Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 20.04.2012., 00:41   #1
Ratna zbivanja u Banja Luci 1992.g.

Pokrecem ovu temu iz razloga sto me zanimaju dogadjaji u Banja Luci u vrijeme samog pocetka rata u BiH 1992.g. Naime Banja Luka je jedan od zapravo rijetkih gradova u Bosni u kojem prakticki nije bilo rata,odnosno nije bilo borbi izmedju vojski sukobljenih strana. Nije bilo bombardiranja grada,zgrade su sve ostale citave i prakticki nema nikakvih znakova po kojima bi se vidjelo da u ostatku zemlje bijesni rat. No,bilo je slijedeceg-bilo je masovnog protjerivanja stanovnistva prilikom cega je nesrpsko stanovnistvo masovno protjerano iz svojih kuca i stanova. Iz nekoliko izvora saznao sam kako se to radilo,bilo je masu slucajeva da su nesrbi iz Banja Luke jednostavno,koliko god to nevjerojatno zvuci,zamijenili kuce sa Srbima iz npr. Rijeke. Nevjerojatno mi zvuci ta prica o mijenjanju kuca i stanova,jer to nije bio rijedak slucaj,stvar je u tome da se to radilo masovno. E sad zanima me detaljnije cinjenice vezane uz dogadjanja u Banja Luci. Kako to da je grad pao u srpske ruke prakticki bez ispaljenog metka, jer borbi tamo nije bilo. Na koji nacin su se "mijenjale" kuce, jel to islo preko oglasa u novinama, ili na neki drugi nacin? Zasto nije bilo organiziranog otpora nesrpskog stanovnistva i kako to da je jedan grad tako lako pao, zapravo u nekoliko mjeseci sve je. bilo gotovo i Srbi su ga zauzeli bez ikakve borbe. Volio bih malo vise prodiskutirati o tom cini mi se pomalo nepoznatom slucaju u hrvatskoj javnosti. Teske su se borbe odvijale izmedju srpskih i hrvatskih snaga u bosanskoj posavini, no Banja Luku Bosnjaci prepustili su Srbima bez borbe? Da li je u pitanju bio kakav deal ili ovi naprosto nisu mogli vjerovati sto se dogadja i jos uvijek mislilu da rata nece biti?
John_Wayne is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.04.2012., 15:07   #2
Služio sam jedno kratko vrijeme vojsku tamo. Lijep grad i lijepe žene.

Banja Luka nije pala u ruke Srba, nego je već bila u njihovim rukama. To je kao da Srbi napišu kako to da je Karlovac pao u ruke Hrvata. Bar ako gledaš postotak stanovništva.

"Zasto nije bilo organiziranog otpora nesrpskog stanovnistva?"

Što misliš zašto nije bilo organiziranog otpora nehrvatskog stanovništva u Karlovcu, Sisku i dr. gradovima sa sličnom strukturom stanovništva? To ti je odgovor.

Hrvati i Muslimani uopće nisu bili homogenizirani. Na prste se mogu nabrojati sela u bližoj okolici za koje bi se moglo reći da su "hrvatska sela" ili "muslimanska sela" (osim predgrađa Vrbanja koje je bilo muslimansko). Najbliža mjesta u kojima su se vodile borbe su preko 30 km dalje.

Kuće su ljudi mijenjali jer su bili pod pritiskom iseljenja i noćnih posjeta što bradonja, što bombi M-75 (rođaci koje sam posjećivao dok sam služio vojsku su tako "izašli").
Decimus is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.04.2012., 16:17   #3
Osim sto je je BL vecinski srpski grad bila je u to vrijeme puna naoruzanja a i prije rata je bila vazan vojni centar.
Mijenjanja imovine je bilo i pod prisilom, ali ne vjerujem da je tako bilo u vecini slucajeva. U BL nije bilo rata, ali nije bilo ni nekih velikih zlocina u poredjenju sa okolnim mjestima. Stanove su oduzimali 92 cim su ljudima dali otkaze a iz privatnih kuca su poceli redom protjerivati 95-te. Iznudjivanje novca od Hrvata i Bosnjaka na svakakve nacine je bila privredna grana. Za Srbe atmosfera uopste nije bila ratna.

Zadnje uređivanje hidro : 22.04.2012. at 16:33.
hidro is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.04.2012., 16:45   #4
zahvaljuj na interesu za temu, nije bas naisla na veliki odjek..da,sad kad malo bolje razmislim istina je da je banja luka vec bila u srpskim rukama pa zato ju nije bilo potrebno zauzimat niti je bilo otpora od strane nesrba. volio bih znati nesto vise o dogadjajima u samom gradu pred pocetak rata u bih. da li se nesrpsko stanovnistvo sustavno zastrasivalo i protjerivalo i koje su bile metode?
John_Wayne is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.04.2012., 16:58   #5
Bilo je pred rat nekih lista sa Bosnjacima i Hrvatima koje bi kao trebalo ubiti. Ne znam da li je neko i ubijen tako jer je i mojih rodjaka bilo na listi.
U ljeto 92 je bilo napada na privatne radnje nesrba a onda i nekih svadja medju Srbima kada su iz nekog razloga napali stanicu milicije Mejdan.
Onda je 93 jedan Bosnjak ubio dvojicu vojnika pa su ga ganjali dok ga nisu ubili. To je bila neka kafanska svadja ili slicno.
Onda je bila ekipa sa jednim crvenim kombijem koji bi znali kruziti gradom i hapsiti nesrbe pa ih onda muciti u Malom logoru.
Ubistava i zlostavljanja je najvise bilo u Vrbanji.

Zadnje uređivanje hidro : 22.04.2012. at 17:59.
hidro is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.04.2012., 15:54   #6
dobro je li se onda iz banja luke izlazilo masovno, u nekakvom konvoju, ili su ljudi pojedinacno odlucili svako za sebe kada su vidjeli da im je situacija postala neizdrziva? da li je dosla naredba da grad moraju napustiti svi stanovnici nesrpske nacionalnosti ili su se ljudi sami uglavnom na to odlucivali? znam za dosta slucajeva ljudi koji su banja luku napustili u ljeto 1992., racunajuci da ce se vratiti za par tjedana "kad se situacija malo smiri".

Zadnje uređivanje John_Wayne : 23.04.2012. at 16:07.
John_Wayne is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.04.2012., 16:28   #7
Quote:
John_Wayne kaže: Pogledaj post
dobro je li se onda iz banja luke izlazilo masovno, u nekakvom konvoju, ili su ljudi pojedinacno odlucili svako za sebe kada su vidjeli da im je situacija postala neizdrziva? da li je dosla naredba da grad moraju napustiti svi stanovnici nesrpske nacionalnosti ili su se ljudi sami uglavnom na to odlucivali? znam za dosta slucajeva ljudi koji su banja luku napustili u ljeto 1992., racunajuci da ce se vratiti za par tjedana "kad se situacija malo smiri".
Pozdrav Johne,
ne znam sta Ti nije jasno... kljuc je POPIS IZ 1991. Gradovi (naravno, valja uzeti u obzir i ruralne dijelove) sa predominantnim stanovnicima jedne nacionalnosti su jednostavno pripali jednim, drugim ili trecim... bez "borbi", kao sto rece neko to si imo u Hrvatskoj u desetinama gradova a u BiH jos u Doboju, Tuzli, Zenici... Najgore su prosli gradovi sa ujednacenim brojem stanovnika sve tri nacije.
Nesrbi u Banja Luci su na razne nacine proganjani, zlostavljani nerijetko ubijani sto je stvorilo psihozu straha. Neki su planski protjerani... Moja tetka je npr., organizovano sa jos stotinama lica iz Doboja, protjerana krajem 1995. nakon oslobodjenja Ozrena. Nakon rata je zamijenila dvosoban stan u Doboju za jednosoban u Sarajevu. Neki nisu uspjeli da vrate imovinu. Srbi su takodje sistematski prodali stanove u TZ i ZE. Milion je scenarija... sustina je da danas nesrbi tesko mogu da organizuju normalan zivot u BL, tesko nalaze posao, djeca uce o Svetom Savi u skoli itd... tako da se gro njih odlucuje da zapocne negdje drugo. Znaci etnicko ciscenje uspjesno.
Moj rodjak je napustio BL 1992. sto kazes "dok se ne smiri" sada je u Svedskoj, 2008. je renovirao kucu u BL, napravio cetiri apartmana i izdaje... za ove cetri godine ja vidio takva sranja sa gradskom administracijom i ljudima koji mu duguju lovu za kiriju da je odlucio sve da rasproda 12 GODINA POSLIJE RATA. Jos kad dodje na odmor uvijek neko u ulici bude slucajno pijan da jebe balijsku majku onako usput...
avayan is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 07:59   #8
...jer samo jedno mjesto na svijetu se zove dom...

Pokušat ću bez emocija, iako me uvijek žulja ovaj datum. Osobno, što znam pouzdano i čemu sam svjedočila. Banja Luku sam napustila 23. srpnja 1993., nakon pokušaja ubojstva i stalnih prijetnji, iz straha.

Psihoza rata u Banjoj Luci počela je rano. U lipnju 1991. masovna je mobilizacija, sve uredno, po ps, JNA; nikakvih četničkih obilježja još nije bilo. Moja su oba brata dignuta, dva mjeseca sjedenja po vojarnama (Banja Luka je imala sedam vojarni), pušteni krajem kolovoza. Nije bila neka stega, jedan je redovito hvatao krivinu i bio doma skoro svaki dan. Među vojskom, nije bilo velikog četnikovanja, klelo se u Jugoslaviju i ako je pola govorilo: Šta hoće te ustaše? pola je zazivalo Tita i „Nek' svima jebe mater!“

Od rujna do prosinca 1991. listom nestaju mladi Hrvati, svi gledaju nekud uteći. Nije da se nije moglo, moglo se, grad još nije bio blokiran, komunikacija je tekla najnormalnije za Sarajevo, Tuzlu ili Mostar. Onaj tko je ostao i ratovao na okučanskom, novljanskom ili nekom drugom ratištu, laže da nije mogao. U rujnu '91. oba su mi brata doslovce „utekla“, skoro da su puštali.

Mlađega su zvali telefonom „Neka dođe ujutro! Ide se na Okučane!“ to svakom pametnom znači: Ako ideš s nama naš si, ako ne ideš, izgubi se! Nisu nešto ni tražili, vojna policija nije inzistirala kud su to odjednom nestali toliki vojni obveznici.
Bilo je dobrovoljaca po srpskim selima, naročito po Potkozarju i Manjači, oružja k'o pljeve. Odaziv masovan, sve se diglo samo od sebe u rat, na Hrvatsku.
Jesen-zima 1991. i početak '92. grad je bio pun para. Tog se odlično sjećam, ne znam zašto kao da je odnekud procurilo pa svi imaju.

Za pravoslavni Božić 1992. se toliko pucalo da to nije moguće nekomu danas opisati. Hvale su išle do toga da je ispucano sedam tisuća sanduka streljiva, ali to prenosim lovačke priče. U nekim dijelovima grada si morao ležati na podu u kući ili stanu koliko se pucalo.

Otkrilo se i višegodišnja tajna vojnih objekata u šumi (jedan prema Manjači a drugi prema Slatini) od kud su neskriveno i svakodnevno, počelo je s tim još u ljeto 1991. izlazile kolone kamiona, onih duplih sa streljivom. Kilometarske kolone, prestali ste brojati kad biste se pogubili ono, pedeset ili šezdeset. Nikad nitko nije smio prići tim objektima, znalo se kako ih čuva tzv. mrtva straža koja puca bez pitanja, i da objekti nisu baš vidljivi, nego ukopani, no toliko streljiva, ni sada ne mogu vjerovati da je bilo „spremljeno“.

Govorilo se, za jedno od tih mjesta da je bilo stratište '45. Ne znam pouzdano.
Kad probaš nekog Srbima pitati kud će to, kažu: Ništa je to za Jasenovac!

Mlađi su bježali no stariji nisu mogli. Prava masovna mobilizacija je počela u proljeće 1992. Tad se sve kupilo, redom. Tad su Hrvati počeli dobivati masovne otkaze, ja ih znam svega nekoliko koji nisu, a radi se o stotinama ljudi. Sve drugo, otkaz. Među Srbima, slavilo se. Pjevalo se svaki dan, kao da je svaka srpska kuća nešto slavila.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački

Zadnje uređivanje Ostoja Grubica : 24.07.2012. at 08:07.
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 08:00   #9
Roditelji su šutjeli, ali ni školskoj djeci nije bilo lako. Provokacije su bile svakodnevne, provocirali su profesori, drugi učenici, posebno seoski svijet s Grmeča, Manjače, Potkozarja.
U mojoj školi, maturantima, od nas 16 nesrba, u jesen 1992. na nastavi se pojavilo troje. Niti jedan Musliman više nije ostao. Bilo je niz profesora nesrba, svi do jednoga su dobili otkaz, sad na prvu sjećam ih se 10, vjerojatno ih je bilo više.
Tko nije bio Srbin dobivao je otkaz. Ne samo zbog odbijanja mobilizacije, već jednostavno, posla je moralo biti u prvom redu za Srbe.

U gradu se budi radikalizam, odjednom, pojavljuju se beli orlovi i oni što vidiš da su četnici (brada do pol grudi, kokarde, šubare ili šajkače, pozdravi: Za kralja i otadžbinu!) Uglavnom seoski svijet.

Bilo je prijedloga da se zabrani abortus, ali samo Srpkinjama. Znam da su to neki doktori odbili.
1993. bilo je i hrvatskih ranjenika iz Srednje Bosne, oni su imali stražu pred sobama i poseban tretman. Razdvojili su civilnu i vojnu bolnicu, no i civilna je bila puna vojnih ranjenika.

Naročito je puno ljudi poginulo, ljeti 1992. to ljeto, taj Koridor, je zavio mnoge u crno. Sve dotad Srbi su, bar je meni tako izgledalo, imali držanje: Ni Bog nam ništa ne može! Njihova groblja su se naglo širila. Bila sam na samo jednom pogrebu u cijelom ratu, i taj je jadnik bio dijete Hrvata i Srpkinje, koji se kleo u Jugu, inače skroz dobar momak i sa sentimentom ga se sjećam, sanduk nisu otvarali, navodno je ostao bez glave.

U jesen 1992. popisali su sve đake u školi, svatko je morao ustati i reći koje je nacionalnosti. Tad je na razini škole ukinuta latinica, (mislim da je inače ukinuta u svibnju 1992.), zabranjena, i jezik koji su svi nekad zvali S-H (esha) postao je srpski. U osnovnim školama su bili vrlo strogi, provjeravali su svakoga da tko ne piše latinicom, ocjenjivali strogo, trgali teke.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 08:03   #10
Još je bilo i gradske raje, koja je imala neki svoj film i kojima nije baš bilo najbistrije što se sve zbiva.
U kasno proljeće 1992. grad je potpuno blokiran, više niste mogli nikud, živjeli ste u jednom velikom logoru.
Tko je imao love zaobilazio je sve, i mobilizaciju i policijski sat. Počinje svega nestajati.
Bicikl vrijedi kao yugo. Nafta dostiže rekordne cijene, jedva da se netko vozi. Struje više nema, puste po sat-dva u deset dana. Uveden je policijski sat. Javne kuće na svakom koraku. Naučila sam se kupati led ledenom vodom. ( I danas tvrdim da je veš mašina najveći izum svih vremena.)

Najveći nedostatak je bio nafte i cigareta, to je najviše koštalo i najviše se tražilo, a hvalilo je svega: praška za rublje, hrane, lijekova, higijenskih potrepština. Znam, primjerice, kako je iz Zagreba dobavljen jednom starom Srbinu vrlo skup lijek. Umro bi da nije. Narod prepisuje stare recepte za kreme i posebno za prašak za rublje. Puše se neke kombinacije travuljina, svakojakog bilja, samo da se dimi.

Banjalučki Hrvati, kolektivno, gotovo jednodušno, nikakvog oružja nisu imali i bili su debela manjina. Možda ih je to spasilo. Pravog rata, sam grad nije osjetio. Nijedna granata nije pala na Banja Luku. Tijekom rata poginulo ih je, mislim 33, ali dok ne provjerim ne vjerujte mi.
Znam za dva slučaja silovanja, nekažnjena, naprocesuirana. Znam i za jednu koju je otac lažno prijavio da je silovana ne bi li što dobio u Hrvatskoj. Mislio je da će dijeliti lovu. Inače, poznati muljator.

Što se tiče zamjene kuća i stanova, teško za odgovoriti. Vodeći hdzovci su još 1991. dokapali u Hrvatsku. Najviše se mijenjalo tamo gdje je bilo puno Srba koji nisu rođeni u Hrvatskoj recimo u Rijeci i Zagrebu, nešto rjeđe u Karlovcu i dosta u Zadru.
Sve je to išlo po pričama, često neprovjereno, ljudi su svašta i potpisivali i davali samo da izvuku živu glavu.
Navodno se ti ugovori mogu osporiti, no jedini slučaj za koji znam da je netko to zbilja i pokušao nije riješen niti nakon 12 godina od podnesenog zahtjeva pa je dijete vlasnika do danas – podstanar.
Ta ekipa koja je bila u agencijama za zamjenu a koja je uglavnom izvarala i jedne i druge, redom je ono, ekipa s ljudskog dna. Znam ih nekoliko. Svi su se enormno obogatili, i svi su imali političke veze i ovdje i tamo.
Ova ekipa koja je protjerana u kolovozu 1995. ona je uglavnom završila po dijelovima gdje su Srbi žarili i palili po Hrvatskoj početkom devedesetih: Petrinja, Vojnić, Vrginmost, Knin. Ne svi, ne uvijek, naravno. Povratka nema. Kolektivno mišljenje, ljudi više ne žele biti manjina.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački

Zadnje uređivanje Ostoja Grubica : 24.07.2012. at 08:13.
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 08:06   #11
Osobno sam znala samo dva čovjeka koji su svjesno i namjerno išli branit' “svoju Hrvatsku!“ Jedan je poginuo na Maslenici, navodno bio vrlo dobar vojnik, drugi je živ. Vjerojatno je bio još koji, ali nisam čula. Nije velik broj sigurno. To su bile teške odluke ako ti je cijela obitelj ostala dole, izložena.

Iz cijele RS protjerano je, radi želje za ozbiljnom raspravom dopustimo i kategoriju „samovoljno otišlo“ 92% katolika, to bi značilo uglavnom toliko i Hrvata.
Od mojih 58 samo s očeve strane nitko se nije vratio. Svi do jednoga, svih 58 otišli su radi prijetnje, progona ili straha.

Jedan je moj stric vidio mrtve u Staroj Rijeci i Ravskoj, vidio što se može dogoditi i njegovim kćerima, bilo je masovnih silovanja u Ljubiji, ne znam, možda netko više zna, i učinio sve da u roku od dva dana ode. Prosto pukao i rekao da to ne će čekati. Volim ga i bliska sam s njim, isto je zdravstvene struke kao i ja, i zna da svašta mogu i vidjeti i podnijeti, no nikad mi o tome nije želio pričati. Ni svojim kćerima. Uvijek kaže: Ne želiš znati!

U početku su tromblone u kuću uglavnom dobivali bogatiji. Nisu morali biti neki „veliki“ Hrvati, dosta je bilo imati dobru kuću na lijepoj lokaciji. Kasnije se to širilo, svatko je mogao očekivati. Meni su u obitelji na takav način digli četiri kuće, jednoj rodici u strogom centru. Kad bi neki Srbin puk'o na tvoju kuću, piši propalo. Na jednoj sam pročitala natpis: „Srbin se uselio. Ne diraj!“


Prijetnje su nešto vrlo neugodno. Telefonski pozivi po cijelu noć su možda i najčešći vid pritiska. Uvijek je isto: Ujo, ujkane, ustašo, marš u Hrvatsku! Što ne ideš već jednom, jebem ti mater ustašku! Oštre se noževi! Gdje vam je kćer? Bit će zaklana. I tako dalje i tako dalje, svakodnevno, ne da nemaš kome prijaviti nego još izazoveš da ti i policija isto ponavlja. Pravno, grad je bio u totalnom bezvlašću.

Vjerske objekte drugih su posebno pikirali. Dizali su ih redom, gdje god se moglo. Nakon Bljeska razoren je samostan svetog Ante na Petrićevcu, stara jezgra banjalučkih katolika. Napalm bombom, beton je izgorio. To je nešto kao da su recimo Hrvati, digli cijeli Cvjetni trg ili manastir Lepavinu. To bi bio ekvivalent. Ubijen je svećenik Filip Lukenda zajedno s časnom sestrom Cecilijom Grgić. Živi su spaljeni. To je bilo najmonstruoznije ubojstvo cijelog rata. A kako je bila riječ o vrlo umjerenom i finom čovjeku, otvorenom i korektnom, tim gore. (A ja, zbilja ne volim popove!)

Ferhadija, glasovita i najljepša banjalučka džamija „dignuta“ je početkom svibnja 1993. Kilometrima okolo su popucala stakla. Tad je raznesena i Arnaudija, još jedna stara povijesna džamija. To su bili važni objekti, poznati, mjesta sjećanja i identiteta. Od devet katoličkih crkava srušeno je šest, od 16 džamija svih 16. Dan danas mi nije jasna svijest ljudi koji su vjerovali da to rade „Arapi“.

Dosad je jedino ozbiljno znanstveno istraživanje provela dr. Armina Galijaš, čiju knjigu toplo preporučam. Eine bosnische Stadt im Zeichen de Krieges Ethnopolitik und Alltag in Banja Luka (1990-1995, München 2011.) Generalno, može se iz njezine knjige zaključiti kako je to bio školski primjer namjernog, promišljenog, etničkog čišćenja Drugih.
(Koji da parafraziramo velikog krajiškog pjesnika…
…ni mrava nisu zgazili“.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 08:10   #12
Isprike na dužini postova, višeput sam prozivana da šutim o ovoj temi, pa moram. Pisala sam ovo pola noći, na ovaj datum nikad nemam mira.

Pitajte ako koga što zanima, vrlo ću rado odgovoriti.


Inače, ovo mi je prvi upis na ovom podforumu, pa molim moderatore koji me ne poznaju, malo kredita.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 10:08   #13
Quote:
Ostoja Grubica kaže: Pogledaj post
Isprike na dužini postova, višeput sam prozivana da šutim o ovoj temi, pa moram. Pisala sam ovo pola noći, na ovaj datum nikad nemam mira.

Pitajte ako koga što zanima, vrlo ću rado odgovoriti.


Inače, ovo mi je prvi upis na ovom podforumu, pa molim moderatore koji me ne poznaju, malo kredita.

Vrlo dobro i zanimljivo napisano. Mnogo informacija koje nismo znali. Hvala puno!

Od čega se živjelo te 3-4 godine? Posla niste mogli dobiti- kako ste preživljavali. Jedna banjalučanka mi je pričala da su njih doslovno susjedi hranili i štitili (centar) i da bi bez njih teško izdržali.
zuikaku is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 16:39   #14
Quote:
zuikaku kaže: Pogledaj post
Vrlo dobro i zanimljivo napisano. Mnogo informacija koje nismo znali. Hvala puno!

Od čega se živjelo te 3-4 godine? Posla niste mogli dobiti- kako ste preživljavali. Jedna banjalučanka mi je pričala da su njih doslovno susjedi hranili i štitili (centar) i da bi bez njih teško izdržali.

Što se tiče snalaženja, obično uvijek imaš nekoga. Najgore je biti sam, star i bolestan, svi se ostali nekako pokrpaju. Grad, sama čaršija, bila je starinom muslimanska, uz jaku trgovačku srpsku elitu. Hrvata je bilo, ali otkad su Turci zasjeli uvijek u velikoj manjini.
No sjevernije i sjeverozapadnije od grada bilo je 35 hrvatskih sela, na koja se grad kasnije širio. Mislim to su bila sela prije stotinu godina, sad je to većim dijelom administrativno grad, iako je počesto semiurbani način života, ono imaš kućicu, okućnicu i kokoš. O tome je nešto pisao i Mladen Ančić, kako se u takvim predgrađima, suburbijama, čak i većih gradova dobro znalo tko je tko.

Gro Hrvata je živio na tom dijelu. Naravno bilo je i onih šta su dobivali stanove u komunizmu, i zbilja gradskog svijeta, imala je i Banja Luka svoj Latinluk, ali većina je bila tamo. S okućnicom se može preživjeti, jasno.

Moj stari je kao majstor, cijelo vrijeme nešto radio, u ratu su takvi korisni. Znam da je jednom tipu popravljao cisternu, na kraju se ispostavilo da frajer vuče naftu iz Livna. Bilo mu je smiješno, da mu Hrvat radi, rekao je da će pozdraviti jarana na drugoj strani.
No nije bilo prave gladi, ne kao primjerice u Zenici ili Goraždu.

Ne može se reći kako Caritas nije pomagao, jeste, svaki tjedan je bila veza, išao konvoj za Zagreb, no tu je radilo svakakvih likova i među tim prijevoznicima je bilo kojekakve ljudske prljavštine, pa ih malo tko voli spominjati. Uspjeli su sve razočarati.

Moj najstariji stric, živio u centru, je svoj auto prodao i doslovce pojeo. To mu je bilo pametno, jer bi auto ionako oduzeli a ovako nije bio gladan.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački

Zadnje uređivanje Ostoja Grubica : 24.07.2012. at 16:47.
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 16:42   #15
Iako je možda malo grubo kazati no Crveni križ je radio za Karadžića. Ljude su organizirano iseljavali. I ja sam otišla s Crvenim križem. Za to mi je trebalo pola tuceta potvrda: da nisam kažnjavana, da ništa ne dugujem, da ništa se posjedujem, da nemam ušteđevine u nijednoj banci, da svojevoljno idem, da me se službeno odjavljuje iz popisa grada, dozvola iz policije, od doktora, sto nekakvih papira i dvjesto maraka u doba kad je plaća pala na nekih deset - dvadeset. Taj put od Banja Luke do Novske trajao mi je 13 sati. Na „granici“ su pretresali manje-više detaljno. Smjelo se iznijeti sa sobom stotinu maraka, ostalo bi oduzimali, ako nađu. Raja se svemu domišljala kako bi nešto prenijela. Znam da je dozvola za psa bila 35 maraka, imali smo ih tri u konvoju, koje vlasnici nisu htjeli ostaviti. No to su sve sitneži. Prave mečke su išle preko koridora i Srbije, ako ste imali svog čovjeka među Srbima, onda ste mogli iznijeti i veće iznose.

Još da spomenem nešto o tim zamjenama, čovjek uvijek ima nekog. Recimo kad je moja tetka dobila tromblon, onda joj je sin otišao u Hrvatsku. Imali su.

Zujao je neko vrijeme po Hrvatskoj, našao zgodnu kuću na Rijeci, uvijek se znalo s kim treba stupiti u kontakt, našao čovjeka i mijenjao. Srbin je dole imao svoga koji je mogao otići provjeriti, vidjeti, uslikati.
Onda kad Srbin dođe u Banja Luku, uvijek se znalo tko su i gdje Hrvati, koja je kuća čija, sami bi mu Srbi rekli, onda on dođe, ako mu se svidi kuća i pita: Bi li i ti mijenjao za Rijeku, imam sestru tamo, jebi ga buraz, takva su vremena, ni meni se nije išlo, i ono, očekivane priče. Ljudi vole znance oko sebe, da baš ne padnu u posve nepoznato. Tako je to išlo.

Kako je tko prošao teško je kazati. Sad, ljudi imaju sklonosti preuveličavati kao da su baš svi jeli sa zlatnim žlicama. Da je većih prijevara bilo, bilo je, ali sve je zavisilo od slučaja do slučaja. Znam i za jedne i druge, i da su naši žestoko popušili i da smo mi njih naguzili.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.07.2012., 16:44   #16
Šta se tiče samih Srba, ne znam kako su se oni osjećali?
Znam da je bilo stida, ne mogu kazati da nije. Ali mislim kako su to bili rijetki, izdvojeni slučajevi.
Nekako početkom devedeset i treće na gradskoj pijaci se moglo kupiti sve, a cijeli su se stanovi praznili za stotinu-dvije maraka. Cijena klaviru je pala sa sto marka na trideset, znam sveučilišnog profesora koji je po toj cijeni kupio. Jebi ga, legao je u mojim očima, iako je uvijek bio gospodin.

Znala sam jednoga koji je plakao kad je srušena crkva svetog Ive u Podmilačju, znala sam i ženu koju su na poslu degradirali žestoko, od šefice do početnice radi jezika, svima je lajala nakon što je vidjela Derventu.

Znam i dečka koji je otišao u Švabiju s riječima ako za njegovog najboljeg prijatelja nema mjesta u Banja Luci, ne će ni on ostati. Taj se nikad nije vratio.

No generalno, mislim da su ljudi uglavnom bili ravnodušni na nas, malo kad su otvoreno prokazivali, ali se i rijetko zauzimali za nekoga.
Znam i da je bilo pojava da muslimani prelaze na pravoslavlje, moj fizioterapeut na primjer, ne mogu reći kako masovno, no svakako više nego u normalnim vremenima.

Dio civila je odveden na radnu obvezu kopanja rovova prema Hrvatima, tamo se slabo jelo i često batinalo. Nisam sigurna je li tko i poginuo.
__________________
"Željeti je da se preko Une i Save stvori država koja bi svojim životom živjela." F. Rački
Ostoja Grubica is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.07.2012., 23:21   #17
Svaka ti čast na ovom postu,još sam pod dojmom što si sve napisala i prošla.Svaka čast što si ti i ostali sve to izdržali,ipak je to 4 godine anarhije.Žao mi je što si to prošla,još jedna od 150000 osoba koja je prošla pakao.
DARIOHOS is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.07.2012., 20:54   #18
Svaka čast na postu!
Nažalost velika većina ljudi u Hrvatskoj nema blagog pojma o svemu onome što se tamo događalo, nisam ni ja sve do sada.
Najbitnije da se u našim medijima piše o svakome tko je krivo pogledao nekog Srbina tijekom 90-ih, a o patnji i stradanjima tisuća banjalučkih Hrvata ni slova. Stvarno sramota.
Cromanst is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.09.2013., 15:29   #19
Slučajno, sasvim slučajno sam naleteo na ovaj post. Ostoja Grubica je veoma slikovito opisala situaciju.

Devedesete sam proveo u BL (1993-99), inače sam rođen u Jajcu, a već 15-ak godina sam u Beogradu. I sâm sam oduvek bio znatiželjan oko događaja 1991-93, raspitivao se, a ovo je verovatno najsistematizovaniji presek stanja na koji sam naišao. A da pritom ne boluje od b) suvoparnog birokratskog jezika i od a) uobičajenih šovinističkih ili osvetničkih klišea, zavisno već da li to pišu "pobednici" ili gubitnici.

Pokušaću da dodam nek detalje za koje mi se čini se o njima malo zna. Pišem isključivo o onome čemu sam svedočio.

Moja tadašnja devojka je iz srpsko-hrvatskog braka. Zajedno smo išli u bl. Karitas u centru grada za pomoć za njenu baku Hrvaticu. To su bili neki prehrambeno-higijenski paketi: kvantitenom je to bilo skromno, kvalitetom se takva hrana ili sapuni nisu mogli naći u javnoj prodaji. Čini mi se da je stizalo iz Austrije. Svedok sam da su tu pomoć dobijale i razne srpske porodice. Pitanje je, doduše, da li je to Karitas njima davao pod nekom birokratskom prisilom ili dobrovoljno...

ČINI MI SE da su bl. Hrvati 1993, ‘94 i prvu polovinu ‘95 (do Bljeska) proveli manje-više bezbedno. Rekao sam, manje-više! Ne pominjem šta im se dešavalo od proleća '92. do proleća '93. Mislim da im se položaj popravio kada su u Bosni počeli muslimansko-hrvatski sukobi, srpska strana je tada prema Hrvatima nastupala sa pozicije “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”.

Sa mnom je studiralo nekoliko osoba nesrpske nacionalnosti, imali smo više nego normalne odnose. Ipak, naglašavam da ne znam zaista kako su ti ljudi živeli u svojim kućama, iza zavesa i noću iza zatvorenih vrata. Ponašali su se normalno, ali svi znamo kako je zapravo bilo živeti u toj situaciji “lojalne manjine”. U filmu Metastaze se vidi kako živi onaj srpski oficir (igra ga pokojni Predrag Vušović), otac jendog od junaka...

Pičvajz je počeo sa Bljeskom, a naročito sa Olujom. Tada je Komarica dobio kućni pritvor, mislim da je tada stradao i samostan na Petrićevcu. Tada je peko Save i Srpca iseljen najveći broj preostalih Hrvata, mahom starijih ljudi, jer su mlađi zapalili dve-tri godine ranije. Čuo sam da je bilo mobilizacija u tzv. radne jedinice, pa su neke srpske porodice skrivale po kućama neke komšije nesrbe... dok se situacije nije smirili za dva-tri meseca, kada je došao Dejton.

Ako mi se bude dalo, nastaviću se sećanjima...

Zadnje uređivanje bukaumodi : 15.09.2013. at 16:41.
bukaumodi is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.09.2013., 17:54   #20
Quote:
John_Wayne kaže: Pogledaj post
Pokrecem ovu temu iz razloga sto me zanimaju dogadjaji u Banja Luci u vrijeme samog pocetka rata u BiH 1992.g. Naime Banja Luka je jedan od zapravo rijetkih gradova u Bosni u kojem prakticki nije bilo rata,odnosno nije bilo borbi izmedju vojski sukobljenih strana. Nije bilo bombardiranja grada,zgrade su sve ostale citave i prakticki nema nikakvih znakova po kojima bi se vidjelo da u ostatku zemlje bijesni rat. No,bilo je slijedeceg-bilo je masovnog protjerivanja stanovnistva prilikom cega je nesrpsko stanovnistvo masovno protjerano iz svojih kuca i stanova. Iz nekoliko izvora saznao sam kako se to radilo,bilo je masu slucajeva da su nesrbi iz Banja Luke jednostavno,koliko god to nevjerojatno zvuci,zamijenili kuce sa Srbima iz npr. Rijeke. Nevjerojatno mi zvuci ta prica o mijenjanju kuca i stanova,jer to nije bio rijedak slucaj,stvar je u tome da se to radilo masovno. E sad zanima me detaljnije cinjenice vezane uz dogadjanja u Banja Luci. Kako to da je grad pao u srpske ruke prakticki bez ispaljenog metka, jer borbi tamo nije bilo. Na koji nacin su se "mijenjale" kuce, jel to islo preko oglasa u novinama, ili na neki drugi nacin? Zasto nije bilo organiziranog otpora nesrpskog stanovnistva i kako to da je jedan grad tako lako pao, zapravo u nekoliko mjeseci sve je. bilo gotovo i Srbi su ga zauzeli bez ikakve borbe. Volio bih malo vise prodiskutirati o tom cini mi se pomalo nepoznatom slucaju u hrvatskoj javnosti. Teske su se borbe odvijale izmedju srpskih i hrvatskih snaga u bosanskoj posavini, no Banja Luku Bosnjaci prepustili su Srbima bez borbe? Da li je u pitanju bio kakav deal ili ovi naprosto nisu mogli vjerovati sto se dogadja i jos uvijek mislilu da rata nece biti?
ne znam sta se desavalo tacno bio sam na frontu,ali niko,aposlutno niko mi ne moze reci da su hrvati i muslimani otisli 92,pogotovo muslimani,kad su svi otisli 96 godine,tacnije 90% njih.
Istina je da ih je nesto bilo na Manjaci,ali sve su to bili vojno sposobni musakrci.
Ja sam imao komsije muslimane u ratu,ljudi otisli 96 godine,svaki put kad bi se ja vratio s ratista,komsinica mi je pitu donosila.
Istina nakon oluje im je neko upao u kucu,ali nista strasno se nije desilo.
Sto se tice mjenjanja kuca,tog je bilo jako jako puno
Da ne napominjem da je visok procenat muslimana iz BL koji su ratovali u VRS,nebih pisao neki velik borj da nebi bilo da sam lud,ali ja ih znam puno.

Zadnje uređivanje diverzant72 : 15.09.2013. at 17:58. Reason: greska
diverzant72 is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 06:20.