ga poslušat još koji put ili bar malo bolje upratit sami tekst.

PS uz svo dužno poštovanje prema ovom albumu malo mi deplasirana izjava od forumaša Walsha kako su Alieni nadmašili The Who na njemu. Dajem da sam u krivu, al nisam čua ništa šta bi išlo u prilog toj konstataciji

[FassGoHard]

Jako volim The Who i Bob je isticao ljubav prema njima, ali osim nekih podudarnosti u zvučnoj slici i nevjerojatnog talenta za melodiju, teško je naći druge poveznice s Townshendom.
Ne znam jesam li ikad vidio toplijeg, prisnijeg frontmena od Pollarda, za razliku od Petea koji na kilometar bazdi kompleksom veličine i pretencioznošću. Njegova sklonost velikim temama također nema veze s Bobovim čudaštvom.

Možda nisu veći od Whoovaca, ali ja ću uvijek prije odabrati Bee Thousand, Alien Lanes ili Propeller od bilo kojeg Whoova albuma.

[majstor s mora]

fassgodard kaže:

Jako volim The Who i Bob je isticao ljubav prema njima, ali osim nekih podudarnosti u zvučnoj slici i nevjerojatnog talenta za melodiju, teško je naći druge poveznice s Townshendom.
Ne znam jesam li ikad vidio toplijeg, prisnijeg frontmena od Pollarda, za razliku od Petea koji na kilometar bazdi kompleksom veličine i pretencioznošću. Njegova sklonost velikim temama također nema veze s Bobovim čudaštvom.

Možda nisu veći od Whoovaca, ali ja ću uvijek prije odabrati Bee Thousand, Alien Lanes ili Propeller od bilo kojeg Whoova albuma.

Ovo je više stvar njihovog karaktera i ne bi tribalo uzimat u obzir kad se ocjenjuje kvaliteta pojedinog benda. Iako naravno da i te "sitnice" mogu odigrat ulogu u tome da neki bend zavoliš više(ili manje) radi članova i njihovog razmišljanja, ponašanja, stavova itd.

Drugi bold, nije možda nego sigurno nisu veći od Who-a Iako naravno da tebi i Walshu mogu bit bolji i nemam namjeru minjat nečije mišljenje u vezi toga. I tek sad vidim da u njegovom postu stoji napisano da su njemu bolji, a ja sam pročita samo da su bolji(bez one zamjenice meni koja minja na stvari) pa je ispala ka neka tvrdnja, a ne njegovo mišljenje.

[FassGoHard]

Nije stvar samo u karakterima, normalno da je to marginalno, ali Pollard je nebrušeni dijamant, on nije kao neki koji će snimati pjesmu u 500 pokušaja dva mjeseca da bi na kraju skužili da bi mogli dodati dva udarca na trianglu jer to užasno utječe na poruku koju žele prenijeti.
Lik je doslovno snimio na tisuće pjesama, a mislim da je barem 150-200 za antologiju.
Rijetko sam vidio nekog da se toliko bavi muzikom zbog muzike same.

The Who je velim super, ali ja ću prije odabrati GBV. Da, i meni su bolji bend. Puno je razloga, a jedan je sigurno što ne pamtim kad sam zadnji put bez prekida poslušao neki studijski album Whoa. Who's Next možda.
Oduvijek su mi bili bolji u formatu singla/kompilacija, a ja jebiga uvijek dajem prednost onima koji su u stanju snimiti 2, 3, 4... albuma koja slušam u cijelosti. GBV to ima, Who nema, da ne spominjem da imaju i više dobrih pjesama.

Evo recimo ovo je dobro kao Kids Are Alright, meni i bolje, no dok bi Townshend valjda potrošio 100 sati u studiju, Pollard je potrošio valjda pola sata, 20 minuta od toga na lokanje pive.

[Puky Lee]

Nisam pretjerani fan indie rocka 90-ih, tako da drugačije ne bih ni čuo za ovo. Ok, slušao se Pavement i slični bendovi i u tom điru mi ovo također ima sličan, prepoznatljiv zvuk.

Osjeti se lo-fi i utjecaj garage rocka, a samu glazbu bi opisao nekak veselom, također tipičnom za taj žanr i to razdoblje.

Uglavnom, nije nekaj kaj bi si puštao na repeat, al ne bi mijenjao radio stanicu da ih puste.

Od pojedinih mi se stvari ističe ta već spomenuta Game of Pricks. Pustit ću si još tokom tjedna pa da utvrdimo dojmove

[Puky Lee]

Sad sam pustio na autoplay u pozadini kad nešto radim i išli su mi neke live izvedbe isto od njih, to mi ima dost dobar ugođaj

[FassGoHard]

Mislim si sad nisam li pretjerao što sam predložio ovaj album. Trebalo je možda Bee Thousand jer bolji je od ovog, ali mislio sam da vas je možda već dosta preslušalo taj album.

Za upoznavanje bi predložio ovu odličnu kompilaciju.

[Inconnu]

Za nekoga tko prilično voli indie i lo-fi, nisam se nikad uspjela navući na GBV, iako me momak davno upoznao s Bee Thousand (s kojeg su mi super Echos Myron, Gold Star... i I Am A Scientist, između ostalog). Ali nekako ih nisam osjetila kao bend koji mi 'govori', kao ni Pavement. Kad sam mu rekla da za 'lektiru' slušam Alien Lanes, odmah je izdvojio Game of Pricks, Motor away i Watch me Jumpstart. Mogu reći da su i meni ove navedene sjajne, s tim da mi je na prvu odmah zapela za uho i Blimps Go 90, ali i pomalo šašava Chicken Blows. Planiram poslušati još par puta sigurno tako da ću još revidirati dojmove.
Uglavnom, meni se album jako sviđa, iako me na prvu malo nervirao taj osjećaj nedovršenosti - kao da mi je netko dao na preslušavanje snippete iz pjesama pa ako procijenim da ima potencijala, onda se snima cijela pjesma. Taj feeling kad uhvatiš neki zvuk ili ritam koji ti se sviđa i tek što se ufuraš, on nestane. Iako, fass, itekako mi je poznat osjećaj voljenja nesavršenosti koji opisuješ - naime, veliki sam fan (između ostalog) i ranog Ariela Pinka, a pojedini lo-fi momenti s ovog albuma me podsjećaju upravo na njega (npr. Striped White Jets). Teško je to objasniti nekome tko sluša prvi put i može mu se učiniti da je stvar nekoherentna, nerazrađena itd., ali ta nesavršenost postaje upravo savršena kad osjetiš ono nešto. Ta nepopeglanost zvuka ima neku autentičnost i sirovost.
Puky, ne bih nikako rekla da je glazba vesela, iako kužim kaj si htio reći

Inače, jedna od prvih asocijacija na GBV dugo mi je bila s jedne od najdražih prastarih tema na Glazbi - prvi post. Dobro, danas mi je tema blesava, ali nekad sam ju iščitavala uzduž i poprijeko, pišalo mi se od smijeha

[FassGoHard]

Pavement je daleko više acquired taste od GBV. Mada su mi jedan od 20-ak najdražih bendova ikad (kao i GBV uostalom), oduvijek mi je bila nepoznanica kako su bili popularni i toliko koliko su bili.

To se moglo samo u 90-ima. Danas bi taj isti Pavement svirao pred 300 ljudi.

[lemonzoo]

Poslušao sam ga 5-6 puta ovaj tjedan dok nešto radim. Fino komponirano, ima dosta dobrih pjesama, iako nije nešto što bih nekome preporučio. Ako stignem, probat ću proučiti i stihove.

[FassGoHard]

Ovaj album definitivno nije za preporuku nekome tko nije čuo GBV ranije.

[Amelie88]

Repriziram slušanje albuma jer sam zaboravila ostaviti komentar kad sam prvi put slušala. Znam da mi je bio po ukusu (u suprotnom ga ne bih sad opet pustila ), jedino mi smeta što su pjesme jako kratke (zadnjih nekoliko godina navikla sam slušati one od po 7-8 minuta, bude i 10 i više pa mi ove pjesme dođu kao predigra i onda dalje nema ništa ). No dobro, nisam to uzela za zlo. Game of Pricks mi se u svojoj kratkoći toliko svidjela da sam ju danima slušala i još uvijek mi je na playlisti. Odlične su mi i As We Go Up, We Go Down i A Good Flying Bird i općenito mogu reći da me je prva trećina albuma najviše zaokupirala. S ostatka albuma izdvajam još Little Whirl.

[pattie_boyd]

već drugi njihov album tu, a nisam ni prvi poslušala

čula sam par njihovih stvari i ostala malo ravnodušna

dat ću im šansu i poslušat albume

[Puky Lee]

Koji drugi? Zasad nijedan bend/glazbenik nema dva albuma tu Slobodno preslušaj, sve se brže nižu zaostatci

[Amelie88]

Joj, bit će da sam napravila pomutnju jer sam komentirala starije izdanje. Pokušavam preslušati sve albume, ali ne mogu baš držati korak s vama pa onda slušam i pišem kad stignem...

[pattie_boyd]

Puky Lee kaže:

Koji drugi? Zasad nijedan bend/glazbenik nema dva albuma tu Slobodno preslušaj, sve se brže nižu zaostatci

zazujala sam izgleda

poslušala sam Alien Lanes i ne sviđa mi se što stvari na njemu traju po minutu i pol, a i ima ih hrpu, a to je tipično za GBV koliko sam primijetila

to mi se baš ne sviđa jer gradnja pjesme kao da mi je nedorečena, nedostaje ''hook'' i ''peak'' pjesme, baš su mi unatoč vrsnom instrumentalu linearne dosta usprkos toga što samo pisanje nije lineralno

pjesme mi nisu za pojedinačno slušanje osim možda Alright, a kao albumskoj cjelini su izostali fini prijelazi i baš ta kratkoća bude prenagla

no usprkos svemu utjecaj je vidljiv u mlađim gardama američkog indie rocka i zbog toga ih treba cijeniti