Gubitak ljubimca i nabavljanje drugog

[zoro007]

suosjećam sa svima vama koji ste kao i ja izgubili ljubimca.
kod nas u HR mačke toliko često stradavaju na cesti, čak i u zoni gdje bi ljudi trebali voziti 30km/h, a se nikad ne drže toga.
unatoč boli zbog gubitka našeg tomislava, mislim da ćemo se jednog dana odlučiti za novu macu. tako je prazno i tiho (iako naša kćer pravi dosta 'buke'). živjeti sa životinjom je veliko veselje, kako za vlasnika tako i za macu.
još nismo sklonili njegove zdjelice i WC, iako je prošlo skoro dva tjedna od njegove smrti. za vikend ćemo napraviti neku klopicu (sa šunkom, naravno..jako je volio šunku) za prijatelje i uz dia show ćemo se podsjetiti njegovih vragolija...

[d@nchy]

nikad nisam vjerovala da gubitak ljubimca može čovjeka ovako slomiti. Doslovce mi je srce u komadima i osjećam kao da je dio mene otišao s njim. Nikad više neću imati životinju, iako ih volim. Sad vidim da je to prevelika bol. Ne isplati se. Daš sve za njih, postanu ti najbolji prijatelji, dio tvoje duše i jedan dan te napuste...mojega je nažalost netko usmrtio.
Jedino me može utješiti spoznaja da je Bog i za njih pripravio nekakvo vječno počivalište........

užasno će mi nedostajati.

kakva agonija..

[Kore]

Svi različito reagiramo nakon smrti ljubimca. Neki odmah nabave drugog, neki si daju malo vremena, a neki pak nikad ne uzmu novu životinju jer ne žele ponovno proživljavati smrt.

Ja sam novog psa nabavila godinu dana nakon smrti starog.
Htjela sam odmah jer sam mislila da će mi nadomjestiti gubitak, da će me briga oko njega ispuniti i neću biti toliko tužna......
Tada me tata upozorio da novi pas neće biti zamjena za starog niti njegov " duh" ( glup izraz, ali znate što mislim), već upravo to - novi pas.
Skužila sam da je u pravu i dala si vremena.
Ne kažem da je loše odmah uzeti novu životinju, no ne očekujte od nje da bude mini verzija stare i slično

[Hannah 3]

d@nchy kaže:

nikad nisam vjerovala da gubitak ljubimca može čovjeka ovako slomiti. Doslovce mi je srce u komadima i osjećam kao da je dio mene otišao s njim. Nikad više neću imati životinju, iako ih volim. Sad vidim da je to prevelika bol. Ne isplati se. Daš sve za njih, postanu ti najbolji prijatelji, dio tvoje duše i jedan dan te napuste...mojega je nažalost netko usmrtio.
Jedino me može utješiti spoznaja da je Bog i za njih pripravio nekakvo vječno počivalište........

užasno će mi nedostajati.

kakva agonija..

vrijeme...i samo vrijeme ce umanjiti bol koju osjecas.
suosjecam s tobom i znam kako ti je.
prije 6 godina sam izgubila kujicu i nisam mislila da ce biti tako tesko...
ja sam patila i plakala mjesecima, pogotovo jer nije trebala umrijeti, bila je pogreska veterinara u pitanju, a usmrcivanje je proteklo barbarski...meni na rukama, dok je moj muz kopao grob na kisi, nakon sto je i sam proveo godinu dana u bolnici.....
tuzno i pretuzno.
vjerujem da sada ne pomisljas na drugog ljubimca. i nemoj. pusti vremenu.
mi smo nasu hanu uzeli nekih 6 mjeseci nkon deine smrti.
u pocetku sam ih cak usporedjivala, na haninu stetu, naravno.
sad je proslo toliko godina i sve je ok, vrijeme lijeci sve, pouzdaj se u to.
jos jednom, neka tvoja zivotinjica pociva u miru, a tebi zelim sto manje boli sto brzi prolazak tog vremena.

[Hannah 3]

Kore kaže:

Ne kažem da je loše odmah uzeti novu životinju, no ne očekujte od nje da bude mini verzija stare i slično

ovo je bila moja greska. nisam dosta dugo cekala, jos sam previse patila za deom kad sam uzela hanu.
dea je bila stalozen, miran dobar pas.
hana je dosla divlja i prvih godinu dana nisam s njom mogla ostvariti nikakav kontakt.
dea je hodala bez lajne i slusala. hana je prve dvije godine bjezala kud bi ju nos odveo.
dea je bila nezahtijevna. hana stalno trazi paznju i angazman..
dea je bila mirna gospodja. hana je u 6. godini jos uvijek dijete.
razmazena je, jer je u djetinjstvu bila puno bolesna i problematicna, pa smo navikli treperiti nad njom.
i tako dalje....
a nije jadan pas kriv. ja sam covjek, razumno bice, trebala sam znati da moram duze cekati i ne ocekivati nista, nego uzeti psa takvog kakav je.
zato, slazem se, dobro si napisala.

[TurbulentFluid]

Strašno mi je žao da ste izgubili mucana...

Neću ponavljati što su drugi rekli, već ću samo iznijeti svoja iskustva... Kod mucana mi je gubitak ljubimca jako teško padao dok sam imala samo jednu macu... Kako je moja treća mačka bila ženka, nije dugo prošlo dok se naša mačja populacija nije "razvila" i povećala na 3-6 komada. Sada, iako te legendarne mačke koja je napadala goste i lovila pse više nema, uvijek pazim da ih imam više od jedne. Naravno da i dalje plačem i tugujem za mucama kad mi "odu", ali nekako je lakše, čovjek se posveti onim drugima, prazne zdjelice ne stoje po kući, mjesta gdje je najradije ležao obično nisu prazna, kad dođeš doma nije kuća gluha i bez "mijaaaaaau..." a imaš i koga dlakavog i mekanog zagrliti kad ti je teško.

Što se tiče pasa, to mi je bila katastrofa, i jedna od mojih najvećih pogreški u životu. Kada je uginuo moj njemački ovčar, Arno, imala sam 22 godine, a on 11. Taj pas mi nije bio pas, on mi je bio brat; kad se dijete tako rano veže za životinju i ne sjeća se života bez nje, gubitak je doslovce katastrofalan. Nakon dvomjesečne borbe eutanazirali smo ga zbog otkazivanja kukova (iako je imao HD-0), i onda sam popi*** i rekla da neću više njemačkog ovčara nikad (pošto su veterinari rekli da je to kod njih učestalo), a psa možda jednom.

Godinu dana kasnije mama me je nagovorila na psa (basseta) i protiv moje volje uzela histerično, istraumatizirano štene haskija iz riječkog zoo-a. S psom je bila ludnica a ja sam ga ignorirala. Radila sam što je trebalo (veterinari, šetnje, hrana) ali nisam htjela imati ništa s odgojem ili uopće s tim psom. A on je iz nekog razloga zaključio da sam mu ja alfa i mene najmanje nije slušao (nikog nije baš slušao).
Trebale su mi godine da popustim tom psetu i da ga pustim k sebi, i napravim od njega psa a ne ludog vuka koji napada sve što nismo mi. Štetu koju sam nanjela tom malom psiću prepustivši ga mojoj mami koja ga je znala samo jako voljeti, ali ne i odgojiti, nikad neću nadoknaditi - i to je bila čista sebičnost - jer to "nije bio moj Arno" - i to je trebalo pregristi radi psa.

Sad, kad je on gospodin u 7. godini, planirala sam nabaviti još jednog psa, ovaj put po "mom" guštu. Za godinu dana došao bi novi njemački ovčar ili, možda, vižla, iako su moja velika ljubav terijeri tipa bul i bokseri. No, te mi je planove poremetila ženka malamuta koja je "bespravno doselila" u naše dvorište i naša srca... Sada imamo dva psa, i nadam se da, iako će gubitak ijednog od njih biti težak, neće biti tako teško kao s Arnom. Ipak neće kuća biti prazna, bez pasjeg stanara, svaki dan kad dođem doma..

Ideja: uzmite više ljubimaca iste vrste.

[Luxy]

Ovo je moja ljepotica- Bina.


Uginula je prije 9 godina i slijedece 4 godine njeno se ime nije moglo izgovoriti bez suza. Moja mama i ja smo bile slomljene. Ovo malo njezno zlato je rastrgalo rota koji me napao i spasila mi zivot pa mozete zamisliti kakva je bila nasa veza.
Kao sto ljudi s foruma znaju, ja sam je do sad nazivala "moja kokerica" jer ne bih podnjela da napisem njeno ime na nekoj temi i da netko da zlobni komentar na nju. Do te mjere mi je uspomena na nju sveta.
Da ne pisem sve nanovo copy-pasteala sam komentar sa jedne druge teme koja se bavila ovim pitanjem u nastavku.

"Ja sam cekala 9 godina od smrti moje kokerice da si uzmem novog psa jer me previse bolio gubitak kokerice (4 godine joj nisam mogla izgovoriti ime a da ne zaplacem) a ipak kad sam uzela Bailey sam nakon 2 dana sjela na pod i plakala razmisljajuci o kokerici i koliko mi fali. Svatko se sa gubitkom nosi na svoj nacin i ne zelim ti govoriti kada ces ti za to biti spreman jer smo mi ipak razliciti ljudi... Ja bih vjerojatno mogla imati psa i ranije da mi je pao s neba ali eto... Cekala sam da budem 100% sigurna. 100% sigurna da necu zamrziti novog psa jer nije lijep/pametan/nijezan/bilosto kao sto je bila moja kokerica i da znam da ne uzimam zamjenu(jer bih joj sve to zamjerila da je samo zamjena) nego potpuno novog clana svoje obitelji."

Neki sam dan gledala slike kokera na Njuskalu i sve mi se opet vratilo. Iako sam ja bila dijete kad sam je dobila sjecanje na nju kao stene je jedino cega se konkretno sjecam iz te dobi.
Godinama nakon gubitka moje maze jos sam je osjecala kako mi spava na nogama tren prije nego sto bih zaspala i tren prije nego sto bih se probudila.
Za razliku od TF, ja nisam mogla zamisliti voljeti drugog psa svih 9 godina koliko mi je trajalo da se bar malo oporavim.
Bina je bila moja sestra i najbolja prijateljica.
Mislim da je najveci razlog sto nisam mogla zamisliti nabavku novog psa to sto sam sama sebi zamjerala sto nisam bila uz Binu kad je uginula. To je ljeto bilo prvi put u zivotu da sam otisla na godisnji odmor sa prijateljicom. Drugi dan odmora probudila sam se u 4 ujutro nakon sto sam sanjala da me Bina treba i panicno pocela trpati stvari u torbe. Prijateljica se probudila i pokusala me zaustaviti ali mi je na kraju, s obzirom da sam ja inzistirala, obecala da idemo na prvi bus i nazad u Rijeku. Dok smo cekale da krenemo na stanicu zazvonio mi je mobitel. Zvala me mama. Javila sam se na telefon i ona je rekla u suzama "Dolicka, moram ti nesto reci". U tom mi je trenu ispao mobitel iz ruke jer sam jako dobro znala sto je u pitanju i ja sam se srusila na pod vristeci i placuci. Moja je prijateljica dovrsila razgovor sa mojom mamom i odvukla me na krevet. Ja 2 dana nisam ustala iz kreveta i citavo sam vrijeme povracala, vristala i proklinjala sve sveto. Cim sam uspjela ustati otisla sam na bus i dosla u Rijeku. Utrcala sam u stan trazeci Binine stvari ali mama ih je sve sakrila da mi ne bi bilo jos gore. Mjesecima sam je preklinjala da mi da Bininu ogrlicu i njene padelice ali ona nije popustala. Jedino sto mi je dala je Binin privjesak koji sam joj kupila za 1. rodjendan (znate ona ampulica u koju se upise ime, adresa..., mozete vidjeti na drugoj slici) Dan danas to nosim na privjesku za kljuceve. Mama i ja smo se s time nosile govoreci si da je ona sad sa mojim bratom i da ga cuva i voli kao sto je i nas cuvala i voljela...

Molim vas da se ne ljutite sto sam ovo podijelila s vama ali jednostavno sam morala nekome napokon reci koliko se mrzim zbog toga sto nisam bila s njom kad me najvise trebala a znam da sam to rekla ikome koga poznajem da bi me pokusavali uzalud tijesiti. Pokusavam si to opravdati time sto je bila potpuno zdrava kad sam otisla ali ne pomaze previse.

Jos uvijek si nisam oprostila sto nisam bila uz nju ali uspjela sam uzeti novog psa uz obecanje da cu Bailey pruziti sve ono sto nisam Bini tj. da cu svaki tren provesti uz nju i da ce uvijek znati da mi je ona najbitnija na svijetu.
Do te mjere sam shvatila koliko toga mogu i zelim pruziti psu da se borim da ne uzmem jos jednog psa jer sad kad sam napokon malo bolje zelim te divne zivotinje pokraj sebe da im pruzim najbolji moguci zivot. Cak sam razmisljala uzeti kokera iako sam ljubitelj malo "konkretnijih" pasa ali na to jednostavno jos nisam spremna i, iskreno, ne znam da li cu ikada biti...
Kao sto TF kaze, ako imam 2 psa gubitak jednog me valjda (molim Boga) nece toliko pogoditi ako jos uvijek imam jednog kojeg vec volim i koji me jos treba.
Naravno da sam sve ovo pisala u suzama.
Nazalost moram reci da meni vrijeme bas i nije pomoglo i da me njena smrt jos boli kao onog dana kad sam je izgubila.
Tako da dobro razmislite o tome kada je vrijeme za nabavku novog psa i imajte na umu da cete si svaku gresku koju s njim napravite zamjerati godinama ako ste imalo kao ja.

[Didi]

Luxy kaže:

Kao sto TF kaze, ako imam 2 psa gubitak jednog me valjda (molim Boga) nece toliko pogoditi ako jos uvijek imam jednog kojeg vec volim i koji me jos treba.

To uopće nije istina. Žališ za onim koji je otišao, bez obzira na to koliko ih još imaš. Svaki je jedan i neponovljiv.

[Luxy]

Didi kaže:

To uopće nije istina. Žališ za onim koji je otišao, bez obzira na to koliko ih još imaš. Svaki je jedan i neponovljiv.

Ma znam to ali nadam se da ce mi biti lakse sabrati se i nastaviti zivot bar zbog onog koji mi je ostao i koji me jos treba...

[OOOOOOO]

d@nchy kaže:

nikad nisam vjerovala da gubitak ljubimca može čovjeka ovako slomiti. Doslovce mi je srce u komadima i osjećam kao da je dio mene otišao s njim. Nikad više neću imati životinju, iako ih volim. Sad vidim da je to prevelika bol. Ne isplati se. Daš sve za njih, postanu ti najbolji prijatelji, dio tvoje duše i jedan dan te napuste...mojega je nažalost netko usmrtio.
Jedino me može utješiti spoznaja da je Bog i za njih pripravio nekakvo vječno počivalište........

užasno će mi nedostajati.

kakva agonija..

isto to sam i ja rekla,poslije ovog nikad vise necu uzet zivotinju,znam da cu patit i da ne mogu jednostavno zamislit zivot bez psa ali jednostavno necu radi sebe jel sam se preprevise vezala i da ju opet uzmem i izgubim,razbolila bi se.prvog psa(koker)sam izgubila prije 10god,umro mi je na rukama i da danas imam sok od toga.nisam planirala uzet drugog ali evo dobila sam ga i naravno presretna sam i zivot bez njega mi nebi bio ispunjen ali nakon njega mislim da je ovo kraj.srce ce mi se lomit ali tako mora biti..

Luxy preslatka je,moj koker je bio isto,ovaj njihov pogled...

[Luxy]

OOOOOOO kaže:

isto to sam i ja rekla,poslije ovog nikad vise necu uzet zivotinju,znam da cu patit i da ne mogu jednostavno zamislit zivot bez psa ali jednostavno necu radi sebe jel sam se preprevise vezala i da ju opet uzmem i izgubim,razbolila bi se.prvog psa(koker)sam izgubila prije 10god,umro mi je na rukama i da danas imam sok od toga.nisam planirala uzet drugog ali evo dobila sam ga i naravno presretna sam i zivot bez njega mi nebi bio ispunjen ali nakon njega mislim da je ovo kraj.srce ce mi se lomit ali tako mora biti..

Luxy preslatka je,moj koker je bio isto,ovaj njihov pogled...

Da, to su psi svoje vrste... Pogleda te i znas da si mu centar svijeta

[atlantis]

Luxy kaže:

Ma znam to ali nadam se da ce mi biti lakse sabrati se i nastaviti zivot bar zbog onog koji mi je ostao i koji me jos treba...

mi smo imali dva psa

nakon što je Faca umro danima nisam mogla šetat Monu
čak i kad bih izašla s njom van vračala sam se doma u suzama

a ona je, jadna, kužila da se nešto događa i bila tužna samnom

[Tupelo]

atlantis kaže:

mi smo imali dva psa

nakon što je Faca umro danima nisam mogla šetat Monu
čak i kad bih izašla s njom van vračala sam se doma u suzama

a ona je, jadna, kužila da se nešto događa i bila tužna samnom

Slično je i kod mene bilo. Samo gore. Po psa koji je ostao
Kad je moja cura umrla, ja sam drugog psa potpuno ignorirala. Nisam ga mogla maziti, šetati, gledati... Užasno glupo, znam.
Čak i kad sam ga ponovo počela šetati i "doživljavati" uvela sam neki novi ritam i nove lokacije i nismo više radili ništa od starih rutina "u troje". Naravno da njemu ništa od toga nije bilo jasno i naravno da ga je sve to poprilično zbrčkalo.
Užasno sam zasrala tom prilikom, svjesna sam toga i neopisivo mi je žao i dan danas.
To je, vjerujem, glavni razlog zašto sada imam samo jednog psa.

Didi je dobro rekla, žališ za onime kojeg nema. Onaj koji je ostao tu ne pomaže.

[Maiya]

Kad je moj stafić uginuo, nakon par dana smo nabavili drugog psa. S pokojnim psom sam odrasla tako da se ja života bez psa ne sjećam i kuća je bila sva prazna, novo štene mi je uvelike pomoglo da budem manje tužna, nisam čak ni bila svjesna koliko će mi pomoć. Nabavljanje novog šteneta brzo ne znači zaboravljanje pokojnog psa jer ga apsolutno nismo zaboravili niti ćemo ikad. Reći da poslije smrti psa neću imat novog mi je nezamislivo. Smrt je neizbježna tako da me ni bol pri smrti kućnog ljubimca ne može spriječiti da opet imam psa. Kao što sam rekla, ja sam tako odrasla i života bez psa se ne sjećam. Možda je lakše ljudima koji su kao odrasli prvi put imali kućnog ljubimca, ne znam.
Da nismo nabavili štene, puno duže bih cmoljila u krevetu i vukla se bezvoljno uokolo. Štenac nam je unio radosti u život baš kad nam je trebalo, a o pokojnom psu i dan danas pričamo i jednako ga volimo.

[tabea]

Bok svima!

Evo da i ja podijelim svoju priču....imala sam preslatku malu pinchicu bila je onak ratoborna kao pravi mali pas, al u principu bezopasna,pogotovo vani, bojala se svega ma i svoje sjene jer prije nego je došla k nama živjela je u totalnoj izolaciji nije uopće išla van, 8 mjeseci svojeg života je živjela u stanu a da nikad nije bila vani. I tako je mi uzeli doma, uložili velik trud da ju uz našeg psa naučimo svemu al baš svemu, i za par godina to je bio drugi pas, jako nas je usrećivala. I onda nakon 4 godine što je provela s nama, izašla sam u šetnju sa psima ko i svaki dan i napao nas je rotwiler (ne krivim psa, dan danas...krivim vlasnika), uglavnom nije preživjela, umrla mi je na rukama. To je prizor koji nikad neću zaboravit dokle god sam živa i dan danas iako je prošlo već dosta godina ne mogu to prežaliti. Uglavnom...dugo sam odbijala pomisao da nabavimo drugog psa, imam još jednog, pa rekoh sama sebi kaj će mi još jedan...al moja mama je bila uporna i stalno nas nagovarala da nabavimo drugog pincha, i stalno smo se prepirali oko toga, jedan dio familije je bio za drugi protiv. Ja sam bila protiv jer nikako nisam mogla prežalit Saru. Bez obzira na to moja mama je nabavila drugu pinchicu i kad je došla ma bio je dovoljan samo pogled na nju da se svi zaljubimo. Zato svima preporučujem da kad im ugine ljubimac neka si nabave novog ako vole životinje, oni su isto ko mali ljudi, svaki ima svoje osobine svaki je poseban na svoj način, sjećanja uvijek ostaju, ali sreća koju nam pružaju nezamjenjiva je.

[Collinna]

d@nchy kaže:

nikad nisam vjerovala da gubitak ljubimca može čovjeka ovako slomiti. Doslovce mi je srce u komadima i osjećam kao da je dio mene otišao s njim. Nikad više neću imati životinju, iako ih volim. Sad vidim da je to prevelika bol. Ne isplati se. Daš sve za njih, postanu ti najbolji prijatelji, dio tvoje duše i jedan dan te napuste...mojega je nažalost netko usmrtio.
Jedino me može utješiti spoznaja da je Bog i za njih pripravio nekakvo vječno počivalište........

užasno će mi nedostajati.

kakva agonija..

Znam..I suosjećam imala sam nedavnu smrt moje male mace Missy
I da,daš im sve i onda umru na neki glupi način ili ih neka budala ubije...Ali ipak meni oni u život unose nezamislivu radost i kada izgubim jednog nakon nekog ne baš dugog vremena nabavim drugog.
Meni je nezamislivo da mi se nitko ne umiljava(mačka) i ne maše repićem(pas).

[romina@ri]

evo mog iskustva. mada me nitko ne razumije danas što namjeravam ali evo pričice.
kao prvo volim životinje jako pogotovo mace. prije dvije godine sam ih imala 10(slučajno) jer sam imala 2 mačke plus još jedan koju nismo mogli otjerati i sve su izglegle mačiće.

a sada pas. neznam da li je bio čistokrvan valjda je. njemački ovčar. 1993 ili 1994 god. nam je susjed dao mladog psa i evo proživio je sve do lani(u 1.mjesecu) kad smo ga morali uspavati -prije dvije godine je počeo slabije čuti a onda je pao pa nije mogao ni ustati se.
ali ja od kad je pas počeo slabije čuti ja sam starcima rekla da želim drugog psa. i to ne baš kakvog nego boxera. i tako traje ta moja potraga za drugim psom. kojega ću opet morati pričekati. (preduga priča)

[little~Jeannie]

Nakon što nas je napustio naš dragi mačak Mrvica, bili smo neutješni. Bio je stvarno poseban, nevjerojatno privržen, ali nažalost boležljiv.
Nakon njegove smrti sve njegove stvari - posudicu, igračkice, omiljenu dekicu, stavila sam u kutiju i spremila, čuvam ju.

Bila sam svjesna da neću naći macu koja će biti ista kao on, ali odlučila sam da želim ne kao izdaju njega, već baš radi uspomene na njega pomoći nekoj životinji, kako bi njegov mali život imao dodatni smisao.
Počela sam pratiti Plavu šapu i nakon mjesec dana u našu kuću je došao mačak Felix. Tada je imao 8 mjeseci i bio je gotovo divlji, strašno preplašen, nitko se njime nije bavio, nije imao ljubavi. Sve svoje znanje i ljubav dala sam da taj mali miš postane ovo što je danas - prekrasan, velik, prilično samouvjeren sretan mačak!
Briga o Felixu nije značila izdaju, već je bila u počast dragom Mrvici. Jer uz njega sam naučila kako se voli ljubimac.

[CroRipke]

Sve ovisi o osobi. Evo nas je 19.08. napustio 11 godina star NjO, tata je odmah reako da počnem u oglasima tražit drugog, našli smo, naručili i sad čekamo da bude spreman... Jednostavno ne možemo gledat u prazno dvorište i biti bez psa... I nama je bilo full žao, čak je i tata, 2 dana poslije Astorove smrti zaplakao kada bi ga spominjali... I tebi savjetujem da uzmeš što prije drugu životinju, zaokupirat ćeš se novim i počet ćeš skupljat nova iskustva s novim mačićem, a stari će ti uvijek ostat u lijepom sjećanju... Nadam se da sam pomogao...

EDIT: nama su čak govorili kao, šta će nam novi pas, opet ćemo proživljavat tu tugu kad tad... Šta bih ja sad po njihovom mišljenju trebao biti bez psa CIJELI ŽIVOT???

Ali svi smo različiti, uzmimo, ja sam našeg Astora obožavao, svaki dan kada bih došao iz škole nahranio bih ga i dao mu vode svježe, često sam ga puštao i volio ga MUCHO MUCHO i nisam suze ispustio jer sam shvaćao da je star i da ćemo mu uskratiti muke ako ga uspavamo (ako neznate, imao je probleme s kukovima) dok ga je moj samo volio i nije mu nikad darovao toliko pažnje kao ja, znači nije ni shvaćao koliko će mu ga biti žao kad ugine, plakao čim bi ga spomenuo u ta 3 dana poslije njegovog uginuća.

Evo još jedna priča
Za vrijeme rata, čak još i prije rata, deda je imao vučjaka Vučka. Jedne noći za vrijeme rata, tj. za vrijeme progonstva, srbi su Vučka upucali ispred kućnih vrata današnje naše kuće jer je Vučko lajao na njih i nije im dao da se približe. Deda ga je unjeo(unjeo) u kuću i očistio mu ranu, čak i mokraćom (a ako neznate mokraća je dobra za dezinficiranje rana, to je stari vojni trik). Tu noć ga je on pokušao spasiti, ali metak dušmana bio je jači od upornosti čovjeka i najbolja čovjekova prijatelja. Sutradan ga je pokopao. I jedne večeri (nedavno, cca 2004-2005) nestalo je struje. Mi smo počeli pričati o nečem i došli smo na priču o Vučku. I toliko je bio vezan za Vučka da je nakon 13 godina zamalo potekla suza za psom. Vidio sam suze u očima, toliko mu ga je bilo žao...

Eto, ova priča nema veze s temom, ali neznam ni sam zašto sam je podjelio s vama...

[livmed]

Mene smrt ljubimca nije baš puno pogodila. Kroz cijeli njegov život stalno smo razgovarali o njegovim godinama, pa stalno sam slušao: "ah, još će ona 5-6 godina", "Još će on par godina"... Uvijek je netko procijenjivao koliko će on još živjeti. Tako da smo mi to prihvatili kao nešto posve normalno. Kada je uginuo isti dan smo nabavili drugog, konstantirali da je prethodni bio dobar i to je to