Tinejdžer ne zna plivati

[anita]

Uopće ne znam kamo bih sve mogla strpati ovu temu: u sport, u mentalno zdravlje, ovdje ili negdje drugdje.
Uglavnom, imam tinejdžera od 13 godina koji nije uspio naučiti plivati. Pokušavala sam od malih nogu, ali bezuspješno i uvijek sam se tješila da je i bicikl naučio relativno kasno bez pomoćnih (a neki njegovi frendovi još i kasnije), pa će takjo i to plivanje jednom doći na svoje mjesto. Po prirodi uopće ne naginje sportu, odlazak na treninge bio bi pravo mrcvarenje za njega, nogomet ga uopće ne zanima, europsko, svjetsko prvenstvo ga uopće
ne tangira. Jako je druželjubiv, još od vrtića na dalje, prihvaćen u društvu, odličan učenik i sve ok. Doduše, od prije godinu-dvije se malo primirio, druženja su se proširila na mreže, ali padaju dogovori za sastanak ekipe na školskom igralištu ili vožnje biciklom.
Njegova škola nema organiziranu obaveznu školu plivanja, ali kad su u četvrtom razredu išli u školu u prirodi na pet dana, bila je u to uključena i škola plivanja za neplivače. Iako se u početku veselio školi u prirodi, kad je čuo da je tu i škola plivanja, kategorički je počeo tvrditi da ne želi ići. Bilo je to početkom kalendarske godine i razrednica i ja smo se nadale da će se predomisliti kad počnu pripreme među djecom. No, umjesto toga, počeo je dobivati proljeve, temperaturu, zaboravljati zadaću. Onog dana kad sam mu rekla da ne mora ići ako ne želi, sve je to prestalo. (Kao novorođenče imao je dvije operacije crijeva i svaki poremećaj u probavi mi je crveni alarm.)
Vodila sam ga na tečaj u Jezerčicu, jedan na jedan, ali ništa. Sjećam se da mi je jednom rekao: "Mama, a možda ja nisam stvoren za plivanje, nego samo za razmišljanje." Pala je i izjava: "A zašto se ne rodimo s naučenim plivanjem?"

U šestom razredu pokazao je izraziti interes za odlazak na ljetovanje u organizaciji Crvenog križa. I tamo je bila škola plivanja, na kojoj se, kako sam čula, pojavio jednom i gotovo. Od plivanja ništa. Kad sam ga pitala što je radio dok su ostali plivali, rekao je da je jeo sladolede.

Znam da postoje strašne stvari koje našu djecu mogu zadesiti i ovo sigurno nije jedna od tih drastičnih. Poštujem i to da svako dijete ima svoj ritam razvoja. On je npr. progovorio tek s četiri godine. Sve bih si ja to nekako i posložila u glavi. Međutim, pritisak bliske okoline je strašan. Moja me mama izluđuje pričama da to dijete nije normalno, da nikako nije prihvatljivo to što on ne želi niti otići na plažu, ili ode, ali odbija ući u more. Jasno mi je da mu je sad sigurno i neugodno da ga učim plivati. Toliko sam već izluđena prigovorima da sam "za sve ja kriva", "kako ga to odgajam" i sl. da više ne znam što bih mislila.
Trebam li ići s njim na razgovor kod psihologa? Je li doista nenormalno da dijete ne nauči plivati sve do ove dobi ili je jednostavno statistički opravdano da neki ljudi ne nauče plivati?
Vidim na njemu da mu je to opterećenje koje očito ne može sam riješiti pa se prema tome odnosi kao prema nečemu nevažnom, a visoki ego mu ne dopušta da prihvati pomoć jer njemu je za mnogošto deviza "ja ću to na svoj način". (Geni su geni, i ja sam bila "na svoj način").