Djeca rastavljenih roditelja-koliko vas je to obilježilo kroz život?

[TenaX]

rastavljena sam tri godine,,,i jako se trudim djeci dati svu ljubav i brigu...sve svoje slobodno vrijeme posvetila sam isključivo njima,ostala sam u selu gdje živi i bivši suprug samo kako bi ga djeca viđala,pa ako žele i svaki dan,,,tako i je,,,s njim su kad god žele,,,ne govorim nikada loše o njemu,dapače,...međutim druga strana je nešto sasvim drugo...mlađi sin i kćer su jako razumni i prihvatili su taj razvod kao situaciju koja je bolja od one u kojoj smo živjeli,,dok stariji sin koji ima 13 gpdina čini sve kako bi me nasekirao i okrivio za razvod jer sam ja ta koja je otišla..ne mogu mu niti imam više snage objasniti razloge razvoda,on jednostavno ne želi slušati iako je jako svjestan što mi je njegov otac činio,,godine psihičkog i fizičkog zlostavljanja dovele su me do psihičkog sloma nakon čega sam morala otići kako bih spasila živu glavu...otac je imućan,manipulator koji ga je uspio odvući k sebi...svakim danom osjećam da se sin otuđuje od mene,a ja ne mogu ništa,,,ne mogu ga silom vratiti niti želim niti znam išta činiti na silu...bojim se da zbog toga opet ne padnem u depresiju iz koje sam se jedva izvukla...
jako sam zabrinuta,,,osjećam da sam ga izgubila...nadam se da će kad prođe pubertet uvidjeti koliko ga silno volim i koliko je nepravedan prema meni,,,samo želim da se ponaša prema meni kao što se ovo dvoje ponašaju prema bivšem suprugu

brinem se zbog djece jer znam da razvod roditelja dijete obilježi za cijeli život...molila bih one koji su proživjeli razvod roditelja i koji su sada već skrojili nekakav svoj samostalan život kao zreli ljudi,da podijele svoje iskustvo...jel na vas razvod roditelja ostavio dubok emocionalni ožiljak i jel vas pratio kroz cijeli život ili ste ipak to prerasli i izrasli u zdrave i psihički jake osobe?
svako iskreno mišljenje i odgovor će mi jako značiti...

zahvaljujem

[Retra]

Draga TenaX,

nisam dijete razvedenih roditelja, ali moja bliska prijateljica jeste.

Njeni roditelji su se razveli i dali je djedu i baki... otac se htio pomiriti, majka na to nije pristala i ona joj to nije mogla oprostiti. Sad, cura je ok, jedino što je prilično dugo bila u braku s totalnim kretenom jer nije htjela da njeno dijete bude dijete razvedenih roditelja, pa se trudila popraviti i održati brak.
Jedino sam kroz to vidjela nekakav trag koji je razvod roditelja na njoj ostavio.

Generalno, ne poznajem nijedno dijete koje bi bilo znatno "oštećeno" zbog razvoda roditelja, dok znam podosta djece koja pate zbog loših brakova svojih roditelja...

Glede tvog sina... jesi li razgovarala s bivšim o tome? Kako si ga opisala, čak ni nemam dojam da bi razgovor na tu temu bio moguć ili imao neke koristi. Ali ako je moguće - razgovaraj s njim i skreni mu pažnju na to da radi štetu malom.

A malog ne štedi, pričaj mu, pričaj, pričaj... nemoj pljuvati po bivšem, ali sjećaj malog na motive i razloge izlaska iz tog braka.

[Nevka]

draga Tena nema tu puno šta možeš sada napraviti...
on je i bez vašeg razvoda u osjetljivim godinama...
turbulencije svake vrste, a onda još i to..
i dalje pričaj lijepo o ocu, budi mu bliska, budi uz njega...doć će mu iz guzice u glavu sve...al treba imat strplejnja..

ono šta je najvažnije za pravilan odgoj djece jest da su roditelji partneri/prijetelji po pitanjima vezanim uz djecu, suprotno djeca počmu manipulirat i jednim i drugim roditeljem..
na tragu ste tome, samo što ne možeš to spriječiti bez suradnje s bivšim mužem

[Prosjecan]

Činjenice:
1. Rastavljena si. Ni prva ni zadnja čiji brak nije uspio. (Statistike kažu jedan od 3)
2. Imaš TROJE djece. Dva od tri uopće nije loše kao postotak "normalnog" prihvaćanja razvoda.
3. Neke stvari ne možeš prije no možeš. Da bi bila "prikladna majka" moraš biti zdrava i sama sebi dobra i baviti se (i) sobom. Jedino takova možeš kvalitetno odraditi svoje roditeljske "obaveze".

Neistina:
Razvod ne obilježava djecu. Pogotovo ne za cijeli život. Ta djeca nisu u braku ni s tobom ni tvojim bivšim mužem. Odnos majke/oca s djetetom nema veze s bračnim st/(r)anjem istog i ne treba ga promatrati kroz prizmu braka.

[TenaX]

Retra kaže:

Draga TenaX,

nisam dijete razvedenih roditelja, ali moja bliska prijateljica jeste.

Njeni roditelji su se razveli i dali je djedu i baki... otac se htio pomiriti, majka na to nije pristala i ona joj to nije mogla oprostiti. Sad, cura je ok, jedino što je prilično dugo bila u braku s totalnim kretenom jer nije htjela da njeno dijete bude dijete razvedenih roditelja, pa se trudila popraviti i održati brak.
Jedino sam kroz to vidjela nekakav trag koji je razvod roditelja na njoj ostavio.

Generalno, ne poznajem nijedno dijete koje bi bilo znatno "oštećeno" zbog razvoda roditelja, dok znam podosta djece koja pate zbog loših brakova svojih roditelja...

Glede tvog sina... jesi li razgovarala s bivšim o tome? Kako si ga opisala, čak ni nemam dojam da bi razgovor na tu temu bio moguć ili imao neke koristi. Ali ako je moguće - razgovaraj s njim i skreni mu pažnju na to da radi štetu malom.

A malog ne štedi, pričaj mu, pričaj, pričaj... nemoj pljuvati po bivšem, ali sjećaj malog na motive i razloge izlaska iz tog braka.

ne pričam mu loše o ocu,naprotiv,,,bivšeg sam i puštala da uđe u kuću i bude s djecom,onako,kad naleti da ih vidi,,,međutim on je opet počeo prijetiti,pratiti me i bahato se ponašati kao da sam i dalje s njim u braku...zabranila sam mu da mi ulazi u kuću i sad kao da mi je sin i to zamjerio...kako god da se postavim nije dobro...
ako i pokušam sina prisjetiti na ponašanje njegovog oca,naljuti se i postane agresivan prema meni tako da izbjegavam tu temu,,,u zadnje vrijeme sam pustila da me krivi za odlazak jer nemam više snage opravdavati se...strah me za njegov emocionalni razvoj jer sam vidjela da je počeo razmišljati poput oca i bojim se da će se pretvoriti u njega...tipa,sve su žene drolje,ženi je mjesto u kući,itd...
ucjenjuje me ako si nađem nekoga da mi više nikad neće doći,tako da ako i imam koga,što je rijetkost,skrivam ga kao zmija noge,u stalnom sam nekom strahu...znam da je to sve utjecaj oca na njega i ne krivim dijete zbog ničega,zbog toga se i prilagođavam njegovim "željama" kako ga ne bih povrijedila ni na koji način.

[jevgenija]

Podsjeti sina da si mogla odselit i 200 kilometara daleko, ali nisi, nego ti je stalo da imaju tatu. I zahtijevaj poštovanje prema sebi. On se ima pravo ljutiti, ali ti imaš pravo na poštovanje u svojoj kući.

To dijete ima 13 godina, pokušaj naći snage da smiriš tenziju jednakim, ljubaznim odgovorima na pitanja kroz neke dvije, dvije i pol godine. Ako primijeti da se osjećaš krivom, potencirat će to do besvijesti - duboko udahni i ponavljaj ono što si odlučila govoriti smirenim tonom. Dok je klinac u pubertetu, teško da će išta drugo paliti.

Također, pokušaj osvijestiti da ti sin ima pravo na ljutnju - iz njegovog kuta gledanja, raspala mu se obitelj, i na neki način mu je lakše kad ima nekog za okriviti. Samo nađi granicu i način da mu daš do znanja da razumiješ da je ljut i tužan, ali da si i ti ljuta, tužna i uplašena, i da si takva bila i prije. Ti si mama, i odgovorna si za njega još par godinica, emocije može testirati, ali autoritet u svojoj osnovi ne.

[Štokrlica]

TenaX kaže:

ako i pokušam sina prisjetiti na ponašanje njegovog oca,naljuti se i postane agresivan prema meni tako da izbjegavam tu temu,,,u zadnje vrijeme sam pustila da me krivi za odlazak jer nemam više snage opravdavati se...strah me za njegov emocionalni razvoj jer sam vidjela da je počeo razmišljati poput oca i bojim se da će se pretvoriti u njega...tipa,sve su žene drolje,ženi je mjesto u kući,itd...
ucjenjuje me ako si nađem nekoga da mi više nikad neće doći,tako da ako i imam koga,što je rijetkost,skrivam ga kao zmija noge,u stalnom sam nekom strahu...znam da je to sve utjecaj oca na njega i ne krivim dijete zbog ničega,zbog toga se i prilagođavam njegovim "željama" kako ga ne bih povrijedila ni na koji način.

Kao prvo zbroji se.
Tvoj sin manipulira tobom.

Boldano mi onak baš upada u oči.
Nije sve utjecaj oca i ti odgajaš to dijete (barem bi trebala).
Puštanje, popuštanje, prilagođavanje, izbjegavanje, strahovanje nije odgoj.

[robot jura]

TenaX kaže:

u zadnje vrijeme sam pustila da me krivi za odlazak jer nemam više snage opravdavati se...strah me za njegov emocionalni razvoj jer sam vidjela da je počeo razmišljati poput oca i bojim se da će se pretvoriti u njega...tipa,sve su žene drolje,ženi je mjesto u kući,itd...
ucjenjuje me ako si nađem nekoga da mi više nikad neće doći,tako da ako i imam koga,što je rijetkost,skrivam ga kao zmija noge,u stalnom sam nekom strahu...znam da je to sve utjecaj oca na njega i ne krivim dijete zbog ničega,zbog toga se i prilagođavam njegovim "željama" kako ga ne bih povrijedila ni na koji način.

Bojim se da ćeš mu takvim popuštanjem samo potvrditi te stavove (koje je pobrao od oca).
Kužim da nije lako s pubertetlijom, ali baš u toj dobi kad se u svađi formira kao osoba, treba ostati jak i svoj. Inače će mu pred očima ostati žena (ti) koja trpi sve što joj se servira. Mislit će da je to normalno i da tako treba biti.

Na kraju krajeva, ako mu budeš povlađivala, opet postoji mogućnost da ga "izgubiš".

[Septembar]

Ja sam dijete NErazvedenih roditelja koji su zivjeli u neslozi cijelo moje odrastanje. Ja sam cijeli pubertet plakala sto se vec jednom ne rastave. Tako da sam stava sa djecije strane: "bolje dobar razvod nego gadan brak".

Probaj to objasniti sinu. I NE POPUSTAJ njegovim manipulacija i ucjenama. To je najgore sto mozes napraviti i sebi i njemu.
Predlozi mu da ode zivjet kod oca mjesec dana ako bas toliko tebe krivi.

[anđeo tame]

Septembar kaže:

Ja sam dijete NErazvedenih roditelja koji su zivjeli u neslozi cijelo moje odrastanje. Ja sam cijeli pubertet plakala sto se vec jednom ne rastave. Tako da sam stava sa djecije strane: "bolje dobar razvod nego gadan brak".

također, ista stvar kod mene
iz mojeg iskustva, veće ''obilježavanje'' i veće traume dožive djeca nerastavljenih roditelja poput nas, negoli djeca rastavljenih roditelja koji su morali preživjeti ''samo'' rastavu.

[Nica]

Jesi li razmišljala o obiteljskom savjetovanju i posjeti psihologu? Vjerujem da toga nema u selu, ali trebalo bi biti u nekom obližnjem gradu. Moglo bi vam koristiti.

[Antiopejae]

Mene u 38-oj godini života će obilježiti količina gluposti koju ljudi deklamiraju vezano uz razvod - ma uz sve teme ovoga svijeta postoji cijela kolona predrasuda i gluposti, ali sad mi je razvod aktualna tema...

Ja sam mislila da je to neki armagedon kad se ljudi rastave. A ono - nije. Ima negativnih posljedica raznih vrsta - e, sad - ovisno o životnoj situaciji svake osobe to su drugi problemi ili prednosti - netko osiromaši, netko se spasi odlaskom od rasipnog partnera, netko upadne u izolaciju, netko počne živjeti... Netko je planirao odlazak, pa ima sve spremno, netko ne promisli, pa radi bezveze... Netko se rastavlja iz nužnosti, netko iz komocije... netko je spreman raditi na sebi nakon toga, netko upadne u cendranje i optuživanje...

Rastava i razvoda ima koliko i ljudi, pa puta dva - jer rastava jednog partnera nije isto što i rastava njegovog partnera - drugačije ljudi gledaju, dva čovjeka - dvije priče, a jedna rastava.

I isto tako ima puno smjerova kako se rastave završe - netko se pomiri, netko je ravnodušan do kraja života, netko se kolje do kraja života, netko cvili, netko je tough, netko normalan, netko lud. Netko ostane sam, netko ima revijalnu smjenu partnera s kojim upoznaje djecu svaki 15 dana... Sigurna sam da takve stvari više utječu na djecu - od same činjenice da mama i tata ne žive na istoj adresi.

Kako rastava utječe na djecu - ovisi kako tu rastavu ljudi provode i vode... - po mom iskustvu, djecu boli briga gdje mi odrasli živimo i s kime - sve dok je sve u redu - dok je ljubav, toplina, mir, skrb na mjestu. I kad pogledaš - i mi možemo živjeti ovako i onako, ali dok su voljene osobe mirne i drage, dok osjećamo ljubav, ne zakeramo oko detalja. Je li tata na brodu ili nedajbože u bolnici, na drugoj adresi, na privremenom radu u Njemačkoj...

Ono što uništava djecu su nezreli roditelji, koji se loptaju odgovornošću, djecom, životom, emocijama.

Mislim da je apsolutno važno da se čovjek sabere, prihvati svoja ograničenja, svoj udio u rastavi, da prihvati sve moguće ishode bez straha (što ako ne budem imala novca, ako se razbolim - sve je moguće, i što je plan b?)... i onda složi život tako da ga može živjeti mirno i radosno.

I opraštanje. Ako si miran sa sudbinom, ako prihvaćaš svoju nemoć da bude drugačije i ako naučiš svoje srce da prašta, onda i u nemogućim uvjetima možeš prihvatiti i voljeti oca (ili majku) svoje djece. Ne slažeš se sa svime - zato niste zajedno, ali - to je to. Ljudi imaju pravo biti ono što jesu. Nekad ljudi naiđu na nepremostive razlike - i to je realnost života. Rastava je poraz, ali - poraz je isto super iskustvo, a iz našeg odnosa prema porazu djeca isto mogu naučiti kako da gube - dostojanstveno, sa stilom i tako da iz toga rastu.

Djeca će biti onako kakvo je naše srce - zato mirno, radosno i s ljubavlju, štogod bilo

BTW Nikom na svijetu ne bih sugerirala rastavu ili razvod - dokle god ide, treba se truditi, dati sve od sebe... ali, kao kad imamo gripu - znamo kad je imamo i znamo kad uzeti lijek, a kad imamo samo prehladu. Ako vas srce boli, ako nikako da nađete mir u toj odluci - možda ste pogriješili. Možda niste dali sve od sebe. Uvijek može bolje. Uzmite predah, zamolite pratnera da se razdvojite na neko vrijeme. I to je u redu... Kad moraš otići - onda nemaš dileme. Moraš i gotovo.